< | listopad, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.
kinky
fanny
izvorni život
catwoman
Zona
čistilište
suzette
sunokretaica
blade 777
ziki
klarisshvalospjev gluposti
tičerica
anita
Big Blue
ista kao prije
žubor vode
Samuraj
kizzy
lund
koo
gajo
kengur
nf
kinky
fanny
vierziger
Živjeti svoj život
nisam ja odavde
izvorni život
catwoman
Nihon
primakka
Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!
Stogodišnji starac, nakon što izgubi svoju obitelj u 89. godini, počne se baviti trčanjem. Obori svjetske rekorde u 8 trkačkih disciplina, a sada planira oboriti i svjetski rekord za najstarijeg maratonca na utrci u Torontu.
Eto, katkada i ovakva informacija postane vijest (makar i na kraju dnevnika!) i zapliva u moru vijesti prepunih ratova, kriminala, kriza, korupcije, pedofilije, recesije....
Da, bogu hvala, i to je vijest! I to kakva! Mogla je ona po svojoj važnosti biti i udarna vijest, objavljena odmah na samom početku! Jer za razliku od svih drugih koje svakodnevno slušamo, ova vijest je imala potencijal da nas nečemu nauči ili, možda podsjeti. Na što? pa na činjenicu da je svaki čovjek onoliko jak koliko to želi biti. Da sam sebi postavlja granice. Da svojom voljom može bitno mijenjati okolnosti. Da može odlučivati o tome koliko je sretan ili nesretan, slab ili jak... Zvuči li to doista tako ludo – da je vijest o stogodišnjem starcu koji odlučuje srušiti maratonski (deveti po redu trkački) rekord? Da, priznajem teška srca da to zvuči jako nerealno, gotovo utopistički. Barem u vremenu i prostoru u kojem trenutno živimo.
A bilo bi jako korisno za nas "zdrave" da češće čujemo za ljude koji probijaju granice mogućeg, invalide koji trče s protezama na nogama zajedno sa "zdravim" trkačima na svjetskim atletskim mitinzima, slijepe književnike, gluhe glazbenike, umjetnike koji stvaraju bez ruku... Tako bismo se možda manje sažaljevali i rjeđe za sebe tražili izgovore zbog kojih nešto ne uspijevamo ili ne stižemo. U sebi, prije nego van sebe, tražili bi izvore motivacije i inspiracije zahvaljujući kojima bi mogli ostvariti puno više svojeg (uglavnom neiskorištenog) potencijala. I kako se čovjek samo zastidi zbog svojeg odustajanja, kukavičluka i neodlučnosti kad shvati da tu negdje oko nas žive ljudi koji itekako hoće i mogu. Letači potkresanih krila.
Podsjetimo se da je čovjek jedini od svih drugih živih sustanara na Zemlji koji je blagoslovljen darom slobodne volje, kreativnosti i duhovnosti. Zahvaljujući tome on jedini može utjecati i mijenjati okolonosti svog života, umjesto da one nemilosrdno utječu i mijenjaju njega. A što je od toga utješnije znati u ova teška i bremenita vremena?! Ma, ništa nije nepovratno izgubljeno, propalo, uzaludno, sve dok čovjek sam u sebi ne potpiše bezuvjetnu kapitualciju. Često i bez bez borbe. Onako sjedeći zavaljen u fotelji.
Helen Keller je slavnija od Napoleona; Napoleon je pokušao osvojiti svijet silom oružja, ali nije uspio, Helen je pokušala osvojiti svijet snagom svog uma - i uspjela je. Pobijeda koju je izvojevala nad vlastitom gluhoćom i sljepoćom daleko je slavnija i veća pobjeda od one Aleksandra Velikog, jednostavno zato što ima trajne implikacije na ljude koji su živjeli u njeno vrijeme i sve one koji će živjeti nakon nje.
Ovaj post je, premda na prvi pogled tematski i sadržajno bitno drugčiji od prethodnog, zapravo njegov logični nastavak i produžetak.
Ukoliko ste moj prethodni post o Sindromu probuđene generacije čitali skeptično odmahujući glavom, tada Vas molim: „Svakako pročitajte knjigu „Polje“! . Ako su, pak, moje teze samo utvrdile Vaša uvjerenja o karizmatičnosti doba u kojem živimo, onda mi opet ne preostaje drugo nego da Vam poručim: „Svakako pročitajte knjigu „Polje“!
Naime, ovaj must read plod je dugogodišnje suradnje autorice, inače svjetski poznate novinarke Lynn McTaggart, s brojnim suvremenim znanstvenicima i sinteza svega onoga o čemu govore njihova revolucionarna (danas sve manje „heretička“) otkrića.
Smjelo ću ustvrditi da bi ono što ćete iz knjige saznati moglo presudno djelovati na tijek, percepciju i smisao vaših daljnjih života.
Knjiga navodi opise radova, eksperimenata i otkrića, primjerice astronauta i fizičara Edgara Mitchela,Waltera Schempa, sveučilišnog profesora matematike, Karla Pribrama,
poznatog neurofiziologa, Stuarta Hameroffa, fizičara Fritza-Alberta Poppa, kvantnih fizičara, David Bohma, Hala Puthoffa, Jacquesa Benvenistea, Charlesa Tarta, i mnogih drugih.
Svi ti avangardni i zapaženi znastvenici došli su do istog otkirća, odnosno do spoznaje o postojanju tzv. Polja nulte točke za koji se pretpostavilo da je temelj na kome sve počiva. To Polje je ona krajnja stvarnost iz koje sve proizlazi i u koju se sve vraća.
Zbog objelodanjivanja svojih rezultata o postojanju Polja neki su od ovih znanstvenika izgubili karijere i (očekivano?) se izvrgli javnom ruglu i ismijavanju.
No što se drugo i moglo očekivati od civilizacije koja svoj svjetonazor i znanost već stoljećima gradi na krutoj, unaprijed zadanoj i uvijek predvidljivoj mehanicističkoj (Newtnovoj) fizici i trodimenzionalnom svijetu sazdanom od materije? Prema tim uvjerenjima svemir nalikuje statičkom i predvidljivom satnom mehanizmu, a tijelo i duh su potpuno odvojeni i ničim povezani. Čovjekov je, pak život slučajan proizvod evolucijske kaše, a njegov opstanak kao vrste gotovo isključivo ovisi o njegovim genetskim i fizičkim predispozicijama. Kao rezultat toga prezreli smo i osumnjičili postojanje duha i duše, te odbacili postojanje nevidljivih svjetova. Zlatno tele kojem se već stoljećima klanjamo i molimo stvoreno je od materijalnog, nacionalnog, stranačkog, mjerljivog, dokazivog, opipljivog, profitabilnog... Posljedično tome, ljudi su živjeli (žive) u kroničnom strahu i stresu da će ostati bez svojih materijalnih stečevina i zbog toga smo svoja tijela i države odlučili zaštiti granicama. Obrazovanje nam je poput mrtvog papagaja, a kultura je okovani Prometej...
A što tvrde gore spomenuti znanstvenici novog doba?
Oni kažu:
Energija nulte točke je u stvari naša vlastita kolektivna svijest, a mi, ljudi, svojom svješću stvaramo fizički svijet iz te energije. Svijest je, dakle, uzrok, a ne posljedica stvarnosti u kojoj živimo.
Materija je nestvarna i zapravo ne postoji. Energija/svijest je jedina stvarnost.
Dr Amit Goswami, fizičar teorijske fizike i od 1968. predavač na Institutu za teorijsku fiziku Univerziteta u Oregonu, autor je knjige "Samo-svijestan svemir (The self-aware universe) u kojoj tvrdi da je svijest temelj svog postojanja i da ona oblikuje fizikalno.
Po prvi put u pisanoj ljudskoj povijesti susrećemo se s pojavom tzv. Ujedinjene teorije svega (Unified Theory Of Everything) koja tvori most između fizičkog svemira i naše svijesti, i koja objedinjuje znanost i duhovnost dokazujući da je svjesna energija uzrok sveg stvaranja.
Ako je sve to, dakle, istina, onda mi kao svjesna bića imamo presudnu ulogu u oblikovanju svoje sudbine i sudbine svijeta u kojem živimo. Ako smo se upravo počeli buditi iz ovog višestoljetnog narkotičkog sna, onda nije čudo što sve češće i sve tvrdoglavije odbijamo „rješenja“ koja nam nudi suvremena politika, obrazovanje, medicina (farmacija), potrošački orijentirano društvo... Zbog toga sve žešće prosvjedujemo, sve drskije odbijamo poslušnost, i sve glasnije vapimo za životom i društvom koji će se početi graditi na Novim (a zapravo Starim) Istinama o čovjeku i Kreativnoj Moći svijesti.
Zato volim vjerovati (zvučalo ovo ma kako utopistično!) da smo unatoč svom stresu, ratovima, recesijama, tragedijama i zlima koji nas okružuju i definiraju, pioniri Novog doba i preteče Nove svijesti koju ćemo ostaviti u nasljeđe svojoj djeci i unucima. Knjige kao što su Polje predstavljaju neprocjenjiv doprinos toj i takvoj budućnosti.