|
Nitko ti ništa ne otkrije. Ne, puštaju te da se pronađeš, sam. Ni putokazi, ni GPS, ni neka sorta tjelesne podrške, da te uzmu piška lonca i odnesu barem na pola puta. Nikome to nije u interesu, zapravo. Milioni se zarađuju u procesu naše orijentacije. Naša zbunjenost je ciljana publika. Naše emocije su oslonac amerike. Spakirao sam sve kofere. Svaki jedan od njih. Imam očev stari McKinley's planinarski ruksak, kojeg, kada ga nosim na leđima, vizualziram na leđima svoga oca godinama ranije. Ma, desetljećima ranije. Imam, također, i njegovu kinesku jaknu, plavi, topao sako tamno smeđe unutrašnjosti. Raspada se, polako, entropijskim zakonima u korist, no ne odustajem niti od njega niti od ruksaka. Imam još i ružan platično metalan cilindričan kofer na kotačićima koje nikada ne koristim unatoč tome što su najzabavniji dio tog kofera. Iz razloga koji ni meni nije jasan ( jer niti mi jedan zapravo nije, razlozi su obskurne neke pojave u svjetonazorima mi ), nosim ga u ruci kao sve ostale kofere. Dakle, kofer u ruci, ruksak na leđima, i preko ruskaka i desnog ramena, visi kožna poštarska etui torba koju zamišljam kao hand luggage, ono što nosim sa sobom u avion. Sve od ikakve sorte važnosti nalazi se u njemu, mada i nije najsigurniji od nabrojanih. Nekako "visi", i nekako je otvoren, i nekako mi to odgovara, avanture nastaju nestabilnostima, u ovom slučaju starim kožnatim torbama. I tu sam torbu, u svom njenom kožnom mirisu kojeg je zadržala preko tri popravka kada joj je remen krenuo pucati, pronašao negdje na tavanu ili ukrao nekome od svojih roditelja. Zamišljam ju na majci ili ocu u studentskim danima, i malo mi se rida, pa pokušavam ne razmišljati o tome. To je ono što radim, to mi je hobi. Ne razmišljanju o stvarima koje me tjeraju na suze. Postaje teže. Ne koferi, ne, nego ne razmišljanje o tim stvarima, kad se te stvari nalaze posvuda. Imam vrlo kooperativno tijelo i organizam pun razumijevanja. Ono razumije zašto se klonim suza i surađuje. Ali kužimo i ono i ja da ću se naći, konačno, najzad, na kraju, skupćen, nadam se, na stjenama neke obale ridajući gorke suze koje su gorke jer ih u knjigama koje čitam uvijek takvima opisuju. Možda su slatkaste. Možda te pokušavaju razveseliti. Evo, srećo, evo ti nešto slatko. No ne sad. Sada sam i dalje titan suzonosaca. Ja i moji koferi sa premalo bokserica za koje mi je majka upozoravala da ih imam premalo. Mislim da je potajno zapravo nesuvislo htjela pronaći bilo kakav razlog da ostanem još pokoji dan, barem do ponedjeljka da mi sredimo par novih bokserica. Uostalom, to nije jedino čega fali. Fali pasta za zube mada četkicu imam. Fali čarapa i sandale. Fali smjernica za ići prema. Sve od čega se olako sredi usputno. Kada sam sjeo sa starim na kavu na sunce na trgu na desetak minuta, rekao mi je da se držim istoka jer magija curi istočno, te da se držim ekvatora i bježim od komaraca. Zagrlili smo se i nismo si rekli da se volimo, mada sam ja užasno to htio. Nisam uspio. Muški si ne mogu reći da se vole. Samo pijano. Bilo je prerano za alkohol. Kasnio sam na avion. Drži ovo, kaže stari u autu kada sam uhvatio kvaku. Neću vam reći što mi je dao. Samo da se komotno smjestilo u red za plakanje oko, kasnije. Znam da sam dan prije bio pred pekarom u kvartu, žvačući burek i buljeći u pupoljke na drveću. Opet se vraća, opet ide iznova, vrijeme ide prejebenobrzo. Znam da nikoga nisam htio pozdraviti, znam da nikome nisam javio. Znam da sam tjedan dana ranije poljubio djevojku koju nikada nebi imao, ali rekao sam joj, rekao sam "ja te nikada neću imati, i nemam puno za čime žalim, poljubi me da prestanem razmišljati o tome". I poljubila me. Ima dečka, čak. Sumnjam da je na to gledala kao na prevaru. Razumjela je, nekako, da mi je to važno. Dobro se ljubi. Ja se ljubim bolje. Mnogo toga ne razumijem. Znam da će se naljutiti na mene. Ne puno, ali neki. Ali uvijek sam to htio napraviti, spakirati se i ne javiti nikome. Želim tu pažnju da se pitaju gdje sam, i želim tu avanturu da im ne znam odgovoriti ako pitaju. Obišao sam sve prostore i sve lokacije kao na kraju dobrog filma. Tu smo bili, tu sam bio, tu mi je pušila, tu sam plesao. Bio sam sretno neko dijete. Svijet je čuvao mnogo bolje tajne. Stojim na ulazu u peron. Check in sam obavio. Torbe su na svojem veselom putu prije mene. Ruka mi je u torbi, u torbi držim pasoš i boarding pass, kao da me strah da ih nitko ne smije vidjeti. Imam prastare starke na nogama, jer se nadam da ću sletiti na suho. I kineski sako. Ženski glasovi popratnih informacija javljalju se u sporadičnim razmacima. Bilo bi super da kaže nešto zaista korisno. "Let 403, Frankfurt, peron sedam, nazovi ju, reci joj da ju voliš, javi se prijatelju i reci da ideš, ne budi pizda, zaveži žniranac, malo ti se lijeva odvezala, let 112, Lufthanza sletio bez kašnjenja..." Red je, ipak imam nešto vremena, ipak imam još pokoju kunu na računu na kartici od koje uskoro neću imati ikakve koristi. Stoga sada u redu stoji tip u plavom sakou, u starkama, sa kožnom torbom preko ramena i mobitelom u ruci. Zvoni. Hoću poklopiti? Neću poklopiit. Skupi jaja, to je samo telefonski razgovor. "Halo?" Volim te. "Ej...!" Volim te. "..." ... "Dobro. Ne znam. Smijeh." Nasmijem se i ja. Eto, sad znaš. "Kao, voliš me voliš me?" Da, ono, holivudski, želim te, zaljubljen sam, volim te, da si tu zaprosio bih te. "Od kud sad to?" Kajaznam od kud je. Od gdje god se takve emocije nadziru, valjda. Ne znam. "Dobro...?" Dobro. "...ne znam što da kažem, iznenadio si me..." Okej. "..." ... "Ne znam." Ne znam. Ovaj... Idem ja sad. "Ha?" Kažem idem, moram ići. "Pa dobro ali... mislim... Smijeh." Nasmijem se i ja. Da.. Volim te. Ajd'.  |
| < | travanj, 2015 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
