< travanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (7)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (15)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

free counter

Opis bloga

Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.


Linkovi


kinky

fanny

izvorni život

catwoman

Zona

čistilište

suzette

sunokretaica

blade 777

ziki























klarisshvalospjev gluposti

tičerica

anita

Big Blue

ista kao prije

žubor vode

Samuraj

kizzy

lund
koo

gajo

kengur

nf

kinky

fanny

vierziger

Živjeti svoj život

nisam ja odavde

izvorni život

catwoman

Nihon

primakka


















Tko je Bastet?

Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!

Studenti viču: "Car je gol!"

Pitaju me što mislim o prosvjedima studenata i o njihovim zahtjevima za pravo na besplatno školovanje. Reći ću vam, ali tek nakon što vam ispričam jednu priču:

Jedna skupina žabica odlučila se natjecati u osvajanju vrlo visoke kule. Ubrzo se na mjestu natjecanja okupilo mnogo znatiželjnika. Svi su bili sumnjičavi i nitko od njih nije iskreno vjerovao da će bilo koja od žabica uspjeti doći do vrha kule. Zamišljeno su klimali glavama i govorili:
"Pogledajte kako je kula visoka! Žabe se nikada neće uspjeti popeti na njezin vrh!"
I doista, žabice su uskoro počele zaostajati. Sve, osim jedne koja je polako, ali uporno puzila sve više i više. No, gledatelji su i dalje dovikivali: "Bože, kako je težak taj uspon! Sigurno ga nitko neće uspjeti svladati!"
Jedna po jedna žabice su odustajale i vraćale se natrag. Sve osim jedne koja je ustrajno išla naprijed i koja se nije htjela predati!Na kraju su sve žabice odustale i u utrci je ostala samo ta jedna, najupornija. Nastavila je napredovati istim tempom, vrlo polako, ali promišljeno i taktično. Naposljetku se uspjela domoći samog vrha kule.
Ostale žabice, kao i gledatelji, nisu mogli vjerovati svojim očima i pitali su se kakko je uspjela napraviti ono što su ostali smatrali nemogućim.
Kad je jedan od gledatelja pristupio pobjedničkoj žabici s namjerom da je upita odakle joj snaga za tako strmi uspon, ispostavilo se da ga žabica ne čuje. Ona je, naime, bila gluha.

Ova priča na najbolji način oslikava moje mišljenje o studentskim prosvjedima. Ta naša mladost, buduća intelektualna sila ove države, upravo se pokušava uspeti na vrh kule. Mi ostali ih promatramo i uglavnom im dovikujemo kako neće uspjeti, kako je uspon prestrm i preopasan i kako bi bilo bolje da malo pričekaju s idejom osvajanja vrha. Budu li slušali naše obeshrabrujuće povike, naša pametovanja sa strane, odustat će i ostati na dnu kule s čeznutljivim pogledom uprtim ka vrhu koji im je ostao dalek i nedodirljiv.
A ja bih voljela da naši studenti budu gluhi za sve one koji ih pokušavaju uvjeriti da je nemoguće. Jer oni se ne bore samo za svoja prava, nego i za prava generacija koje će doći, kao i za vladu koja će jednom jednog dana (možda) shvatiti da je ulaganje u obrazovanje (u obrazovne institucije, njihovu opremu, motivirani kadar, učenike, studente...) najisplativija i najsigurnija državna investicija. Vremena su, doduše, teška. Ali ona su uvijek takva i ako sada nije dobar trentutak za borbu, onda nije nikada.
Borba naših studenata možda za sada samo podsjeća na donkihotovske nasrtaje na vjetrenjače, no to se može i promijeniti. Premda je sigurno da se neće promijeniti samo po sebi. Naime, potrebno je djelovati, upirati prstom na ono što je trulo, nepravedno, lažljivo. Djeca ove države su još jedanput pokazala da ne misle biti ovce za šišanje i da neće nasjesti na političke floskule, obećanja bez pokrića i podmukla podmetanja nogu. Oni dobro znaju da novaca ima, samo da ih nema za obrazovanje. Priznajmo da rijeke novca naših poreznih obveznika teku u nekim drugim pravcima. Naši studenti itekako znaju za primjere država u kojima svi mladi imaju jednako pravo na obrazovanje (nije li to pravo čak i zajamčeno našim ustavom?). Oni su svjesni da se rješenja mogu iznaći. I da za njih čak ne treba izmišljati toplu vodu, nego se samo treba ugledati u one koji se već odavno koriste njezinim blagodatima.
Prije godinu dana na ulice naših gradova izašli su srednjoškolci, a danas su studenti ti koji prosvjeduju. A sutra? Sutra ćemo možda i mi ostali izvaditi glave iz pijeska, pogledati oko sebe i uskliknuti zajedno s njima: "Car je gol!!!" A taj naš car, on će tada morati pognuti glavu i priznati da je njegova sramotna istina izašla na vidjelo.


"Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnoga dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, i njeguju u teškim danima, sve dok ih oni ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji iskreno vjeruju da se njihovi snovi mogu ostvariti." (Thomas Woodrow Wilson)


27.04.2009. u 10:18 sati | 32 Komentara | Print | Link | Na vrh

Biti i ostati umjereni hedonist

Sigurna sam da vas zanima kako mi je bilo? Naravno, kako drukčije nego čarobno! Jer stvarno je pravi blagoslov zateći se u Opatiji u vrijeme kad se raskošne boje, mirisi i zvukovi Mediterana stapaju u skladnu simfoniju proljeća.
Šetajući čuvenom opatijskom šetnicom koja se poput zmije uvija oko uvalica, kamenitih plaža i marina, te upirući pogled u zanosne vile i raskošne hotele s pečatom vremena, osjećala sam se kao dotaknuta nevidljivim, čarobnim štapićem. I sigurna sam da je tu čaroliju morao osjetiti svaki gost ove zanosne opatijske dame koja itekako zna kako udovoljiti svim čulima. S jedne strane restorani iz kojih se šire mirisi najfinijih delicija, svjetlucavi cafe i disco barovi, kasina, wellness hramovi, a s druge strane, kao protuteža, parkovi slični raskošnim carskim vrtovima, krivudave uličice, romatnične crkvice i kamenite kuće s karakterističnim drvenim kapcima na prozorima...
Sve je tu! Ili gotovo sve što je potrebno za razvoj ekskluzivnog turizma kakvog može ponuditi jedna Nica ili Monaco. Nedostaje još samo domaćinov promućurni duh ili mentalitet okorjelog kapitaliste koji zna kako novac i profit nanjušiti kilometrima daleko. A opet, možda i bolje da nedostaje!
Sjećate se onog starog vica u kojem Amerikanac savjetuje barbi da počne češće pecati, a viškove ulovljene ribe prodavati na tržnici. Tako će zaraditi za ribarski čamac, pa za brodić i na kraju će moći imati tvornicu za preradu ribe. Kad to postigne moći će napokon po cijeli dan uživati i ništa ne raditi. A barba ga u čudu pogleda i usklikne: " A Gospe ti, a ča sad činim?"
Tako i naš narod, naoko inertan i nedovoljno promućuran u zgrtanju novca, izgleda da negdje u dubini svoje duše još uvijek zna da treba raditi da bi se živjelo, a ne živjeti da bi se radilo. Tko kaže da od Opatije moramo napraviti Nicu i da Hrvatsku moramo prekrojiti u Europske standarde i pravila igre? Trebamo li se trsiti što prije postati slični onima čiji su životi svedeni na natjecanje, nemilosrdni životni tempo i stres? Što se mene tiče, sloboda i unutarnji mir nemaju cijenu. Čak i ako to znači cijeli život raditi za plaću, imati jedan auto (bez garaže), strpljivo štedjeti za poneki luksuz... Meni osobno je to dovoljno. Ni ja, kao ni naš barba iz šale, ne razumijem filozofiju Amerikanca koji mi predlaže da se uputim na putovanje zaobilaznim i sumnjivim putevima, putevima koji me možda nikada neće dovesti do onoga što već sada imam - unutarnjeg zadovoljstva i osjećaja ispunjenja.
Bojim se da ćemo jednom, kad nam Europa širom otvori vrata, izgubiti svoju veliku slavesnku dušu i nacionalni identitet i da ćemo morati usvojiti tuđe odgovore i tuđa mjerila vrijednosti! I kad samo pomislim da još molimo Europu da nas primi u svoje krilo, umjesto da svoju državu pretvorimo u raj za koji će se čekati u redu. Nisu li oni ti koji trebaju našu čistu vodu, našu (još uvijek relativno nezagađenu) zemlju, more, otoke, sunce...? Nisu li oni ti koji bi nas morali moliti da im se pridružimo?
A ja jednostavno ne mogu smisliti život i stres kakav nas očekuje kad/ako nas Europa pristane usvojiti! Ma, Hrvatska nije prosjak s ispruženom rukom, premda bi oni voljeli da mi u to povjerujemo. Pa da ih onda još molimo da nas uguraju u svoju flajšmašinu i da od nas naprave mljeveno meso?!
Naravno ne zagovaram lijenost i besposličarenje. Samo tvrdim da bi život trebao biti puno više od rada. Čovjek ima pravo biti sretan i zadovoljan. On ima pravo na primjerenu dozu hedonizma bez da se zbog toga mora loše osjećati. Ma, ne dajte se, ljudi i ne vjerujte onima koji vas pokušavaju uvjeriti da ste grešni jer volite život i jer ga udišete punim plućima!
No, naravno, i u uživanju treba, kao i u svemu drugome znati zadržati zdravu mjeru. Krajnosti su uvijek opasne i predstavljaju hod po tankoj crti, po samom rubu propasti. Uostalom još su stari grčki teoreteičari hedonizma isticali kako je mudar svaki koji uspije zagospodariti užitkom, a budala onaj koji je njegov rob.
Ne trebamo imati mnogo da bismo se osjećali dobro. Jednako kao što ne trebamo moljakati za ulaznicu u Europu samo zato da bismo bili bogatiji i prividno moćniji. Zato trebamo dobro paziti da nam jednog dana ne prodaju rog za svijeću! I još nas uvjere kako smo dobro prošli!


20.04.2009. u 11:45 sati | 27 Komentara | Print | Link | Na vrh

Od azijskih komaraca do blogera

Ljudi, u Opatiji sam do nedjelje pa vas molim da još malo otrpite komarce na mom blogu! Svima wave

Listajući danas u brzini novine krajičkom oka okrznula sam naslov: Osijeku ove godine prijeti opasni azijski tigrati komarac. No, krasno, pomislim i vratim se na stranicu. U članku autor pojašnjava kako je riječ o vrlo agresivnoj vrsti komarca koji svojim ubodom izaziva jake alergijske reakcije i koji je osobito opasan za djecu i starije osobe s oslabljenim imunitetom. Zainteresiralo me pa sam pronjuškala malo i po netu. I tako sam uspjela saznati da je ta vrsta komarca prisutna u našim krajevima već nekoliko godina, premda u normalnim okolnostima obitava u tropskim i suptropskim područjima. Zašto u normalnim? Zato što danas više, na žalost nemamo uobičajene, nego poremećene i ekstremne klimatske cikluse. Uglavnom, zahvaljujući globalnom zatopljenju „tigrić“ se uspješno prilagodio novonastalim klimatskim uvjetima te se proširio na sve kontinente (ma zamisli, zar i na Antarktik?). Međutim, za razliku od naših domaćih, „pitomih“ komaraca, ovaj azijski aktivan je i danju, te osim što je napasnik, može biti i prijenosnik opasnih virusa. Prepoznaje se po karakterističnim bijelim prugama na stražnjim nožicama...
Eto, ti sad na! Nije dosta što u Osijeku moramo trpjeti nesnosne ljetne sparine, nego sad još moramo danju i noću strepjeti i od letećih napasnika. Kažu, ako ugledaš čovjeka koji sumanuto mlatara rukama, možeš biti siguran da je ili lud, ili iz Osijeka. A to je, ljudi moji, živa istina! Osječani zbog života uz rijeku i baranjske močvare uvijek vode rovovski rat protiv komaraca.
No, ta me vijest (opet previše napumpana novinarskim senzacionalizmom, jer tigrasti komarci su naši sužitelji već nekoliko godina!) zapravo potaknula na mozganje o nesagledivim posljedicama klimatskih promjena u svijetu. Doista, možemo li uopće sagledati svu opasnost globalnih klimatskih devijacija koje prijete cjelokupnom ekosistemu Zemlje, pa tako i nama, kao vrsti? Još su davno Indijanci ustvrdili da čovjek ne može jesti novac i da će kad posiječe sve šume i istrijebi sve životinje biti (samo)osuđen na vlastitu propast. No, tada nitko nije mogao razumjeti Indijance i njihove "primitivne" ekološke govore. Nisu ih mogli razumjeti jer su govorili drugim jezikom , odnosno jezikom pohlepe i neutažene žeđi za stjecanjem bogatstva. A ni danas nije drukčije. I zbog toga često s tugom pomislim kako je čovječanstvo postalo najštetniji i najopasniji izdanak prirode. Jahači apokalipse: ratovi, ekonomske krize, glad, nasilje, osvajački pohodi, kriminal... svi izviru iz ljudske pohlepe koja je, kad bolje razmislim, možda samo drugo ime za glupost. Tako je. Negdje putem smo zaboravili da je život puno više od stjecanja. I zato sreću tražimo tamo gdje je nikada nećemo naći. Uskoro više nećemo imati što piti, skrivat ćemo se od sunca po rupama, kupovati umjetni zrak, kao što sada kupujemo umjetnu hranu... Još malo pa ćemo morati hodati s maskama na nosevima i skafanderima koji će nas čuvati od ugriza zujavih „azijskih tigrova“.
Ali onda pomislim kako možda ipak nije sve tako crno! Možda su vremena kakva jesu upravo idealni rasadnici novih evolucijskih (a ne revolucijskih!) ideja. To osjećam svaki put kad vas čitam, dragi moji blogoprijatelji! Obogatili ste moj život novim spoznajama, informacijama, uvidima, pa čak i emocijama. Doživjela sam nešto potpuno neočekivano! Jer kad vas čitam (i kad se s vama družim uz šalicu kave smijeh), kad sam sa svojim prijateljima i, općenito, s dragim, kvalitetnim ljudima, osjećam da je život zapravo beskrajno bogat. Anđeli su svugdje oko nas; pričaju nam, smiju se s nama, tješe nas, hrabre nas, pišu nam... yes
Puno sam toga naučila od vas! I na kraju shvatila da nije moguće da smo se samo slučajno sreli. (Stvarno, kolika je bila vjerojatnost da se u moru beskrajnih kombinacija susreta dogode upravo ovi? Jeste li ikada o tome razmišljali?)
Vaše postove doživljavam kao isprepletene niti znanja, zrelih i naprednih promišljanja, i zdravog, kritičnog razmišljanja. Te niti splele su se u finu, suptilnu mrežu u koju će se hvatati sve više vrckavih, životom i mudrošću ispunjenih ribica! A sličnih mreža pozitivnih utjecaja ima puno, a bit će ih sve više i više...
Pa, eto, dragi prijatelji, ako ste se na početku pitali kakve veze azijski komarac ima s blogerima, onda sada znate – velike, jako velike! zubo

Sve vas volim cerek


10.04.2009. u 20:38 sati | 35 Komentara | Print | Link | Na vrh

Sretni robovi su najljući neprijatelji slobode

- "Jonathane Livingstone!, - obrati mu se starješina - stani u sredinu, na svoju sramotu, tako da te sva braća galebovi mogu vidjeti!"
Kao da ga je neko tresnuo daskom po glavi. Koljena su mu zaklecala, perje mu se objesilo, a u ušima mu je zašumilo. "Zar da ja stojim u sredini na svoju sramotu? Nemoguće! Biti pozvan u sredinu zbog nekog sramnog čina značilo je biti izopćen iz društva galebova, prepušten samotničkom životu na dalekim hridima. A moj let? Oni ne razumiju! To je zabuna, pogreška!"
- "Bio si nepromišljen i neodgovoran, - ozbiljni je glas odjekivao - te si povrijedio dostojanstvo i tradiciju obitelji galebova, Jednog ćeš dana, Jonathane Livingstone, shvatiti da se neodgovornost ne isplati. Život je neizvjestan i nespoznatljiv, a mi smo stvoreni samo da jedemo i da opstanemo što dulje možemo."
Galeb se nikada ne suprotstavlja zboru jata, ali Jonathan ipak podigne glas:
- "Neodgovornost? Braćo!, - uzvikne. - "Ta, tko je odgovorniji od galeba koji pronađe i slijedi smisao i viši cilj života? Na tisuće godina mučimo se da dođemo do ribljih glava, a sad imamo razloga da živimo, da učimo, da otkrivamo i postanemo slobodni! Dajte mi priliku, molim vas! Dopustite mi da vam pokažem što sam naučio!"
Jato je stajalo nepomično, kao ukopano.
- "Bratstvo je razvrgnuto", - povikaše galebovi u jedan glas i prijezirno mu okrenuše leđa.
Ostatak života Jonathan je proveo u samoći, ali je odletio još mnogo dalje od dalekih hridi. I nije ga toliko boljela samoća koliko spoznaja da njegova braća nisu htjela povjerovati u uzvišenost letenja, da nisu htjela otvoriti oči i progledati.

" Oni vele meni: Ako vidiš roba gdje spava, ne budi ga jer, možda sanja o slobodi.
Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i poučite ga slobodi." (K.Gibran)



06.04.2009. u 11:28 sati | 26 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se