Sanjarenje na zadatku

16 kolovoz 2013

Svakodnevno pretražujem youtube, ponajviše zbog glazbe, ali i nekih filmskih scena, meni značajnih, romantičnih, udarnih... Nekako, najljepša je posljednja scena, kadar u kojem nam se čini da glavni junaci drže sudbinu u svojim rukama, znaju što žele i koji je njihov put.

Iako je moj glazbeni ukus načelno zbrkan, kaotičan, čak i pjesme koje načelno ne preslušavam- poslušala sam barem jednom. Svakako uguglam i riječi pjesme- imam tu potrebu da shvatim.

Može se reći da najviše preferiram elektronsku, house glazbu, kako vrijeme prolazi riječi ondje ima sve manje, o junacima i njihovim odlukama znamo uglavnom ništa, sve se svodi na osjećaj i ritam. Dugi romantični tekstovi zamijenjeni su uskličnicima oko srca i prihvaćanjem onog što se u tih par minuta odvija u mislima. Upravo jučer po prvi put čula sam Reverie i oduševila se. Ako sam dobro shvatila, originalno je bila zamišljena kao If I Lose My Reverie, ali sada poželim nazvati dijete po remixu.

Prošle godine bila sam opsjednuta remixom CloudBreaker, himna svih igrača, rekla bih. Dakle, smekšala sam se i postajem sve više patetična.

Ne znamo tko se točno igra, koliko je igrača, tko je odnio pobjedu, ali igra je ovdje, sada, i to je polazna točka. Volim house jer ondje načelno nema krivnje, nema polemike, sve se svodi koliko je neki uradak vrijedan pažnje. I tako sam iz ovog stoljeća lutala prošlim te naišla na skupinu Heart i All I Wanna Do Is Make Love To You. Odgledam izvrstan spot, poslušam fantastičnu pjesmu i potom ostanem naredna dva sata smrznuta u komentarima ispod.

Dakle, najsažetije, žena željna ljubavi pokupi stranca i provede s njim noć u hotelu. Spot ima nešto drukčiju pozadinu, jer ondje vidimo kako žena zapravo treba face to face donora sperme. Onako, ugrubo. A ako se spot detaljnije gleda, uočavamo da je junakinja pomalo neraspoložena prije uvodnih nježnosti, osjećamo da se ne predaje posve i bezuvjetno, ali muškarac je vješto, ništa ne sluteći, opušta, nezaboravno se provedu, tijekom noći ona nestaje, jutro poslije on posve odbačen i tužan gleda u papir na kojem mu je ona nešto napisala...














Komentari ispod spota toliko su očajni, izrezala sam ih i pripremila, ali odustajem od davanja važnosti istima.

Po meni, žena je učinila ono što je morala učiniti. Veze, zaruke, brak, djeca, obitelj, tradicija, običaji - sve je to jedna velika prevara, klopka i komadić sira kao nagrada jer smo pokušali. Činimo ono što je ispravno, ali zapravo samo tako mora biti, jer odluke su donesene ranije, prije nas, a odvijati će se i bez nas, neovisno o tome jesmo li živi ili mrtvi. Percepcije se mijenjaju na način da ono što je bio divan, neobavezan suvenir s putovanja, sutra je krama, teret, prtljaga.

U trenutku odvijanja posljednjih sekundi života zapravo čovjek je posve sam, ispada da drugi nikada nisu bili bitni... Na platnu nema riječi, djela, platno ti pruža neku čudnu emociju koja te ispunjava kao ništa i nikad do tada: sada znaš. To je ta tajna života, pokretač, bit. Ali, sve ono prije toga dijeli nas od životinja, svijest je iznad nagona, logika ispred želja, moral iznad okolnosti.
Svi želimo med na usnama i sol u kosi, prste u zubima i led u pupku, ali dobivamo radni stol, hipoteku, ozbiljnost života, hijerarhiju. Negdje posve usput, pomalo neočekivano, pokupiš stranca na kiši, s njim stvoriš dijete i nastavljaš dalje... Ne radi se tu o hodu preko leševa, jednostavno: zadatak je izvršen. Misija je odrađena. Zgrabiš ono što nedostaje, zakopaš ono što smeta, riskiraš na način da te ne otkriju. Savršeno ubojstvo ne postoji, ali ljudi će uvijek iznova pokušavati, zar ne?

Također, i ja bih vrući poljubac usred kiše, ali ponekad je krevet hladan poput groba. Bitno je izdržati i izvršiti zadatak.
Znam plesati po kući sa fotografijom svojeg muža, ima u tome nečeg poremećenog, ali i poštenog. Ima onih što zajedno ustaju, jedu i liježu, a čitav dan se ni ne dotaknu.

Dobro je, jer potrebna sam izlasku i zalasku Sunca, šumi, životinjama i toliko je još marmelade ostalo za pojesti... Još malo, past će prve kiše i utihnuti će cvrčci, kao što se zvijer skloni i zmija zavuče pod kamen. Odustaješ, naizgled, dok ne prođe.











Čovjek se u ogledalo može pogledati u onoj mjeri u kojoj je zadatak izvršen. Neke se situacije dešavaju i provociraju čisto iz potrebe da se slijedi tok društvenih normi. Njegujemo ih jer vidimo ruže, a u stvari radi se o korovu kojeg treba zapaliti.
Stoga, meni je čisto normalno da junakinja spota uzima stvari u svoje ruke, premda dijelim razočarenje s nekim komentatorima jer nismo vidjeli kako je završilo, nema one završne scene u kojoj junaci drže sudbinu u svojim rukama, znaju što žele i koji je njihov put.

Sjećam se scene iz jednog filma, muškarac namjerava ostaviti zaručnicu s kojom je iz navike, radi žene u koju se ozbiljno zaljubio, odlazi ocu po savjet i ovaj mu kaže: "Mi nismo takvi ljudi".

Da li je u ovom slučaju zadatak izvršen? Gdje je sanjarenje i može li se uklopiti u onaj the-end-rasplet kadar? Što je, uopće, ispravno? Što je igra sretnih, a što poigravanje zamalo sretnima?

Sanjajmo i prepustimo se dok smo na zadatku. Nema druge formule.
Nakon toga voditi računa da se više ne sretnemo. Ili, baš suprotno?

Hmmmm...

Prevaranti

07 kolovoz 2013

Već duže vrijeme pratim seriju Vrhunski prevaranti (Hustle), na doduše prilično neusklađen način jer koketiraju sa sezonama i kanalima, ali nastojim na vrijeme provjeriti TV raspored i nekako hvatam ritam.
Svaka epizoda je predstava za sebe, recimo da mi ništa nije promaknulo, osim zašto je Michael Stone otišao... Premda mi se čini da sam ga gledala i u posljednjoj sezoni i nije mi jasno kao mi je promaknula epizoda nakon koje njega više nema?

Vrhunski prevaranti je jedna iznimno zanimljiva, neobično napredna serija, izvrsne produkcije. Radi se o skupini od petero ljudi, jer pet je čaroban broj za prevaru, a oni nisu lopovi: oni su prevaranti. Istraživanjem nailaze na metu, obično guglajući ili preko novina, televizije, zatim je naizgled slučajno upoznaju, a potom je prevare. To veseli gledatelja, jer je dojam da žrtva zaslužuje biti prevarena.

Ne bih bila ja, kada ne bih čaroban broj pet smanjila na tri i prokomentirala ljubavni trokut i prevarante, jer i taj broj zna itekako funkcionirati.

Temeljno pitanje glasi: koga možeš prevariti?

Prema scenariju serije, prvo pravilo glasi: ne možeš prevariti poštenu osobu. Dakle, poštenu osobu nemoguće je prevariti, načelno neizvedivo. Ali, osoba koju možemo prevariti, a to je ujedno i drugo pravilo, želi nešto za ništa. Samo takva osoba može biti nadmudrena. Prema konceptu serije, obično se radi o besramnim moćnicima, megalomanima, milijunašima, predatorima... I napad petorke izgleda kao - obrana od takvih.
Treće pravilo glasi: nije sve u novcu.

Vezano za potencijalne, aktualne i buduće ljubavne trokute, izmijenila bih treće pravilo u Nije sve u obitelji. Naime, pojam "obitelj" je krasan paravan za kazalište, ali tema je toliko turobna, već sam se njome itekako bavila, da je sasvim jasno na što mislim: zamijenit ćeš obitelj za sreću, ako je moguće, jer nije sve u novcu.





Dakle, ne možeš prevariti poštenu osobu. Osoba koja ima čistu namjeru ne može biti prevarena ili izigrana, čak i ako je nepopravljivo naivna. Ona je, na neki način, posve zaštićena.
Naime, imam dvije prijateljice i obje imaju dečke koji su se rastali od svojih žena, nakon "toliko i toliko" godina braka, i imaju svaki po točno troje djece. Na kazališnoj dasci koja se sastoji od kuće, terenca, djece i zlatnog retrivera te vikendice na moru, zakonita ispada žrtva. Ali, možeš li prevariti poštenu osobu?

Kada čuješ drugu stranu priče, jer ne kaže se uzalud tu kod mene na selu poslušajmo i drugo zvono, shvaćaš da je raspad nečijeg braka zapravo - obrana.





Međutim, obje te moje prijateljice imaju gotovo identičnu priču, ispričanu na različit način, kako to obično i biva, a poklapa se s onom "nešto za ništa", odnosno, njihovi su muškarci zapravo željeli nešto za nešto. Priliku za priliku. Seks za seks. Ljubav za ljubav. Podršku za podršku. Oni se nisu pojavili, i htjeli nešto za ništa: oni su doslovno izašli iz svoje ljuske i ponudili sebe.

Jedno poznanstvo zbilo se virtualnim putem, a drugo oči u oči. U oba slučaja, one su odmah znale tko je on, koliko dugo je oženjen, koliko ima djece, o ratama kredita i slično. Nije bilo tajni, a tada nastupa kemija u kojoj je nemoguće vratiti se natrag, a radnja se odvija na način da se sva vrata otvaraju sama od sebe. One su još uvijek s tim muškarcima, prilično sretne. Ti muškarci podmirili su sve obaveze prema svojim prethodnim suprugama, harmonični odnosi s djecom. Dapače, kao da su sada bolji očevi nego ranije. Ova s kojom se češće čujem, sada je u fazi da si pišu ljubavna pisma i šalju poštom... A žive zajedno.





Ako vam se učini da vaš slobodni ili zauzeti udvarač želi nešto za ništa - BJEŽITE. Prevarant je prevarant, neovisno o fazi u kojoj se nalazi. Jer, ako nas zavara, ako recimo dopustim da me smota, tada očito moje namjere nisu poštene. Vrlo jednostavna formula i ne trebaju nam mudre latinske izreke da zbrojimo dva i dva.

Uživati u ljubavi: da. Razarati nečiji dom: ne. Težnja je win - win.

Ali, gdje je granica na tom igralištu? Vjerujem da se odgovor pronalazi u onoj kako nije sve u novcu. Dakle, ako nisi sretan, nije sve u novcu. Nije sve u stanu, kući, vikendici, pa čak i - djeci. Nije sve u karijeri. Mi nismo fotografije, mi smo osobe koje drže tu sliku u ruci, među prstima, i osjećamo ono što znamo da je istina. Ne možemo prevariti sebe, to je najveći trik. Čak nije bitno ni jesmo li huligani, ili romantici, jer možda na kraju samo postajemo žrtve, dok smo varali nekog trećeg, ili izgubili sebe.

Fotografija prikazuje naše lice, ali koliko doista prikazuje nas? Ako zagrebeš fotografiju, jesi li zagrebao i ispod površine? Ne poznajem nekog tko je uokvirio svoju svađu ili neko svoje posrnuće i zakucao ga na zid.





Budimo igrači, budimo i prevaranti ako treba, ali pravila odnose pobjedu. Saznat ću zašto je Michael Stone otišao, na ovaj ili onaj način. Ali zašto neki ljudi podmuklo gaze svete trenutke, neću nikad. To je ono što promakne.












I Bog stvori kraša

03 kolovoz 2013

Nova sam na twitteru.

Impresionirana sam nepoznatim, misli i informacije na lajni prezanimljive su, nemam baš puno folovera, što je posve razumljivo jer sam načelno dosadna osoba obuzeta tuđim riječima, glazbom, pisanjem, kućanstvom. Zanimaju me realne, prizemne situacije. Fejvam ono što mi se sviđa, a najviše kraša.

Eh, sad: termin "kraš". Nitko mi ondje zapravo nije objasnio točnu definiciju, ali zaključujem da se radi o nekome tko ti je napet, zanimljiv, sviđa ti se, ali ni zaljubljenost nije isključena. Može se raditi i o seksualnoj privlačnosti. Kraš je idealan termin koji je nedostajao vjerujem pola mojeg života jer sam zaljubljive prirode. Između ostalog, zar nije prirodnije biti očarana krašem, nego cipelama od dvije tisuće kuna? Uostalom, kraš je prolazan poput trenda. Jednostavno, kraš ne bi bio kraš da sam ne upropasti svu čar novog i od toga učini nešto prljavo.

Jedan od poučnijih tvitova kojeg sam ugledala na lajni glasi: Seks, laži, twitter. Mutno se sjećam filma "Seks, laži i videovrpce", ali terminom možemo etiketirati svakodnevni život bez ikakve zadrške- primjerice Seks, laži, zaruke. Seks, laži, brak. Seks, laži, facebook. Zvuči baš kako treba, zar ne?

Čemu potreba za krašom? Nisam Freud, ali uljepšava život. Ne svađaš se na blagajni s prodavačicom. Ne nervira te konobar koji te ne uočava. Ne postoji loša pjesma. Blistaš. Ležiš na krevetu, gledaš u zid i fantastično je.

Ipak, Freud je rekao "Čovjek je jako lud kada je zaljubljen.". Pa, ne vjerujem baš da možeš biti lud i zaljubljen u nekog koga znaš pod nickom i nikad ga nisi vidio, a kamoli upoznao?

Ako se malo zaviri u old school seksualna pomagala u vidu savjeta Žuži Jelinek ili Magde Weltrusky, ondje nema protivljenja flertu između kolega na poslu ili tajnim aferama... Dokle god muž, brak, djeca, obitelj ne pate. Stara škola također sugerira ne kopati po džepovima, što bi se danas moglo prepraviti u čačkanje po lozinkama, a ako i vidite, zanemarite. Rekla bih, dokle god zanemarujete, ne dešava se. U tom čudnom svijetu, koji nije forumski, twitterski ili FB, ili na bilo koji način virtualan, muževi ne ostavljaju svoje žene i žene ne ostavljaju svoje muževe: takva bi trebala biti pravila. To je old school.

Gdje je granica? Gdje se podvlači crta? Gdje je točka? Pa, vjerujem da sve započinje sa "Da" i biva zaustavljeno od strane "Ne". Istina, neke su situacije suđene, neki su putevi unaprijed određeni, ali okosnica svega je vaga Za i Protiv. Malo staneš i razmisliš. I izgovoriš dva slova za koja osjećaš da imaju najviše logike.

Recimo o mojem krašu ne znam ništa, a o svojem mužu znam sve, čak i kada nije uz mene. Kada se čujemo, ne razgovaramo o osjećajima jer se volimo i to je gubitak vremena za oboje. Računi, krediti, planovi, kada naručiti drva, zimske i ljetne gume... Volim te na kraju.

Ipak, kada dođe kući, naš život su isječci Instagrama. Nestanem iz virtualnog svijeta najmanje na mjesec dana - uopće nema te potrebe, jer nema ni praznine: ispunjena sam. U međuvremenu, imam svoje slatke simpatije, a odsada imam i službenog kraša.

Kao što sam još ranije naglašavala, srodne duše nema: postoji energija koja vas veže. Lakše je vezati nekog uz sebe ako si raspoložena, vedrog, romantičnog pogleda na život i ne bacaš sjenu na život svojim frustracijama - a kraš u tome može itekako pomoći. Sa krašem se ne raspravlja, kraša se ne napada, ne terorizira, on postoji ili ne postoji. Nema trećeg. Od kraša ne radiš čovjeka svojeg života, kraš mora cirkulirati i nakon nekog vremena obično ode dalje. Obično radi nekakvog nesporazuma - logično - ionako se ne poznajete, ali to su čari virtualnog osjećaja bloskosti, kao kada se dva robota vole, a nemaju organ kojim bi to postigli, ali ipak se vole.

Rekla bih da je kraš poljubac do kojeg ne dođe. Sve nekako ostane u zraku, ali bez prave potrebe da se priča zaokruži, nema potrebe za velikim krajem, sve se odvija samo od sebe.

Nedavno mi je jedna osoba rekla kako iskorištavam ljude u svrhu inspiracije za pisanje. "Hodaš okolo sa mobitelom i stalno kuckaš nešto ili pišeš po računima i papirićima upravo izrečeno." Istina, u stvarnom životu, kada im to činiš, ljudi se osjećaju poput predmeta, dok u virtualnom svijetu akteri odvajaju osjećaje i povlače crtu između imaginarnog i stvarnog. Čak im je i drago jer su pretočeni u lik, ne smeta im. Uostalom, svima nam treba odmak od identiteta.

Trpaju nas informacijama kako je glava sve. Mašta je sve. Razmišljaj srcem. Izrazi se. Definiraj se. Pronađi se. Stvori se. Samo budi.

Ne znam. Moj bi savjet glasio: Nađi kraša i izgledaj deset godina mlađe. To bi bio moj demotivacijski poster. Čuvaj ljubav, vezu, brak; eto, još tri postera. Voli muškarce.

Nakon toga piješ čašu vina na terasi. Pričaš s najboljom prijateljicom o nekim stvarima kao da imate 15 godina. Pišeš neka luda erotska štiva, čak te više ni ne zanima hoće li ih ikad ijedan izdavač pogledati. Uživaš. Hodaš s balonom po gradu. Tuširaš se 15 minuta duže... Naši životi imaju "razloge". U tu suhoparnu činjenicu uvlačimo komadić zabave koji nas uništi gotovo karmički. Tko iole normalan, na sve probleme želi dodati još jedan?

Budite novi na twitteru.
Budite novi u nekom dijelu grada, sjednite ondje i naručite kavu. Kupite si cvijeće i promatrajte što sve čini "jer ja to zaslužujem trenutak". Ispecite samoj sebi čokoladnu tortu.

U međuvremenu, otkrijte kraša i javite mi ;)
Može biti i iz stvarnog života, sada kada već znamo kako ga nazvati, kako ga tretirati i koja je njegova svrha.






<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se