| < | veljača, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | |
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (7)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (15)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (9)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.
Linkovi
kinky
fanny
izvorni život
catwoman
Zona
čistilište
suzette
sunokretaica
blade 777
ziki
klarisshvalospjev gluposti
tičerica
anita
Big Blue
ista kao prije
žubor vode
Samuraj
kizzy
lund
koo
gajo
kengur
nf
kinky
fanny
vierziger
Živjeti svoj život
nisam ja odavde
izvorni život
catwoman
Nihon
primakka
Tko je Bastet?
Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!
Snovi i snoviđenja
Katkada imam vrlo neobične snove: snove u kojima letim bez tijela, u kojima sam kuglica svjetla koja brzinom svjetlosti putuje između zvijezda i kroz beskraje svemira, snove u kojima me moja pokojna baka zove k sebi, u kojima imam drugo fizičko tijelo (primjerice, tijelo južnoameričke Indijanke)... No, jedan od, nedvojbeno, najčudnijih i najzagonetnijih snova doživjela sam nekoliko tjedana nakon očeve smrti. Ali najprije priča u pozadini tog sna. Naime,moj otac je umro u zagrebačkoj bolnici, dva dana nakon što sam ga posjetila i ne sluteći da je to zadnji put da ga vidim živoga. Na dan očeve sahrane, neposredno prije no što su pogrebnici krenuli zatvoriti njegov lijes, obuzela me takva snažna bujica tuge i boli, da sam, ni sama ne znam zašto, u jednom trenutku privila svoj obraz na njegova prsa i zagrlila ga lijevom rukom preko ramena. Sve je trajalo samo nekoliko sekundi, ali ipak dovoljno da se oprostim od svog oca prije no što ga zauvijek proguta mrak njegove posljednje postelje. Ostatak sahrane ostao je u izmaglici sjećanja, pomiješan sa slikama ogoljelih stabala što su se nadvijala nad otvorenom grobnom humkom, zvukovima smrznute zemlje koja je bubnjala po poklopcu lijesa spuštenim u raku, mirisom kiše koja se lijeno cijedila s kasnojesenksih oblaka... Nekoliko tjedana kasnije, san. Tata i ja sami u sobi bez namještaja. Tu je samo stolica na kojoj sjedi moj otac dok mi veselo domahuje da mu priđem. Ja, sada u obličju male djevojčice, prilazim žurno i bez razmišljanja sjedam mu u krilo. Nježno se zagrlimo, a onda tata odmakne glavu i zagleda mi se u oči smješeći se: "Pa, nisi valjda mislila da ćeš me mrtvog zadnji puta zagrliti...?" Tog trenutka san prestaje, ja se budim i otvaram oči u mračnoj sobi. Što je to bilo? Tko mi je to rekao? Jesam li to sanjala?... Dalje spavam nemirno i bez snova, a ujutro se budim s osjećajem dubokog, neobjašnjivog mira. Znam, sigurna sam: Tata mi je došao u san kako bi se samnom oprostio onako kako smo to oboje željeli. Od tada je prošlo više od deset godina. I dan danas pamtim svaki detaljić tog sna. A tatu više nikad poslije nisam sanjala...
01.02.2009. u 17:17 sati | 29 Komentara | Print | Link | Na vrh
