17
petak
siječanj
2014
Uvod – četvrti dio
Pogled na zbivanja u zahodskoj školjci kada pustiš vodu su kao u stvarnosti: govna koja nemaju dovoljnu težinu ostanu plutati.
Sveučilišni profesori i povjesničari, novinari i političari u nastupu na radiju i televiziji ili piskarajući pamflete kako napokon imamo slobodnu državu i da je to plod naše vjekovne težnje i samo je trebamo urediti.
Mudre glave domoljuba pune ožiljaka od nekoć kada se udaralo glavom u tvrde zidove od kamena ili od cigala, a ne kao ovi sada meki zidovi od gipsanih ploča. Ne znam koliko se to u ovim modernim uvjetima može naučiti? Možda ipak nešto ako je za vjerovati zaklinjanju tih naših populističkih heroja mudroslovlja spremnih život dati u ratu dodvoravanja, ta zabušantska gnjecava pamet kao od nepečenog živog blata ravno iz močvarne kaljuže koji kažu:
„Naša je domovina sazidana na kostima junaka Domovinskog rata i mi ćemo ponovno ugaziti u poplavu krvi prije nego dopustimo propast teško izborene Demokracije, blaga našeg najnovijeg i narodnu svetinju suvremenu svetinju izborenu uz velike žrtve… “
Taj je izričaj potpuno usporediv sa oduševljenim klicanjima u sad prokazivanoj i omraženoj tiraniji jednoumlja iz i ne još toliko daleke prošlosti u kojoj je kršćansku krilaticu da su svi ljudi braća preinačena u parolu:»BRATSTVO i JEDINSTVO«.
I tako sam kao nekad promatrala svijet izbliza kroz povećalo, a sada ću ga gledati izdaleka kroz dalekozor.
Teško izborena Demokracija ne baca blagonaklon pogled na stoljetnu tradiciju. Da su obično slaboumno mlaćenje prazne slame promišljanja što proizlaze slijedom tih, netom navedenih, izraze gotovo istog značenja govore nam mudre samoproglašene veličine novonastalog doba – jedni te isti puzavci koji već dvadesetak godina u istupima na javnoj sceni, u tisku kao i po školskim knjigama što služe za obrazovanje i zovu se udžbenici. Kako očekivati da nam djeca budu normalna: Tarzan gol skače po drveću, Pepeljuga dolazi kući u ponoć, Pinokio laže, Aladin je kralj lopova, Betmen vozi 320km/h…
Misli mi se roje bez ikakvog reda kao pčele kad matica napusti košnicu. Što sam ono htjela reći? Ah, da: suvišno je napomenuti da se povijest na krivotvori za dnevne potrebe.
Voljeti stvarno ovu zemlju dođe ti kao da si dijete majke alkoholičarke. Mada je voliš nekad bi je najradije ubio jer ne znaš kako joj pomoći. Malen si, ne znaš i ne razumiješ stvarnost, a mati ti je posve nesposobna pružiti ljubav.
Svi smo mi sjebani. Samo drugačije to nosimo. Ne stoji svakome isto. Eto branitelji na primjer… Kakvi branitelji. Pa nije kod nas nije bilo nikakvog obrambenog rata ni stvaranja Domovine kao što nije bilo ni stoljetne vjernosti zamisli da se stvori država jer se radi o nekim drugim bljedunjavim sanjarenjima sivih tonova koji se stapaju u sveopćoj ravnodušnosti i potpune tuposti za politiku jednog ovećeg dijela “običnog stanovništva“. Nezainteresirani za sve što nije serijal o ljubavi, strasti i zločinu u devetsto devedeset i devet nastavaka ili peglanje kartice u trgovačkom centru u kupnji proizvoda 'made in Cina', a što podrazumijeva izrez: uživatelji blagodati potrošačkog društva koje je propaganda ratnih huškača obukla u maskirne odore i kao branitelje poslala u rovove na bojišta Domovinskog rata.
Domovinski rat je zapravo bio otimačina po formuli nobelovca Miltona Friedmana ponovno izranja na površinu, ovaj put još silovitije od očekivanja. »Doktrina šoka« – pokušaj da obuzda volju za život, shvaćanje i razboritost te obeshrabri ljude i u njih uvuče osjećaj nemoći i bespomoćnosti. Svaki svrab mora se počešati. A zatim slijedi gospodarstvena šok-terapija koju, dok je zemlja još gorjela, nameću političari. – masovna privatizacija, potpuno slobodna trgovina, porez na dodatnu vrijednost, oštro srezana državna uprava.
Kad više ne znaš što bi, skini se sam do gola pa sjedni na najneudobnju stolicu pred ogledalo te gledaj tko si i što si bez ičega i ikoga. Kako je lijepo znati istinu o sebi, – o jednom od ljudi – dok svi drugi samo sumnjaju. Ali ne, neću otkriti tajnu. Moglo bi joj biti hladno, mogla bi se prehladiti. Razmišljam da u sirupa protiv kašlja dodam malo vino da mu popravi ukus. Našla sam neko vino koje miriše na podrum mog oca i djetinjstvo. Sada bih popila krišom čitavu bocu pa da mi se stvarno zavrti u glavi od pijanstva, ali nemam od koga da se skrivam jer sam odrasla.
Većina ljudi koji prežive neku strahotu čeznu za nečim potpuno protivnom “novome početku“ – žele spasiti sve što mogu i popraviti ono što se sačuvalo. Žele učvrstiti vlastitu povezanost s nečim što najvjerodostojnije opisuje izraz »domom u svom zavičaju«.
„Dok obnavljam svoj dom, osjećam se kao da obnavljam sebe,“ izjavi svatko tko se nakon pogroma vrati u razrušeno obitavalište.
Želje služe da se ispunjavaju ili barem da se pokušaju ispunit, a nikako ne trebaju ostati čučati u nama neispunjene.
Ali pohlepne moćnike ne zanima popravak razvalina. Razvoj mutnog naziva »obnavljanje« – započinje dovršavanjem razaranja, briše sve preostalo od običaja i ostvarenja ukorijenjenih u zajednicu, a zatim ih brzo zamjenjuje ljepšim dostignućima tekovina suvremenog svijeta. – sve brže i prije nego se žrtve rata organiziraju i zahtijevaju povrat svog vlasništva.
„Nama su strah i kaos koji je ostavio za posljedicu, nazovimo to tako, zbunjenost u glavama ljudi, otvorio vrata uspjeha,“ reći će vam svaki iskreni poduzetnik koji zahvaljujući »Doktrini šoka« ostvaruje milijunske zarade ugovarajući sa onima na vlasti poslove. Te riječi jednako dobro opisuju što je bilo na pameti pokretači rata – strah i kaos omogućava zgrtanje pohlepnima. Ako jednom posložiš Rubikovu kocku nemoj je pokvariti jer tko zna da li ćeš ikada više ponovno uspjeti složiti je?!
komentiraj (9) * ispiši * #
16
četvrtak
siječanj
2014
Uvod – treći dio
Politika vlade koja vlada, za izlazak iz krize nagovara građana da postanu siromašni riječima: „Prihvatite manje plaće!“ – i to je sve.
Kao da čavrljam tako uz šalicu kave sa onima iz gradskih stanova nalik zgradama iz ulice na mojoj adresi gdje u prizemlju olinjalih višekatnica vonjaju po alkoholu i duhanu kafići, a ustajalom zraku dućani i saloni za dotjerivanje. Na katu iza zatvorenih kapaka vonja zaprška i sve smrdi po neopranoj dječurliji i bolesnicima. Na svakom se koraku opaža propast; nezadovoljstvo i gunđanje, ljudi bez osmjeha. Svadljivi su i spremni se potući ako se sudare s nekim slabijim.
Iz predgrađa ulijevaju se u gradsku vrevu odrpanci, svježe psovke zvučna su kulisa, a malograđanin, uzor grube provincijalne krijeposti, postao je bludnik, mekušac, pijanac i niš' koristi. Iskreno u Boga više ne vjeruje nitko. Neimaština i bijeda caruje. Kurvice preko noći postaju princeze. Ali ima i jedna laka cura. Ide u krevet sa svakim momkom koji joj kupi coca-colu light.
Zavjere bezobzirnih, prisvajanje i preuzimanje poduzeća, pohlepni i potkupljivi političari, zaposleni ne primaju plaću, otkazi, štrajkovi, izrabljivanja, nadmoć grabežljivaca i nemoć ponižene i obespravljene većine. Propada uljuđen suživot, a ljudi koji nose u mozgu mir živopisnog krajolika u kom bleje ovce (puni pastoralne mudrosti) pijucka na tuđi račun, čašćen od nekolicine potplaćenih sretnika koji još, tko zna do kada, rade u neprivatiziranim državnim službama. Duboko preziru stvarnost u kojoj žive, bogaćenje i zelenaše, 'peglanje' kartica i izbacivanje iz stanova zbog nepodmirenih kredita obilnih kamata. Opstaju u mizeriji životne sredine za koju nema boljeg života i godišnjeg odmora na Tahitiju, a zimovanja u Švicarskim Alpama i ne nose zlatne lance oko vrata sa privjeskom teškim kao sidro kruzera.
Pomisao da živim od plaće za to što radim u firmi nekog tajkuna kao afrodizijak stimulativno djeluje na me: diže mi se kosa na glavi.
Oni mrze i preziru profesionalne ulizice koju dižu ruku u saboru, lovaše, lovce u mutnom koji isisavaju bijednike i izrabljuju jadnike i otimaju, zemljište, močvare i javno dobro, a ne pružaju im ni mrve nego samo cijede i žmiču iz njih kap po kap. I nastavlja se sjeća šuma, izlovljavane, bezobzirno iscrpljivanje svega i svih. Nikada i nije prestao suvremeni oblik robovanja, krvavo znojenje veslača na galijama, prolijevanje krvi gladijatora, topničko meso pasa rata da bi nekakav sebični nitkov i karijerist mogao čeprkati od dosade po svom nosu umišljene veličine na palubi jahte u sjeni suncobrana s pogledom na grozd namiguša ispijajući čašu prvorazrednog francuskog vina. Koliko li podlosti laži, podvala i pregaženih života, iznuđenih potpisa, zaklanih, neumoljivo okrutno zatrtih života i opstojnosti leži u temeljima zdanja lagodnog bahaćenja jahte koja siječe valove sinjeg mora – o kome novinari pišu hvalospjeve u stilu izreke „za dobrim se konjem praši“ ispod masnim slovima otisnutih naslova. Jer promidžba je promidžba i važno je samo da se piše pa makar i loše, – a ne šutnja kao da ni ne postojiš.
Taj moj šutljivi sugovornik s kojim uz kavu razglabam svoj monolog dok boravi u gradu tvrdi da mu je najveće blago njegova žena, a kad ode na selo blago je krava.
Ali taj potlačeni pripadnik iz mnoštva pokornih dok živi građanski život, poput vjernog pseta sluganski liže ruke špekulanata, imućnika i moćnika te prezire ustrojstvo kakvo nameće globalni poredak i potajno se u sebi raduje da u tog ludilu potrošačkog društva neće ostati ni kamen na kamenu. To bogaćenje puno taštine i plitko, – a jer i sam će bit usisan pa se rasplinuti u toj uljudbi bez ljudi. Sve je više stanovništva na ovom planetu, a sve manje ljudi. Da je »Globalno selo« pokrit' ceradom i pod šator strpati bijedne i ponižene ljude, a u arenu moćnike i njihove poslušnike, bila bi to predstava u najvećem cirkusu na svijetu. Kao da se odvija predstava u tom suvremenom cirkusu što već nekoliko tisućljeća traje i prikazuje serijal epizodu po epizodu slavnih povijesnih ratova i uspjeha prisvajanja i zgrtanja nezasitne vlastele. Ali to nevino zadovoljstvo promatranja u odmaku, – sa kojeg je zbivanje u suvremenom svijetu samo mravinjak – jedina je utjeha spoznaja da nije sudionik u moru gluposti protiv koje je nemoćan.
Moj sugovornik za kavanskim stolom razmišlja u sebi, u očima mu to prepoznajem, da žene premalo rade to što jako dobro rade, samo dvaput dnevno: do gola se svuku ujutro iz spavaćice, a uvečer iz odjeće da se obuku za spavanje.
S druge strane meni je jedno samo jasno, a to je da otimačina i povijest ovih pijanih i poganih samovladara, moćnika, bogataša, vlastodržaca i nije povijest čovječnog bića štono pijucka u kavani i razglaba kao što se prepričava sadržaj dojmljivog filma netom dok se još nije odigrala posljednja scena. To su odvojene povijesti
Moj sugovornik za kavanskim stolom prešao je već šezdesetu, a još nije zaveo nijednu curu niti vodio ljubav s nekom slobodnom djevojkom. Žena mi to ne dozvoljava. Ali ja se ne obazirem na to nego nastavljam svoj solilokvij.
Već je odavno prohujao vihor Domovinskog rata kada je predstavnik britanske imperije lord Peter Carrington sa Slobodanom Miloševićem planirao sudbinu Tasmanije za državu Hrvatsku. Mada povijesni događaji tada nisu tako izgledali, a nisu izgledali kako je izvještavala sredstva javnog priopćavanja. Ali takvo gledanje na zemljovid u mjerilu jedan naspram deset tisuća izgleda kao pogled iz ptičje perspektive. A u ptice je mozak drugačije zaključke od ljudskog i premali za tolike lukavosti. Sa više-manje očitom prozirnom namjerom da ne djeluju istinom nego bombastičkim značajem kom nije smisao vjerodostojnost nego širenje straha i trepeta kao da se radi o natprirodnoj pojavi.
Sama kriza – stvarna ili prividna – prilika je za provođenje istinske promijene. Treba razviti alternative postojećoj politici, održavati ih na životu i na dohvatu sve dok politički nemoguće ne postane neizbježno
Neki spremaju pričuvu hrane i… za prihvat pri velikim katastrofama – sljedbenici profesora Miltona Friedmana imaju u pričuvi zamisao o slobodnom tržištu. Njihov duhovni vođa, energičan čovječuljak od metar i šezdeset koji je sebe opisao kao 'staromodni propovjednik nedjeljne mise' što je objavljeno 1963 u njegovom pisanom uratku »Inflation: Causes and Consequences«.
Mog šutljivog sugovornika iz kavane kome pričam svoj solilokvij divne srednjoškolke i studentice u kratkim haljinicama gadno zlostavljaju. „Ni za živu glavu ne žele mi pružiti nikakvu nježnost.“ kaže njegov pohotni pogled dok prati školarke kako odmiču ulicom.
Milton Friedman vjeruje da nakon izbijanja krize brzo djelovati i nametnuti nepovratne promijene prije nego se društvo ponovno postane prisebno i jednoličan život. Procijenio je da administracija ima na raspolaganju šest do devet mjeseci za ostvariti značajne i nepovratne promijene – ako ne prigrabi priliku i odlučno ne djeluje u tom razdoblju, druga joj se neće ukazati. Inačica Machiavellijeva savjeta da ozljede treba nanositi „sve i istovremeno “ jedna je od temeljnih zasada tog nobelovca.
Onaj moj sugovornik se jako uzbudio i napalio na mene tek na kraju kad sam htjela otići iz kafića i već izvukla novčanik iz torbice, da platim…
Oznake: Doktrina šoka, Hrvatska ekonomija politika
komentiraj (9) * ispiši * #
15
srijeda
siječanj
2014
Uvod – drugi dio
Svaki čovjek treba shvatiti da sve na svijetu može začas nestati: obitelj, posao, kuća, auto ili nešto drugo što posjedujemo uključujući i ljubav.
Uvjeravaju nas da živimo u takvom “povijesnom vremenu“. Ti povijesni dani “velikih promjena“ mogu se promatrati u bezbroj pogleda. Svako od tih gledišta odudara. Razlikuje ih nesumnjiva korist i pamet odnosno razboritost i osjećaj – utemeljenja obilježja čovjeka (naravno) jako varljivih i nepouzdanih.
Promatrano povećalom površne raščlambe dvorskog savjetnika ili mumije koje analiziraju političke promijene i sadašnja previranja (još uvijek preživjelih od mrva sa stola onih što su dograbili vlast) – pa prema poslovici „ruka ruku mije,“ jedni druge obasiplju hvalospjevima te odlikuju najvišim priznanjima i ordenima – stvarnost kakvu oni modeliraju od pradavnih vremena, prešućivanje je istina koje klepeću poput rebara stoljetnih kostura povijesti kakva se ponavlja:
Sve dok britanski guverner Philip Gidley King nije odlučio ovladati Tasmanijom gdje tada obitava između tri do pet tisuća Tasmanaca. 1803. godine na otoku osniva prvo bjelačko naselje na otoku obitavalo između tri do pet tisuća Tasmanaca.
Zatim je britanski guverner Philip Gidley King 1803. godine odlučio zavladati i osniva prvo bjelačko naselje. Gospodarski napredak između 1820. i 1840. godine privlači nove naseljenike i broj bijelaca povećava na oko 57 000. Lov na Tasmance, mučenje i iživljavanje postaje omiljena zabava bijelih doseljenika. U jesen 1830. godine upravitelj otoka George Arthur odluči jednom zauvijek obračunati s »crnim divljacima«. Godinu 1847. dočekali su živi još samo 47 Tasmanaca. Godine 1865. umire posljednji čistokrvni Tasmanac, a jedanaest godina poslije, u Zaljevu ostriga, južno od Hobarta Truganini – posljednja Tasmanka čime je 1867. godine iskorijenjen narod Tasmanaca.
Pripadali su zasebnom antropološkom tipu ljudi. Prema podacima europskih istraživača imali su najduže, ikada zabilježene nosove u povijesti ljudske vrste i široke glave kakve su svojstvene domorocima Australije, Aboridžinima. Pripadali su zasebnom antropološkom tipu ljudi. To je rase australoida koji koja se nije promijenila.
Davno, dok su sjeverna mora bila okovana ledom, a razina oceana bila 135 metara niža od današnje i kopnene površine povezane »mostovima«. Njima se je, prije nekih šezdesetak tisuća godina, zaputila skupina negroidne rase iz jugoistočne Azije prema jugu. Naselili su današnje područje Nove Gvineje i Australije što je postalo njihova nova postojbina. Desetak tisuća godina tamo prebivaju u miru, a negdje, prije otprilike oko dvadesetak tisuća godina dolazi novi doseljenici, preci današnjih Aboridžina. Potisnuli su negroide na krajnji jug. Odvajanje krajnjeg juga i nastanak velikog otoka, današnje Tasmanije, (ime duguje Tasmenu Abelu Janszoonu, koji se godina 1642./43. uputio u Indijski i Tihi ocean, doplovio do istočne obale velikog otoka i u čast guvernera Nizozemske Istočne Indije prvotno prozvao Van Diemenova zemlja). Tako su Tasmanci bili odvojeni od kontinenta i ostatka svijeta izolacijom prekinutog kulturnog razvoja održava vrstu koja ne pripada nijednoj danas postojećoj ljudskoj rasi. Prema podacima europskih istraživača imali su najduže, ikada zabilježene nosove u povijesti ljudske vrste i široke glave kakve su svojstvene domorocima Australije, Aboridžinima.
Mislim da je suvišno dokazivati odudaranje od krasopisa kakav se njeguje u školskim udžbenicima iz povijesti. Jer sa stanovišta djetinjaste političke propagande što oblikuje sadržaj nastavnog sata bilo bi svakome jasna slikovitost primjera koji predočava namjeru. Doduše grabežljivi pohlepnici primjenjuju u našim “povijesnim vremenima“ za istrebljivanje stanovništva i izgon iz zavičaja i domovine žitelja Republike Hrvatske na podmukliji i sofisticiraniji način današnjice – gospodarstvenim metodama suvremenog čovječanstva.
Jer svijet se doista mijenja, jer se i mi mijenjamo, a mi se mijenjamo, jer nas život oblikuje. Oblikuje na način nobelovca za gospodarstvo Miltona Friedmana.
komentiraj (8) * ispiši * #
14
utorak
siječanj
2014
Uvod – prvi dio
Biti van sebe ponekad znači biti na pravom mjestu.
Ne želim zaspati pa čekati da me probudite kad spasite svijet, a dogodi se nešto drugo. Odabrala sam da progledam. Najviše me nadahnulo spominjanje knjige o usponu kapitalizma katastrofe kanadske spisateljice Naomi Klein »Doktrina šoka« na blogu »apistia«. I riječju i djelom. A još i jutrošnje vijesti dok bruje o “sukobu interesa“ pa smicalice i podvale političara na vlasti opisuju makljažom riječi. Kao da se radi tek o blagoj bruci bez naznake prekršajne i krivične odgovornosti.
Ponekad se samo treba prepustiti poticajima promišljanja bez predrasuda. Najgori su oni trenuci koje prepustiš nekome drugome da ih osmisli. Ovdje ću iznositi svoja zapažanja o zamislima nekih drugih koje utiču na događanja u sredini u kojoj ja živim. Moram priznati da nemam namjeru iz dana u dan slijediti tragove što ih u mojoj duši ostavlja takva stvarnost, ali namjeravam progovoriti o pogrešnom dojmu da su pošteni i uglađeni političari ustvari ismijavaju te osobine. Kako su me, dakle, spomenuta knjiga i blog 'nagovorili' da upravo o tome progovorim? Zar je to važno? Ne bi se nikad odlučila otvoriti svoj blog i progovoriti vlastita zapažanja i saznanja o učenju profesora čikaškog Sveučilišta Miltonu Friedmanu da nisam o tome čitala pored uključenog radioprijemnika.
O onome što se događa mašta više otkriva nego pogled. I zato ću predočavati suštinu koristeći slikovitost otrcanih tuđih šala. Neću ponavljati slike o izazivanju stanja oduzetosti nakon velikog straha ni o zloupotrebi potresenosti i bespomoćnosti ljudi kad dožive strahote prirodnih nepogoda ili zločinačkog djelovanja pohlepnih grabežljivaca u ljudskom tijelu koje su u navedenim štivima iznesene. Svakodnevno se javi neki svježi primjer. Obrazac razotkrivanja obnašanja vlasti objelodanjen danas ponavlja se u prošlosti jednako kao i u budućnosti. Toliko stvari želim reći, a onda ipak ta nesretnost, taj očaj, to stradanje – djeluje mi poput dječje igre. Ali kakva bi to igra čovječe ne ljuti se bila bez bar jednog genocida, šake u nos ili oko, pljuvanje po čitavom rodoslovlju sa prebrojavanjem čistoće krvnih zrnaca i ubojstva tupim predmetom. Najgori su mi oni sati kad toga nema. Zamisao prema tome nije ozbiljnost nego zabava. Ja se u životu najviše volim nasmijati. Moj poznanik prisvaja dopadljive snimke objavljene na Internetu i upiše basnoslovni sadržaj preobrazbe u uradak »Basne našeg doba«. Njom ću se poslužiti da prikažem smiješnu stranu problema. Većina problema proizlazi ako dvoje promatraju isto, a ne shvate da oboje trebaju biti na istoj strani.
Najveća udaljenost između dva čovjeka je nerazumijevanje.
Oznake: Doktrina šoka
komentiraj (8) * ispiši * #
