if you're searching for a silent sky, you won't find it here

stojim kraj prozora s rukom zapletenom u kosu dovoljno cvrsto da malo boli i zapravo ne vidim zid nasuprotne zgrade preko nervoze koju osjecam u trbuhu i napetosti u ramenima

prestala sam brojati salice kave - vjerojatno ce mi pozliti od prevelike kolicine - nevermind, nije bitno - i vjerojatno bih trebala nesto pojesti - ne mogu, mucno mi je od same pomisli

reakcija na uznemirenost koju osjecam nije zivcano hodanje od zida do zida u kliseju nego skoro pa savrsena nepomicnost - cudno, inace ne mogu smiriti ruke

nekoliko cd-a nemarno pobacano na hrpu (it's a bad habit of mine, i really should make copies) nakon pola preslusane pjesme u gradaciji potrebe za soothing efektom koji glazba inace ima ali kojeg trenutno ne mogu naci - presporo je, sve je presporo i pretiho i premalo vristavo i premirno i ne pase

i prosla noc bila je spoj umora koji mi nije dao da drzim oci otvorene i povremenog frustriranog okretanja i zaplitanja u deku uz zivcano postavljanje "gdi se zaboga gasis" pitanja vlastitom mozgu i mazohistickih pomisli o dovoljno teskoj tavici koja bi rijesila problem po kratkom postupku, po mogucnosti prije jutra koje je doslo opasno blizu

probudila me poruka oko 8am - bratic kojem drzim instrukcije trebao nesto oko nejednadzbi - nije mi se sms-om rjesavalo zadatak, pogotovo jer smo te stvari prosli i da je ucio vise od par sati ne bi bilo problema - plus, cini mi se da je slao sms za vrijeme ispita na sto poprilicno posizim i kad odspavam vise od 4 sata - odgovorih mu danas oko podne

panika jedva drzana pod kontrolom - cijena je konstantan osjecaj beskorisnosti, uzaludnosti i nesposobnosti - jos samo sutra, jos samo sutra, then it's all over, it's all over, samo jos sutra and then it's over - nisam napravila pola onog sto sam trebala/mogla i ne mogu jer mi se doslovno gadi.. ili se samo radi o lijenosti, ne znam ne znam NE ZNAM! :ocaj i nepomicnost: make me forget this, please, just make me forget for a while

i ne mogu se pomaknuti s mjesta, ne mogu ne mogu NE MOGU! and i'm gonna be the one to screw it all up - stavka visoko na popisu mojih strahova i jedan od onih kojeg svakodnevno vidim kako veselo mase iz ogledala - funny, don't you think?

danas je jedan od onih dana kad se sve cini do bola uzaludno - i osjecaj tezine u meni ono sto je pod reflektorom - i umor umor umor umor i pokusaj emotivne pripreme za sutra - jadna mala i naivna koja misli da moze napraviti nesto pa da dvosatno osjecanje uzaludnosti i nesposobnosti with a cherry on top - you're stupid jer to ne znas napraviti - prodje kolko tolko bez potrebe za visesatnim (nadam se ne i visednevnim) krpanjem moje ionako nestabilne psihe - do sada nikad nisam otisla s kolokvija prije nego sto je proslo pola vremena barem i da ga nisam napisala barem za prolaz - there's a first time for everything, right? kad bih barem mogla ne procjenjivati sebe, koliko vrijedim, preko tako neceg.. vec sad se osjecam posteno emotivno zgazeno

i ne mogu cak ni citati.. ne mogu.. to je drugi od nekolko dopustenih nacina rjesavanja kaosa u glavi koji danas ne funkcionira. great. just fucking great. nije ta lista bas tolko duga.. then again, pisanje izgleda kolko tolko funkcionira.. mozda sredi stvari dovoljno dobro da glazba (malo prije pomislih da je mechanical animals bas ok stvar.. napredak) i knjige srede stvar na tolerable nivo - lotr ce rijesiti nervozu zbog koje ne mogu zaspati ko i inace pred ispit

i mislim da cu sutra trebati jako puno crne boje

Marina V: IN MY HEAD

Tormented, over-worried
Neurotic, always hurried
I try to swim with a coat of lead
And when I bleed my finger
My sharks are sure to linger
And I get buried in the red

...

Sarcastic, sentimental
Self-willing detrimental
I'll take the hit to save the world
But when my fears surround me
I know they're sure to drown me
And I get carried in the swirl…

I take myself to scary places, places in my head

osjecas li zlobu u cereku svjetla koje ti klizi kožom makar su ti oci zatvorene da ne vidis hladnocu svjetlost bi trebala biti topla, ne bi li.. - i nije li cudno da je tek noc zagrije, ili refleksija u mrakom obojanoj vodi
ne volim svjetlost.. stvarno ne volim.. prizma bi ju trebala rastavljati u boje a ne osjecaje - izlozenosti, nesigurnosti, hipersvjesnosti vlasitog tijela pa opet izlozenosti i tako u krug..
rekoh da ne volim svjetlost makar znam da se radi o tome da zapravo ne volim (ne zelim koristiti rijec mrzim jer je trenutno prejaka, makar u nekom trenu, bas je ono sto bi trebala napisati) - sebe
logika stvari je potpuno jasna, realno pozitivni argumenti su pobrojani, razum shvaca zasto je nevoljenje sebe krivi zakljucak i da je to rezultat dobro poznatih i razjasnjenih stvari - pa je poprilicno frustrirajuce da usprkos tome, _iste_ negativne emocije su jos uvijek tu i zuljaju i bodu i smetaju i dovode do stanja kao kod nesanice - nemir, zivcanost, iscrpljenost, uzaludnost, mozda cak i potreba za suzama kad svi ostali pokusaji rjesavanja emotivne zapetljanosti propadnu
a strpljivost mi nikad nije bila jaca strana
i stvarno me nervira to da ne mogu promijeniti krivi emotivni set nego ga samo probati drzati dovoljno daleko da postane relativno zanemariv faktor kojeg mogu svjesno ignorirati pa ne smeta na neko vrijeme - a onda se prica ponovi - argh :/
s druge strane, svjesnost toga da takve emocije postoje i kad je dobro, i iz kojih razloga (kriva percepcija je nesto sto se, izgleda, da promijeniti kad imas nekog tko te podsjeca da vidis krivu sliku zapravo i kad dodje do toga da mozes usprkos panici sklopiti oci i jednostavno.. vjerovati nekome) je ogroman korak i promjena.. na bolje
i cini mi se (koliko god dreamlike) da se polako osjecaj sigurnosti zbog nedostatka svjetlosti mijenja u osjecaj sigurnosti zbog toga sto su tu..

--