četvrtak, 31.03.2011.
Moje
Dijete nakon riječi mama, prvo nauči riječ - moje. Jesmo li po naravi, osim što smo grješni - i sebični ? Da li se rađamo kao egoisti ? Ili pak to postajemo vrlo rano instiktivno se boreći za nešto svoje. Hranu, predmet, pažnju roditelja. Roditelje, porijeklo, mjesto rođenja, izgled, genetiku - ne možemo birati. Ali se možemo odlučivati za nešto. Htjeti, željeti. To sve nas pokreće. Kako selektiramo svoje želje, interese, porive, što nas nosi, kamo želimo ići, što imati. Teško je to spoznati. Možemo analizirati, procjenjivati ali mislim da sve to nekako dođe po sebi.
Ne znamo najčešće što želimo. Pokušavamo nešto naći a sve što ustvari tražimo jest nalaženje sebe u nečemu. Opet sebično, zar ne ? Znam, znam, pobožni ljudi već sada me ispravljaju da trebamo tražiti Boga a ne sebe. Jest, ali ipak i tražeći Boga tražimo opet sebe. Spoznajom Boga shvaćamo da jedino u Njemu nalazimo sovje iskonsko ja. Kako kaže sv. Augustin - "Mirno je srce moje tek kada se u tebi umiri Bože". Tako nekako, briga me za preciznost.
Odmaknuo bih se od velike duhovnosti i prevelikog Boga i ostao malo, malo dijete. Ta i Isus kaže da ćemo jedino takvi doći u Kraljevstvo nebesko.
Neće Bog zamjeriti malom egoističnom djetetu.
Sjećam se kada sam u vrtiću posudio vrtićkom mangupu dva skupa autića koja sam držao za najveće dragulje. Dobio sam ih od oca, iz Italije valjda. To mi se tada činilo kao da su napravljeni specijalno z a mene na nekoj drugoj planeti. Magnupćčić ih je uspio uništiti i tek na inzistiranje moje mjake ili oca sam ih dobio natrag, polijepljenje s nekon selotejp debelom trakom jer su bili raspradnuti. Sjećam se kao danas kako sam legeo u krevet tužan i nisam mogao zaspati misleći na svoje autiće. Kao da mi je netko uzeo i uništio čitav svijet. Imao sam 4 ili 5 godina i već tada sam ozbiljno pričao, dobro, žicao Boga za svoje neke interese. Govorio sam mu nekako, pa ako postoji tah tvoj Raj o ojem mi baka i djed pričaju tjerajuć me na silu da budem dobar, sigurno će me čekati tamo ta dva moja autića potpuno nova, neoštećena i sigrno ću se moći po cijele dane igrati s njima bez straha da će mi ih netko uništiti ili oteti. Vjerujući dječje u to, zaspao sam miran.
Sv. Franjo ili tko već je rekao da ti je blago gdje ti je srce. Kako sam rastao, počeo sam se odvezivati od autića, krevetića, vrtića, škole...mora...
Počeo sam se navezivati na ljude. Volio sam prijatelje, zaljubljivao se, družio. Volio sam ljude iznad svega. S nekima mi je bilo lijepo, s nekima manje lijepo a s nekima tako da bih zaboravio na sve. Vrijeme i obveze i uživajuć u igri i društvu zaboravio na vrijeme doći kući, u školu, trening....
Postojala je i od te kategorija - viša kategorija. Ljudi, doista rijetki, kao blago...zato i jesu u mojem srcu bili tako uzvišeni...s kojima bih bio kao jedno. Jedo srce u dva i ili više tijela. Kada bi bili zajedno - cijeli svijet bi stao, svemir i njegove zakonitosti bi bile potpuno nevažne. Da je uskoro kraj svijeta, i to bi bilo nevažno.
Nekada su to bile dječje, mladenačke ljubavi, nekad prijatelji. Ženski i muški. Tu čak spol nebih isticao. Čak bih tada pomislio da je cijeli svijet jedan veliki luzer i da se sunce okreće oko mojih prijatelja i mene. Srevši slučajno nekoga, žalio bih ga, misleći si, joj jadna li čovjeka, njemu siguno nije lijepo kao meni. Ne bih se tada s nikim mijenjao. Želio bih zaustaviti vrijeme iako je tada ono sigurno stalo, da ništa ne poremeti taj sklad. Da to nikada ne prođe. Svjestan da će sve proći, pa i to, znam malo uvrnuto, ali pokušao sam gledati oko sebe, prisiliti se da zapamtim taj prizor, da pohranim to vrijeme u svoje srce, da kada dođu teški dani, da zaronim u dubine svoga srca i preživljavam...ti trenuci, rijetki ali vrijedni su bili moja životna zimnica.
I sada kada mi bude teško, sjetim se kako mi je bilo lijepo. Kako je lijepo bilo biti dijete, mladić. No, nije samo tada bilo lijepo. Shvatio sam nakon perioda suše, nevjere u sreću... da vrijeme nema pravila niti ograničenja. Nakon čišćenja nutarnjeg obraćenja, Bog mi je da neke nove osobe, neke nove prijatelje s kojima sam opet postao sretno dijete.
Nemam ih puno ali ih čuvam kao bisere koje vrijede više od sveg blaga na svijetu.
Shvatio sam da je najveće blago, pa i najveća ljubav prema onima od kojih ne očekujem fizičku ljubav. Čak sam ne jednom pomislio za prijateljice neke da nikada nebih ih želio za curu jer mi se to činilo uvijek nekako ograničeno. Nešto što uvijek završi. Dok prijatelj može trajati do kraja života. Jasno mi je da svatko tko nije posvećena osoba Bogu treba naći nekoga s kime će dijeliti dobro i zlo, kada sazrije za to. Ali sada bih se okrenuo prema prijateljima. Ne znam ali nekako mi je prema njima ljubav slobodnija. Možda i iskrenija, više dječja.
Danas sam o tome pričao s svojim, baš svojim prijateljem. Pričali samo o idealnom danu -
Kučica na moru, na osami. Probrano društvo, duhovno ali ne nužno da pričamo o duhovnosti. Kupanje, sunčanje, lagani ručak, spavanje....navečer roštiljić, dobra piva (da Becks, nek ti bude), dobro crveno vino, taman rashlađeno...malo moraliziranja tvojeg, malo glupiranja mojeg, malo smijeha...i svemir je naš. Zastao sam kod tih rijeći s redom sjete, malo vlažnijeg oka, pogleda uperenog u nigdje. I shvatio da smo jako daleko od tamo ali imao puno više. Jedni druge. I mogu ti reći Mali, a ti to znaš ali znam da voliš čuti i ćuti....ipak tebe volim više od svih. Jer ti si Moje. Malo. Znaš kaj. I bez obzira što si ti jedan moj autić, nekad otet nekad od mene izgreban i uništen, u mom srcu si uvijek potpuno nov, čist, kao u Raju. Zbog tvog čistog srca. Hvali ti Mali za trenutke.
Tvoj Mali.
- 18:33 -