vitruvian's mind

Premda je često sanjam, ne pitam se je li svjesna mojeg poimanja njezinog bića.
Dovoljan mi je jedan njen zagrljaj.
Sekunda njezinog pogleda.
Tračak njezinog daha.

Trenutak nam nije naklonjen.
Nemam pravo na nju.
Moj je dodir može više povrijediti, no sve moje kletve zajedno.

Umoran od pogleda na stvarnost u kojoj sam zatočen, pitam se kako je biti lud?
Kako je ne biti svjestan realno postojećih problema?
Pitam se jesam li, zbog same spoznaje realnosti, proklet?

Odmah na početku napomena za one kojima je fraza I feel blue nepoznata, njeno značenje je da se osjećate tužno, melankolično, letargično, kako vam draže. Blue music bi tada bila, meni jedna od dražih, bedirajuća glazba, poglavito pjesme, ali postoje i čitavi pravci takve glazbe. No ja nemam namjere ovdje i sad voditi teoretske rasprave oko glazbenih vrsta već jednostavno namjera mi je pronaći odgovor na često postavljano pitanje zašto je bedirajuća glazba toliko slušana. Prvi razlog se sam od sebe nameće-zato jer se svi mi općenito okrećemo glazbi koja se slaže s našim trenutnim osjećanjem, a no smile faces su često prisutna. U toj zbrci tužnih pjesničkih duša zaluta i pokoja meni nalik. Moji razlozi se također ponekad poklapaju sa većinom, no u preostalom vremenu također rado slušam takvu glazbu, a nisam nimalo razočaran ničime, već dapače itekako sretan. U tim trenucima ponekad mi dođe da ispitam snagu svoje sreće ili možda čak i snagu svog karaktera. Moje razmišljanje bazira se na činjenici da takva vrst glazbe zaista ima subjektivnu, ne objektivnu, moć da nas rastuži i možda makne smiješak s naših lica. U protivnom, ako to ne uspije, dalo bi se zaključiti ili da nema tog utjecaja, ili meni draži zaključak, da sam dovoljno snažan i sretan pa nisam podložan takvoj vrsti utjecaja. Ako se dakle ni nakon čitavog niza takvih pjesama ne osjećam manje zadovoljan ili sretan, mogu se osjećati samo bolje i slobodnije. Sloboda je općenito pojam ljepote, sreće, spokoja pa mi se ovdje nameće kao idealan pojam. Kako slikovitije opisati osjećaj kojim se napuni čitavo moje tijelo i duša nakon pobjede nad svjetskom melankolijom? Nakon svega toga osjećam se otvorenije, potpunije i zahvalnije. Zahvala je sama po sebi logična, osjećam je prema Onome koji mi je tu sreću omogućio. Neki izvor, početak tome mora biti postojan da bi naša sreća potrajala.

izvor slike: www.evanizer.com

Već sam jednom pokušao pronaći neke specifičnosti vezane uz različitost spolova. Bio je to pokušaj definiranja razlika koje se izravno dotiču veza i skokova na stranu. U tom trenu i vezano uz tu temu, zaključio sam da razlike ne postoje. Uostalom to možete i sami pročitati u postu Akromatska karakterizacija veza.

Sada bih se rado dotakao nečeg drugog. Darivanja. Kako se nalazimo u predbožićno vrijeme, tema je i više nego aktualna i moglo bi biti korisno ponekima. E pa žene i darivanje specifičnost su kakve na ovoj planeti nema!

Neki dan kad smo išli s faksa, bio sam svjedok ženskog analiziranja dobivenih poklona! Jedna od kolegica dobila je nekoliko poklona od frenda koji je bio u shopingu u Njemačkoj. Pozadinska priča je nebitna, pa ću je preskočiti... no ono što jest bitno jesu fenomeni ženskih komentara!

Svaki muškarac, pod utjecajem medija i reklama, kao idealan poklon za ženu smatra neki parfem! U dotičnom primjeru bio je posrijedi Bulgariev parfem. No, je li istina da i žene tako razmišljaju? Ako ću se voditi situacijom kojoj sam nazočio, odgovor će biti negativan! Naime među silnim poklonima bile su i neke ˝slatke, šarene čarapice˝ sa posebno istaknutim prstićima u kompletu sa istim šarenim rukavicama! I što mislite je bila reakcija četvrt tuceta žena koje su to proučavale-˝Joj kak slatko!˝-moglo se čut i više nego tri puta! Svima od reda te su čarapice bile najzgodniji predmet. Skupi je parfem tako postao manje bitan.

U tom trenu palo mi je na pamet, a kako bi reagirale da su poklon bile samo čarapice? Bi li i u tom slučaju reakcija bila ista? Vidi kak slatko? Il nešto slično... Ne znam, da budem sasvim iskren, nisam nimalo siguran!

Žene su čudna stvorenja! Ne ću uopće pokušavati ulaziti dublje od te izjave jer ću se tako duboko zakopati da se sa tri iduća posta ne bih uspio izvuć. Iz tog jednostavog razloga odustajem od tako duboke analize. No zaista bi me zanimalo kakva bi bila reakcija da su umjesto parfema glavni poklon bile čarape...

Najbitnije od svega, u sljedećih nekoliko dana moram curi kupiti poklon za Božić. Već se sad bojim tog trenutka ulaženja u neki i potrage za onim idealnim poklonom. Što se uopće ove godine kupuje? Što je slatko? Što nepoželjno? Pitanja su to zbog kojih bi sljedečih nekoliko nočiju moglo biti neprospavano... preostaje mi samo nada da ću nekom sretnom slučajnošću na što brži i bezbolniji način naletjeti na nešto zanimljivo!

Držite mi fige!

Potreba za udovoljavanjem svima oko nas najžalosnija je potreba koju čovjek može osjetiti. Mnogi od nas osjete potrebu povremeno učiniti nešto za drage nam ljude, pa čak i za nekog tko nam nije toliko blizak. U svemu tome nema ničeg lošeg, no u određenom trenutku to postaje skoro pa i neukusno.

Da li pod pritiskom ili sasvim relaksirano često se dešava da izokrenemo istinu kako ne bi netko kasnije rekao da smo nedajbože napisali/rekli nešto loše o nekom. Gdje je smisao upakiranih izjava da slučajno ne bi nekog povrijedili?

Oduvijek sam smatrao kako je puno bolje i daleko ukusnije biti, ako baš hoćete, bolesno iskren, nego pregaziti svoja osnovna načela kako se ne bi nekom zamjerili.

Teško je do kraja biti svoj i u svim situacijama čvrsto se držati svojih načela, no tko je kriv za to? Između ostalog i mi sami, no, prije svega, tu su društvo i okolina. Pregršt naših moralnih i inih vrijednosti nasljeđujemo ili, bolje rečeno, preuzimamo od svoje okoline, društva koje nas kroji po svojoj mjeri. Istovremeno zanemarujemo, što svjesno što nesvjesno, svoje prirođene osobine kako ne bi bili izopčeni iz društva, kojemu po rođenju pripadamo.

Rijetki su oni koji do kraja ostaju svoji, čak i pod cijenu vlastita izgona. Lako su uočljivi, ističu se i odjećom i ponašanjem, a društvo im prišiva svakojake etikete-od etikete narkomana, do etikete kriminalaca. Čak su i stručnjaci za njih pronašli prikladan naziv-zovu ih devijantnom mladeži.



Ja osobno nisam pobornik toliko radikalnih promjena, ali jesam u svakom slučaju za povećanje osobnih sloboda. Zašto bih se ja nekom morao smijati u lice samo zato jer mi je nadređen? Ako mi se nešto ne sviđa ja to želim izreći, bez straha da mi se kasnije obije o glavu.

No što nakon toga?

Učinim li to u prisustvu nekog na višoj poziciji, u nekoj delikatnijoj situaciji, tko će stati u moju zaštitu? Vrlo vjerojatno nitko! Ostajem sam samo zato jer sam rekao ono što me smetalo, a društvu to nikako ne odgovara.

Što nam je činiti-držati se vlastitih načela ili podlijeći društvu ne riskirajući svoju buduću karijeru? I gdje je tu pojašnjenje tvrdnje kako je udovoljavanje drugima najžalosnija potreba od sviju? Drugo je jednostavno-ako si u stanju pogaziti svoja temeljna načela, nisi vrijedan čak ni žaljenja. I gle ti čuda, odgovor na prvo pitanje ponudio se sam od sebe.

Zaključak-ako vam je još i on potreban, obratite se nadređenom!

Moram biti iskren i odmah na početku napomenuti da je naslov posuđen. Često naime ispisujem zanimljive rečenične konstrukcije, dubokosmislene stihove, poticajna pitanja il jednostavno interesantne fraze koje pronalazim po najrazličitijim tekstovima, koji mi prolete kroz ruke! Najčešće su to rečenice koje me potaknu na razmišljanje. Njihovim bilježenjem kreiram prečace do razmišljanja i asocijacija koje su se javile u trenutku čitanja, a iste prebacujem u pisani oblik u trenutku kad osjetim da je misao sazrela. Taj proces ne biva uvijek završen, naprotiv, češće započnem bilježiti neku misao, al tokom pisanja izgubim nit sa početnom idejom i prekidam sa pisanjem, ili se eventualno kasnije nadovežem. Više puta se desi da napravim pokoju sitnu izmjenu na nekom uratku, no pritom pazim da osnovna ideja ne bude narušena. Na taj način imam mogućnost pratiti evoluciju svoje misli.

(Razvoj ideja je dugotrajan proces i često svakom novom egzogenom idejom nesvjesno mijenjamo svoje endogene postavke. Izreka: ˝S kim si, takav si!˝, u ovom slučaju moj je svjedok. Čovjek kao komunikativno i socijalno biće puno brže evoluira nego li je to bio slučaj u prošlosti. Čuvanjem izvornosti mojih tekstova ostavljam si slobodan prostor za motrenje njihove evolucije. Često volim pročitati dva teksta napisana u različito vrijeme, a koji se dotiču iste teme i usporediti razlike.)

Ideja zvijezda kreće sa prapočecima naše galaksije, ne bi bilo pogrešno čak ni navesti, sa prapočetkom svega. Najdalje što možemo pratiti naš postanak jest Big Bang! O tome neću ništa pisati. Prvi je razlog taj što mi fizika nije jača strana, a drugi, još jednostavniji, nije mi bitno za ovaj uvod. Nakon toga uslijedila je kemijska evolucija gdje su, pod ekstremno visokim tlakovima i temperaturama, u zvjezdanoj prašini nastajali prvi kemijski elementi iz kojih su se formirale prve zvijezde. U samim njihovim jezgrama pod još višim tlakovima i temperaturama nastajali su još kompleksniji elementi. Puno kasnije oni su se počeli spajati i nastajali su kemijski spojevi, koji su davali složenije kemijske spojeve, koji su davali još složenije, a iz kojih su nastale neke jednostavne biološke molekule, koje su nakon već sad prošlih nekoliko milijardi godina dale složene biološke molekule, koje su bile preduvjet za razvoj najjednostavnijih živih oblika koji su ikad postojali na Zemlji.

Sigurno se pitate, čemu toliko gubljenje slobodnog prostora ispisivanjem rečenica, koje ne daju baš dojam da su stavljene na pravo mjesto. Uz to sigurno ostavljam dojam da pojma nemam o čem pišem. No bilo mi je bitno da bar okvirno dobijete sliku odakle moje misli crpe ideje i energiju koju upravo ulažem u ovaj uradak.

Krenimo sada malo promatrati što čovjek zapravo jest. Sa evolutivnog stajališta, čovjek nije ništa drugo doli medij koji služi za prijenos gena sa jedne generacije na drugu. Mnogo je činjenica koje će potvrditi to stajalište. Prva jest ta da se evolucija pobrinula da jedinke sa nepodobnim genomom ili uopće ne dobiju šansu za životom, a, u slučaju kad je dobiju, ili nisu reproduktibilne ili ne dožive reproduktivnu dob. Mnogi će reći da je takvo razmišljanje nehumano, no u evoluciji nema ničeg što bi se moglo nazvati humanim. Survival of the fittest, bila je jedna od temeljnih postavki Darvina. Do trenutka kad nismo stekli našu tehnologiju, čitav je ekosustav bio podređen tom zakonu. U principu ni danas situacija nije ništa drugačija, samo je ravnoteža pomaknuta malo više na naš stranu. I dan danas preživljavaju upravo oni koji su najsposobniji, možda bi bilo prikladnije reči najopremljeniji ili najspretniji ili najbrži, kako god hoćete, sve se na kraju svodi na isto. Čovjek genima služi kao transportno sredstvo kroz vrijeme. Time što osiguravamo svoju egzistenciju, osiguravamo i njihovu. S druge strane stabilnost genoma osigurava naš opstanak pa bi se moglo reći da geni i ljudi žive u simbiozi. No stvar nije tako jednostavna, ja sam je namjerno pokušao simplificirativ kako se ne bi izgubila perspektiva mojeg razmišljanja. Postoji i mogućnost mutiranja naših gena, zapravo to i nije mogućnost već svakodnevna pojava. Pitanje je samo je li nam ta mutacija od koristi ili ćemo zbog nje biti izbrisani sa lica zemlje, a s nama i naši geni, što će se manifestirati smrću domaćina, dakle nas. Treća opcija jest ta da se njezina pristnost uopće ne manifestira, takve mutacije ni ne zamjećujemo, ali su one istodobno izvor i razlog naše genetske raznolikosti. Prva činjenica direktno korelira sa drugom. Sa istog tog evolutivnog stajališta, naš osnovni zadatak jest reprodukcija u smislu održavanja vrste. U svakoj se kritičnoj situaciji čovjek prvo pobrine da opstanak vrste ne bi izostao, a povijest mi je glavni svjedok tog duboko u nama utisnutog instinkta.

Ovaj bismo problem mogli još dublje raščlaniti i pogledati sve to na razini kemijskih elemenata. U ovom trenutku je korisno prisjetit se uvodne podjele evolucije svega. Ako simplificiram, evolucija humanoida sljedila je biološku evoluciju kojoj je prethodila kemijska evolucija. Sve je dakle započelo u srcu praiskonskih zvijezda, a u njima bi sve moglo i završiti... Kad bismo se gledali pod dosta velikim povečalom, al pritom mislim na zaista veliko povečalo, vidjeli bismo samo nekoliko desetaka kilograma raznih kemijskih elemenata, a svi su oni nastali iz vodika. H-kemijska oznaka vodika zapravo je praiskonska formula našeg života. Svi se kemijski elementi procesima fisije ili fuzije mogu svesti ili dobiti iz vodika. Sa produbljivanjem raščlanbe čovjeka kao živog bića gubi se svaka razlika između dva čovjeka, pa i cijelog čovječanstva. Na razini makrologije, ako izuzmemo jednojajčane blizance, ne postoje dva potpuno identična čovjeka. na razini gena te su razlike nešto manje istaknute, također sa izuzećem jednojajčanih blizanaca. No spustimo li se na razinu kemije-svi smo mi apsolutno identični. A kad bismo išli još dalje, uvidjeli bismo da ne postoji tako velike razlike izneđu nas i biljaka pa čak ni između nas i Zemlje. Svi mi zajedno živimo u međusobnoj ravnoteži. Ta ravnoteža doduše nije na prvi pogled viljiva, niti očita bez malo mašte. No sve je zapravo još u Bibliji zgodno opisano. Od čega je Bog stvorio Adama? Od zemlje! Čemu se mi smrću vraćamo? Zemlji! Ako se navodite po raznim američkim filmovima, uslijed prevođenja, neki to nazivaju prašinom, ali sve se to svodi na isto! Čobjek je postao od zemlje i k zemlji će se svojom smrću vratiti. Tu su posrijedi razni fizikalni i kemijski procesi koje sve možemo obuhvatiti u najjednostavniji hranidbeni lanac. Mi kao vežderi mesožderi (većina nas), jedemo preživače-goveda, oni kao biljožderi jedu biljke koje svoju hranu, doduše ne u klasičnom obliku, crpe iz zemlje. Što mi dakle postajemo smrću? Postajemo hrana za biljoždere. Doduše takav hranidbeni lanac je pojednostavljen, izbačena je njegova bitna sastavnica-bakterije-razlagači, koji su neka vrsta spojnice između biljaka i nas.

U ovom trenu vraćamo se na naslov-Zvijezde... Jednog dana i ja ću biti tamo! Ne znam kako se vama čini, no meni je definitivno lijepša pomisao da ću kad umrem otić ka zvijezdama! Nemojte me krivo shvatiti, nije da mi se ne sviđa ideja da ću pritom, omogućujući genima da nastave svoju evolutivnu zadaću, nekome omogučiti život, no svejedno su mi zvijezde primamljivije! Možda je njihova nedostižnost ta koja doprinosi mjoj težnji. Po prirodi smo znatiželjni, neki više neki manje, ali svi na neki način težimo nedostižnom, tražimo poriv za ići dalje. Zvijezde se samim time nameću kao idealan izbor! Danas barem one su za nas nedostižan cilj! Ali tko može braniti san da ću onog dana kad umrem biti korak bliže tom snu, čak i da ne postanem istog trena sastavnim dijelom jedne od njih-što mi predstavlja godina il dvije čekanja? Čak i da su stoljeća pa i milijuni u pitanju, kad sve te silne godine stavim na skalu beskonačnosti, što pritom dobijem? Ništa! Zanemarivo kratak period mojeg bivstvovanja, koje ću vjerojatno prije ili kasnije zaboraviti. Hoću li zaista? U tom slučaju ne bi vrijedilo živjeti. Ja osobno ne ću se držati te ideje, odbacujem je i prije, nego sam je prihvatio.

Never the less, ideja povratku zvijezdama po mojoj smrti i više mi je nego predivna. Daje mi više poticaja i energije za dalje. Energije koju crpim od istih tih zvijezda kojima ću se jednog dana vratiti. Pritom Zemlji ostavljajući novi izvor energije-moje potomke.