Vapnenac

˝Čitanje sjećanja neživih stvari,˝ počeo je profesor, ˝razlikuje se od čitanja sjećanja živih bića u dvije stvari.˝
˝Molim?˝ gotovo sam povikala. Još mi je samo trebalo učenje neke komplicirane magije.
˝Nije to ništa posebno˝, odmah je rekao Lupin.˝Samo, za čitanje sjećanja neživih stvari, u ovom slučaju kamena, potreban je fizički kontakt, i, dok si u sjećanju, vrijeme normalno protječe i svi će primijetiti da te nema, ako se dulje zadržiš.˝
˝Aha, znači to je sve?˝ upitala sam s olakšanjem.
˝To je sve˝, potvrdio je Lupin i zagledao se u kamen na stolu.

I ja sam, po drugi put te večeri, pogledala kamen. Nije mi se činio ništa drugačiji od običnog bezjačkog kamena, ali sam se ipak upitala nema li možda neke posebne sposobnosti.

˝Ovo je sasvim običan kamen˝, rekao je profesor kao da je znao o čemu razmišljam. ˝Vapnenac˝, dodao je.
˝Zašto baš vapnenac?˝ upitala sam.
˝Vapnenac je, kako bih rekao, najmekši kamen do kojeg sam mogao doći.˝
˝A mekšem kamenju je lakše pročitati sjećanja˝, zaključila sam.
˝Tako je.˝
˝A kakav je...˝
˝Mislim da je vrijeme da počnemo˝, prekinuo me Lupin.

Ja sam samo kimnula glavom.

Slijedeći profesorove upute polako sam položila vršak prsta na kamen. Djelovao mi je nekako prljavo i nisam ga željela dotaknuti cijelim dlanom.

˝Sad počnite u sebi ponavljati: Prije dva sata˝, rekao je Lupin.
˝Profesore, koliko dugo da se zadržim u sjećanju?˝ upitala sam.
˝Pet minuta će biti dovoljno. Samo da vidite kakav je to osjećaj.˝

I počela sam. Trebala sam šest puta ponoviti profesorovu rečenicu prije nego li se išta počelo događati. Inače su bila dovoljna sam dva puta. Nakon šestog puta napokon počela sam se vrtiti. Ali ne onako kako bi to bilo da sam ulazila u ljudsko sjećanje. Vrtila sam se jako sporo i nije bilo onog osjećaja da me nešto drži. Ovaj put sam imala osjećaj da padam. Počela sam padati prema jarkoj svijetlosti koja se odjednom počela stvarati ispod mene i našla sam se na podu profesorovog kabineta.

Nisam uspjela.

Taj me grozan osjećaj progonio dok sam otvarala oči, dok sam se dizala s poda i kad sam bojažljivo pogledala profesoru Lupinu u oči.

Nisam uspjela.

Profesor se naravno nije ljutio. Rekao mi je da probam ponovo i nakon što sam opet završila na podu želio je da probam ispočetka. Nakon četvrtog neuspjelog pokušaja shvatio je da nas je vrijeme pregazilo. Sat je pokazivao pola devet i ja sam odavno trebala biti u spavaonici.

˝Melanie˝, rekao je dok sam uzimala odloženu pelerinu, ˝nemoj gubiti nadu. Sasvim je normalno da ti nije uspjelo odmah. Sljedeću subotu ćeš probati ponovo.˝

Ali, dok sam izlazila iz kabineta, pratio me osjećaj neuspjeha.

***

Bila sam u spavaonici i ležala potpuno budna. Oko mene su Amelie i Annabelle bile u dubokom snu, a Melissa je hrkala. Irma je još u Društvenoj prostoriji dovršavala zadaću iz Čarobnih napitaka. Ja sam razmišljala.

Danas sam počela s čitanjem sjećanja kamena. Nisam uspjela. A bio je to vapnenac, najmekši kamen. Imala sam neki osjećaj da Voldemort ne bi svoju moć povjerio vapnencu. Uzeo bi neki puno tvrđi kamen. Kako ću ja pročitati sjećanja od Kamena ako ne mogu ni ona od vapnenca? A uskoro bi ga trebali pronaći ako su mu aurori na tragu. No profesoru Lupinu se, čini se, nikamo ne žuri.

Instrukcije

Došla je subota, a ja još uvijek nisam mogla uhvatiti Amelie nasamo. Nestajala bi i po nekoliko sati i nitko nije znao gdje je za to vrijeme. Irma je probala saznati što se događa, ali Amelie se pravila da ne zna o čemu ona priča.

I ja sam djelomično bila kriva za to što još nisam popričala s Amelie o onome o čemu sam htjela. One rijetke trenutke kad bi ona bila u Društvenoj prostoriji i kad nismo obadvije radile ne hrpi zadaća, sa mnom je stalno bio Michael. Jednostavno ga se nisam mogla riješiti. Probala sam nekoliko puta u šali reći nešto kao nisi li prije pet minuta otišao? ili stvarno bih već morala napisati sastavak iz Čarolija! ali izgleda da nije shvatio poruku.

Bila sam stvarno zbunjena. Još uvijek mi se sviđao i svaki put kad bih ga vidjela, srce bi mi poskočilo, ali mi je već bilo sve to naporno. Zajedno smo išli na doručak i na ručak i na večeru, pratio bi me na svaki metlobojski trening, a često bi ostajao pogledati kako napredujem. Svaki slobodni sat bi zajedno sjedili u Društvenoj prostoriji ili bi otišli u neku praznu učionicu ako bi htjeli malo privatnosti.

Nije da mi je previše smetalo ovo zadnje.

I tako je došla ta prva subota u studenome. Bila je to već treća subota otkako samo opet redovno imala instrukcije. Došlo je 18 sati i pokucala sam na vrata profesorova kabineta. Čula sam potvrdan odgovor i ušla. Iako sam po profesorovu licu vidjela odgovor ipak sam upitala:

˝Jeste pronašli kamen?˝

Naravno, odgovor je bio negativan. Svaki put do sada sam ponavljala to isto pitanje i više nisam vjerovala da ću ikada dočekati potvrdan odgovor.

˝Sjednite Melanie˝, rekao je Lupin i pokazao na prazni stolac ispred njegovog radnog stola. Tek sam tada primijetila da na stolu stoji kamen. Bio je veličine šake i žućkasto-smeđe boje.

˝Danas ćemo˝, počeo je profesor kad je vidio moj upitan pogled ˝početi s čitanjem sjećanja kamenja.˝
˝Mislite da sam spremna?˝ upitala sam pomalo nesigurno.
˝O da, mislim da ste spremni.˝

Na njegovom licu vidjela sam ohrabrujući pogled. Sjetila sam se prve godine, kad sam prvi put vidjela takav pogled. Upravo sam bila pročitala sjećanje staro tjedan dana. Sjećam se kako sam tada bila ponosna. S vremenom sam napredovala. Naučila sam da ako je sjećanje staro više od 24 sata moram u sebi reći otprilike koliko je bilo sati i točan datum, ali ne i godinu, kad se dogodilo, ako ga želim pročitati. Za sjećanja starija od godinu dana morala sam reći i godinu, a za ona ne starija od jednog dana mogla sam reći samo vrijeme, na primjer: prije pola sata.

Naučila sam što učiniti ako ne znam vrijeme ili datum. Onda sam trebala neprestano ponavljati u sebi događaj koji želim pogledati i ušla bih u ˝najmlađe˝ sjećanje s tim događajem. Ako to nije ono koje tražim trebala sam samo u reći ˝sljedeće˝ i automatski bih otišla u ono malo starije.

Naučila sam da je najlakše ući u ona sjećanja koja su vesela i koja bi ˝vlasnik˝ s veseljem podijelio s drugima. Ona potisnuta sjećanja bilo bi mnogo teže pročitati. Sjećam se kako sam se na četvrtoj godini cijeli jedan sat mučila da uđem u profesorovo sjećanje na onaj dan kad ga je ugrizao vukodlak. To što mi je Lupin dozvolio da ga pogledam radi vježbe nije imalo nikakvu ulogu.

Sada sam sjedila pred onim kamenom i čekala profesorove upute.



Znam, znam, prekratak post. Ali, ipak se nadam da ste uživali. =)))

Polako je prolazio kišoviti listopad i došao prohladni studeni. Strop u Velikoj dvorani neprestano je pokazivao tmurno vjetrovito nebo i imao si dojam kao da ćeš svakog osjetiti snijeg kako ti pada po glavi i ramenima. Nitko nije imao posebnu želju izlaziti iz Hogwartsa, a kada bi išli na Travarstvo ili Skrb za magična stvorenja, učenici bi hodali zbijeni u grupice, jer kožne rukavice i vuneni šalovi nisu bili neka velika zaštita od naleta hladnog vjetra. U zraku se osjećao miris snijega.

Jednog takvog hladnog dana na početku studenog hodala sam zajedno s Amelie, Annabelle i Irmom prema stakleniku broj šest. Melissa i Will su još bili u dvorcu, a Andrew je od jutra odrađivao kaznu kod profesorice McGonagall. Već smo bije blizu staklenika kad smo nekako došle na temu dečki. Irma i Annabelle su se čini se zagrijale za neke Ravenclawe, ja sam imala Michaela i upravo je na red došla Amelie.

˝A ti seko, je li tko napokon tebi zapeo za oko?˝ upitala je Irma.
˝Ma daj, naša Amelie Časna Sestra Delacour još ne razmišlja o dečkima˝, zezala ju je Annabelle s osmijehom na licu.

Amelie se smijala s njom, ali sam primijetila da joj baš nije ugodno. Nisam mogla šutjeti.

˝Otkud vi znate?˝ rekla sam otvarajući vrata staklenika, ˝Možda Amelie samo ne dijeli sve s vama.˝

Irma i Annabelle su je zainteresirano pogledale, a Amelie se samo zagonetno nasmiješila. Tko zna, možda nam stvarno ne govori sve.

Na Travarstvu smo trebali presađivati mladicu drveta praudonije u zajedničku posudu. To ne bi bio problem da praudonija nije imala drugačiju ideju i pokušavala pogoditi izbačenim iglicama svakoga tko bi joj se približio. Tipično za Andrewa, iako je zakasnio, uspio je presaditi čak sedam mladica i zaraditi deset bodova za Gryffindore. Amelie, koja je na ostalim satovima odlična, izgubila je pet bodova jer je pokušala umiriti jadnu praudoniju čarolijom omamljivanja.

Na, kraju sata, koji smo imali s Ravenclawima, prišla mi je Samuele Rose. To me malo zbunilo jer, iako se s njom najviše družim od Ravenclawa, ove školsko godine gotovo nijednom nismo pričale. Ali Samele mi nije stigla reći što je htjela jer ju je profesorica Sprout pozvala da počisti komadiće tegle koju je razbila. Mislila sam je pričekati, ali me ispred staklenika čekao Michael. Srce mi je brže zakucalo kad sam ga ugledala, kao uostalom i svaki put. Usta su mu se razvukla u osmijeh kad me ugledao.

˝Zdravo, idemo zajedno do dvorca?˝ upitao me. Znao je da poslije imamo Čarobne napitke. I ja sam znala da on sad ima Skrb za magična stvorenja pa sam mu odgovorila da ne mora ići sa mnom natrag kad se onda opet mora vraćati.
˝Dobro, ali je onda vidimo u pauzi nakon ručka?˝
˝Naravno˝, odgovorila sam.

Ne znam zašto, ali malo mi je išlo na živce što je stalno sa mnom. Očekivao je da svaki slobodni sat provodim s njim i dočekivao me nakon metlobojskih treninga. Uopće se ne sjećam kad sam zadnji put pošteno porazgovarala s Amelie. Odlučila sam da bih o ovome svakako trebala.


Nadam se da vam se sviđa post. Vidim, nije se baš puno ljudi sjetilo poledati moj blog. =)))

Štafeta

-Voliš li više pse ili mačke?
Mačke! Znam da puno ljudi više voli pse, ali ja definitivno volim mačke! Možda to otkriva nešto o mom karakteru... malo sam zlobna...

-Crno ili bijelo?
Iako sam optimistična osoba, u crnome se izgleda mršavije... =)))

-Bi li radije otišla na neki tulum koji ti priređuje najbolja prijateljica na date s nekim dečkom koji sutra putuje iz grada?
Dečka bih pozvala na tulum kod prijateljice! U slučaju da je to iz nekog razloga ne izvedivo, otišla bih na date s dečkom, najbolja prijateljica bi sigurno shvatila.

-Bi li ikada ušla u Big Brother kuću?
Mislim da ne bih, nije da se ne bih osjećala ugodno pred kamerama nego mislim da nisam tip osobe koja bi u kući ˝opstala˝.

-Da putuješ u neku državu... avionom... i on se sruši na pusti otok što bi učinila da dođeš doma?
Joj, stvarno ne znam. U takvim situacijama obično počnem paničariti... Vjerojatno bi kao Annabelle čekala da me netko nađe.

-Bi li radije otišla u kino s dečkom koji ti se sviđa već dugo vremena ili s W. Millerom koji sutra putuje u L.A. (da imaš 18 ili 20 godina)?
Otišla bih u kino s dečkom koji mi se sviđa. Da je umjesto Millera npr. Chad Michael Murry onda bih razmislila... To nema nikakve veze s tim što je Miller gay nego mi jednostavno nije zgodan...

-Da postaneš slavna i da možeš izaći van s bilo kojim dečkom s kime bi izašla?
S Chadom definitivno! Ali samo jedanput, da vidim kakav je za stvarno...

-Bi li voljela na tjedan dana živjeti u Hogwartsu?
Oooo daaa! I ja sam kao Annabelle očekivala da mi pošalju pismo, ali nisu, gadovi... =)))

-Najdraža hrana?
Hmm... Možda pohano meso i krumpir? Nemam najdražu hranu.

-Najdraže piće?
Coca-cola! Znam da je nezdrava, ali baš me briga! Volim i Nestie od naranče (koji može uzrokovati rak, ali ni to me ne zanima).

-Najdraža pjesma:
Breakaway od Kelly Clarkson i Unwritten od Natashe Beddingfield. Ovu prvu sam dugo imala na blogu i tako me podsjeća da sve vaše hpff blogove, a ovu drugu upravo slušam.

-Bez čega ne bi mogla živjeti?
Bez žvaka, kao i Annabelle! Neprestano žvačem i profesori me stalno opominju. Što mogu, jednostavno sam ovisna. Najviše volim bijele Orbit.

-Što misliš o sebi?
Mislim da previše razmišljam o svemu i previše kompliciram. Kad god pišemo neki test ja sam u stanju sebe i sve oko sebe izluditi s pitanjima što su napisali. Na kraju redovito zaključim da sam sve krivo napisala. Mislim i da sam vesela i nisam jako zaljubljiva. Zapravo, do sada sam bila zaljubljena samo jednom. Isto misli da sam opsjednuta sobom. Vidite, najviše sam napisala za ovo pitanje. Govori li vam što i podatak da u svakom izlogu gledam svoj odraz?

-Bi li voljela upoznati neku poznatu osobu? Koga?
Već sam gore napisala, Chada, ali bih isto tako voljela upoznati cijelu Harry Potter ekipu. Neko vrijeme sam mislila da sam savršena za ulogu Hermione. !??!

-Kome predaješ štafetu?
Predajem onome tko je želi napisati. Ne želim nikome nametati.


I za kraj, kradem May ideju, nikome neću javiti za post, baš me zanima tko će se sjetiti pogledati moj blog

˝Želim van! Želim odmah van!˝ pomislila sam i sve se zacrnilo. Opet sam se okretala oko svoje osi i kada je sve stalo otvorila sam oči. Prvo što sam ugledala bilo je Michaelovo pomalo iznenađeno lice. Znala sam da je iznenađen zato što zapravo nije prošla ni sekunda otkako sam ušla u sjećanje. Ali ubrzo se pribrao i upitao:

˝Što si saznala?˝
˝Kamen je ukraden˝, ponovila sam McGonagalličine riječi.
˝Molim? Kako? Zar nisi rekla da je on najbolje čuvan predmet u Britaniji? Nemoguće! To je nemoguće! Nešto si krivo shvatila...˝ počeo je govoriti.
˝Nisam krivo shvatila! Ništa drugo ne znam i ovaj čas moram do profesora Lupina!˝ rekla sam nepotrebno oštro i krenula prema vratima.
˝Čekaj˝, rekao je, ali ja nisam stala. Otvorila sam vrata kad me primio za podlakticu. Okrenula sam se i vidjela da u ruci drži ljubičasti klobuk.
˝Slušaj me, moram saznati što je s kamenom i ako me nećeš pustiti onda ću morati...˝
˝Trebat će ti ovo˝, prekinuo me i podigao klobuk malo više.
˝Zato što...?˝
˝Znaš da se poslije večere ne smije šetati hodnicima...˝
˝Gle Michael, nemam sad vremena za prodike o školskim pravilima˝, rekla sam pomalo iznervirano.
˝Ma ne, saslušaj me! Ovo je bezglavi klobuk.˝
˝Ha?˝
˝Znaš, iz Weasleyjevih čarozeza, staviš ga na glavu i ona nestane˝, objasnio je i ja sam napokon počela shvaćati.
˝Tako me nitko neće prepoznati! Hvala Michael!˝ rekla sam, istrgnula mu klobuk iz ruku, poljubila ga u obraz i istrčala iz muške spavaonice.

U Društvenoj prostoriji nitko nije obraćao pažnju na mene. Protrčala sam pokraj Annabelle i Irme koje su se nečemu smijale i Amelie koja je raspravljala s Melissom o učinku Winstonove esencije na upaljene kurje oči. Prošla sam kroz prolaz prema portretu Debele dame i tamo stavila klobuk na glavu. Mogla sam se samo nadati da čarolija djeluje jer nisam osjetila nikakvu promjenu s glavom.

***

˝Profesore, otvorite vrata!˝ viknula sam već po treći put. Opet se nije ništa dogodilo.
˝Profesore, molim vas otvorite vrata!˝ pokušala sam na taj način. Nije upalilo.

Iznervirano sam izvukla štapić iz pelerine i uperila ga u bravu: ˝Bombard...˝ U tom trenutku vrata su se otvorila. Ravnateljica McGonagall me gledala s podignutim obrvama.

˝Gospođice Hunter, molim vas spremite štapić i uđite sa mnom u kabinet. I skinite taj klobuk s glave, čarolija je već skoro prestala djelovati.˝

Poslušno sam učinila sve što je rekla. Na sredini profesorovog kabineta nije stajao radni stol kao u sjećanju nego masivni drveni stol sa četiri stolice. Na jednoj je sjedio Lupin, a na drugu je upravo sjedala McGonagallica. Ja sam sjela na onu nasuprot.

˝Dakle, očekivali smo vas, niste trebali lupati˝, počela je profesorica McGonagall, a ja sam se protiv svoje volje zacrvenila.
˝Kako ste znali da ću doći?˝ upitala sam.
˝Nije lako neopaženo ući u nečije sjećanje, pogotovo početnicima, profesor Lupin je osjetio vašu prisutnost.˝

Pogledala sam profesora koji je po prvi put digao glavu. Učinilo mi se da je u ovih nekoliko sati što ga nisam vidjela (danas smo imali Obranu od mračnih sila sa Slytherinima) ostario bar nekoliko godina. Progovorio je.

˝Osjetiti nečiju prisutnost znači...˝
˝Znam što to znači! A i da ne znam, koga briga za to!˝ povikala sam.

Odjednom sam osjetila kako u meni raste bijes. Mjesec dana nitko mi nije bio u stanju reći što se događa! MJESEC DANA! I sad kad bi mi napokon trebali sve objasniti, oni se ponašaju kao da ja uopće nemam veze s tim!

˝Što je s Kamenom? Tko ga je ukrao? Jeste ga našli? ŠTO SE UOPĆE DOGAĐA?˝ nisam prestajala vikati.
˝Gospođice Hunter, molim vas da se smirite. Sad ćemo vam sve objasniti.˝ smireno je rekla profesorica McGonagall.
˝SAD? Što ste čekali mjesec dana!?˝ rekla sam bijesno.
˝Nismo vas htjeli opterećivati time dok nije bilo stvarno potrebno˝, profesorica se nije dala smesti.
˝Opterećivati? OPTEREĆIVATI? Mjesec dana nisam znala što se događa! Mjesec dana mi nitko ništa nije htio reći! Jer me niste htjeli OPTEREĆIVATI? Prvo mi kažete da sve ovisi o meni i da trebam što brže naučiti čitati sjećanja da bi vi mogli saznati kako uništiti Kamen, a onda kad sam napokon spremna meni se nitko ne udostoji reći što se događa!˝
˝Dobro, sad je dosta!˝ napokon je profesorica povisila glas, ˝Ili ćete sad prestati vikati da vam možemo sve objasniti ili možete napustiti kabinet.˝

Bila sam toliko bijesna da sam u jednom trenutku poželjela stvarno izaći van, ali sam ipak ostala.

˝Šutit ću˝, rekla sam tiho.
˝Dobro, znači napokon možemo početi. Kamen još uvijek nije pronađen. Grupa aurora je mu je na tragu i čim ga nađu na scenu stupate vi.˝
˝Molim?˝
˝Više si ne možemo dopustiti odgodu plana. Čim dobijemo informaciju gdje se Kamen nalazi, zajedno s profesorom Lupinom ćete poći tamo i pročitati mu sjećanja. Moramo ga uništiti što prije jer se čini da se netko želi dokopati Voldemortove moći. Pokušali smo postojanje kamena držati u tajnosti, ali izgleda da je ipak netko uspio saznati za njegovo postojanje.˝
˝A što je s instrukcijama?˝ upitala sam. Odgovorio mi je profesor Lupin.
˝Održavat ćemo ih svaku subotu od 18 do 20 sati.˝

***

˝I što se onda dogodilo?˝ upitala me Annabelle.

Svi koji su znali za moju sposobnost, a to su bili Will, Andrew, Michael, Amelie, Annabelle, Irma i Melissa, sjedili su sada u naslonjačima u Društvenoj prostoriji u kojoj osim nas nije bilo nikoga. Ostatak dvorca već je odavno spavao, a moji prijatelji htjeli su znati svaku pojedinost današnjeg razgovora. Bolje prijatelje od njih nisam mogla imati.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.