ponedjeljak, 06.12.2010.
mali - Veliki koraci
Svaki je dan borba. Sa najljućim neprijateljem. Sobom. Nije zlo najveći. On je konstanta. Kao i Bog. Uvijek su tu i bore se za nas. Za dušu, za vječno posjedovanje. Za oduzimanje ili davanje. Mi smo promjenjivi, nestabilni smo, nepredvidivi. Sami od sebe ne znamo što možemo očekivati. Ne poznajemo se. Koliko god npr. neki sportaš bio dobar, primjerice u boksu...imao stotine mečeva iza sebe, vrhunsku tehniku, ogromno iskustvo...bez nekoga tko ga gleda sa strane i upućuje ga u pogreške, predlaže taktiku...bez trenera ne može. Makar imao i veće znanje od njega. Osim svoga pogleda izravnog, treba nam netko sa strane da nas prati. Da gleda iz kuta koji mi ne možemo vidjeti. Da nas usmjerava i nadopunjuje. Prvi korak je da to shvatimo.
Svaki čovjek vodi borbe. Iz dana u dan, dan po dan - ako je pametan. Ako je iskren i samokritičan, ipak bez skrupula, ako ne misli da sam može i sve zna...ako je dovoljno ponizan da traži i prihvati pomoć...tada je u procesu napretka...ušao je u igru u kojoj sigurno dobiva.
Čovjek često sve iscrpi i dođe do zida. Kao npr. znanstvenici koji su redom od Newtona, Kopernika, Boškovića do našeg Pavune ili Paara, dolazili do spoznajnih ograničenja...u svoje komplicirane i opširne formule koje bi kadkada pokazale ograničenost, uvrstili su jednu konstantu koja rješava svaki zadatak s stopostotnom točnošću. Bog.
Bog, ono što, ili bolje reći Tko, je nemjerljivo, neograničeno, beskrajno, izvan krivina vremena i prostora. Koje se ne da opisati, istražiti i objasniti ali koje po vjeri i poniznosti daje sve odgovore. Osnovno je da smo mali i ograničeni i da bez Njega ne možemo baš ništa.
Čovjek kada dođe do nerješivih zadataka koje si je postavio ili mu je životni put nametnuo, spozna da mu ostaje samo Bog. Shvatio sam to kada sam jednom ojađen i razočaran u ljude, okrenuo tjeskobnu glavu u smjeru križa. I rekao - osatješ mi SAMO ti. U tren sam se nasmijao kada sam shvatio što sam rekao. A rekao sam - tek sada imam SVE.
Molitva sv. Ignacija Loyolskog ide -
" Uzmi Gospodine i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što posjedujem - ti si mi to dao, tebi Gospodine, sve vraćam - sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi smo svoju ljubav i milost i to mi je dosta."
Hah, mudrac. Ljubav i milost i to mu je dosta. Zar ima više od svega ?!
Još jedna izreka sv. Ignacija kaže - "Nitko od nas ne sluti što bi Bog od njega učinio kada bi mu se posve predao"
Slično je rekla i sv. Terezija Avilska i redovnik Lorenzo Scupoli.
Nedavno sam čitao jedan mail po naslovom "misli ti" koji govori kako se Isusu prepušta da misli umjesto nas, da nas potpuno preuzme i vodi. Naravno da to nije posve doslovno i da ne dokida našu slobodnu volju. Smatra se naravno da sve činimo tom svojom slobodnom voljom da Isusu pripravljamo teren da živi u nama...baš kako je sv, Pavao rekao - "Ta ne živim više ja nego Krist u meni". To bi trebao biti cilj svakog kršćanina.
I tako jednom, rekao sam Isusu - dosta mi je svega. Ne mogu više ni misliti a kamoli se boriti. Ne znam što hoću. A što hoćeš ti Isuse ? Radi šta hoćeš. Ti. Znam, smjelo je to sada napisati, daleko sam ja od toga. No, rekoh tako u više navrata. Isuse, ti me poznaješ bolje nego ja sam sebe. Znaš moja ograničenja, slabosti, grješnost. Uredi sve kako treba i protiv moje volje. Prisili me da idem kao ti želiš. Evo ti moje volje. Potpisujem ti da sam ti ju dao. A kasnija gunđanja ignoriraj, pusti budalu da cvokoće šta hoće. Ugovor je ugovor i treba ga ispoštovati. I daj mi milost da izdržim sve. To je prvi korak. Odluka.
Ali ja još stojim. Prvi i najteži korak je krenuo iz glave. Sada noga čeka naredbu, titra, nestrpljiva je. Pogled je jasan, usmjeren. No, kako se pokrenuti. Na početku sam spominjao boksača i trenera. U redu, rekoh Isuse, mislim da bi mi trebao trener, dobar, pošto sam ja loš. Prihvaćam - reće Isus. Ozbiljan, smrtno. Ali dobro, on je pobijedio smrt. Sad sam se nasmijao. Rekoh, dobro, Ti privaćaš, ali ja ti ustvari još nisam odlučio, samo planiram, još mi treba vremena. Pusti me, čekaj malo. Dobro odgovori On. Ja sam tu i čekam tvoj odgovor. Moj znaš. Uh, mislim si, a jesam papak, ja još filozofiram. Još sam dakle, prebirao po svojim ranama, propalim odlukama, htijenju, mlakosti, svačemu.
Jedan dan me Isus pozvao u svoj dom. U svoj najljepši vrt. Primio me za ruku ali ja kao da sam htio da se istrgnem iako je to bilo jako lijepo. Onda sam najednom mu rekao. I ja privaćam !
U znak početka poljubio sam mu ruku. On je tada uzeo moju ruku i poljubio je. Iznenadio me, povukao sam ruku instiktivno - ta da češ ti meni ljubiti ruku ! Bojao sam se da mu ne smrdi, da je prljava. No On je rekao da miriši. A svašta, pomislih. Na to mi je ozbiljno rekao, od sada počinješ činiti no što do sada nisi, moraš se to naučiti. I moraš me slušati.
Sjetio sam se kasnije Isusova pranja nogu apostolima. I njihovog neposluha, nejvere. Da Isuse, i ja ću te izdati i razočarati. Koliko sam te odbijao i bježao od tebe, opet ću to učiniti. Ali ti su uvijek bio uz mene, unatoč svemu. I znam da ćeš sve to ponoviti, koliko god bude trebalo. Zato sam sretan. Zato te volim. Više od svih kojima sam izjavljivao ljubav. Jer, Ti si jedina ljubav. Moja. Hvala ti na tebi.
- 17:28 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
