objavljeno u prosincu 2014.
KNJIGA POSTANKA u poeziji
KNJIGA IZLASKA u poeziji

Image and video hosting by TinyPic
(besplatan primjerak;
podijeljeno)

...

* HOME

* MAGNIFIKAT.HR

Image and video hosting by TinyPic

_____


uz Godinu posvećenog života -
pjesme o svecima/blaženicima (posvećenog života)

BL. IVAN MERZ
Image and video hosting by TinyPic

Kao vjernik laik i danas uzor biva
makar od njega stoljeće nas dijeli!
Ni redovnik ni svećenik – a blaženik
služba Bogu posta - život njegov cijeli!

U Banja Luci rodio se Ivan
Jedinac u majke, bez sestre i brata.
Po očevoj želji u vojnu školu ode
U ono vrijeme prvog svjetskog rata.

Njegova pisma i dnevnik pričaju o njemu
I kako mu je život postao – Krist
Njemu on zauvijek posvećuje srce
Želeć ostat kao ljiljan bijel i čist.

Od vojne škole odustaje, na književnost ide,
u Zagrebačkom sjemeništu uči mlade,
Al više od francuskog il hrvatskog ih uči
- kako da za Boga i za duše rade.

Osniva tako 'Orlovski savez' za njih
da ih okuplja i put Neba vodi,
da im pokazuje onaj vječni Cilj,
da ih uči istinskoj slobodi.


U crkvi Srca Isusova, u Zagrebu,
s groba sad Ivan podsjeća ko i prije
da smo na svetost pozvani svi
I da to o staležu nekom ovisno nije.

Živio je samo trideset dva ljeta
al je život njegog urodio plodom.
Ponosni smo na njeg što je Božji bio
A i zato što je Hrvat rodom.

HVALA TI IVANE NA PRIMJERU TVOM!
HVALA TI, KRISTOV ORLE BIJELI!
MOLI BOGA ZA SVE KOJI PO UZORU NA TE
ISUSU ŽELE POSVETIT ŽIVOT CIJELI!

...

SVETI FRANJO

Image and video hosting by TinyPic

Od mladića kom zabava je bila mila
milost Božja velikog je sveca učinila.
To je Franjo sveti – svijetlo srednjeg vijeka
Odraz poniznog, siromašnog i raspetog Čovjeka.

Iz Asiza u Italiji ovaj svetac je rodom
kom Isus s križa progovara jednom zgodom:
'Idi i popravi moju Crkvu! Vidiš da se ruši!'
pa on te riječi pohrani duboko u duši.

Do tad je tražio veselje i slavu ovog svijeta,
očev novac obilato trošio mladenačkih ljeta.
Otac je želio da Franjo ostvari njegove snove,
da se trgovinom bavi il da se vitezom zove.

Franjo je bio momak po naravi pun veselja
I srce mu je bilo puno zemaljskih želja
I on sam u ratu teži za viteškom slavom
dok u zatvor ne prispije i promisli glavom.

Sve dotadašnje zabave ko ispraznost vidi
I za sve svoje vrijeme ludo odjednom se stidi.
Nije to život kakav stvarno živjet želi
Pomisao na ludovanje više ga ne veseli.


I zatvor i bolest i susret s gubavcem jednim
Učine da se Franjo u duši osjeti bjednim.
U očima svijeta čini što je ludo – al on ne haje,
Ostavlja užitke svijeta, poljubac gubavcu daje.

U hranu pepeo i vodu stavlja, pokoru traži,
život u siromaštvu od bogatstva mu draži.
Siromašnog Isusa nasljedovat hoće bolje
pa u molitvi osluškuje glas Božje volje.

Kad mu Isus reče da ide pa Crkvu obnavlja
on oronulu crkvu sv. Damjana popravlja.
Tek kasnije u Njemu Isusova želja zablista:
da životom navješta siromašnog Krista.

Franjino ponašanje za oca posta sramota
jer je očekivao nešto drugo od sinova života.
Otac će ga i pred biskupom na trgu optužiti,
a tu se Franjo odriče svega i želi Isusu služiti.

Riječju i djelom pođe navještati evanđelje
pa u životu takvom i drugi pronađu veselje.
Uza nj uskoro jedanasetero njih pristaje
pa im on kroz godinu dana pouke daje.

U to vrijeme, u tom mjestu živjela i Klara
djevojka za koju Bog sličan put otvara.
I ona u Raspetom i Uskrslom život svoj gleda
a početak je to Klarisa, novog ženskog reda.

Franjo je po službi đakon bio, brat koji služi,
i kao takav, mali brat, Isusu radost pruži.
Nije se smatrao dostojnim svećenikom biti,
i u brizi je da se čovjek školom može oholiti.

Od onih vremena je prošlo osam stoljeća
a Franjin primjer ne prestaje biti ko svijeća.
Obnavljao je Crkvu, kako Isus od njeg htjede
a djela njegova i primjer do danas ne blijede.

I kad dođe Franjo u svoje posljednje dane
Isus mu dade na dar svoje svete rane.
Na rukama, na nogama i na prsima,
Isusove biljege vječne ljubavi prima.

I dok vršnjak neki možda negdje ludo gine
on umire sveto sa četrdeset i četiri godine.
Onaj što ostavi svijet zemaljskih čari i slava,
već tri godine po smrti svetim se proglašava.

SVETI FRANJO POKAZUJ NAM KAKO ŽIVJET SKROMNO
DA ISUSOV ŽIVOT I MI PROMATRAMO POMNO.
BUDI PRIMJER CRKVI NAŠOJ I U OVOM VIJEKU
POKAZUJ NAM PUT K ISUSU - BOGU I ČOVJEKU.

SVETI FRANJO POKAZUJ NAM KAKO BOŽJI BITI,
KAKO DANAS EVANĐELJE U SVIJETU NAVJESTITI.
POMOZI NAM NA PUTU KRIŽA, KAD VJERA MALAKŠE
KADA SVIJET KAŽE DA BIRAMO ONO ŠTO JE LAKŠE.

SVETI FRANJO, SVEČE, KOM POKORA NE BI STRANA
POMOZI NAM U BORBI PROTIV SLABOSTI I MANA.
MOLI ZA NAS DA SHVATIMO BOLJE ISUSOVE BOLI
I U TOJ BOLI KOLIKO NAS BOG UISTINU VOLI.

SVETI FRANJO, MOLI ZA NAS DA PORASTE NAŠA ŽELJA
ZA SPOZNAJOM DA JE BOG IZVOR ISTINSKOG VESELJA.
MOLI ZA SVU CRKVU, ZA SESTRE I ZA BRAĆU MNOGU
DA SE TEBI JEDNOM U VJEČNOSTI PRIDRUŽITI MOGU.





LINKOVI...

OČIMA VJERE 2014

OČIMA VJERE 2013
OČIMA VJERE 2012
OČIMA VJERE 2011
OČIMA VJERE 2010
OČIMA VJERE 2009
OČIMA VJERE 2008
OČIMA VJERE 2007




autor bloga:
Marija Gašpar,
vjeroučiteljica
Image and video hosting by TinyPic
gasparmarija@gmail.com
na facebooku
Marija Gašpar (vjeroučiteljica)


...

Misterij Velikog četvrtka: Svemogući, a ponizni Bog u komadiću kruha

Mučenici svjedoče ZA USKRSNUĆE! Otkud im vjera i hrabrost?



...

broj posjetitelja od 16-7-2015.

OČIMA VJERE

subota, 09.01.2016.

MAGNIFIKAT.HR

na novoj stranici, MAGNIFIKAT - U službi Istine

Image and video hosting by TinyPic

...


- 12:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.10.2015.

LURD: molitva i služenje; (misa zahvalnica)

Evanđelje o slijepom Bartimeju... Bartimej zove Isusa iz mnoštva. Evo i ovdje nas ima možda 120, 150... pa možemo bolje zamislit kako je izgledalo ono mnoštvo.

Bartimeja to mnoštvo ne zamara. Tu nema nikog ko će mu pomoć da se probije do Isusa. Oslonjen je samo na svoje snage. Svjestan je što se tu događa. Čuo je da je Isus ušao u Jerihon, do njega su došle vijesti o tome što je Isus činio, koga je sve ozdravljao i u njemu se rodila vjera u Isusa. On je najprije progledao očima duše i tu je ispunjen prvi preduvjet koji Isus traži da bi se dogodilo čudo. Važno je da vjeruje u Njega, da je On Sin Božji. Na temelju te vjere koja se tih dana u njemu razvila Bartimej zna što će učinit. On koristi ono što mu je ostalo – koristi glas da se izdigne iznad tog žamora mnoštva. Tako, nisu ga mogli zaobić. To je bilo nešto što su svi registrirali i pokušavaju ga ušutkat. Ali on još jače vikaše: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“ Isus ga čuje, zaustavlja mnoštvo i stavlja Bartimeja u središte pozornosti, zove ga da pristupi. Bartimej skoči, baci ogrtač i dođe k Isusu. To bacanje ogrtača nije nešto kao što bi učinio netko od nas, kad ostavi sa strane trenerku... Ogrtač mu je sve što je imao, to mu je postelja, zaštita od hladnoće, od sunca, ... to je cijeli njegov imetak. On je spreman žrtvovati sve da dođe do Isusa, jer zna da više neće biti slijep,... On ne može trčat, ali može skočit. A ogrtač mu samo smeta i može ga usporit. Bartimej izražava svoju vjeru ne samo kad govori: „Isuse, Sine Davidov“ nego i kad ga zove „Učiteljem“ i izriče ono što je bilo očekivano. Isus objašnjava zašto ga je uslišio: „Idi, vjera te tvoja spasila!“. I odmah progleda i uputi se za Njim, za razliku od onog bogatog mladića koji nije bio spreman ostaviti sve Ono što je za Bartimeja važno je da je on progledao očima duše. To nam omogućava da ispravno živimo ovdje ali i da budemo s njim u vječnosti.

Vidimo da nam i poteškoće mogu biti za neko dobro. Njemu je sljepoća bila milost koja mu je dozvolila da dođe do Isusa, do vjere, do vječnog spasenja. Da je bio zdrav, da nije imao problema s vidom, možda ga ne bi bilo briga što će Isus tuda proć, možda bi znatiželjno zastao par trenutaka, čuo što priča, rekao: to me ne zanima i produžio svojim putem. Ovako je ostao.

Svaki hendikep na ovom svijetu nije nešto što bi Bog htio, nego je posljedica grijeha, grijeha prvih ljudi i naših grijeha. Preko toga je došlo i do bolesti. Bog nije htio da bude bolesnih niti da umiremo. Međutim, kad smo u svojoj slobodi izabrali grijeh i donijeli ga u svijet onda Bog u svojoj milosti i svemogućnosti okreće to na naše dobro. Ako mi njega tražimo onda ga preko toga možemo i naći.

Kad se pitamo što nas je to okupilo, što smo doživjeli u Lurdu onda vidimo da je to teško riječima prenijeti i da je najbolje reći: „Dođi i vidi!“

Međutim jasno da se to iskustvo može i prenijet svima nama. Ono što bi u tom iskustvu mogao izdvojiti je da je svima nama veliki dar da sa sobom imamo bolesnike koji nam pokazuju kako se nosit s bolesnicima, kako se nosit sa bolesti – ponizno i strpljivo, a posebno su nam u tome primjer njihovi roditelji. To je jedno jako svjedočanstvo koje ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, gdje se duša otvara milosti Božjoj.
Tu vidimo i volontere koji se nesebično daju, i njihovo spavanje je smanjeno, to je jedno služenje koje može biti veliko i izvor radosti. Treća stvar, mi tu u molitvi provedemo svakai dan, na misi i u drugim molitvama, pobožnostima 4-5 sati. I to je nešto gdje se izlijeva Božja milost na ljudska srca i duše i mi se nakon tri dana osjećamo puni Božje ljubavi, i vidimo da imamo što dati drugima. To je jedno iskustvo u kojem vidimo kakav bi trebao biti ljudski život. Tu imamo iskustvo onog što je Isus rekao: „Došao sam vam donijeti život u izobilju, stostruko i to već ovdje na zemlji, unatoč bolesti, protivštinama, žrtvama.
To iskustvo kršćanskog života, to je predokus vječnoga života, to je ono kako bi naš život trebao izgledati u svakodnevnici. Zašto je teško spojit takav život sa svakodnevnicom? Zato jer smo uronjeni u jedan poganski mentalitet, gdje se živi za neke druge stvari, za zadovljstva, užitke - fizičke, materijalne, za neka zemaljska mjerila dobroga života nakon kojih se osjećamo praznima. Sasvim suprotno od onoga što dobijemo u Lurdu. Život udaljen od Boga, život u kojem je Bog na margini, a gdje smo mi u centru, gdje su naši uspjesi, zadovoljstva i slično na prvom mjestu – to je život koji nas ispraznjuje. Mi nemamo više što dat ni drugima, zatvorimo se za Boga i umiremo u sebi.
Važno je da od ovog iskustva kojeg smo imali u Lurdu, da od njega živimo cijelu godinu. Kao što je Marija u srcu prebirala velika djela koja je Bog učinio u njenom životu tako tako i mi možemo čuvati one milosti koje smo primili – da one oblikuju i naš svakodnevni život.

Evo, zašto je važno da u našoj svakodnevnici ima obilnog prostora za Boga. Ako smo imali jaču molitvu u Lurdu onda je to nešto što može promijeniti i našu svakodnevnicu. Ako ne na 4-5 sati onda sat ili dva svaki dan. Toliko možemo. Ne kažem 5 ili 1o minuta. To već činite svi, ali nađite sat ili dva vremena i to je nešto što je hrana duše i što pravi ozbiljnu razliku. Vrednujte ovo služenje jedni drugima. Ima bezbroj prilika da u životu jedni drugima služimo.


Zahvaljujmo Bogu što nam je dao tu milost da možemo nešto učiniti za njega. Primjetimo one koji su u poteškoćama i budimo im blizu. Oni drže ovaj svijet. Oni su ona logistička podrška svijeta, oni su onaj gromobran koji nas štiti od Božje kazne, da se Božja kazna ne sruči na ovaj otpali svijet i da ga jednostavno ne uništi. Njima možemo zahvaliti za tolike milosti koje se i danas izlijevaju na nas svih. To su sveci koji su nam često nepoznati i skriveni, a koji su nam svima dostupni, samo ako otvorimo oči. Završimo s molitvom poput Bartimeja:

„Gospodine, želim progledati, želim da moja duša progleda, da doista svijet vidim Tvojim očima.!“ Amen.
...
foto na: magnifikat. hr

- 10:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 09.10.2015.

Blago Zadra: Neraspadnuto tijelo svetog Šimuna (iz evanđelja)



8.10.2015. Svečanu svetu misu predvodio je zadarski biskup mons. Želimir Puljić ...

Image and video hosting by TinyPic

Više od dvije tisuće godina u Zadru je neraspadnuto tijelo svetog starca Šimuna kojeg spominjemo u četvrtom radosnom otajstvu kad razmišljamo

''kako je Blažena Djevica Marija prikazala svoga sina u hramu i kako ga je starac Šimun primio na ruke...''''
...

Image and video hosting by TinyPic

Iza oltara su stepenice kojima se penje do izloženog, neraspadnutog tijela sv. Šimuna

...

(nastavit će se...)

- 21:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Da se ne zaboravi istina - o Škabrnji (svjedočanstvo pukovnika)

Na Dan neovisnosti, 8.10.2015., posjet Škabrnji
i svjedočenje za koje u javnosti nema mjesta...
Image and video hosting by TinyPic
...
Na slici je Gospin kip s djetetom Isusom, kojem su četnici odsjekli glave, a ispod kipa čuva se i sjekira koja je inače pronađena krvava, a krvne grupe su bile od više ljudi različitih krvnih grupa. Pronađena je zasječena u kip.
Kip je u dvorani pokraj crkve u Škabrnji.
...

Svjedočanstvo pukovnika Marka Miljanića, iz Škabrnje

Rođen sam ovdje u Škabrnji, kršten u ovoj crkvi – koja je ovdje
(na slici) na zidu...
Image and video hosting by TinyPic Ovdje, u Škabrnji su mi živjeli roditelji i moja braća... Dva mlađa brata su mi (ubijena) tu na slikama (desno u dvorani, na zidu su slike ubijenih Škabrnjana)
O svojoj tragediji neću govoriti. Uglavno, tih dana oni su ovdje u Škabrnji svoje živote dali za obranu države. Prolili su svoju krv za Hrvatsku državu. Nije to kako bi neki htjeli prikazati... to je bio krvavi obrambeni Domovinski rat u kojem je naša Domovina Hrvatska platila visoku cijenu. A pogotovo pojedina naša mjesta.
Image and video hosting by TinyPic
(...) 18.11. 1991.
Eva Šeganić , poluslijepa žena, tog dana je izgubila muža, svekrvu, djevera i njegovu ženu, tog dana izgubila je 14 članova svoje obitelji, ta žena— a toj ženi nema vremena posvetii takozvana ''Hrvstska televizija''. posvetiti 5 min. Toj ženi! .. Bitniji su neki drugi...

Ja sam bio zapovjednik njenim sinovima kao što sam bio zapovjednik i mojoj rođenoj braći. Mi Hrvati u Škabrnji smo u tome vidjeli šansu da budemo svoji na svome. Inače, ova sela okolo su Hrvatska sela nastanjena srpskim stanovništvom. Nisu to srpska sela. Oni su imali sva prava mi nismo imali prava. Braćo i seste, ni jedan Božić ni jednu Nov godinu nismo dočekali da smo imali struju, nama se na feštu Velike Gospe isključivala struja. (Škabrnja je inače mjesto sa stopostotnim hrvatskim stanovništvom) Nikad za Božić i Polnoćku imali struju u Škabrnji.
To ne znaju oni koji kažu da je prije bilo dobro. Ovdje je za Božić bilo po stotinu milicajaca koji su špijunirali što se događa u Škabrnji.
A mi smo svoje voljeli. Ono što smo oružja imali to smo morali donijeti na miliciju da se popiše. Imali smo pet komada oružja u našoj osnovnoj školi 'Vladimir Nazor', par pušaka i puškomitraljeza koji su uzeti na tehnički pregled i nikad se nije vratilo. Oni oko Škabrnje počinju 90.-e godine paliti i nositi okolo ''koščice kneza Lazara'', (?) (a mi ne znamo da je on ovuda ikad šetao), i demonstrirali četničke pjesme. A mi smo bili razoružani, nigdje ništa nemamo. I onda brže bolje idemo 90.-e, '91 kupovat oružje.
Uzeli smo švercom 58 pušaka, automatskih, a jednu pušku smo plaćali 1800 maraka. Jednu pušku i 150 metaka. Prema tome, nitko nam nije dao oružje, samo smo ga kupovali. Poslije smo ga otimali od njih. Kad smo to učinili išli smo vršiti obranu sela. Oko nas se događaju ''čuda'', pale, kradu, napadaju naše ljude, ... Tada naš heroj, Mirko Norac, daje nama dvjesto i nešto komada oružja, iz vojarni koje su pale, iz Gospića, ne traželi ništa zauzvrat, 'evo Marko, evo branite se Škabrnjani'. Zato je Mirko Norac odgovara, zato je Mirko Norac trn u oku onih koji ne vole Hrvatsku, zato je i osuđen, i plaća i danas.
To se događa onima koji su branili Hrvatsku, a da su se borili protiv nje imali bi sva prava.
I onda nam daje to oružje, daje nam mine, mi imamo bagere u selu, kopamo bunkere, utvrđivamo se, ja sam bio specijalac i vodio specijalce,
dao sam se na rapolaganje MUP-u Republike Hrvatske u četvrtom mjesecu, nisam čekao da vidim tko će pobjediti, i dok nije bilo Hvatske vojske, tišao sam u MUP...morali smo se pripremiti, ja sam znao što se oko mene događa, mi smo danima i noćima radili i utvrđivali Škabrnju, ... znate di je Perković i Unešić, otamo smo dovozili željezničke šlepere i utvrđivali škabrnju, Odredio sam gdje će boraviti deset po deset ljudi dok se brani, ne u svojim kućama i svojim krevetima, nego gore na prvoj crti obrane.
I ja sam ležao na kukurozovini, a imao sam kuću u Škabrnji i nisam htio leći u svoj krvet, nego sam sa svojim vojnicima ležao na kukurozovini, da bi bio primjer svojim ljudima
A tako se jedino mogao i dobiti Domovinski rat. Tri mjeseca smo odoljevali. Svemu i svačemu. Na prije dva tri dana mi je godišnjica petorice mojih poginulih vojnika, ovdje je bila misa zadušnica, od prvog desetog sam počeo svaki dan gubiti ljude, a imao sam svećenika, nema ga kugla zemaljska, a to je Tomislav Sikirić.

18.-og 11. ujutro na Škabrnju je krenula masa od preko 4500 vojnika JNA, avioni, tenkovi, i počela je bitka na život i smrt za Škabrnju. Ujutro u 7.30 se pakao stvorio ovdje ... moj prvi vod prve satnije u kojemu su poginuli ova tri moja Šeganića, moja braća i svi ostali, to je bio prvi vod prve satnije, kog Gornjeg Zemunika, od trideset šest ljudi danas je živih jedanaset, a drugi su tu na slikama (!), Ciivle smo bili evakuirali 3. i 4. X.og, ali potpisom Haškog primirja, bili su vraćeni u Škabrnju što je bila najveća greška, jer se sa Srbima potpisalo ''Haško primirje'', a pokazalo se da im se ne može vjerovati, jer - kad se baba od sedamdeset i pet godina previjala se i kad je došao Hrvat, a ona ga je ubila iz automatske puške!
Nama su se događala ''čuda'' toga 18.-og. Ovdje se toliko tuklo da se meni nije moglo prići. Bio sam u okruženju od dvadeset osam tenkova, a 240 ljudi je branilo Škabrnju.
Ujutro je tekla evakuacija vojnika, teškom mukom smo se probili ali u Škabrnji je ostalo preko dvjesto i nešto civila, a oni su zarobljeni odvedeni u Benkovac i dvadeset sedam mojih vojnika, a da vam kažem što je bilo od onih koji su bili u zarobljeništvu – osim petorice, šestorice svi su ostali umrli od karcinoma. Kako im je ''dobro'' bilo u Kninu. I o tome nitko ne vodi računa.
A što je naš svećenik radio (Tomislav Sikirić). Naš svećenik je primio župu za Veliku Gospu 1991. Godine. Moj pokojni otac je bio sakristan u ovoj crkvi. I bilo je njih dva zovanra, obični ljudi seljaci, koji su bili uz svećenika. Tog dana su mučki, na vrlo svirep način – ubijeni. Jednostavno rečeno – zaklani. Pred nogama moje matere koja je živa, evo ima 97 godina. Bidkup naš Prendža je pozvao svećenika i rekao mu 'Sinko, nemoj biti u Škabrnji, idi nedjeljom održi misu, jer ćeš gore poginuti', a don Tomislav je rekao: Oče nadbiskupe, ako je Bog odredio da ja poginem, ja ću poginut, a ako je odredio da živim, ja ću živit. Ljude u Škabrnji neću ostavit. Kako bude njima bit će i meni. Svaki put kad sam išao na obilazak mojih ljudi na položaj, taj je čovjek išao sa mnom. Moj sakristan zna da sam zabranio svaku upotrebu alkohla, jer se trebalo čuvat, a poslije sam bio i zapovjednik 750 ljudi, on bi išao i u svoje džepove stavio lijekova, andola i sl. i pitao bi ih: kako si sinko, kako ti je... i onda bi nosio i ploskicu rakije pa koji su puno prehlađeni pa bi njima moj Tomo dao da ja ne znam... Ali don Tomo je radio i jednu drugu stvar koju ja uopće nisam znao i nitko nije znao, a to je da je pripremao jedno sklonište jer je predviđao da mi nećemo izdržat, ... i ja sam predviđao ali nisam ljudima smio govorit.Jer ako ja budem širio paniku što će onda ljudi napravit. Samo sam govorio: "Ne može nama niko ništa", a znao sam otprilike. I tako je on pripremio jedno sklonište u jednoj kući jednog čovjeka koji je živio u Americi. I jedna mala metalna vratašca, a prostorija jedno 10 sa 10. I kad je vidio da već upadaju u selo, kad je počeo opći napad, on je sve žene djecu i starce uvukao u to sklonište, njih 67 njih 67. Najmlađa beba je imala oko mjesec dana. Ne smije nitko kašljat, ne smije se ništa... fiziološku potrebu vrše svi tu, 48 sati bez hrane, bez pića, bez ičeg. Don Tomislava sam naoružao s automatom za saobranu jer nas dvojica im živi u ruke nismo smjeli. Jer bit ćemo mučeni. I kad su bebe počele plakat, nema hrane, nema ništa i starci kašlju – ljudima su usta vezivali da ne kašlju, ... ka je vidio da su tu tenkovi, odluči u tri ujutro napraviti proboj između tenkova i rekao ženama koje su (kod nas) nosile te bijele marame, i kaže ako vas primjete vi mašite tim, a ja ću se ubit. Ali hvala Bogu don Tomislav Sikirić je izveo Škabrnjane, kao što je Mojsije izveo narod iz Egipatskog zarobljeništva.
Znate šta, braćo i sestre, ja sam dosad pokušao stotinama novinara to predočit da napišu o tome par crtica, nitko ništa! A da je don Tomislav napravio što loše... onda bi brujali svi o tome. On je napravio više za Škabrnju nego svi mi zajedno. Bio je i ostao čovjek. Danas nemam svoju braću, ali zato imam brata Tomislava, kojega više volim nego ne znam što. Za njega bi dao svoj život – danas.
...

Pukovnik je još govorio i o počinjenim maskarima,ljudima koje su žive rezali, komad po komad, čovjeku koji je svjedočio zvjerstvima u Vijetnamu i drugdje, ali takvo što nije vidio... O gronicama koje su raskopane radi traženja zlata na pokojnicima, o tijelima koja su bila izvađena i pobacana pa su ih mještani morali ponovo sahranjivat... itd... itd... O tome koliko je bolje bilo biti ubijen metkom nego dopasti živ u njihove ruke...

Strašno!
...
Ovo je lekcija o kojoj ni stariji, a kamoli oni mlađi ne znaju!
Jer je to nešto što jednostavno ''treba zaboraviti i ići dalje.''
Mnogi od nas stali su u čudu slušajuć i čudeći se - kako to da te stvari u dvaeset godina nismo ni od kog čuli???

A živimo u slobodnoj zemlji?!
U zemlji koja slavi Dan državnosti - a ne zna što slavi.
I ne zna ni što je bilo, ni kako je bilo...
Pa nek ovo bude jedan prilog tomu - da se ne zaboravi - istina o Škabrnji - i istina o Domovinskom ratu.
Prilog istini u OBRAMBENOM RATU.


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...


Pukovniče, iskreno hvala!
Image and video hosting by TinyPic

- 17:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 29.09.2015.

FOTOGRAFIJE ČINE PROMJENE

Na razne načine nas se nastoji zaplašiti tako da šutimo o onome što nije dobro.
Na nama je da izabremo: pustiti da nas za-plaše... ili biti hrabri
i pred sobom imati dobar cilj... i svrh svega Vječni CIlj.
... Evo jedan članak (prijevod s engl.) dobar za promišljanje:
Što mi činimo da ovaj svijet bude LJUDSKIJE MJESTO...
...


Fotografije su kroz povijest korištene da posvijeste javnosti zvjerstva i nepravde.

1785. god Thomas Clarkson počeo je ispitivati moralnost po pitanju britanskih robova dok je sudjelovao na natječaju za esej.
Nakon mnogo istraživanja, uključujući i intervjuiranje mnogih koji su bili upleteni u prodaju robova ostatak svog života posvetio je borbi protiv ropstva.
Image and video hosting by TinyPic
U svoje letke protiv ropstva stavio je fotografije okovanih i brodove koji prevoze zarobljene afrikance.
Ove fotografije su pokazale javnosti sav užas ropstva pa je ropstvo u Velikoj Britaniji okončano 1807.-e,
sa dokumentom o ropstvu (''Slave Trade Act'').

1908.-e fotograf Lewis Hine počinje se koristiti fotografijom da pokaže svu okrutnost rada djece u industriji. U suradnji sa Nacionalnim uredom za dječji rad, Hine je fotografirao svakodnevni život u tvornici čelika i tvornici stakla te šriom zemlje objavio svoje fotografije, u časopisima, na posterima, na javnim izložbama, kako bi ukazao na opasne uvjete rada u njegovu vremenu.

Jedan povjesničar je komentirao Hineove fotografije riječima: ''donešeno na vidjelo ono što vizija društva običava ignorirati''.
Većina Amerikanaca može se prisjetiti fotografija koje su nam kao djeci prikazivale progon afričkih Amerikanaca, u Pokretu za građanska prava. Od policajaca koji napadaju prosvjednike sa crijevima za vodu i policijskim psima, do ubijenih afričkih amerikanaca obješenih o drvo.
Te fotografije su nastavljene biti upotrebljavane kao neprestani podsjetnik onog što je naša ''civilizirana ljudska rasa'' spremna učiniti.

Ubojstvo Emmetta Tilla učinilo je da se probudi Pokret za građanska prava.
Image and video hosting by TinyPic
Optužen za zviždanje za bjelkinjom četrnaestogodišnji Till je isprebijan do neprepoznatljivosti, upucan u glavu i bačen u rijeku. Njegova je majka dopustila medijima da na njegovu pogrebu fotografiraju. Odlučila je ostaviti njegov kovčeg otvoren. Milijuni ljudi su bili zgroženi ubojstvom ovog mladog momka pogotovo nakon što su vidjeli u javnosti objavljene fotografije Emmettova iznakažena lica. Gospođa Till je rekla: „Želim da svijet vidi što su učinili mom djetetu.“

Kad bi se samo te iste riječi mogle i danas čuti – kada je 3400 malenih svakodnevno odbačeno iz majčine utrobe.
Ne nalik onima koji su hrabro pokazali fotografije iz tvornice čelika i Pokreta za građanska prava mnogi su suzdržani i nevoljko pokazuju žrtve pobačaja.
A kao rezultat imamo općeproširenu nebrigu i šutnju mnoštva pred ovih ''tihim genocidom''. Ali mi ne smijemo biti tihi.
Image and video hosting by TinyPic
Ako bi svijet vidio sve te žrtve pobačaja bi li to još uvijek tolerirao?


...

Izvor: Liveaction.org/advocate

- 13:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 16.09.2015.

NAOPAKI VAL (... SInju, grade... )

Prepisivam ono što sam 15.9. napisla na facebooku:

''Večeras, u Sinju... vidim prvi put u životu - ženu muslimanku,

s musl. maramom na glavi. (15.9.2015.!)

Podsjeti me ova žena na jednu večer kad sam u Splitu prošla splitskim pazarom, u zimsko doba, s maramom prebačenom preko lica, jer je bilo jako ladno, a nisam baš razmišljala o tom da bi ko pomislio da sam muslimanka...
No... neka dvojica su me pogledali mrko pa su me opsovali, ...
Eto, oni su stvarno pomislili da sam - muslimanka...
Nisam zato da ih itko pljuje i psuje, ali... osjeća se tihi nagovještaj nekih novih vremena...
I kao da više nikad neće biti
ništa isto...
...
Bože čuvaj Hrvatsku... +! ''

...

Sinju, grade...
hoćeš li dogodine, ko godine ove,
biti ponosan na svoju vjeru
na čudesnu pobjedu nad Turcima,
te davne 1715.-e?

...
Strepimo zbog vala muslimana
koji naviru polako, prema Europi ...

(Osobito oni koji su koliko-toliko upoznati, s onim u što muslimani vjeruju...

a vjeruju... da su poslani cijelim svijetom proširiti islam, pa i silom, ako treba !!!!!!!

jer tako je to zapisano u muslimanskoj ''svetoj knjizi'' - Kuranu - koju je ''proroku'' Muhamedu, navodno, diktirao sam anđeo... )

/pitanje je samo koliko ima onih muslimana koji stvarno drže do svoje ''svete knjige'' i tog naučavanja. Brojčano, muslimana ima puno, što nije čudno, ako jedan muž ima više žena; no koliko onih koji su uvjereni u istinitost Muhameda, kao Božjeg poslanika?! ... /

Jel opravdana ta zebnja, ta strepnja...
znat ćemo možda i uskoro...

Do tada, sa svih strana nas pozivaju na humanost...
(... jer kršćanstvo je i religija koja vidi neizmjernu vrijednost SVAKOG čovjeka, bez obzira na vjeru, rasu, ... bilo što... )
pa i tema katehetske ljetne škole je bila: Kršćanstvo - religija mira''

Kršćanstvo jest religija mira.

Ali, dobro se zapitati

- i je li islam - religija mira?
- Vjerujemo li, stvarno, ko što mnogi misle u istog Boga samo ga drugčije zovemo? (ne...!)
- Kako je uopće nastao islam?
- Tko je bio Muhamed?
- Zašto ''sveta knjiga'' opravdava sveti rat - džihad - osvajački rat (ne obrambeni) prema zemljama koje se želi islamizirati?
- Kakav bi to bio Bog koji bi preko Isusa govorio jedno (o ženidbi npr,) a preko Muhameda drugo (kako je njemu dopušteno imati 11 žena, od kojih je najmlađa imala 7 godina!)
- itd... itd...


Dobro je i ... razmisliti... i biti oprezan...
....

I stvarno, zar nije razložno se zapitat - zašto ovaj ''IZBJEGLIČKI VAL'' kako ga zovu nije krenuo na drugu stranu, prema Saudijskoj Arabiji, prema Turcima, prema muslimanima koji ih mogu primiti,
vidi link:

a ne prema Europi??? NAOPAKI VAL.
...
No, možemo se mi pitati... ali tko će nam dati odgovor?
Možemo jedino moliti Boga da nas sačuva od zla...
i za ČUDO
... ZA ČUDO OBRAĆENJA MUSLIMANA ...

Jer Bog želi da se SVI ljudi spase.
Ali svi ljudi ne žele ... Isusa (Spasitelja) da ih spasi.
..


- 22:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 30.06.2015.

RAZUM - kao dar Duha Svetoga

Image and video hosting by TinyPic
Dar Duha Svetoga je
SVJETLO da možemo vidjet (mudrost),
ono ŠTO trebamo vidjet (znanje),
dar inteligencije je SPOSOBNOST da vidimo... (RAZUM)!
Dar Duha svetoga djeluje na sve tri razine.
Bog nas prati u svakoj etapi naše spoznaje. Njegova prisutnost nije pasivna nego statička i kada živimo u milosti Božje djelovanje nas povezuje s njime. Kad nema svjetla sve je u tami.

U privatnim objavama – ( Padre Pio) govori se o tri dana TAME koja će doći. Neće biti svjetla. Bog može to dopustiti da se vrati na pravi put. (Tada će, kaže se, jedino moguće svjetlo biti ono od blagoslovljene svijeće.) To bi nas prodrmalo. Čovjek je tad kao slijep.
Kad čovjek ima mudrost, a zakržlja mu razum – sve se sruši.
Poznavanje Boga proizlazi iz ova tri dara: znanje, mudrost, razum.
I Biblija o tom jasno govori. Mt 15 – Isus prekorava učenike kad kaže – ''Zar ste vi još bez razuma?'' Objašnjavao je ono što govori zakon židovski – da bi to trebalo prebaciti na DUHOVNI plan. Židovi su govoreći o čistoći govorili o čistoći lonaca, čaša i sl. A Isus govori o čistoći u nutrini. Loše je ono što se ''unutra kuha''. I iz toga izlazi ZLO koje zagađuje pojedinca i društvo. Farizeji su se brinuli za izvanjsku čistoću i ovo ih učenje sablažnjava. Apostoli to još ne shvaćaju pa ih Isus prekorava ''kako još ne razumijete''. (razum vam ne funkcionira)
Iz onoga što je rekao proizlazi da je RAZUM = sposobnost da se razumije Riječ Božja. Dar razuma stupa na djelo u trenutku osobne meditacije. Tako su npr. duhovne vježbe trenutak kad primamo neki Božji nauk, ali bez razuma – to prolazi mimo nas. Treba nam razum koji će to primati, da to potraje...
I to je dar Duha Svetoga.
Mozak (kao ljudski organ) je nešto različito od razuma. To je jedna sposobnost duše (kao što je volja druga sposobnost duše) Bez toga ničem ne bi služio. Nutarnja moć duše...
Bez toga dara naše razumijevanje Svetog Pisma ne bi bilo duboko ni spasenjsko, ne bi odlazilo u dubinu i ne bi služilo na naše spasenje.
Kardinala Newmena je najviše zanimalo kako najveštati vjeru običnim ljudima. On je vidio da je ta vjera običnih ljudi dublja i veća nego kod većine teologa. Oni su primili malo znanja, ali su to malo znanja produbili. I tako su u vjeri otišli daleko više...
Božja nadnaravna dimenzija ne funkcionira na temelju sile - na način da netko sebi zada zadatak da će za 15 godina naučiti Bibliju na pamet. To nije način spašavanja. Možeš ti i doktorirat Sveto Pismo ali to te ne spašava. Pravo znanje proizlazi iz života i molitve! Obični ljudi sa malo znanja, koji mole i koji su naučeni žrtvovat za bližnjega dopuštaju da Seto Pismo zahvati cijeli njihov život. Marija i Josip su bili svjedoci onog što je Isus učinio u njihovu životu i tako su rasli u Bogu. Nisu morali poznavati cijelo Sveto Pismo.
Bibliji se može prisutpati na razne načine: možeš je proučavati kao običnu knjigu, možeš proučavati redakcije, kako se tekst zapisivao, koje su književne vrste, odnos Biblije i arheologije... i sl.
No drugo je uzimati Bibliju za meditaciju... Bog je nadnaravna stvarnost. Da bi se gledalo na toj razini treba nam Bog pomoć. I treba nam pomoć na svakom koraku... u svakoj našoj moći. Kad se Biblija proučava bez dara razuma – može se shvatiti u njenim ljudskim značenjima, ali ne u njenom SPASENJSKOM značenju. (u knjizi o Jobu čitamo što čovjeka čini umnim i inteligentnim...)
Postoji jedan oblik analize kojeg dobivamo od Božjeg nadahnuća i koji čini da je naša inteligencija prodornija, da shvati ono što nadilazi granice prirode. U Izrekama čitamo da bi bilo apsurdno oslanjati se na svoju inteligenciju. Inteligencija kao dar Božji je usmjerena prema mudrosti. U knjizi o Kraljevima vidimo kako je Bog Salomonu udjelio dar mudrosti ... (mudrost+inteligencija)... Sveti Pavao iznosi isti nauk...''On je izlio na nas obilato mudrost...sa svom mudrošću i inteligencijom...''
Da bi nas Bog osposobio daje nam da vidimo (daje nam inteligenciju) Dar inteligencije nije odgraničen na sadržaj objave.... U poslanici Timoteju piše: ''Bog će ti dati inteligenciju za svaku stvar i poteškoću koja se pojavi...'' U poslanici Rimljanima čitamo o daru intelekta koju Grci nisu imali.
Oni su bili izobraženi ali su se klanjali silama prirode. A to je idolopoklonstvo.
Njih se naziva 'bezumnima' = nisu imali razuma.
Gledali su prirodu prepunu sklada, ali nisu uspjeli doći do Onoga koji je to stvorio. Kad bi naravni razum bio dovoljan onda bi i Grci došli do spoznanja Boga, ali se to nije dogodilo.
Image and video hosting by TinyPic
Potreban je DAR razuma kojeg oni nisu imali. I pošto se radi o jednom daru – ta inteligencija je nešto što treba iščekivat. Iako ograničen, razum je dobrodošao.... No u vjerskom životu možemo skliznut u PAMETOVANJE, ... gdje se ide u krajnost – misleći da je razum jedini dovoljan. Druga, pak, krajnost je BJEŽATI OD RAZUMA=samo osjetila i čuvstva. Takav čovjek živi iracionalno. A znamo da ni jedan posao ne može funkcionirat ako nije racionalno posložen. To iracionalno može prevladati u privatnom životu... (Racionalno= napraviti plan. Iracionalno=potrošiti vrijeme na gluposti... ) Marketing i reklame nas podržavaju da postupamo iracionalno, da se oslanjamo SAMO NA OSJEĆAJE.

***Ljudski razum je potreban i dobrodošao. Zato je važno da razum vrednujemo i da ga koristimo.
Moderna tehnologija je usmjerena prema tome da zaboravimo na svoj RAZUM. Tako npr. liječnik opće prakse je nekad dobro mogao prosuditi već po samim simptomima o čemu se radi... a danas? Jedna pretraga, pa druga pretraga, pa ovom specijalistu, pa onom specijalistu,... Oslanjamo se na intrumente kao na one koji će stvari olakšati, a postalo sve složenije...
Ili npr. moderni uređaj u autima 'GPS'- napravljen je zato da olakšava snalaženje, ali onda se može dogoditi da vozač jednostavno isključi svoj razum i ode u krivom smjeru... I na raznim drugim područjima: Čovjek zaboravi na razum – pa ga onda i ne koristi...

***S druge strane=pretjerivanje: Mesijanizam ljudskog razuma... : ''Razum će sve riješiti'' Razum povezan sa znanošću može otići tako daleko da se kaže kako ljudi više nisu ljudi... Tako npr. po pitanju pobačaja – dopušta se pobačaj prije rođenja – a onda se dopušta njegovo ubojstvo i poslije rođenja – dok još dijete nije u upotrebi razuma...!!! Tako znanost može pretvoriti čovjeka/znanstvenika i u čudovište!

VJERA se često postovjećuje s nečim suprotnim napretku=nazadovanje. Vjera kao nešto nerazumno.
Nešto se protivi ljudskom razumu. I onda se vjerske stvarnosti zamjenjuje bajkama. Boga Stvoritelja se zamijeni za bajku o evoluciji= sve se dogodilo slučajno. Slučajan spoj nečega i eto ga-nastao svijet. Nevjerojatne bajke! Ali jer iza toge stoje zvučna imena mi to usvajamo zdravo za gotovo. Jedna od bajki je da je čovjek nastao od majmuna! I ta bajka Boga Stvoritelja jednostavno izbaci iz igre! Čovjek više nije stvorenje stvoreno iz ljubavi. I tako kad se jedna po jedna istina vjere izbaci iz igre – što ostane od vjere. Ostane – NIŠTA!

Kad se razum odmetne od vjere upada u ponor bezvjerstva. I ovo su stupice koje imamo danas. Prepoznati valjanost ljudskog razuma i misliti svojom glavom!
No ljudski razum sam je nedostatan. Treba nam razum kao DAR Duha Svetoga. (...) Misli se na duboko poznavanje Boga. Razumom spoznajemo bit stvari. Jer mi možemo ostati i samo na površinskoj razini.

Sveti Ignacije L. je u nekoliko minuta dobio jedno uliveno znanje i tih nekoliko minuta je bilo dovoljno da se zacrta neka nova karizma u Crkvi. Ono što čovjek ne bi sam mogao u više života Bog mu to može omogućit u vrlo malo vremena.
Sveti Pavao govori o prosvjetljenosti očiju srca. Ono najdublje je ---srce. (''prosvijetlio vam oči srca'') To je ono što bi se našim riječnikom reklo: ''Bog ti pamet prosvitlio!'' Ne da prosvijetli ---mozak, nego se traži da se rasvijetli moć spoznanja duše da može doći do Boga.
Razum kao dar Božji nam daje sposobnost da spoznamo istinu na Božji način i da budemo bliski s isitnom koju spoznajemo. Ti se istina može pisati velikim slovom jer je i sam Isus za sebe rekao da je Istina. Taj dar se daje za rast i SAVRŠENSTVO VJERE.
Znanje nikad neće postati dio nas ako se povezuje s ispravnim znanjem. Tek tako postaje dio nas. Dar razuma je bitan za naše usavršavanje. Da možemo gledati Boga... To potvrđuju životopisi svetaca. Čovjek je potreban pročišćenja duha.
To je učinak Duha Svetoga u životu kršćanina.
''Blaženi čista srca jer će Boga gledati''

Dar razuma nam treba da naša vjera ne bi bila iskrivljena...


....
2.razmatranje; bilješke s duhovne obnove koju je predvodio don Josip Mužić; 20.6.

- 21:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ZNANJE - kao dar Duha Svetoga

(...) Ne radi se o tom da imamo veliku količinu znanja, već se radi o tom da imamo SVJETLO koje nam dozvoljava da shvaćamo događaje i razne životne situacije, da na stvari gledamo Božjim očima. Tjelesne oči nam mogu biti i zdrave, a da ne ipak ne vidimo dobro.
Potrebno je da imamo nešto za vidit – odnosi se na predmet spoznaje, a predmet spoznaje je Božja Objava. Božja istina!
Imamo znanja do kojih ne možemo doći uz pomoć samog RAZUMA. To nije dovoljno osobito nakon istočnog grijeha.
Čovjek počne krivo zaključivat... I Bog je smatrao potrebnim da se OBJAVI LJUDIMA.
Kolektivne zablude: izokrenu se stvari – poroci se počnu smatrati krepostima, a kreposti porocima.
Zamagljena je sposobnost rasuđivanja. Da se čovjek ne bi varao Bog nam je dao Objavu. Dao nam je to da se ne bi izgubili.
Deset zapovijedi su u našoj naravi. Treba biti u milosti Božjoj da se razum ne bi varao. Da bi imali potvrdu toga On nam daje te istine.
Ne daje nam ih kao neki muzejski eksponat.

Koliko je samo znanja u toku školovanja koje nam neće trebat (nama npr. rijetko u životu zatreba znanje koje smo stekli iz biologije, kemije, fizike... ) To pretrpavanje informacijama dovede nas do toga da NE VIDIMO ŠTO JE VAŽNO.
U zagušenosti informacijama ne razaznajemo ono bitno. Nužno je posjedovati neko znanje u životu, a opet možemo ne znati što ćemo s njim.
Sve što nam Bog daje ima smisla i sve vodi do Boga. Što nam je dao dao nam je da ne lutamo.
Mi vidimo živote koji su blagoslovljeni. S druge strane, ljudi mogu imati slavu, novac, ali u privatnom životu – ako nisu u milosti Božjoj – njihov život može biti potpuno rasulo. Zašto se ljudi u tolikom broju razvode? Zato jer ne žive u vjeri. Ne mogu ozbiljno shvatiti brak kao poziv.

Bog nam daje ono što nam je potrebno da razvijemo u sebi milosni život. Daje nam ono znanje o sebi do kojeg sami ne bi mogli doći.
Bog nije dostupan osjetilima nego preko duhovnih moći – preko duše, preko razuma. To je drugačiji proces i drugačiji način upoznavanja.
ZNANJE O BOGU iznimno je važno jer bez toga ne možemo uspostaviti odnos s Bogom. I zato nam treba dar znanja. Tim znanjem dolazimo do toga zašto nas je Bog stvorio i što želi od nas. To su bitne informacije koje su potrebne za život.

U Svetom Pismu apostol Pavao govori da je nevješt u govoru, ali ne u znanju. (poslanica Korinćanima: Iako sam nevješt u govoru – nisam u znanju...) Posjedovati to znanje = posjedovati sveti nauk. To je u biti BOŽJI NAUK SPASENJA ZA ČOVJEKA.
Sadržaj Božjeg znanja priopćuje sam Bog i onom komu On hoće. Objavom mu je bilo dano da upozna to otajstvo.
SVETI PAVAO – je u početku bio Isusov neprijatelj. On svoje znanje nije stekao od druženja sa Isusom nego nakon obraćenja. Poznavao je Stari zavjet, ali je odbacivao puninu... Bio je mrzitelj, ali je spoznao da je Isus - Bog. Ta objava za njega je bila – revolucija. Vjeru mu potom navješta svećenik Ananija. Potom odlazi u Siriju da upije to znanje... Kad Pavao kaže da poznaje otajstvo – on iza toga stoji svojim životom. Riskirao je život više puta. Nije se bojao izlagati evanđelje neprijateljima, uvjeren da poznaje istinu. Bog mu je dao da spozna ono najbitnije a sve drugo se nadopunjavalo time. Mi nismo dobili takvu objavu, ali imamo Sveto Pismo i Crkveno Učiteljstvo – i tu je sadržano ono što nam je potrebno znati o Bogu. Bog može dodatno produbiti stvari preko privatne objave – ali to nije nužno. Ono što je nužno sadržano je u Objavi koju već imamo!
Kršćani danas ne drže do te Objave. U Nizozemskoj na primjer kardinal je najavio da će se jedna trećina crkava zatvoriti (!) ... Kad je, nakon koncila, došlo neko krivo znanje od strane nekih teologa – to je dovelo do propasti cijele Crkve u jednom narodu... Tu je kršćanstvo izbrisano. Nema ga. To je stvarnost kolektivnog otpada od vjere. NAJVEĆI OTPAD OD VJERE SE DOGAĐA SAD – U NAŠE VRIJEME. Tome je pridonijelo i krivo 'znanje', kriva filozofija, i krivi život.
Kad čovjek živi nemoralno, razvratno, kad je navučen u grijeh, onda IMA POTREBU DA TO SEBI OPRAVDA i onda TRAŽI KRIVU NAUKU
. A također i krivo znanje dovodi do krivog života... Krivi život dovodi do krive vjere...
Potrebno je vrednvati ISPRAVNO ŽIVLJENJE I ISPRAVNU VJERU!
Što se događa u medijima: Uzmu neke papine izjave i izvuku ih iz konteksta. Na posljetku se dobije DOJAM DA JE CRKVENI NAUK PROMJENJIV.
A NIJE. Tako npr. i Hilary Clinton očekuje da će se promijeniti nauk o pobačaju. No ne misli tako samo ona – da je normalno da se vjerska učenja mjenjaju. To misle i mnogi!!! To nije nešto kao vlast, kao zakoni da se može mijenjati. Dakle, to da je nauk Crkve promjenjiv je jedna velika LAŽ! To je nespojivo sa pojmom Objave.
Objava je nešto što svakog obavezuje. I svećenika i laika, i biskupa i papu... Ako bi netko išao protiv Objave tu bi prestala naša POSLUŠNOST njemu. Bilo o kome da se radi. Mi smo odgovorni prije svega Bogu i imamo osobnu ODGOVORNOST PREMA BOGU za onaj način života koji smo odabrali. Društvo može proglasiti da je brak muškarca i žene nešto ''bolesno''. Ali ako ti znaš da je to sakramenat onda je to sakramenat. Tako isto – ja sam svećenik cijeli život. Može mi na primjer biti zabranjeno da javno djelujem, ali ja sam i dalje svećenik. Mogu me jedino ubit.
Pitanje celibata je nešto što se može promjeniti (nije u pitanju nauk Crkve, nego crkvena disciplina...) pa tako može biti dopušteno da se svećenici žene. ALI ako sam ja izabrao celibat – to je nešto što me OBAVEZUJE. To je moj OSOBNI ZAVJET.
Potrebno je da ne gledamo stvari ''kroz druge'', nego u odnosu s Bogom.
Svatko će od nas Bogu polagati račun. I to je dobra vježba prije spavanja: Zamisli se na Božjem sudu. I zamoli Boga za oproštenje grijeha za cijeli taj dan. Znaj da te Bog gleda s ljubavlju, ali Bog je i pravedan. Važno je da se ne mjerim s onima koji žive oko mene, pogotovo ako žive nemoralno, pa da uspoređujući se s njima još ispadnem idealan! Zato je potrebno svece imati za uzore. Kad gledam život sveca jednog: fali mi ovo, kad gledam drugo: fali mi ono... Uvijek mi nešto fali. Uvijek imam što radit. Važno je OD SEBE TRAŽITI VIŠE! A ako Isus govori: Budite savršeni!... to nije mala stvar...
Zato se potrebno borit i to nam neće biti dano bez našeg nastojanja.

...
Što se događa u hostiji?
To prestaje biti kruh nego postaje Tijelo i krv Kristova. To osjetila ne vide, a Razum može shvatiti stvari do neke mjere. I tu nam je potrebna vjera. Vjera se ne protivi razumu.
Poslanica Rimljanima: 'o dubino znanja Božjeg... kako su nedokučivi Tvoji putevi'; u knjizi Makabejcima... ...
Ideja je jasna: O Božjoj Objavi, o dubini Božje Istine... se govori kao nečem što čovjek NE može postići svojim naravnim svjetlom razuma.
To znači da je DAR BOŽJI ne tek poznavati Njegove istine nego je dar Božji i svjetlo koje nam dozvoljava da tu istinu vidimo.
Dar mudrosti je da možemo na pravi način vidjeti stvari.
Zašto se to znanje nije pretvorilo u život, postalo dio nas, nego se ostavlja u pretinac neki... ?
Znanje bi trebalo biti praćeno sa kršćanskom praksom, sa molitvom; sa sakramentima. Znanost bez toga ostaje kao strano tijelo u nama.
Znanje je dar... Poslanica Korinćanima spominje znanje u usporedbi s ljubavlju: ''kad bih imao sve spoznanje, a ljubavi ne bih imao – ništa sam''
Znanje je ostajstvo. Radi se o objavljenom znanju koje za nas može biti i beskorisno... a ono je znanje koje daje smisao svemu.
Image and video hosting by TinyPic
Sveto Pismo također tvrdi da je dar znanja – dar od Boga i to različit nego li mudrost, savjet i razum.
Bog je Onaj koji mi daje dar znanja i različit od druga dva dara.
Jedan od darova koje je čovjek primio...

Čovjek misli da svojim snagama može sve riješiti.
Misli da može produžiti život, da može riješti zdravstvene probleme i da znanost može zamijeniti Boga.
Na razne načine se zastupa ''kultura smrti''.
U medijima, u školskim udžbenicima – nema nigdje rečenice koja bi ohrabrila nekog da zasnuje obitelj, da ima djecu – gdje bi se čovjek mogao ostvariti i kao osoba.
Život može prolaziti uludo. Kad netko želi imati cijeli život pod kontrolom: ako ne može doć do stana – neće se ženit, neće imat ni jedno dijete. Od straha nas se želi ukopati odmah u startu. Radi se godinama da bi se dobila neka mala povišica. Pa opet godinama da se dobije neka sirotinjska penzijica. To je život robova!
Ali i robovi, u onom klasičnom smislu, su živjeli bolje – jer oni su imali krov nad glavom, imali su hranu, imali su neko dostojanstvo. Mi danas ne!
Na nama je da izaberemo: Ili ćemo biti robovi – gori od onih prije – bez dostojanstva! – ili ćemo se uzdat u Boga da će On otvoriti novi put i da ćemo opstati...
Drugog puta nema: ili ćemo se potpuno predati u Božje ruke ili ćemo cijeli život biti ko najamnici. !!!

Mi ne znamo cijenit ono što nam je Bog dao!
Mi znamo da je velika stvar – jedan svećenički poziv – ali ako pitate roditelje – ''sačuvaj Bože!'' da bi njihovo dijete bilo svećenik...
Mi znamo da je brak, također velik poziv, ali opet: ''sačuvaj Bože!'',
mi znamo da je i kršćanstvo velik poziv, pa opet... ''sačuvaj Bože!''
I što nam je onda ostalo???
Živjeti da se zaradi neki minimun, veseliti se kad uspijemo kupiti kompjuter ili auto? Šta taj život ostavlja iza sebe? Bog nas nije stvorio za to!!! Bog nas je stvorio za dostojanstveno kršćanstvo!
''Ne brinite tjeskobno za sutra!'' Čemu onda biti opsjednuti onim materijalnim. Bog i danas skrbi o onima koji Ga traže.
Kad vidi da mi nešto ne možemo riješiti – onda će to onda On riješiti.
Ne ćemo zbog toga prodavati dušu i živjeti u strahu!
...
Prva zapovjed koju je Bog ljudima dao jest: 'Plodite se i množite', a onda dolaze druge... Isus kaže: 'Došao sam da život imaju'... Isus je došao dati puninu života. Da taj život bude ostvaren. Da na zemlji već imamo predokus raja.

A s druge strane imamo zakon ''kulture smrti'' – koji ispisuje sotona. Navjeća briga onih koji žele gospodariti je kako stvoriti kontracepcijska sredstva, kako napraviti čipove..., sterilizacijska sredstva..., i sl. To je njihov vrhunac. Kako će omogućiti zakon da se može eutanazirati dijete prije dobi upotrebe raazuma, pa kako će omogućiti roditeljima da mogu sami odlučiti o eutanaziji djece i sl.
A život na taj način nije lakši – nego teži! I nikada nije bilo poplave lijekova za psihičke bolesti kao danas. Ljudi su nezadovoljni, isfrustrirani, bolesni... Problemi se ne mogu riješiti kemijom. Duša nije stvorena za droge!

Prava alternativa današnjem svijetu je ta da živimo po Božjem! Eto to je ovom svijetu prava alternativa i izazov.
U knjizi Izreka vidimo da su mudraci oni koji su od znanja činili blago i koji su znali razviti taj potencijal i priopćiti to drugima. Usne mudraca šire znanje.

Moglo bi se reći da je znanje danas vrednovano u smislu da bi nadomjestilo vjeru.

Znanje, međutim, kakvoga je Bog zamislio ide za tim da Boga učini našim prijateljem, da doživimo puninu života na zemlji, da se u nama poveća čežnja za rajem.

Eto, pa za tim znanjem težimo!


...
bilješke s duhovne obnove
koju je predvodio don Josip Mužić; 28.6.2015.

- 21:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.06.2015.

U ŠKOLI KRŠĆANSKE LJUBAVI - prema bližnjem u potrebi

(4.-i međunarodni susret osoba s invaliditetom)

Ovih dana se na četvrtom međunarodnom hodočašću za osobe s invaliditetom okupilo više od 1700 sudionika.

Među njima su bile i mnoge mame kojima je Bog iz nekog razloga darovao baš takvu djecu – djecu s invaliditetom. Mame koje, unatoč teškim trenucima u kojima su se i opirale takvom križu, nisu svoj križ ostavile negdje, odbacile..., u želji za nekim boljim i lakšim životom. Mame koje su ih naučile prihvaćati onakvima kakvi jesu. Mame koje dokazuju da ova skupina ljudi nisu tek ljudi s posebnim potrebama, nego i ljudi sa posebnim srcem, srcem koje u najviše slučajeva i ne zna što je to zlo, što je to grijeh. Njihova prisutnost je ujedno i tiha prisutnost Isusa koji nam poručuje:
''Što učinite jednom od njih – isto je kao da ste i meni učinili!''.

Image and video hosting by TinyPic
Citirat ću (otprilike) jednog volontera koji je nosio invalide iz autobusa van i obrnuto, obavljao njegu (kupanje, presvlačenje, prenošenje...) i sl. ''Ljudi moji, mi nismo svjesni šta njihove mame svaki dan rade! Mi smo tu s njima par dana. A one dvadeset četiri sata! I tako dvadeset, trideset, četrdeset godina... Koja je to ljubav i žrtva!''
Mame invalidnih momaka su tih dana mogle malo odahnuti od ustaljenih obaveza, zahvaljujući upravo takvim muškim volonterima. Volonterkama je bilo lakše, ali i njihovo druženje sa hendikepiranima (cure i momci, djeca s downovim sindromom, ...) također je mamama bilo od velike pomoći kako bi mogle imati malo slobodnog vremena za sebe, za molitvu, ispovijed i sl.
Image and video hosting by TinyPic
Citirat ću (otprilike) i jednog vozača autobusa, koji je malo zbunjeno promatrao tolike bolesnike koji su, unatoč svojim hendikepima – radosni. ''Ma gledam ih i sve mi se nešto skupilo u prsima, ne znam kako su tako veseli, a ja kod kuće imam zdravu dicu...(...) I gledam i ove curice, (srednjoškolke) koje im pomažu i mislim se blago onom ko ih ima... Ne znam... sidim ovde i ne znam šta da radim... da im pomognem nekako... ne znam kako... Oni su veseli... i svi su veseli... ''
Image and video hosting by TinyPic
Citirat ću (otprilike) i jednog nekadašnjeg polaznika ustanove za osobe s posebnim potrebama ''Juraj Bonaći''. (Zna pojedine riječi na engleskom, al to mu nije smetalo da se pokuša sporazumjeti sa američkim svećenikom.) Između ostalog rekao je: 'People POTREBITY are DISKRIMINATION' (...) Od srca smo se nasmijali ovom razgovoru, ali – razumijemo ono bitno. Ne treba nam savršena gramatika da se razumijemo: ''Ljudi s posebnim potrebama su diskriminirani!''

Da, to je bitno. Djeca, ljudi... s posebnim potrebama su diskriminirani.
Vidi se to i u bolnicama kod naručivanja za operacije. Oni ''mogu čekati''. ''Zašto da kirurg npr. uloži sav svoj trud u operaciju noge jedne takve osobe?'' Zato jer je i to – čovjek. Zato jer su i oni – ljudi. Bog ih je, iz nekog razloga, stavio u naše živote. Možda zato da nas uče nesebičnoj ljubavi, koja ne traži ništa zauzvrat. Vjerujemo i zato da nam daju priliku u-činiti nešto za Isusa. Jer kršćanin koji dobije priliku pomoći takvim, posebnim osobama - nije tek socijalni radnik. Jer on to ne čini iz tek iz humanosti, već – za Isusa!

Oni su posebni – i zato tako potrebni ovom svijetu u kojem se vrednuju uspješni, lijepi, pametni,... a ne bolesni. Kao da nismo svijesni da se svaki zdrav čovjek može vrlo lako pretvoriti u bolesnog. Dovoljna je jedna automobilska nezgoda nekad, nekad samo jedan virus... I što onda? Hoćemo li tada biti manje ljudi?

Oni su posebni – i zato tako potrebni ovom svijetu. Oni su Božja prisutnost među nama preko koje nam On otkriva nas same: naše propuste, naše mane, naše slabosti, našu sebičnost, našu čestu zabrinutost oko nepotrebnih stvari...
...

Bogu hvala za ove dane zajedništva s Isusom - prisutnom u onima koji su potrebni naše pomoći. U onima koje svijet drži manje vrijednima.
Bogu hvala za njihove mame i sve članove obitelji koji nas uče kako se strpljivo nosi križ svakodnevnice. Za njihovu ljubav u njihovoj žrtvi.
Bogu hvala za sve volontere koji su izabrali ove dane biti uz bolesne, uz Isusa u onima koji su hendikepirani, umjesto da su vrijeme proveli (možda i uzalud potrošili) negdje drugo.
Bogu hvala za sve one koji su omogućili da se i ovaj (4.-i) susret dogodi, kako organizatorima, tako i onim Međugorcima koji su sve nas hodočasnike besplatno (!) ugostili.
Bogu hvala za sve koji su na bilo koji način doprinijeli da osobe s invaliditetom ove dane pamte kao posebno lijepe dane.

Svima hvala i nadasve - Bogu hvala za ovu školu ljubavi prema bližnjem u potrebi!
Image and video hosting by TinyPic

tekst, fotografije: Marija Gašpar

p.s.
Razlog više za pisanje o ovakvim osobama jest taj što MEDIJI o ovakvim ljudima i ovakvim susretima baš i NE GOVORE...
...

...

- 09:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 09.06.2015.

MIR VAMA! (pohod pape Franje Sarajevu, 6.6.2015.)


Image and video hosting by TinyPic

Draga braćo i sestre,

u biblijskim čitanjima koja smo poslušali odjeknula je više puta riječ “mir”. Uistinu, snažna proročanska riječ! Mir je Božji dar, Božji plan za čovječanstvo, povijest i sve stvoreno. To je plan koji uvijek nailazi na protivljenja čovjeka i zloga. Tako i u našemu vremenu težnja za mirom i trud oko njegovog postizanja sukobljavaju se s činjenicom da se u svijetu trenutno vode toliki oružani sukobi. To je jedna vrsta trećega svjetskog rata, koji se vodi “u dijelovima” te se, u kontekstu globalne komunikacije, doživlj ava prava ratna klima.

Postoje neki koji bi namjerno htjeli stvarati i izazivati ovu klimu, posebno oni koji nastoje izazvati sukobe među različitim kulturama i civilizacijama, te oni koji smišljaju ratove kako bi prodavali oružje. Ali rat podrazumijeva djecu, žene i starce u izbjegličkim kampovima; podrazumijeva prisilno napuštanje domova; podrazumijeva razrušene kuće, ulice i gospodarske objekte; podrazumijeva iznad svega tolike razorene živote. Vi to vrlo dobro znate, jer ste sve ovo doživjeli upravo ovdje: kolika patnja, kolika razaranja, kolika bol! Danas se, draga braćo i sestre, još jednom iz ovoga grada uzdiže vapaj naroda Božjega i svih muškaraca i žena dobre volje: nikada više rata!

Usred ove ratne klime, poput sunčeve zrake koja prodire kroz oblake odzvanja Isusova riječ u Evanđelju: «Blago mirotvorcima» (Mt 5,9). Poziv je ovo uvijek aktualan koji vrijedi za svaki naraštaj. Ne kaže “Blaženi propovjednici mira”: svatko je sposoban govoriti o njemu, čak na licemjeran i lažan način. Ne. Kaže: «Blago miro-tvorcima», to jest, onima koji ga tvore, stvaraju. Stvarati mir svojevrsno je umijeće: zahtijeva se strast, strpljivost, iskustvo, postojanost. Blaženi su oni koji siju mir svojim svagdanjim radom, s gestama služenja, bratstva, dijaloga, milosrđa… Upravo će se ovi «sinovima Božjim zvati», jer Bog sije mir uvijek i posvuda; u punini vremena poslao je u svijet svojega Sina da imamo mir! Stvarati mir je posao koji se neumorno ostvaruje svakoga dana, korak po korak.

Ma, kako se stvara, kako se ostvaruje taj mir? Na to nas je na najbolji način podsjetio prorok Izaija: «Mir će biti djelo pravde» (32,17). Prema “Vulgati” glasi: “Opus iustitiae pax” - to je postalo slavno geslo kojega je proročki preuzeo Papa Pio XII. Mir je djelo pravde. Niti ovdje se ne radi o teoriji i planiranju pravde, već o pravdi koja je primijenjena, življena. Novi Zavjet nas uči kako je savršeno ispunjenje pravde ljubiti bližnjega kao sebe same (usp. Mt 22,39; Rim 13,9).

O, kako se mijenjaju stvari kada, s milošću Božjom, slijedimo ovu zapovijed. To je zbog toga jer se mi mijenjamo! Ona osoba, onaj narod kojega sam dosada doživljavao kao neprijatelja, zapravo ima isto lice kao i ja, moje srce, moju dušu. Imamo istoga Oca na nebesima. Dakle, istinska bi pravednost bila činiti toj osobi, tome narodu, sve ono što bih volio da bude učinjeno meni i mome narodu (usp. Mt 7,12).
Image and video hosting by TinyPic
U drugome čitanju, Sveti Pavao nam je pokazao prijeko potrebne osjećaje za stvaranje mira: «Zaodjenite se u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući si, ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!» (3, 12-13).

To su osjećaji koji nam pomažu da, ondje gdje živimo, postanemo “umjetnici” u stvaranju mira. No, ne dajmo se zavaravati da ovo ovisi samo o nama! Pali bismo tada u prazni moralizam! Mir je dar Božji, ne u kakvom magijskom smislu, nego upravo u ovomu: On - Krist, sa svojim Duhom, može utisnuti u naša srca i tijela ove osjećaje i učiniti nas istinskim oruđem svojega mira. I, ponirući još dublje, Apostol nam govori kako je mir dar Božji baš zato jer je plod njegove pomirbe s nama. Samo ako se pomiri s Bogom, čovjek postaje pravi mirotvorac.

Draga braćo i sestre, molimo danas Gospodina po zagovoru Blažene Djevice Marije, milost da imamo jednostavno srce, puno strpljivosti, želje i zalaganja za pravednost. Molimo ga da budemo milosrdni, da se zalažemo i da stvaramo mir, a ne rat i neslogu. Jedino je to put koji nas čini sretnima, koji nas čini blaženima.


izvor - KTA BK BIH
...

Na izlasku sa stadiona, u blizini, u tunelu kroz koji je prolazilo mnoštvo predivno je bilo čuti pjesmu...
''Isuskrste, Srcu Tvom, s nama naš se kune dom;
Dušom tijelom, vjek sam Tvoj, za krs časni bijuć boj''
vidi video na FB - pjesma nakon svete mise
(ako se klikom na link pojavi nekakva anketa - preskoči - pa klikni ponovo na link za video)
...
fotografije/video: Marija Gašpar

- 07:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.04.2015.

Mučenici svjedoče ZA USKRSNUĆE! Otkud im vjera i hrabrost?

- VJERUJETE LI U USKRSNUĆE TIJELA I ŽIVOT VJEČNI?
- Vjerujem (o)!


To je jedan redak naše ISPOVIJESTI VJERE kojeg ponavljamo na uskrsnom bdijenju, no koliki je nivo naše stvarne vjere u uskrsnuće – to sam Bog zna.

Najbolji svjedoci vjere u uskrsnuće su zapravo – sveci MUČENICI. Dakle, oni kojima je nasilno oduzet ovozemaljski život - zbog vjere u uskrslog Isusa. (Ne zbog nekog drugog ideala, ma kako plemenit bio). Vjerovali su. Bez straha pred smrću. Vjerovali su Isusu koji je svojim ukrsnućem pobijedio smrt. Vjerovali su da je Isus govorio istinu. I nije im bilo žao izgubiti ono zemaljsko radi onog nebeskog. Vjerovali su da je neusporedivo ljepši i žrtve vrijedniji onaj život koji dolazi poslije smrti. Al nije da nisu bili i slabići. Bili su. Počevši od Petra.
Petar se zaklinjao Isusu na vjernost i da će za njim kamo god pođe, pa i u smrt ako treba... a ipak ga je tri put zatajio. I pred običnom ženom je odgovorio da tog Isusa ne pozna. No, nije on svojom snagom postao drugi čovjek. Isus ga je dotakao svojom milošću. Snagom svoga Duha. I Petar je postao neustrašiv. Do smrti na križu, okrenut naopako – glavom prema dolje jer, govorio je, 'nisam dostojan umrijeti na isti način kao što je umro Isus'.
Njegov brat Andrija umro je na također razapet na križu u obliku slova 'X' (tzv. Andrijin križ). Bartolomeju je odrubljena glava, Jakova bacili s hrama i kamenovali, Filipa razapeli, Tomu ubili mačem, ... (usp...http://journeywithjesus.tv/the-call-of-the-apostles)


O smrti apostola mogao bi se, čini se, snimiti pravi HOROR FILM. Ali taj film nije ko svjetovni filmovi koji ljude žele baciti u beznađe i očaj. Film o njihovu mučeništvu je film koji bi ljudima trebao otvoriti oči za duhovnu stvarnost i ojačati im vjeru u život vječni.

Prva tri stoljeća obilježena su krvlju mučenika i strašnim progonima Crkve. Bilo je to vrijeme kad su se kršćani LEGALNO UBIJALI. Vrijeme kad su pritisnuti progonima pod zemljom izdubili kilometre i kilometre hodnika (katakombe) gdje su pokapali svoje mrtve i gdje su se okupljali na lomljenje kruha (sv. misu)..., /vidi katakombe sv. Calisto/
Car Dioklecijan je bio poznat kao najokrutniji. Onaj koji je biskupu sv. Duji dao odrubiti glavu, a sv. Filomenu (o čemu doduše nemamo povijesnih dokaza, ... a za više inf. vidi na str. ...) je nastojao u više pokušaja dokrajčiti (naredivši da je vuku svezanu po gradskim ulicama, da je bace u vodu sa sidrom oko vrata, da je gađaju strelicama, ...) te je na koncu naredio da joj odsijeku glavu.
Lovru su pekli na roštilju, a biskupa Ignacija bacili lavovima. ( ..........) itd...itd...

A ZAŠTO su ti ljudi HRABRO išli u smrt?
Zašto, ako ne zbog čvrste vjere u život vječni i uskrsnuće?!


Oni su naši UZORI VJERE. I baš zato jer su nam uzori - Crkva ih stavlja na oltare da se u njih ugledamo, da ih prihvatimo za prijatelje na Nebu i da se za njihov zagovor kod Boga molimo...
A jesu li mučeništva danas prestala? Nisu. I danas u ''naprednoj civilizaciji'' ljude ubijaju zbog njihovih uvjerenja. Zbog vjere u Isusa.

isječak o progonima crkve danas.



Kod nas nema strašnih scena ubijanja kršćana, nema strašnih terorističkih napada (kao najnoviji u kojem je poginulo 147 Kenijskih kršćanskih studenata...)
Ali Isus ni nama nije obećao miran život. Bez poteškoća, bez sukoba, bez križa... Takvo nešto nije uopće moguće, a za kršćanina ni pogotovo.
Ako Njega želimo slijediti, ali STVARNO STVARNO SLIJEDITI... ne idemo putem posutim ružama. Valja prolaziti kroz trnje. Trnje nerazumijevanja, neprihvaćanja, potlačenosti,... AKo fali trnja na putu - tu nešto bitno fali.
''Tko ne uzme svog križa i ide za mnom - ne može biti moj učenik''
A za taj i takav put, kroz trnje, treba nam snaga.

Tu snagu nemamo sami po sebi. Slabi smo.
Zato se oslanjamo na snagu Duha Svetoga, koji danas ne živi ništa manje nego je živio nekada, u prvoj Crkvi.
On je ''studenac živi..... '' za sve žedne...

O dođi, Stvorče duše svet...
I daj nam potrebnu hrabrost za život po evanđelju u ovom današnjem svijetu, u ovim našim okolnostima...


- 19:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.04.2015.

Misterij Velikog četvrtka: SVEMOGUĆI A PONIZNI BOG - U KOMADIĆU KRUHA

Svemogući Bog je uzeo ljudsko tijelo i prošao ovom našom zemljom čineći dobro. Utjelovljena ljubav. Isus. Djetešce u jaslicama, postaje polako odrastao čovjek koji ničim ne privlači pažnju. Radi obične tesarske poslove. I tako danima i godinama. Kao da uživa u toj ulozi neznatnosti i malenosti. I hvala mu na tom. Jer upravo tako, On koji je i Bog, živeći u toj običnosti i skrovitosti, pokazuje nama smrtnicima da mu ta običnost sitnih, malih stvari i poslova nije ne važna. Naprotiv. Baš suprotno. Pokazuje nam koliko je Bog bio blizak i koliko u sva vremena želi biti blizak - jednostavnom i običnom životu.
Image and video hosting by TinyPic
Taj bliski Bog hoda s ljudima, prolazi zemljom čineći samo dobro. Hrani ih svojom blizinom, umnoženim kruhom i drugim čudesima, polako im otkriva svoju božansku narav, govori o tajnama vjere koje ni njegovi najbliži prijatelji ne mogu do kraja razumijeti. A oni koji su se od početka postavili ko njegovi neprijatelji u tvrdoći svoga srca smišljaše način kako da ga se zauvijek riješe. Njegove su riječi uznemiravale njihovu savjest, osuđivale njihova ponašanja i bivale ko mač kojim se borio za njihove duše... Ali nisu ga htjeli čuti, obratiti se i pokajati. Nisu se htjeli mijenjati jer ta promjena - košta. Nekog novca, nekog položaja, nekog moći, časti, vlasti, nekog naviknutosti na jedan ustaljeni način života... Nisu mu htjeli biti – prijatelji. Na žalost. Na vječnu žalost.

No bilo je i onih koji su mu bili – prijatelji. Sam ih je izabrao. Nisu oni izabrali Njega (usp Iv 15,16) Ne što bi ih stvarno trebao kao da ne bi mogao bez njih, nego jer je izabrao - da ih treba. Izabire njih dvanaest kako bi preko njih nastavio ono što je sam započeo. Crkvu. Zajednicu koja će biti sastavljena od slabih i neukih ljudi. Zajednicu koja će danomice pridruživati spašenike (usp...) I ne bez razloga 12. Nekoć je Izrael – odabrani Božji narod – bio sastavljen od 12 plemena (nastalih od 12 Jakovljevih sinova), a sada je Novi Božji narod – Crkva, koja je otvorena - ne tek Izraelu nego - svim ljudima širom svijeta, koji god povjeruju u Isusa, obrate se i krste. I opet – ne izabire neke posebno obdarene ljude, školovane, stručne, elokventne... Bira ''malo stado'' (usp.). Među njima opet, bira jednog koji ga je u svojoj slabosti tri put zatajio - da pase ovce njegove, da ostalima bude vođa i Stijena.

I došao je dan da se oprosti od svojih prijatelja. Došla je i ta posljednja večer. Posljednja večera. Vrijeme za rastanak. Isus je zato došao. Da se preda. Došao je Njegov čas. No u svojoj ljubavi smišlja način kako da zauvijek ostane sa svojim prijateljima, s onima koji žele njegovo prijateljstvo. I to tako da se blagdan židovske Pashe pretvara u euharistiju – Isusov božanski izum ljubavi koja se dariva u potpunosti. Opet u malenosti i neznatnosti. A opet – tu nije nešto, nego Netko. Ne želi im ostaviti nešto što će ih podsjećati na Njega (kao što euharistiju shvaćaju protestanti npr.) nego želi stvarno ostaviti – samoga sebe. Ne kaže ''ovo kao da je moje tijelo... '' već kaže ''Ovo JE moje tijelo.. ''
Svojim odabranima ostavlja u zadatak: ''Ovo činite meni na spomen!'' I oni to čine. I oni shvaćaju što je Isus mislio kad je rekao to što je rekao. Tko je bolje od apostola mogao shvatiti Isusove riječi?!? Apostoli su shvatili da je Isus mislio na stvarnu (!!!) prisutnost u pričesti. A istina je jedna. Ili Isus je u pričesti ili nije. Ne može biti da i je i nije. Može zvučat ne ekumenski i ne tolerantno reći: ''zar je Marthin Luther koji je živio u 16. st. mogao bolje shvatiti od apostola što je to Isus učinio na Posljednjoj večeri...??? '' No, zaista... zapitajmo se: Danas je pravi dan da se zapitamo - što je to Isus učinio na Posljednjoj večeri?!
Image and video hosting by TinyPic
A i primjer nam je ostavio. U oholoj ljudskoj naravi je da se ne želi priginjati pred drugim, učiniti se manjim i ponizno služiti... A On čini baš to kad im pere noge. ''Primjer sam vam dao da i vi činite kao ja... '' ''Volite jedni druge kao što sam ja volio vas''...
Image and video hosting by TinyPic
...
NAZVAO IH JE PRIJATELJIMA! Njih – svoje apostole. Kao što i danas želi nazvati one koji u Njegovo ime dijele sakramente i koji su pozvani posvećivati narod, kao što i danas želi nazvati – SVEĆENIKE. Oni su ti koji su na poseban način pozvani na duboko prijateljstvo s Njim. No koliko svećeici danas uistinu s ljubavlju žive svoje svećeničko zvanje... ? Koliko se u to zvanje umješala mlakost, dosada, suobličavanje sa ovim svijetom, materijalizam, karijerizam, udobnost, uljuljanost u neku sigurnost, opravdavanje nekih grešnih ponašanja, ... izdaja apostolskog nauka... ? Čujem neki dan da se među Njemačkim ''katoličkim'' propovjednicima izgubila npr. i vjera u Presveto Trojstvo... Obistinjuje li se u naše vrijeme ono što je sveti Pavao pisao u poslanici Timoteju: ''Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima''
Image and video hosting by TinyPic
Neki dan, pred Cvjetnicu, na taj citat nas je podsjetio i voditelj duhovne obnove za vjeroučitelje (na temu ''PRAVOVJERJE'') i upitao nas je: ''Jeste li svjesni da i vi možete izgubiti vjeru? – kao što i mi svećenici možemo izgubiti vjeru!?'' ... Vaši vjeroučenici vide na vama vjerujete li u ono što govorite ili imaju dojam da im navještate samo zato jer je to vaš posao za koji dobivate plaću. I vi ste odgovorni za vjeru tolike djece!
Nekog čovika se dojmio govor nadbiskupa Ante Jurića.
- A što Vas se NAJVIŠE DOJMILO? - upita ga netko...
- Pa najviše me se dojmilo to što on VIRUJE U BOGA! ...
Eto, pa pitamo se zar to ne bi tribalo bit nešto normalno za sve nas???
- osobito pastire i vjeroučitelje - Zašto se to na nama ne može vidjeti ...
to da - vjerujemo u Boga...? "
I vjeroučitelji, ako žive dosljedno su trn u oku svojoj okolini. Sama njihova prisutnost smeta. Da mogu izbacili bi vas iz škole. I u tom pogledu, vama je teže nego svećenicima, jer oni ako i izgube posao osigurani su, imaju hranu i krov nad glavom, a vi nemate ništa osigurano. Nekad je obitelj i mogla živjeti od jedne ''obiteljske'' plaće. Danas je to teško. I pritisci su sve veći. No Bog nas je stavio u ovo vrijeme da u ovom vremenu svjedočimo životom ono u što vjerujemo. Uzmite za primjer sabornike koji su spremni izdati vjeru samo zato da ostanu na položaju i izglašavaju zakone protivne Božjem zakonu čime pokazuju da ih se u stvari ne bi smjelo pripustiti na svetu pričest, jer su otpali od vjere. Među mnogim današnjim njemačkim propovjednicima – izgubila se vjera u Presveto Trojstvo. Pitamo se – što je onda ostalo od katolicizma? Sjetite se vremena u kojem je samo kardinal John Fisher ostao vjeran... pa mu je odsječena glava... I danas nam je potrebna hrabrost... Prisjetite se prognanih kršćana iz Mosula. Oni su imali tri opcije: Ili će prijeći na islam, ili će biti ubijeni, ili će otići iz grada. Otišli su... U jednoj školi je među učenicima provedena anketa – ''što biste vi napravili da vas se prisiljava da prijeđete na islam?'' I većina bi ih prešla na islam. Zanimljivo je da i mi sebi postavimo to pitanje: Što bismo mi napravili...? Bi li otpali od vjere... I danas nam je potrebna hrabrost. .. Ali i radost svjedočenja... I dok se govori o ekumenizmu – (pokretu za jedinstvo kršćana) – to zajedništvo nedostaje i među nama katolicima. Da cijenimo više ono što je kod institucija priznatih od strane Crkve – dobro... Nitko nije savršen, ali je važno truditi se oko dobra. I svetost na koju smo svi pozvani ne sastoji se u nekim izvanrednim darovima. Svetost mora biti dostupna svima. Nije Bog svima dao izvanredne darove... kao levitacija ili bilokacija i sl... Nije to mjerilo svetosti. Svetost postižemo i obavljanjem svojih svakodnevnih dužnosti...

.....
Navela sam ovdje samo malo dio govora, po sjećanju... Više na: str.kateh.ureda
...
Danas je, evo, Veliki četvrtak, a to je i Dan SVEĆENIKA. Nazvao ih je prijateljima. Njih koji su, kao i apostoli puni mana i slabosti. Pa, molimo za njih, osobito danas... da budu hrabri u navještanju Istine. Budimo svjesni da i svećenici mogu – izgubiti vjeru i svoje svećeničke dužnosti samo 'odrađivati' kao što se neki posao odrađuje. Nije danas lako biti katolički svećenik. Biti vjeran Bogu i svojim zavjetima. Nekad se upitamo: što je danas ostalo od čistoće... od poslušnosti... od redovničkog siromaštva? Nije lako ostati vjero-dostojan, čist, istinoljubiv, nepokolebljiv, vjeran, skroman, ponizan, ... I nije nikad bilo lako, ako je netko odlučio u svom pozivu živjeti – sveto. Zato se valjda rijetki i odazivaju. ''Žetva je velika, al radnika je malo. Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju''
Ako svećenika nema – ni sakramenata nema. Bez svećenika - ni euharistije nema.

Image and video hosting by TinyPic

Danas je i dan EUHARISTIJE. Dan kad je Isus svojim prijateljima ostavio izum po kojem će ostati s njima a to je – dar euharistije tj. pričeti.
...
Imala sam neki dan sastaviti jedno razmišljanje za treću postaju križnog puta, na duhovnoj obnovi za vjeroučitelje. Budući da se dobrim djelom tiče upravo EUHARISTIJE ostavljam to ovdje zapisano.:
...

Isuse, tvoj umor je postao tako velik i križ tako težak da padaš od iznemoglosti. Okrutni ljudi koji te okružuju udaraju te i vuku za odjeću koja se zalijepila za rane. I dok razmatramo tvoj ponizni lik usred onih koji ti se rugaju, želimo biti tvoji prijatelji, suputnici i supatnici. Prihvati našu molitvu kao naknadu za bol koju si osjećao zbog napuštenosti od strane onih koji su se nazivali tvojima, pa su te ipak napustili.
Daj nam Gospodine svoga svetoga Duha, da nikad zbog straha pred ljudima ne napustimo Tebe ni Tvoj sveti nauk.
Isuse, Ti si Bog koji sve može, a ipak si htio pasti pred noge nama grešnicima. Ne shvaćamo tu ludost Tvoje Ljubavi. Htio si ispasti kao posljednji i najbjedniji od svih. Dragovoljno si prihvatio ta poniženja. Radi nas. Da iskupiš grijehe oholosti i nas privučeš sebi svojim primjerom malenosti. Ti ne odustaješ od malenosti - ni danas – prisutan na svetim misama širom svijeta. Ne odustaješ od ludosti koja je ljudima ne shvatljiva. I padaš s čistih Nebeskih visina da bi dotaknuo našu prljavu zemlju.
Daj da na toj Kalvariji prisutnoj na svetoj misi budemo oni koji će te primiti čista srca, pa da osnaženi Tobom ne zaziremo od puteva poniženja, od KRIŽA. Daj da se u tim trenucima sjetimo i da si rekao: ''Tko ne uzme svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!''. I kad nas okruži duh ovog svijeta koji odasvud dovikuje: ''Odreci se svoga križa! Pođi lakšim putem! Pođi putem uživanja, uspjeha, moći, slave... !'' ne dopusti da nas iskušenja pobjede. Ne daj da se odjelimo od Tebe. Ne daj da se odjelimo ni od malenosti koja je Tebi mila i bez koje ne možemo ući u tvoje Kraljevstvo.
Ti si se u svakom trenutku klanjao Očevoj volji. I ovaj pad na zemlju bio je jedan poklonstveni čin Očevoj volji. Daj da i mi mognemo s Tobom govoriti češće: ''Oče, neka bude volja Tvoja, a ne moja'' – a osobito u trenucima naših padova, naših nemoći, slabosti, poniženja... Tvoja volja zapravo je - naša radost! A radosti nema ako se odjelimo od Tvoje volje i krenemo nekim svojim putevima, putevima uspjeha i priznanja...
I dok u molitvi gledamo Tebe, našeg Boga, kako posrćeš i padaš, pritisnut težinom križa, molimo Te za sve grešnike koji su daleko od Tebe da ih Tvoja milost dotakne pa da se vrate na Put Dobra. Molimo Te i za sve one koji će ovih dana posjetiti ispovjedaonice. Daj da to padanje na koljena ne bude bez kajanja, bez želje za popravkom, bez iskrenog pomirenja s Tobom i bližnjima. Molimo Te i za nas, koji druge učimo, jer i sami toliko puta odgađamo ispovijedi i teško nam je priznati da smo jadni i grešni. A baš smo takvi. I baš takve nas trebaš. Jer Tvoja je radost da budeš – naš Spasitelj.
...
(vjeroučitelji; križni put; duhovna obnova.)

...

- 12:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2016  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2016 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Lipanj 2015 (4)
Travanj 2015 (2)
Opis bloga
''Gledaj život
OČIMA VJERE''
sv. papa Ivan Pavao II
.....



Image and video hosting by TinyPic

(na čast Srca Isusova)
O ISUSE, BOŽJI SINE, MI VJERUJEMO DA SI BOG
SVAKOG DANA NEK NAS SNAŽI - TO OTAJSTVO SRCA SVOG!
...
Bog Mariji iz Nazareta povjerio Sina svoga
Radi nas začeto je – srce čovjeka i Boga
Bog Mariji dade da Ga otpočetka sluša
I da kao jedno s njim raste njena duša

O, ISUSE, MALO DIJETE, JA VJERUJEM DA SI BOG
SVAKOG DANA NEK ME SNAŽI - TO OTAJSTVO SRCA TVOG!

I Josipu bi povjereno to Božje dijete milo
što raslo je u mudrosti i poslušno bilo
Brinuo se kako da ga od zlih ljudi brani
Da ga poslu uči, da ga kruhom hrani

O ISUSE, DOBRO DIJETE, JA VJERUJEM DA SI BOG
SVAKOG DANA NEK ME SNAŽI - TO OTAJSTVO SRCA TVOG!

Kad je Ivan krštavao na rijeci jednog dana
Sin Marijin i Sin Božji uputi se do Jordana,
Golub na njeg siđe i Glas se začu sa visina:
Ovo Sin je moj ljubljeni – u Njemu mi sva milina!

O ISUSE, BOŽJI SINE, JA VJERUJEM DA SI BOG
SVAKOG DANA NEK ME SNAŽI - TO OTAJSTVO SRCA TVOG!

Zemljom prođe čineć dobro, objavljujuć Boga
Čineći čudesa mnoga i izgoneći zloga
Pozivao je ljude k Ocu i grijehe otpuštao
A da će ga osuditi dobro je to znao

O ISUSE, BOŽJI SINE, JA VJERUJEM DA SI BOG
SVAKOG DANA NEK ME SNAŽI - TO OTAJSTVO SRCA TVOG!

Na Posljednjoj večeri apostolim' noge pere
Svoje Srce ostavlja im u Otajstvu vjere
U Maslinskom vrtu oblijeva ga znoj krvavi
Srce mukom ispunjeno ne prestaje Oca slavit

O ISUSE, NA OLTARU, JA VJERUJEM DA SI BOG
SVAKOG DANA NEK ME SNAŽI - TO OTAJSTVO SRCA TVOG!

Izdan, pljuvan, izbičevan, osuđen na razapeće
Na Kalvariju križ On nosi radi naše sreće.
Dok umire gleda Majku i učenika ljubljenoga
Što žalosni ostavljaju Srce Boga predragoga

O ISUSE, TU NA KRIŽU, JA VJERUJEM DA SI BOG
SVAKOG DANA NEK ME SNAŽI - TO OTAJSTVO SRCA TVOG!

Treći dan On ustaje i lance smrti mrvi
Snagom Srca Božjega, snagom svete krvi
Ukazuje se učenicim', Duha svog im daje
Da im snaga bude, da ih vodit ne prestaje

O ISUSE, BOŽJI SINE, MI VJERUJEMO DA SI BOG
SVAKOG DANA NEK NAS SNAŽI - TO OTAJSTVO SRCA TVOG!

...
M.G. 27.6.2014.

..

Image and video hosting by TinyPic

(***na čast Srca Marijina***)
DJEVICE IZ NAZARETA
ZA MAJKU TE HTJEDE BOG
PA SE I JA ŽELIM SKRITI
U SKLONIŠTE SRCA TVOG
...
Zamjenio je sreću neba za majčinsko krilo
To Presveto srce Boga pod tvojim je srcem bilo
Ti si tada rekla 'da' a što te čeka nisi znala
Djevice iz Nazreta, Majko naša, tebi hvala.
DJEVICE IZ NAZARETA ZA MAJKU TE HTJEDE BOG,
PA SE I JA ŽELIM SKRITI U SKLONIŠTE SRCA TVOG
...
U radosti prevelikoj sa rodicom ti se žuriš sresti
I veličat Gospodina zbog anđelove blagovijesti
Blažena što povjerova da češ biti Božja mati
Uči i nas Majko naša Boga s tobom veličati
DJEVICE IZ NAZARETA ZA MAJKU TE HTJEDE BOG,
PA SE I JA ŽELIM SKRITI U SKLONIŠTE SRCA TVOG
...
Nis' imala veće želje neg s Josipom Bogu služit
A za rođenje morali ste štalicu mu pružit
I u brigam: što? I kako? - Bog te silno ljubio
Uvijek pa i onda kad se Isus na putu izgubio
DJEVICE IZ NAZARETA ZA MAJKU TE HTJEDE BOG,
PA SE I JA ŽELIM SKRITI U SKLONIŠTE SRCA TVOG
...
Prvo čudo Isus čini snagom tvoga zagovora
Iz ljubavi On te sluša, a ne zato što to mora
Tvoje riječi: 'Učinite što god On vam kaže!'
Odzvanjaju kroz vjekove pa i nas danas snaže
DJEVICE IZ NAZARETA ZA MAJKU TE HTJEDE BOG,
PA SE I JA ŽELIM SKRITI U SKLONIŠTE SRCA TVOG
...
Puštaš sina da odlazi ispunit zadatak svoj
Svjesna da je zato tu, da On nije samo tvoj
Je li gladan, je li žedan, kakva li ga briga mori
Srce Majke uvijek pita al Sina nema da govori
DJEVICE IZ NAZARETA ZA MAJKU TE HTJEDE BOG,
PA SE I JA ŽELIM SKRITI U SKLONIŠTE SRCA TVOG
...
Uhvatiše ga, osudiše, na križ kao razbojnika
Oteše ga, zavezaše, odvede ga gomila vojnika
Razapeše ga u taj petak i mrtva stave ti u krilo
pod Srce Majke što je bolju probodeno bilo.
DJEVICE IZ NAZARETA ZA MAJKU TE HTJEDE BOG,
PA SE I JA ŽELIM SKRITI U SKLONIŠTE SRCA TVOG
...
A neće bol, neće dugo, samo do nedjelje
O Uskrsu, Majko, vratit će ti On veselje!
Vratit će se s novim tijelom Srce srca tvog!
Ko pobjednik nad smrću Sin tvoj i naš Bog!

DJEVICE IZ NAZARETA ZA MAJKU TE HTJEDE BOG,
PA SE I JA ŽELIM SKRITI U SKLONIŠTE SRCA TVOG
...


M.G. 28.6.2014.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se