Poznat miris urezao mi se u nosnice. Nije ga izgubila čak ni nakon ovoliko godina što smo bile razdvojene.
'' Melody. '' šapnula sam. Koraci su stali. Provirila sam iza police i ugledala Melodyinu neposlušnu kosu i zlatne, sjajne i zaigrane oči. Izgledala je baš onako kako sam je se sjećala; osim što je sad očito i ona bila vampir.
Prvo sam joj htjela uskočiti u zagrljaj, ali suzdržala sam se. Alienor mi je uputila upitni pogled, a ja odmahnuh glavom. Polako sam se ustala i izašla iz zaklona police.
'' Malaya? '' začula sam njezin srebrnkasti glas. Doplovio je do mene kao da je odsvirala najljepšu melodiju na svijetu. Kimnula sam, polako i umjereno. Postala je vampirica. Ne znam na čijoj je strani. Mogu li joj vjerovati?
Oh, slušaj ti mene. Pa ja to više ne vjerujem vlastitoj najboljoj prijateljici.
Pravo pitanje je: je li mi i dalje najbolja prijateljica?
'' Koliko je vremena prošlo? '' prošaptala je, držeći se na sigurnoj udaljenosti. Vjerojatno je ona duže vrijeme bila vampir. Držala se dalje od mene u slučaju da poludim. Ipak sam ja novorođeni. Meni se ne smije vjerovati. Krvavocrvene oči zabljesnule su od iznenadna gnjeva. Smiri se Malaya, rekoh sama sebi. Upravo te se zato i kloni.
'' Godina dana. '' odgovorila sam. U pozadini se čulo kako se Alienor tiho ustaje i prilazi vratima iza nas. Pretpostavila sam da odlazi upozoriti Briannu i Rochelle.
'' Ah da. Od onog… incidenta. '' Melody je progutala na suho.
'' Ne želim se toga prisjećati. '' odbila sam, ali svejedno, slika mi je iskočila u um. Bila je zamagljena i slabo sam je vidjela, ali bila je tamo, trujući mi mozak informacijama koje bih najradije zaboravila.



'' Jesi li mi oprostila? '' nježno je upitala, pružajući bijelu ruku bez sjaja prema meni. '' Jer, nisam očekivala da će to učiniti. ''
'' Mislim da nisam '', zaškrgutala sam zubima. '' zato što prvenstveno ne znam tko mi je ubio roditelje. ''
'' Očekivala sam da ćeš saznati. '' zgranuto je rekla. Oči su joj izgubile sjaj i postale beživotne. '' Ti si pravo njuškalo, Malaya. U čudu sam. ''
'' Nemoj me zezati. '' hladno joj odgovorih, uputivši joj dugačak pogled pun prezira.
'' Pa, pričaj mi. '' veselo je odmahnula rukom. '' Što si radila nakon toga? S kim si živjela? ''
'' Bojim se da se tebe to ne tiče. '' pokušala sam joj to reći najneljubaznijim tonom kojeg sam znala. '' Prestalo te se ticati onog dana kad si kukavički pobjegla. ''
'' Ali tiče me se. '' tužno je rekla, spustivši pogled. '' I ja sam vampirica, vegeterijanka. Imaš li ti neku posebnu moć? Ja kontroliram prirodu i životinje. '' pogledala me ispod oka. '' Pretpostavljam da ti imaš nekakve veze s tim. Dobra stara Malaya, prijateljica prirode, dijete cvijeća. ''
Što bi bilo loše u tome da joj kažem? '' Pretvaram se u životinje. ''
Oči su joj se raširile. '' Doista? Pokaži mi! '' činilo se kao da ju doista zanima, pa sam svu svoju energiju usmjerila u preobrazbu. Problem kod ovog mog dara, koliko sam shvatila, je što nikad ne znam u koju ću se točno životinju preobraziti; kontroliram samo u koju podvrstu, gmazove, ptice, sisavce, vodozemce ili člankonošce. Stisnula sam fige da će biti nešto stvarno dojmljivo i pokušala se pretvoriti u nekakvog velikog sisavca.
Osjećala sam snažne kandže, oštre zube, gusto krzno i rep što su mi rasli. Tijelo mi se širilo i izduživalo, raslo u visinu. Melody je ostala bez zraka.
'' O moj Bože. '' dahnula je. Promatrala sam se, boju krzna na šapama, težinu glave i osjećaj oštrih zuba. Postala sam tigar, i to vraški veliki tigar.
Eto ti na sad, zadovoljno sam pomislila u svojoj velikoj narančastoj glavi.
'' Priznajem, zadivila si me. '' odgovorila je na moju misao.
Eh, ne želim se hvali- ma čekaj malo. Zastala sam na trenutak. Ti mene razumiješ?
'' Očito da. '' nasmiješila se zadovoljno.
Uz malo muke, ponovno sam postala čovjek. '' Eto, sad znaš. Što još čekaš? Zašto si ovdje, kako si znala gdje me pronaći? Pričaj mi sve, jer sve želim znati, ni manje ni više. ''

Poput prikaze, duha, ušla sam u grad.
Bila je kasna večer i po ulicama su se motali samo pijanci i narkomani. Držala sam se zida, da me ne bi primijetili, iako me ovako pijani i nadrogirani, nikad ne bi vidjeli. Bojala sam se samo svojih krvavocrvenih očiju, upečatljivih gdje god se okrenem. Suzdržavala sam se da ne napadnem mnogobrojne pijandure što su se vješali po verandama. Donekle mi je pomagao ružan miris alkohola od kojeg mi se mreškao nos. Naišla sam na malu, prljavu uličicu. Sakrivši se u nju, planirala sam dočekati jutro. Zamrzla sam se u nepomični kip i zatvorila oči. Nije me smetalo sljepilo. Sva su mi osjetila bila više no izoštrena, pogotovo njuh.
Mmm… miris krvi u zraku, slabašno kucanje bolesnih srdaca, mirno disanje napušenih i pijanih ljudi... slušala sam te zvukove i mirisala prljavu krv.
'' Chi siete? '' začuh nepoznat glas. Oči su mi se automatski otvorile, a usne malo pridigle, otkrivajući srebrnkaste zube.
'' Molim? '' zarežala sam na pridošlicu i dobro je promotrila. Bila je poluskrivena u mraku, ali jasno sam vidjela svaku crtu. Bila je to djevojka, duge plave kose, istih crvenih očiju kao ja, bijele kože i veličanstvenog držanja.
'' Perdonare. '' ponovno prozbori prilika. '' Ja sam Alienor Honor Tyler, drago mi je. '' pružila je bijelu ruku, koju sam prihvatila. '' Chi siete? '' ponovila je.
'' Malaya Torres. '' rekoh tiho. Nisam znala što točno te riječi znače, ali osjećala sam da je ovo pravi odgovor.
'' Drago mi je. '' osmjehnula se. '' Što radiš ovdje? ''
'' Pobjegla sam iz sela. Tražim knjižnicu. ''
'' Nemaš sreće. I ovo je nekakvo takozvano selo. Nema gotovo ničega, osim propalica. ''
'' Pa, gdje mogu naći grad s knjižnicom? '' nestrpljivo upitah.
'' Slijedi mene. '' namignula je i skočila na krov. Bila je nevjerojatno brza i vješta. Elgentno je stajala na vršcima prstiju bez straha da će pasti. '' Venire '', požurivala me.
Udahnula sam. Ako se već mogu pretvoriti u geparda i konja, valjda mogu i u neku leteću životinju. Otisnula sam se od zemlje i grčila se od napora. Isprva me bilo strah da ću pasti, jer nisam osjećala toplinu, ali ubrzo se pojavila. Imala sam osjećaj da ću se rasporiti napola. Tko bi rekao da je pretvaranje u pticu ovako teško? Stisnula sam zube, namrštivši se. Nakon jedne sekunde više nisam imala zubi za stisnuti. Iz usta mi se prolomio užasan krik. Gotovo je. Bol je nestala.
'' Čemu drama? '' Alienor prevrne očima i skoči na krov sljedeće zgrade. Letjela sam iznad nje i čudila se kako samo strujim zrakom, bez ikakvog napora. Tek mi je bio potreban poneki zamah velikim krilima crnog perja.
Nakon još možda dva, tri skoka i jednog zamaha pernatim krilima, Alienor je otvorila teški prozor, kako se barem činio, na krovu nekakve četvrtaste zgrade i spretno uskočila unutra. Skupila sam krila i zaletjela se prema prozoru, čvrsto stisnuvši oči. Tjekom padanja vraćala sam se u svoj 'ljudski' oblik i dočekala se na sve četiri.
Soba je bila mala, hladnih zidova. Na hrpi spaljena papira bila je zapaljena vatra koja je pucketala u pravilnim razmacima. Iznad vatre sjedila je cura smeđe kose i opasnog pogleda, ruku podignutih nad vatrom.
'' To je zbog nje. '' Alienor pokaže glavom na priliku u sjeni. To je također bila djevojka. Kosa joj je bila zavezana u neuredan rep, koža tamna i znojna. Činila se kao da je upravo doživjela napadaj. Alienor grubo strgne omotane krpe oko djevojčina struka i pokaže mi dugačku, još krvavu, ranu koja se protezala od križa prema bedrima. '' Ima napadaje boli. Ne znamo što ćemo s njom. '' ravnodušno je rekla.
'' Tko joj je to učinio? '' zgranuto sam upitala. Alienor je pogled pao na drugu smeđokosu djevojku. '' Brianna se ponekad ne može savladati. ''
Odmah sam po smradu prepoznala da se ne radi o vampiru. Ona djevojka, Brianna, bila je vukodlak… ili nešto takvo. A ona u sjeni je bila čovjek, i to dobrano.
'' Zašto je ne ubijete? Skratit ćete joj muke. '' predložila sam.
'' Ne možemo je ubiti, branila bi se. '' slegne ramenima. '' Srela sam je na putu prema ovamo. Izlazila je iz crkve, mjesto koje ja pokušavam izbjegavati što je više moguće. Ima nekakav medaljon '', Alienor istrgne lančić koji je djevojka do maločas vrtjela među prstima. '' ugravirno je Rochelle. ''
'' Ja to mogu učiniti. '' rekoh.
'' Ne, ne možeš. '' odsječe me Alienor. '' Knjižnica ti je tamo. '' pokaza mi bijelim prstom prema vratima i hodniku. '' Spalili smo par časopisa za vatru. Valjda ti neće biti potrebni. ''
Otišla sam u smjeru koji mi je pokazala. Prostorija je bila velika, puna prašnjavih polica i knjiga, debelih i tankih, nikad ne otvaranih, pohabanih hrbata i stranica. Uvijek sam voljela knjižnicu. Nekako sam se osjećala kao kod kuće, među svim tim knjigama.
Tražila sam knjige o vampirizmu. Ponekad bi se zanjela i prelistala potpuno drugu knjigu, nevezanu za magiju ili vampire, čisto sebi za gušt. Prstom sam prelazila preko hrbata knjiga, ostavljajući čist trag u hrpi prašine. Miris knjiga bi mi, da sam ljudska, izazvao leptiriće u trbuhu da se rasprše. Mogla bih poletjeti.
Napokon sam, na klimavom stoliću, naišla na podeblju knjigu, rijetko korištenu i dobro sačuvanu, s naslovom Vamprizam. Otvorila sam je. Zapuhnuo me oblak prašine.
Vampirizam je širok pojam.
Nekoga možemo nazvati vampirom zato što puno 'vampira', to jest, po noći često ide van i san nadoknađuje danu, kao što se vjerovalo da vampiri rade.
Vampiri mogu biti ljudi koji sliče vampirima toliko da i sami počnu vjerovati u to da su vampiri. Počnu se ponašati tako, piju krv i odbijaju spavati. Često se sruše mrtvi od umora.
A opet, postoje li oni 'pravi' vampiri? Što su to vampiri uopće? Svatko ima drugačije vjerovanje. Netko vjeruje da vampiri imaju dugačke srebrne očnjake, krvavocrvene oči, bijelu kožu i da se kreću samo po noći, piju ljudsku krv da zadovolje žeđ i onda se vraćaju pred zoru u svoje lijesove. Netko pak, kaže da je to glupost. Netko će reći da vampiri nemaju zube i mogu piti životinjsku krv, pa im to uzrokuje promjenu boje očiju. Netko će reći da uopće ne spavaju.
I o ubijanju vampira vođeno je mnogo sporeva; ubijaju li se kolcem u srce? Srebrnim metkom? Ili je njihovo ubojstvo moguće samo uz pomoć drugog vampira, možda čak vukodlaka, zakletog neprijatelja?
U ovoj knjizi pokušat ćemo otkriti što je istina, a što puki mit…
Toliko sam se zanijela u čitanje, da nisam primjećivala zvukove oko sebe. Zato sam vrisnula kad me netko potapšao po ramenu. Knjiga se zatvorila, a svijeća ugasila.
'' Što je tebi? '' vikala sam šaptom na Alienor.
'' Psst. '' upozorila me, staviviši prst na usta. '' Netko je ovdje. ''
Povukla me iza polica, u najzadnji red i čučnula. Učinila sam isto, iako mi se činilo besmisleno. Koža nam je praktički svjetlila u mraku, a tek oči! Kao da su prizivali posjetitelja.
Tek sam onda zapazila zvuk koraka koji su nam se polako približavali.
Zadržala sam dah. Ništa nisam osjećala.
Koraci su bili blizu. Mogla sam vidjeti tko je to bio. Udahnula sam.

Prvi su dani prolazili dobro.
Koliko toliko naučila sam kontrolirati žeđ i smanjila sam lov na svaka tri-četiri dana. Brzo sam shvatila kako pravilno loviti, kako probiti žilu kucavicu. Mom novom mozgu ništa nije bilo teško. Lovila sam pretežito ljude. Nisam znala što bih drugo, a oni su mi bili najbliži. Živjela sam u istom onom podrumu u kojem sam se probudila, prvog dana svog novog života. Kad god mi se pružila mogućnost, istraživala bih svaki kutak malog seoskog gradića. Nije tu bilo mnogo ljudi i s vremenom sam se uplašila da će mi brzo nestati hrane.
Bila sam strahovito usamljena, jer se nisam htjela približiti ljudima u strahu da ih ubijem bez razloga, a sa svojim žarko crvenim očima nisam primijetila nijednog vampira u okolici. Zar sam bila sama? Oteo mi se uzdah.
Svoju novu spretnost koristila sam na razne načine, penjući se na drveća i kidajući njihove debele i tanke grane. Bilo mi je tako čudno i novo, jer me grane nisu bole i ozljeđivale. Trčala sam poput nekog geparda, bez straha da ću udariti u neko stablo. Bilo bi više štete za drvo, nego za mene. bila sam neuništiva. Puno sam puta tijekom dana i noći to testirala, oštrim kamenjem, odlomljenim nazubljenim granama kao kolcima ili trnovima ruže zarezivajući si rane u čeličnoj koži. Ništa nije ostalo. Oruđe bi se slomilo.
Otkrila sam i da više ne moram spavati. Prije bi noć signalizirala mom mozgu i tijelu da je vrijeme za spavanje. Sad se ništa nije događalo. Nisam bila umorna. Mogla sam raditi što god sam poželjela. Imala sam vremena napretek.
Čovjek, ili bolje rečeno, vampir, izludi s toliko slobodnog vremena.
Kopkalo me pitanje; koliko će ovaj novi život trajati? Nisam znala ama baš ništa o vampirima prije no što sam postala jedan od njih. Znala sam samo one osnovne stvari, krvave oči, pijenje krvi i očnjaci, a više me nije ni zanimalo. Ovdje u ovom gradiću nigdje nije bilo knjižnice, pa sam planirala jednog dana jednostavno otperjati do većeg grada s dobro opremljenom knjižnicom. Možda tamo primijetim kojeg vampira.
Trčala sam nevjerojatnom brzinom, kad se iznenada spustih na sve četiri. Bilo mi je puno lakše trčati ovako, samo da me nije smela iznenadna bol koja je strujala cijelim mojim tijelom. Osjećala sam toplinu, što je bilo čudno, jer sam bila hladna. Pogled kao da mi se promijenio; bio je to ono staro vampirsko gledanje s nečim novim. Mogla sam vidjeti svako toplokrvno živo biće kao crvenu točkicu, a hladnokrvno kao plavu. Pokreti su mi postali još gipkiji i graciozniji, mišići su mi očvrsnuli.
Iznenada sam stala. Tražila sam potok ili nešto slično. Morala sam se pogledati. Nije mi promaklo da i dalje hodam na sve četiri. Napokon, u mokroj zemlji naišla sam na lokvu. Dugo sam gledala u nju.
Postala sam životinja. Gepard.
Žuto-narančasta svilena dlaka, oštri koljači i derači, točkice po tijelu kao da imam osip, pa čak i kandže koje su se mogle uvlačiti i izvlačiti; što mi se to događa? Jedna se stvar nije promijenila – i dalje su mi oči bile krvavo crvene.
Skrenuh pogled. Nisam mogla gledati u svoj novi izgled. Počela je padati kiša, i zajedno s njom, kao da je nestajala moja prilika geparda. Opet sam bila ja, na sve četiri duboko u blatu, kose potpuno mokre i priljepljene uz bijelo tijelo.
Htjela sam vrištati. Tko mi je ovo napravio? Platit će, i to krvavo. Uh, krv. Opet sam bila žedna. Čudilo me koliko sam brzo ožednjela, iako sam pila krv prije možda par sati. Podcijenila sam se. Osjećala sam kako mi oči žare. Krv mi je bila prijeko potrebna. Ako je ne dobijem sad... nisam htjela ni pomišljati na posljedice.
U potrazi za ljudskim mirisom, približavajući se selu, razmišljala sam o onoj preobrazbi koju sam doživjela. Možda je to nekakva moja posebna moć? Pretvaranje u geparda?
Na trenutak me oblilo razočaranje. Zar samo to? Pretvaranje u životinju? Nikakva super kul moć poput gledanja u budućnost ili nešto slično?
Naravno, u to vrijeme nisam shvaćala prednosti takvog dara.
Privukao me miris jednog seljaka, koji je marljivo kopao po vlažnoj zemlji iako je kiša lijevala kao iz kabla, a on promočen do kože. Sirotan jedan, proletjelo mi je kroz glavu. No, barem ću mu skratiti muke.
Skočila sam s debele grane, koja se otkinula, i uhvatila se rukama za seljakov vrat. Zaprepašteno je uzdahnuo, a ja zabih vampirske očnjake u meso. Slušala sam kako mu otkucaji srca slabe dok se njegova krv slijeva u moja usta, brišući tragove snažne žeđi. Sad je bila dovoljno mala da sam je mogla ignorirati.
.
Već idućeg jutra otišla sam iz sela. Ne samo da potražim društvo, već i zato što su ljudi počeli primjećivati žrtve koje sam nemarno bacala. Prošla sam kao duh kraj prljave drvene ploče s nazivom sela. Spktter. Nikad čula.
Gdje sam se to nalazila?
Odlučila sam se pretvoriti u geparda da bi mi putovanje bilo brže, ali me ovoga puta preobrazba iznenadila. Nisam postala najbrža kopnena životinja, već nešto drugo. Ma jesam li ja to... konj? Gledala sam se u lokvi. Bila sam potpuno crna s iznimkom krvavocrvenih očiju.
Udarila sam kopitima o zemlju i potrčala što su me četiri noge nosile. O ovome ću misliti kasnije. Sad mi je bilo najvažnije otići što dalje. Nisam željela biti prijetnja ljudima.
Ne više.

Čekala sam da se pojavi. Bol.
Nikad nije.
Čekala sam strah. Ni to se nije dogodilo.
Osjećala sam samo žestinu koja mi je putovala tijelom, izgarajući svaku živu stanicu u njemu. Žile su prsnule u zajedničkom skladu, dok sam šutjela. Nijema. Nisam mogla vrisnuti, jer nije bilo povoda. Kao da me netko nakljukao heroinom, kokainom i svim mogućim drogama. Posve sam jasno vidjela svijet oko sebe, a opet mi je sve to bilo u mreni. Kao neka nedostižna budućnost. Posezala sam za njom, ali znala sam da to ne radim. Udovi su mi bili preteški.
I opet, bila sam u blaženstvu. Lelujala sam u tami, čekala da sve ovo završi, da mogu ustati. Iznutra mi je gorjela neka vatra, ali nije smetala. Zapravo, čak je bila i ugodna. Nekako me škakljala, ali ne previše.
Vrijeme je prolazilo, a ja sam brojala sve rjeđe otkucaje srca, sve sporije. Što je sve sporije srce kucalo, to je jača vatra u meni, lomača, gorjela i bujala, jačala se.
Kad mi je srce izdahnulo zadnji otkucaj, šupljinu koju je ostavilo ispunio je mrak, težak i gust, ljepljiv, kao da mi je netko izlio litre i litre crna katrana. Prsni koš mi je bujao, rastao i širio se.
A ja nisam mogla učiniti ništa.
Iznenada, droga je počela popuštati. Postala sam svjesnija katrana u prsnom košu, crnoće i hladnoće oko sebe, hladnog kamenog poda na kojem sam sjedila. Udovi su mi postali teži i trnuli su. Počeh se tresti, isprva blago, pa onda sve jače. Glava mi je lamatala lijevo-desno, osjećala sam svaki komadić zgrušane krvi u venama. Počele su me peći oči. Bol je dolazila do umrtvljenog mozga. Shvaćala sam polako gdje sam i u što se pretvaram.
Mozak me zapekao iznenada. Nisam to očekivala. Ruke su mi htjele automatski poletjeti prema glavi, ali nisu. Pekle su me, nisam ih mogla pomaknuti. A i dalje sam se tresla.
Više se stvari dogodilo u isti mah – štucnula sam i prestala disati, sve mi se smračilo, bol je nestala onako kako se i pojavila, a onda sam pala u nesvijest.
.
Oči su mi cijelo vrijeme bile otvorene, a da se nisu sasušile. Primjećivala sam svaki mikroskopski djelić prašine u zraku, svaku ljudskom oku nevidljivu bakteriju. Boje su postale tako izražajne. Mogla sam jasno razaznati svaki ton boja, nijedan mi nije bio nejasan, pa čak ni oni u sjeni. Kao da je boja podjeljena nevidljivom crtom na taj i taj ton. Na primjer, smeđi ormarić u kutu, gotovo potpuno zaklonjen mrakom. Pa čak i u tami, vidjelo se kako prelazi iz svijetle boje kore mladog drveta do tamne, teške boje, gotovo crne.
Nisam dopustila da me takve sitnice ometu. Ustala sam se. Očekivala sam da će biti teško, ipak sam proživljavala nešto što bih mogla nazvati preobražajem... ali praktički sam poletjela u zrak i dočekala se na noge, graciozno i spretno, a da mi se pritom ni jedna figura nije zamutila. Sve mi je bilo savršeno jasno. Nekoliko sam trenutaka u čudu promatrala malenu prostoriju niskog stropa i kamenog poda. Pogledom sam prelazila prostor. Bio je u samom kutu jedan mali prašnjavi prozorčić i nekoliko komada starog drvenog namještaja. Na vitrinu jednog ormarića bilo je položeno malo ogledalo, koje sam polako i oprezno primila.
Lice mi je postalo neprepoznatljivo. Koža mi je bila potpuno bijela, poput školske krede. Usta i obrazi više nisu bili blago ružičasti. Nestali su dokazi kako sam nekoć bila barem malo ljudska. Oči sam primijetila zadnje. Bile su krvavocrvene, podsjećale su me na krv... i iznenada sam postala neopisivo žedna. Žeđ mi je parala grlo, peklo me gotovo kao za vrijeme preobražaja. Pokušala sam skrenuti misli s žeđi, što je bilo užasno teško. Koncentrirala sam se na svoj novi izgled; kosa mi je i dalje izgledala onako normalno, crna s plavim pramenom. Dotakla sam je. Tek mi je sad sinulo koliko je kosa zapravo mekana, poput svile, dok mi je klizila niz prste.
Otvorila sam usta u čuđenju i odmah ih zatvorila. Izrasli su mi dugački, oštri vampirski zubi, prijetećeg srebrnog sjaja.
Zar sam ovo tako jako željela?, proletjelo mi je kroz moj nov, brz mozak. Postati ovakvo... čudovište? Čudovište nije baš prava riječ, opomenuo me moj drugi dio. Izgledaš prekrasno. Nisi čudovište. Ali pogledaj što sam postala. Pogledaj moje očnjake! Pogledaj moje oči! Nisam to htjela! Zašto si onda postala vampir, zatekao me vlastiti mozak. Na to nisam imala odgovora.
Zapravo, imala sam ga, ali me bilo previše strah priznati si da sam čudovište htjela postati. Stvarno sam to željela. Jer dok sam još bila čovjek, uvjek sam o sebi razmišljala kao čudovištu, nakazu. Freak. Nikad nisam bila normalna, a bogme, normalna nisam htjela ni biti.
Htjela sam, željela, biti nešto ovakvo. Opasno i predivno u isti mah.

Dobrodošli u novi život čudovišta zvanog Malaya Torres.