˝Želim van! Želim odmah van!˝ pomislila sam i sve se zacrnilo. Opet sam se okretala oko svoje osi i kada je sve stalo otvorila sam oči. Prvo što sam ugledala bilo je Michaelovo pomalo iznenađeno lice. Znala sam da je iznenađen zato što zapravo nije prošla ni sekunda otkako sam ušla u sjećanje. Ali ubrzo se pribrao i upitao:

˝Što si saznala?˝
˝Kamen je ukraden˝, ponovila sam McGonagalličine riječi.
˝Molim? Kako? Zar nisi rekla da je on najbolje čuvan predmet u Britaniji? Nemoguće! To je nemoguće! Nešto si krivo shvatila...˝ počeo je govoriti.
˝Nisam krivo shvatila! Ništa drugo ne znam i ovaj čas moram do profesora Lupina!˝ rekla sam nepotrebno oštro i krenula prema vratima.
˝Čekaj˝, rekao je, ali ja nisam stala. Otvorila sam vrata kad me primio za podlakticu. Okrenula sam se i vidjela da u ruci drži ljubičasti klobuk.
˝Slušaj me, moram saznati što je s kamenom i ako me nećeš pustiti onda ću morati...˝
˝Trebat će ti ovo˝, prekinuo me i podigao klobuk malo više.
˝Zato što...?˝
˝Znaš da se poslije večere ne smije šetati hodnicima...˝
˝Gle Michael, nemam sad vremena za prodike o školskim pravilima˝, rekla sam pomalo iznervirano.
˝Ma ne, saslušaj me! Ovo je bezglavi klobuk.˝
˝Ha?˝
˝Znaš, iz Weasleyjevih čarozeza, staviš ga na glavu i ona nestane˝, objasnio je i ja sam napokon počela shvaćati.
˝Tako me nitko neće prepoznati! Hvala Michael!˝ rekla sam, istrgnula mu klobuk iz ruku, poljubila ga u obraz i istrčala iz muške spavaonice.

U Društvenoj prostoriji nitko nije obraćao pažnju na mene. Protrčala sam pokraj Annabelle i Irme koje su se nečemu smijale i Amelie koja je raspravljala s Melissom o učinku Winstonove esencije na upaljene kurje oči. Prošla sam kroz prolaz prema portretu Debele dame i tamo stavila klobuk na glavu. Mogla sam se samo nadati da čarolija djeluje jer nisam osjetila nikakvu promjenu s glavom.

***

˝Profesore, otvorite vrata!˝ viknula sam već po treći put. Opet se nije ništa dogodilo.
˝Profesore, molim vas otvorite vrata!˝ pokušala sam na taj način. Nije upalilo.

Iznervirano sam izvukla štapić iz pelerine i uperila ga u bravu: ˝Bombard...˝ U tom trenutku vrata su se otvorila. Ravnateljica McGonagall me gledala s podignutim obrvama.

˝Gospođice Hunter, molim vas spremite štapić i uđite sa mnom u kabinet. I skinite taj klobuk s glave, čarolija je već skoro prestala djelovati.˝

Poslušno sam učinila sve što je rekla. Na sredini profesorovog kabineta nije stajao radni stol kao u sjećanju nego masivni drveni stol sa četiri stolice. Na jednoj je sjedio Lupin, a na drugu je upravo sjedala McGonagallica. Ja sam sjela na onu nasuprot.

˝Dakle, očekivali smo vas, niste trebali lupati˝, počela je profesorica McGonagall, a ja sam se protiv svoje volje zacrvenila.
˝Kako ste znali da ću doći?˝ upitala sam.
˝Nije lako neopaženo ući u nečije sjećanje, pogotovo početnicima, profesor Lupin je osjetio vašu prisutnost.˝

Pogledala sam profesora koji je po prvi put digao glavu. Učinilo mi se da je u ovih nekoliko sati što ga nisam vidjela (danas smo imali Obranu od mračnih sila sa Slytherinima) ostario bar nekoliko godina. Progovorio je.

˝Osjetiti nečiju prisutnost znači...˝
˝Znam što to znači! A i da ne znam, koga briga za to!˝ povikala sam.

Odjednom sam osjetila kako u meni raste bijes. Mjesec dana nitko mi nije bio u stanju reći što se događa! MJESEC DANA! I sad kad bi mi napokon trebali sve objasniti, oni se ponašaju kao da ja uopće nemam veze s tim!

˝Što je s Kamenom? Tko ga je ukrao? Jeste ga našli? ŠTO SE UOPĆE DOGAĐA?˝ nisam prestajala vikati.
˝Gospođice Hunter, molim vas da se smirite. Sad ćemo vam sve objasniti.˝ smireno je rekla profesorica McGonagall.
˝SAD? Što ste čekali mjesec dana!?˝ rekla sam bijesno.
˝Nismo vas htjeli opterećivati time dok nije bilo stvarno potrebno˝, profesorica se nije dala smesti.
˝Opterećivati? OPTEREĆIVATI? Mjesec dana nisam znala što se događa! Mjesec dana mi nitko ništa nije htio reći! Jer me niste htjeli OPTEREĆIVATI? Prvo mi kažete da sve ovisi o meni i da trebam što brže naučiti čitati sjećanja da bi vi mogli saznati kako uništiti Kamen, a onda kad sam napokon spremna meni se nitko ne udostoji reći što se događa!˝
˝Dobro, sad je dosta!˝ napokon je profesorica povisila glas, ˝Ili ćete sad prestati vikati da vam možemo sve objasniti ili možete napustiti kabinet.˝

Bila sam toliko bijesna da sam u jednom trenutku poželjela stvarno izaći van, ali sam ipak ostala.

˝Šutit ću˝, rekla sam tiho.
˝Dobro, znači napokon možemo početi. Kamen još uvijek nije pronađen. Grupa aurora je mu je na tragu i čim ga nađu na scenu stupate vi.˝
˝Molim?˝
˝Više si ne možemo dopustiti odgodu plana. Čim dobijemo informaciju gdje se Kamen nalazi, zajedno s profesorom Lupinom ćete poći tamo i pročitati mu sjećanja. Moramo ga uništiti što prije jer se čini da se netko želi dokopati Voldemortove moći. Pokušali smo postojanje kamena držati u tajnosti, ali izgleda da je ipak netko uspio saznati za njegovo postojanje.˝
˝A što je s instrukcijama?˝ upitala sam. Odgovorio mi je profesor Lupin.
˝Održavat ćemo ih svaku subotu od 18 do 20 sati.˝

***

˝I što se onda dogodilo?˝ upitala me Annabelle.

Svi koji su znali za moju sposobnost, a to su bili Will, Andrew, Michael, Amelie, Annabelle, Irma i Melissa, sjedili su sada u naslonjačima u Društvenoj prostoriji u kojoj osim nas nije bilo nikoga. Ostatak dvorca već je odavno spavao, a moji prijatelji htjeli su znati svaku pojedinost današnjeg razgovora. Bolje prijatelje od njih nisam mogla imati.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.