četvrtak, 27.10.2016. u 19:31
Pogledi i susreti
Već neko vrijeme vodim kćerkicu u vrtić što mi daje sat vremena lufta prije početka njemačkog. To vrijeme kratim sjedeći u pekari ili kafiću (što je često gotovo identično) i pišući pisma. Iako mi je pogled usmjerena na papir, a misli na slaganje rečenica, ipak volim sjediti pored prozora/balkona. Tu i tamo podignem pogled da vidim tko prolazi i je li možda kiša počela padati (a ja nemam kišobran ili imam ali mi ga se ne da otvarati). Tako sam jednog dana u jednom trenu (ili u jednom trenu jednoga dana) podigla glavu i vidila nekog tipa koji ne može skinuti pogled s mene. Naruči proizvod, pa pogleda, pa se smješka, pa odvrati pogled. Pa plati, pa pogleda, pa se smješka pa ne zna što će sa sobom, pa opet odvrati pogled. Po mojoj slobodnoj procjeni ima cca 40-45. Izlazi vani, prolazi pored balkona gdje sjedim i mahne mi uzbuđen i očigledno nedovoljno hrabar da mi priđe.
A lift u školi stranih jezika i dalje ne radi. Svako jutro 3 kata gore u sobu broj 2, svako popodne 3 kata dolje na plato pa u (ili na? - ne znam ni hrvatske priloge a kamoli njemačke) u-bahn. I tako jedno jutro zapuhana dođem na 3. kat i da ću prema učionici, zaustavi me sladak dečko (cca 25 god) s najljepšim osmijehom na svijetu (izgleda ovako nekako). Ne znam je li mi noge drhte zbog njegovog osmijeha kojeg ne skida s lica ili zato što sam totalno bez kondicije i penjanje na 3. kat mi je kao penjanje na Mount Everest. Pitao me gdje mu je učionica (Nek je zimmer 2! Nek je zimmer 2!) pokazujući mi pozivnicu od škole. Dobra vijest je da nije skidao pogled s mene, a bogme ni ja s njega (ne znam, doduše, što je tu dobro, ali trebala mi je rečenica da mogu ubaciti lošu vijest). Loša vijest je da mu je učionica bila nekih 4-5 kilometara od mog kata/škole/kvarta i da je skroz fulao adresu.
Na hodniku sam srela staru učiteljicu Uši. Izljubile se i izgrlile. Pitam je je li dobila razglednicu od mene ovo ljeto - kaže da je i da su je svi zajedno čitali na satu. Mislim da ne trebam ponavljati koliko mi fali stari razred.
Moldavka koja je zapravo Ruskinja se iz petnih žila trudi pričati njemački u pauzi pa smo se uhvatile dva Eritrejca. Htjela ih je pitati znaju li se od ranije. A pitala je ih jesu li oni skupa. "Ne, ja nisam slobodan.", kaže on pokazujući na vjenčani prsten dok se svi u prostoriji gušimo od smijeha. Mlađi Eritrejac je tako povučen, sramežljiv - identičan kao Eritrejac iz mog prethodnog razreda. Danas sam saznala da su njih dvoje prijatelji. Stariji Eritrejac (ovaj s vjenčanim prstenom) je simpatičan, otvoren i uvijek spreman za šalu (onoliko koliko je razumije s obzirom da krenuo s tzv. abeceda tečajem što je još ispod najnižeg nivoa). Kaže mi da je htio otići u Englesku, ali da mu je tamo hladno. Nije baš da se usrećio s Njemačkom ako mu je do topline. Kažem mu da slobodno dođe u Hrvatsku gdje nema posla, ali će mu barem biti toplo.
