i dalje peder... koji malo manje plače.....

treću noć za redom gledam na sat u 1:11... evo.. ježim se .... kroz cijeli tjedan mi se,nebrojeno puno puta dešavalo da pogledam na sat kad su cajger na cajgeru ili ako je digitalac u pitanju brojčice jednake.. babe kažu da to netko misli na mene.... ne usudim se zanositi idejom...
nisam imao namjeru pisati blog sada... ali kad sam već krenuo.. naći ću nešto u olujnim tišinama zaglušujućih vriskova koji se množe iz sata u sat iza mojih krvavo plavih očiju, nešto vrijedno zapisivanja... da podjelim s vama - i sebi ostavim u pisanoj formi pocjetnik teoriju koja mi se razvila u glavi nakon promatranja svijeta oko sebe u zadnjih tjedan dana? ajde..

počelo je - kako obično to biva sasvim slučajno... u neka davna vremena pala bi mi jabuka na glavu i to bi pokrenulo misao... ipak - život u high tech dobu jabuku je zamijenio sms-om, ali učinak je ostao isti... pokrenulo je kotačiće u mojoj glavi... poruka je glasila "zadnjih mi je dana baš super s malim, he he - nekom smrkne,nekom svane" - napisala mi je A....
nakon iscrpnog razmišljanja došao sam do zaključka da samnom nešto opasno ne valja - ili je to možda ipak samo bizarna koincidencija? naime uvjeren sam da crpim previše pozitivne energije - i da se recipročna količina negativne reflektira na ljude u mojoj blizini... smijte se koliko hoćete .... ja sam jebena wolframova žarulja u kozmosu prilagođenom halogenim rasvjetnim tijelima... (ah - da mi otac zna koju sam metaforu upravo iskoristio - bio bi ponosan)...crpim, sišem upijam... jebena spužva.. spužva kojoj očito treba antisklerin ! budući da mi je u trenutku kad sam odlučio svoju teoriju pretočiti iz glave u hard copy - počela blijediti... i sad više ne mogu uloviti ni glavu ni rep.... never majnd... zaboravite...ja jesam .. :(

kako si ? pitanje je kojih ovih dana čujem nešto više nego inače... od onog usputnog " kak´ si mi ti ?" u redu za prijavljivanje ispita... koje samim tonom kojim je postavljeno ostavlja kao jedinu opciju odgovor . "ma jebeno senzacionalno, ti?" , do teškog, iskrenog, "kako si?" od strane princeze u telefonskom razgovoru u sitnim satima.... kako si? "si" - 3. lice jednine pomoćnog glagola biti.... jedini odgovor koji ja u ovom trenutku mogu dati, a da ne bude barem parcijalno neistinit je da jesam... postojim... trepćem, srce mi kuca, hodam, polovično obavljam mahinalne radnje kao što su kuhanje kave, šetnja cura, paljenje cigareta... i to je to... osjećam se kao da mi je netko posegnuo duboko u mozak i pronašao on/off trekidač i povukao ga na dolje.... mrak i tišina... a opet možda je samo osigurač izbacio.... možda se se tijelo brani... da ne bi pregorilo.... ponovno mogu jesti, a da ne povratim .... ne činim to često,ali ipak... moguće je....mogu vidjeti reklamu na televiziji, i akceptirati prvi impuls koji dođe do mozga - da me pocjeća na dječaka.. i tu stati.. nemam snage više ...

plakao sam danas zbog nečeg novog... i opet je sve to nekako spooky....prvo sam uz jutarnju kavu otvorio novine i vidio da je danas obljetnica smrti isadore duncan....sjetio sam se razgovora sa dječakom.. kako obožava balet.. i kako ne propušta premijere kad je u zagrebu...volio bih da smo barem jedan balet odgledali zajedno.. onda mi se vrtilo po glavi cijeli dan kako mi je krivo što nisam ostao u onoj dvorani kada me majka nakon mojih opetovanih molbi odvela na balet.... bilo me sram ! imao sam jebenih šest godina, a i dan danas se sjećam scene u detalje.... bio sam oduševljen.... visoke i mršave žene u prevelikoj odjeći zagrijavale su se kraj prečke, sa špicama na nogama.... i odjednom me bilo sram.. i pobjegao sam..... majka je po običaju primila kao moju odluku i nije forsirala... danas mi je bilo žao što nije.... i onda je na tv-u bio dokumentarac o ireni pasarić... gledao sam ga sa suznim očima... netko tko u tolikoj boli,patnji i odricanju nalazi toliku satisfakciju... i nju ne zovu autodestruktivnom anoreksičarkom.... njeni krvavi žuljevi i izgladnjivanje..svakodnevno dovođenje tijela do maximuma izdržljivosti gledaju se kao umjetnost... rijetko gdje je mazohizam tako fino utkan u nešto prekrasno kao u baletu.... na vrhovima prstiju plesao sam po sobi.. osjećao sam svaki nišić u nozi.. napetost u njemu...gotovo bol... i osjećaj je bio fenomenalan..... išao sam se umiti.. majka je bila u kupaoni...."e..mama... znaš šta je meni žao ?" ... što nisi plesao balet? - presjekao me odgovor... "molim?" - pitao sam ne vjerujući svojim ušima... ma ne znam sine - to sam baš danas nekome spomenula, nije bitno... šta ti je žao? ma ništa.... premorena od radnog dana nije ulazila u dalje rasprave i izvlačenje iz mene što sam htio reći....poljubio sam je u čelo i to je bilo to.... volim svoju majku... nikad joj to neću reći....ali volim ju...

nema smisla dalje pisati... sutra ću ..... idem leći... neću spavati... ali neću više ni pisati..... možda i zaspem... a možda omotam oko sebe crveni šal i odvezem se u povijest.....................

eto - ovako izgleda post kad pogledam na sat, a na njemu treći puta u tri noći stoji 1 :11