Vani pada kiša. Budim se znajući da imam nekoliko sati slobodnog vremena koje ću ispuniti udovoljavajući sebi. Opušten sam, još pod utiskom nekog lijepog, nažalost vec zaboravljenog sna. Slušam lagani ritam udaranja kišnih kapi od prozorsko okno i razmišljam kako je malo potrebno čovjeku da bi se osjetio zadovoljan. Svuda oko sebe ćutim nevidljivi plašt koji me čuva od svih briga i svakodnevnih problema i uvjeren sam da u ovom trenutku nijedna sila na svijetu nije dovoljno jaka da ga razbije. U glavi mi se miješaju nedovršene slike, nezavisni fragmenti prošlih i budućih događanja, neraskidivo pomiješani sa potpunim fantazijama u jednu omamljujuću cjelinu koja me drži u posebnom, nedefiniranom stanju sličnom opijenosti. Granica izmedju realnosti i iluzije više ne postoji, ali to me uopće ne uzrujava jer sam cijelim svojim bićem predan slatkom nedjelovanju. Ne usuđujem se otvoriti oči niti pomjeriti bilo koji dio tijela svjestan izuzetne krhkosti stanja koje bi bilo kakva moja akcija nepovratno uništila baš kao što upaljena žarulja rastjera mrak u sobi. Zvukovi narastajuće prometne gužve izgore u dodiru sa mojim oklopom poput komete u atmosferi dok ležim okupan u savršenosti postojanja. Zzzzzvvvvvvvrrrrrrrrr!!!!!!!!!!!! Ah, ne, telefon. Stvarnost je pronašla način da me porazi. Odbijam prvi napad, ali znam da ce se ponoviti i da ce vjerojatno već drugi nalet biti fatalan. Pokušavam uživati još malo, a misli mi se nepopravljivo sređuju. Danas je utorak, moram …Zzzzzzvvvvvvrrrrrrr!!!!!!! Definitivno priznajem poraz, bilo je lijepo dok je trajalo. Progledam, stvari oko mene dobiše uobičajene forme. Sjednem, uzmem telefon u ruku. Molim?
| prosinac, 2004 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama,
moja Ines, drugačijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.
Imala si više ukusa od mene.
Tvoja soba - divota - gazdarica ti je u bolnici.
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedećeg jutra oko devet do stanice.
I ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.
U večernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.
Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.
Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda, slučajno, uz vruću rakiju,
i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja.
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke.
Prostakušo i plemkinjo moja!
Pa tvoje grudi, krevet,
I moja soba obješena u zraku kao naranča,
kao narančasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grković.
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih
tramvaja.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
upotreba zajedničke kupaonice
i - molim vas ako me tko traži...
Ne daj se, Ines - evo me,
ustajem tek da okrenem ploču.
Da li je nepristojno u ovakvom času,
Mozart, Requiem, Agnus Dei.
Meni je ipak najdraži početak.
Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih
podataka naše mladosti,
koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta.
Ne daj se, Ines,
poderi pozivnicu, otkaži večeru,
prevari muža odlazeći da se počešljaš
u nekom boljem hotelu.
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da će biti još mladosti, ali ne više ovakve;
u prosjeku 1938a.
Ja neću imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta će mi mladost teško pasti,
a bit će ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,
a ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu
na otocima.
More od olova i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se miješaju:
glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.
Još malo šetnje uz more i gotovo;
ne daj se, Ines.