Svaka potraga završava kada pronađemo ono što tražimo. Pitam se što se događa u situaciji kada potraga predugo traje, kada nema nikakvih rezultata. Pitam se, što se događa kada odustanemo od onog prvotnog plana. Da li srcem mjerimo vrijeme, da li se srcem borimo?. Zašto je potraga toliko dugo trajala, kada je ona prava istina bila duboko u nama?. Nije li čudno što ljudi kreću u potragu za nečim što su već pronašli. Oni koji su svjesni da imaju sve što su željeli spremni su svega se odreći jer su im se prioriteti promijenili te jer su spoznali neku novu stvar koju treba osvojiti. Nije li sezanje nebesima zabranjeno, nije li hedonizam ono što nas dovodi u propast. Želimo li biti hedonisti, proždirati sve što nam se nađe na putu, kako bi nahranili ego, povećali samopouzdanje te usput povrijedili ljude koji su NAM NEKAD nešto značili? Nije li bolno započeti potragu koja nikada nije trebala biti započeta? Nije li bolno spoznati prekasno da smo u tom procesu povrijedili nečije uvjerenje, nečije srce, nije li bezobrazno od nas smatrati da imamo pravo tražiti oprost? Nije li smiješno biti onaj koji započinje potragu koja ga vodi u pustinju, beživotnu, daleko od svega onoga što nas čini čovjekom?

Razmislite malo o tome…