Sjećam se tako jedne epizode od prije par godina kada sam čuvala klinca jedne moje prijateljice. Istina, malac je u gostima uvijek bio nemiran, po gradu i u dućanima redovito se u žaru protesta bacao po podu, ali nije joj imao tko pričuvati malog pa... Što se može, s knedlom u grlu morala sam pomoći.
Ipak, ne kaže se uzalud daj ljubav i dobiti ćeš ljubav- išli smo do parkića gdje se poigrao s vršnjacima, u lokalni pet shop gdje je gledao ribice, papigice, hrčke, bijele miševe i zmije, gledali smo crtani, čitala sam mu, jeli smo, zakunjali i prošao je cijeli dan, došla je mama, moja prijateljica i čak mi je bilo žao što klinac ide. Taj me osjećaj pomalo iznenadio, ali ništa me nije pripremilo na reakciju malog kada je ugledao mamu- bacio se na pod, postao je nemiran, histeričan, ona je počela vikati na njega, čak je i dobio jednu po guzi u svom tom natezanju jer je odlučila ostati i popiti kavu, a mali je, kao pomahnitao, postao nemoguć. Pokušala sam joj objasniti kako smo se mali i ja fenomenalno proveli, kako mi je desetak sati proletilo kao desetak minuta, kako je prepametan i sve informacije upija kao spužva, ali poput malog psa, voli da mu se stvari tumače mirno i staloženo, bez naglih pokreta. Uz to, mali ima 4 godine i još uvijek nosi pelene, a vjerujem da mu se može objasniti pi-pi i ka-ka, jer klinac stvarno kopča. - Nisi majka i ništa ne razumiješ. Lako je biti majka kad nemaš svoje dijete- odbrusila je i dodala ono što slušam zadnjih tridesetak godina, samo u raznim drugim ambalažama- JA ZNAM što je najbolje za moje dijete!!
Zanima me, kako možeš znati što je dobro za nekog, pogotovo za svoje dijete? Znaš li uopće što je dobro za tebe? Za sebe, da se preciznije izrazim?
Bila sam i sama dijete kada sam se spletom okolnosti našla u društvu moje odavno odrasle sestrične (tada je imala 34 godine i za mene, tada, bila je to duboka starost nakon koje, vjerovatno, čovjek umre), valjda me nije imao tko čuvati pa su me moji utrpali njoj, a kod nje su došle neke prijateljice koje dugo nije vidjela. Čudno je kako ponekad nešto čuješ sasvim slučajno, a onda to bez ikakvog napora pamtiš cijeli život, a rekla je - Kamo sreće da nikad nisam bila poslušna i da nikad nisam bila petorkašica sa pohvalnicama. Kamo sreće da nikad nisam završila gimnaziju i upisala pravo. Kamo sreće da ujak nikad nije potegnuo onu vezu pa da položim Rimsko pravo. Kamo sreće da tata nikad nije potegnuo vezu i da me nikad nisu primili da radim na sudu. Kamo sreće da me stric nikad nije upoznao sa sucem. Kamo sreće da mi baš taj sudac nije postao mužem jer sad se bih bila usred razvoda sa dvoje slijepe djece jer naše krvi su toliko specifične i mi možemo imati samo slijepu djecu. Svi su mislili da rade najbolje za mene, a kamo sreće da sam bila frizerka. I kao mala, samo sam željela biti frizerka, a ne pravnica sa mužem sucem. Obiteljski ponos.
Nedavno sam listala stari album već zaboravljene svadbe i ima jedna fotografija na kojoj se ona iskrivljeno smije, to je više neka grimasa, mladoženja je promatra kao boginju, ali njezin pogleda negdje je daleko, daleko, jako, jako daleko, kao da vidi budućnost i ne može objasniti kako ili zašto, ali ta budućnost neće biti najblistavija.
Vjerujem u intuiciju i da je ona u svima nama. Svaki problem ili dilemu da staviš na papir, uglavnom dođeš do tri moguća, logična rješenja. Zaista je jednostavno, ali drugi, oni smatraju da znaju više, bolje, plemenitije od nas samih i polažu pravo na naš život i njihove dobre namjere uvode nas u budućnost. U početku, mama zna najbolje, onda u kritičnim godinama tata zna najbolje ili netko s većim autoritetom ako otac nije prisutan, zatim mišljenjima i savjetima razbacuju se svi koji se osjećaju pozvanima da sudjeluju. Probleme dijeliš sa dečkom, partnerom, mužem, njegovom obitelji i svi rijetko kada imaju tvoje rješenje. A ti si zapravo, tvoja nutrina, jedini prorok vlastite ceste. Ta cesta je tvoja i Božja. Nitko, nikada, ne može znati što je najbolje za tebe.