utorak, 03.04.2007.

Nitko ne zna težinu tuđeg tereta!

Image Hosted by ImageShack.us


"Nitko ne zna težinu tuđeg tereta!"

(George Herbert)

"Sudbina miješa karte, a mi igramo!"

(Schopenhauer)

"Pogreške poput slame plove površinom;
Onaj tko traži bisere, mora duboko zaroniti"


(John Dryden - "Sve za ljubav")



Tog trenutka je u meni puklo. Prelomilo se. Vrisnulo iz dubine duše, propelo
se iz petnih žila. Urlik koji je kao lavina krenuo, kao grmljavina odjeknuo, kao
eho odzvonio i kao kamenje se skotrljao i stao, zbunjeno i nijemo....suze su govorile.
One uvijek govore, kad riječi nestanu. Kad se sruše snovi ili se probude neki novi, a nemaju
moć, nije im vrijeme i mjesto. Onako slane, skupe se na uglovima i kliznu, poneka
se zadrži na trepavicama, razmišljajući hoće li kapnuti bučno, dramatično, ili će skliznuti
dostojanstveno i nijemo. Kako težak i neizdrživ osjećaj u duši. Guši me u grlu, stišće
oko srca. Htjela bih, a ne mogu. Želim, a nedaju mi. Pronašla sam smisao, nije mi suđeno.


"Sve se želje naglo u dušu povuku,
kada vide, hladnu, neumitnu zbilju;
Povrate se natrag, ne stigavši cilju,
I žive u muku!"

(Dobriša Cesarić- "Želje")


Taj jedini dar Neba, Boga, Tvorca, Prirode, Sudbine....ne, neću je proklinjati što
je stigla onda kad je nisam zvala sa tim poklonom. Zašto je uopće trebala doći
i donijeti spoznaju sa sobom? Moje suze nisu biseri koji se mogu kao perle nizati.
One su biseri moje duše, koji se utapaju i rastapaju u ranjenim dlanovima, koje
je gorčina izgrizla. Moji dlanovi, sada su odraz moje duše. Moje pogreške, kojih
se ne stidim, ali ih gorko odboljevam.


"Čovjek se nikada ne bi smio stidjeti
da prizna kako je pogriješio, što
drugim riječima znači da je danas
pametniji nego jučer."


(Alexander Pope)

Blijedo lice i upali obrazi. Smijem li takva u susjednu prostoriju gdje čujem smijeh.
Nešto se slavi, a u meni se srušilo. Netko se veseli, a ja sam srce u crni veo zamotala.
Hladne mi jagodice prstiju, hladno mi je cijeloj...a obrazi, blijedi, a žare, kao da je
plamen vatre iznutra krenuo, nelogičnost za nelogičnošću .... slažu se nemiri
jedan na drugi. Talože se, jasnih i opipljivih bridova, britkih poput oštrice noža.
Misli se sustižu, odluke se kose u meni. Nigdje me nema, sva sam rasplinuta.
Sudbino, daj mi snagu da izdržim ovaj bol u sebi što mori, što grči, što guši....
gdje si sad, kad očajnički trebam tvoju pomoć. Dala si mi riječi, uzela mi za uzvrat
snagu. Misliš, snaga riječi je jednaka snazi tijela i razuma. A nisi u pravu.
Vrati mi moju razboritost, makar na kratko, da sakupim ove komadiće sebe, rasute
uokolo, i pokušam se donekle slijepiti, ali nikad više ista kao prije. Jer pukotine
postoje, ma koliko savršeno sve izveli, iako se ne vide, iako se ne mogu opipati,
ali onaj tko zna za njih, itekako ih osjeća i itekako ga podsjećaju...


"Riječi, ta slika misli, može samo izraziti
opće i obične strasti; ona nam daje profile,
ali ni svjetlo ni sjene; ona ne umije prikazati ni
dubinu ali ni ono što strši, pa ni veliku radost,
kao ni veliku tugu."

(Iginio Tarchetti)


Po koji put me na kušnju stavljaš, nudeći mi sve, a oduzimajući mi to, u isto vrijeme?
Kakvu to igru igraš, ne znam. Umorna sam da bih razmišljala o jednom trenutku
istine i sreće, koji je donio osmijeh na lice, radost u srce, drhtaj u tijelo....i onda...
sve je stalo. Kako mrzim samu sebe i svoju slabost, svoju grješnost, svoju
nekontroliranost. Kako se prezirem u trenutku koji sam doživjela kao ljepotu i
zbog kojeg je srce istog trenutka pocelo krvariti. Dva različita osjecaja u
jednom trenutku, zar je i to moguće?


"Ipak su iskušenja čovjeku često vrlo korisna,
premda su mučna i teška. Ona ga pročišćuju,
ponizuju, ali i poučavaju"

(Toma Kempinski)


Hoće li ikada osmijeh zablistati ponovo na mom licu? Hoću li znati obraniti sebe
pred sobom, pred ogledalom stvarnosti, pred licem onih koji me gledaju sa
punim povjerenjem???.....Hoću li moći izdržati, ili ću pokleknuti? Ja, naizgled
tako sigurna u sebe, a tako slaba i krhka. Hoćeš li me drugačije gledati,
hoćeš li drugačije misliti o meni, nakon svega? Hoćeš li shvatiti ono što ti želim
ovim poručiti, ili ćeš samo slegnuti ramenima i produžiti, kao da se ništa tebe
ne tiče? I samo se nasmijati, ironično. A ja sam ti tako vjerovala....

Još jedan novi životni poraz.Tek jedan u nizu. Nitko sa sigurnošću ne može
reći koliko će ih još biti, osim što znam da će ih biti. Jer učim na pogreškama
i porazima, dok sam živa. I ne stidim ih se priznati. Jer ja sam čovjek, a on ima
svoje slabosti.


"Izgubljena bitka često je osvojeni napredak.
Manje slave, više slobode. Bubanj umukne,
a razum dolazi do riječi!"


(V. Hugo)


Ipak, istina je da svako vrijeme donosi svoje, pa se tješim, svima nam je isto.
S godinama se stiče i iskustvo i uči život, a greške su sastavni dio njega. I kad
umremo, nećemo spoznati sve tajne i sve mudrosti života, ali smo ipak nešto
naučili.


"Onaj koji nije lijep sa dvadeset, snažan sa
trideset, bogat sa četrdeset i mudar sa pedeset,
nikada i neće biti ni lijep, ni snažan, ni bogat, ni
mudar"


(Georgie Herbert)

Image Hosted by ImageShack.us
Copyright © 2006. D.Đ. "mislimatepozdravljam"Priče na ovome blogu su autorsko djelo i zabranjeno je njihovo korištenje i daljnje objavljivanje bez pismenog pristanka autora!

08:46 | Komentari (33) | |

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se