utorak, 08.05.2007.
O svemu pomalo
O svemu pomalo naslov je ovog posta. Razmišljao sam, tojest okolnosti su me na to usmjerile, o bivšim ljubavima. Bila je jedna djevojka, nije čak bitno niti njeno ime, kojoj sam do nedavno bio rob mislima. Stalno mi je bila u glavi, nikako je nisam mogao odsjeći od sebe, barem ne u potpunosti. Uvijek bih je se sjetio u nekim trenucima koji su se ponavljali , a koje sam znao dijeliti s njom. I tada bih ostao zarobljen u vihoru sjećanja, u danima koji su iza mene i nje što dakako ne vodi dobrome, naročito ako si to radite uzastopce dvije godine. No konačno s ponosom mogu reći da je to iza mene, odlučio sam krenuti dalje i osjećaja tu više nema, makar, neću lagati, nisam siguran koliko bi dugo trebalo da oni isplivaju opet van ako bi si dopustio luksuz da s tom djevojkom opet počinjem stvarati kontake, naročito neke kave i vizualne kontake, bojim se da ne bih mogao ostati imun. E sada mi se upravo događa situacija da moja prijateljica koju znam pet godina, tek sada priznala da je od samog početka zaljubljena u mene, meni je to doslovno bio ogroman šok, jer kako onda shvatiti svo to vrijeme koje smo proveli skupa, znači li to da je njoj svaki trenutak proveden zajedno značio duplo više nego meni, da je nakon našeg susreta ona osjećala duplo zadovoljstvo, da je njoj neki moj prijateljski pokret značio ljubavni pokret. Teško je tako nešto saznati nakon toliko vremena, no opet sam si razmišljao zar je moguće da je netko u nekoga zaljubljen pet godina, i da ako mu / joj ta osoba nije davala nikakvog povoda ili opravdanja za takve osjećaje i nakon pet godina oni ostanu nepromijenjeni. Nisam siguran koliko je to za tu osobu zdravo i da li je to uopće normalno. Eto ako netko ima kakve moguće odgovore, ponavljam Nikada Se Nije Ništa Dogodilo Između Nas.
Karlovac kao grad u cjelini ima svoje mane i prednosti, naravno, kao i svaki drugi grad...i općenito sve u životu. Volim karlovačke rijeke, volim šetnje uz Koranu, zelenilo, karlovačke parkove, klupice, Cohibu, Slap, Aromas, volim mir koji se u Karlovcu može naći, konjički klub, šetališta, patke, labudove, krošnje drveća....Volim ga jer je on moj grad, jer je grad parkova, nekakvog smiraja , nije užurban.
Ne volim tračeve općenito, zajedljivost, a nekako imam osjećaj da toga u Karlovcu ima puno....Ne volim bezosjećajne špicere ( ne kažem da su svi takvi ) , ne volim kada ljudi previše rade na vanjštini a unutrašnjost je u čađi, takvih ljudi ima, naravno ne samo tu, već i drugdje....htio bih da toga uopće nema. Želio bih veću aktiviranost Karlovčana u pogledu humanitarnih akcija, da brinu više jedni o drugima....
Ovim putem pozdravljam sve one koji su uz mene od petog mjeseca 2004. godina, kad sam pokrenuo ovaj blog. Hvala Lani, Tanji, mojoj Idi - ( hvala na knjigama, pročitao sam ih i uživao u svakoj pjesmi : ) ) , hvala teatime - javi se na mail ako češ ovo pročitati, hvala svima onima koji me vole i cijene zbog onoga što jesam, svim mojim prijateljima na njihovoj bezgraničnoj podršci....činite me boljim čovjekom, Maja, Vlatka - hvala Vam što ste uz mene, što se PRIJATELJI, Vlatka - BTB.....Hvala Ivana, Maša, Kristijan, Kristina......Unedogled, hvala svim dobrim ljudima.
Vaš,
Marko
p.s. ne , ovo nije oproštajno pismo:)
- 23:56 -