Lisica Mica http://blog.dnevnik.hr/lisicamica

petak, 26.07.2013.

Basic instincts



Ima neki tip na placi što mi se uvijek nabacuje. Kupujem kod njega povrće. Dosta manji od mene, stariji jedno 10 godina, ukratko jedan od onih o kojima nikad, ali baš nikad, ne razmišljam u tom kontekstu. Ali on očito razmišlja. Sad mu je zadnja fora da kad mi dodaje vrećicu s povrćem onda mi, kao slučajno dotakne ruku. Stvarno je kreten. Nakon par puta što bude naporan, ja podivljam i ne kupujem kod njega neko vrijeme. Zaobilazim ga u širokom luku i ne pozdravljam. Onda opet počnem. Ima puno vrsta povrća, uvijek je kvalitetno, nikad me ne prevari, pa kad nemam vremena lutat pol sata po placi, najjednostavnije mi je sve kupit kod njega.
To njegovo glupo ponašanje traje, skoro mogu reći godinama. I nikad mu nisam dala ni najmanji povod. Ili potpuno ignoriram izrečene floskule ili dapače, vrlo otresito odreagiram na njegove neukusne upadice. Ali niš ne pomaže. Zadnji put mi je nježnim glasom rekao „sve je lakše u dvoje“. Onda me je značajno pogledao i da stvar bude još luđa zatražio moju potvrdu: „jel tako?“. I dodao mi vrećicu da su nam se ruke dodirnule. Bljak. Kreten velikog kalibra. Prešla sam preko toga po sistemu „ja Klaudije“ iliti pravim se luda i niš ne kužim. Tako mi je najjednostavnije. Sad opet neću jedno vrijeme kupovat kod njega povrće. I tako valjda dovijeka, jer takvima se pamet nikad ne prosvijetli.

A kad je njegova žena s njim na štandu sretan To trebate vidjet. Ne vidi me, ne čuje, kad dođem na štand ili samo prođem pored, nekako slučajno, baš taj čas ima jako važnog posla i sav je zadubljen. Jer ja nikad nisam ništa kupila kod njega i prvi put me vidi. Živi smijeh. I jadna žena. S takvim iz dana u dan, cijeli život. Strašno.

Jednom sam razgovarala o njemu s mojom susjedom. Trebalo nam je dugo da shvatimo da ipak razgovaramo o istom čovjeku. „Ljubaznom i nasmiješenom.“ Ona ima 60 godina, puno više kila i niža je od mene. Prema njoj je toliko neljubazan da ju je jednom skoro potjerao sa štanda. Ista priča je bila sa jednim drugim prodavačem s placa. Dok se meni smješkao, cjenkao sa mnom za pomidore, spuštao cijene bez problema i lagano ćaskao, došla je jedna penzionerka, u stvari starica i tužno zaključila kako se vidi da su pomidori pravi domaći, ali ona nema toliko novaca da si ih može priuštit. Odgovor koji je uslijedio bio je kratak i odrješit, u najmanju ruku okrutna konstatacija da pomidori toliko koštaju i otprilike take-it-or-leave-it. Jadna penzićka se pokunjeno okrenula, a on se sa velikim smiješkom okrenuo prema meni i otprilike nastavio sa „a gdje smo ono stali?“. Meni je došlo da mu kažem what the fuck? Kakav si ti to čovjek? Ali šta da mu kažem da bi on to razumio? Kako da uobličim rečenicu kad je na djelu testosteron, koji se očito još jače osjeti u njegovim godinama kad bi se biološki već trebalo smanjit njegovo lučenje. Tip ima 60+, ogroman trbuh i ćelavu glavu. Ja imam 38 i tako i izgledam. Daljnji komentari nepotrebni.

Davnih, davnih, još studentskih dana, kad mi naivne studentice nismo bile ni svjesne te dimenzije stvarnosti, susrela sam se s „neobičnom“ reakcijom dečka moje najbolje prijateljice. On je bio oličenje pažljivog i finog muškarca, pažljivog oprema njoj, njenim prijateljicama i ljudskom rodu u cjelini. Doduše i muškarca koji je svojoj curi volio kupovati donji veš i imao doma pokoji porno časopis. Ali bio je tako nježan, fin i uviđavan da je to sve ostalo nekako palo u drugi plan. Jednom nas je vozio do faksa, prošao zebru ne zaustavivši se i pritom izgovorio: „Neću ti stat, ružna si.“ Nas dvije smo bile u totalnom šoku. Civilizirano i besprijekorno (tad smo to mislile) muško stvorenje izjavilo je to i postupilo prema svojoj izjavi.

Neki dan sam bila u servisu kućanskih aparata i opet ista situacija. Debeli postariji serviser razgovara sa mnom i vrlo je ljubazan. Dolazi mlađi muškarac i serviser mu se obraća blago iziritirano iz razloga što ga prekida „u poslu“. Nakon što sam otišla, ton prema mladiću se promijenio i njih dvojica lijepo razgovaraju. Ipak je on kupac.

Možda sam paranoična nakon onog s place? A možda samo nisam više naivna? Vi mi recite. Koliko toga stvarno ima oko nas?

Čisto u kontekstu teme, da me se krivo ne shvati, imam potrebu malo sebe opisati i naglasiti kako nisam baš neka fatalna žena. Možda sam nekima i bila pomalo fatalna, ko što smo svi nekad nekome bili, ali stvarno nisam onaj tip fatalne. Nikad nisam hodala s najjačim frajerom u kvartu. Nisam sisata ni guzata ni lomna u struku. Ne dajem svakim svojim pokretom signal čitavom muškom rodu kako čeznem za muškom zaštitom. Ne smijem se glasno i pri tom se ne savijam u struku zavodljivo. Ima takvih žena dosta, ali ja jednostavno nisam jedna od njih. Tim čudnije su mi ove nenormalne testosteronske reakcije. Možda da ipak ne svaljujem odgovornost na molekulu, koliko god kontroverzna bila. I muški rod ima mozak (mislim, onaj gornji) i svijest jednako kao i mi žene i puno pravo od boga dano da ga koristi. Zašto onda dozvoliti jednoj običnoj molekuli da zagospodari i rasplamsava vrlo primitivne, da ne kažem najniže oblike ponašanja? Kad sam diplomirala, jedan čudan susret i upoznavanje preko intereneta suočilo me po prvi puta sa činjenicom, tada sam ju točno ovako uobličila: da je ljudski život prožet težnjom za seksom i moći. Te teme seksa i moći i njihova dominacija kod mnogih ljudi, nadam se ne i većine, plašili su me, a plaše me i dan danas. Valjda sam zato oduvijek bila sklona bježanju u neki svoj svijet, jer sa malo godina nije moguće raspoznati o čemu se tu zapravo radi. Te teme buknu u adolescentsko doba, ali ja još uvijek čekam da se stišaju, godine idu, a ništa se ne mijenja. I dan danas mi se teško suočiti sa tim i živjeti u takvom svijetu. Prvenstveno svijetu u kojem bjesni borba za preživljavanje, borba za dominacijom i grabežom za sebe, a čvrsto sam uvjerena kako tako uopće ne mora biti. Naravno da nije testosteron i djetinjasto muško ponašanje odgovorno za sve. Ali ono je u stanju razoriti obitelj, povrijediti mnoge, čak dovesti do samoubojstva ili ubojstva iz strasti. Upravo ta potpuno podsvjesna borba za alfa ženku i dominaciju u čoporu u pozadini je mnogih seksističkih, krajnje sebičnih i povrjeđujućih činova. Ove naizgled benigne crtice moje komunikacije na placi u stvari uopće nisu benigne i govore o prevazi niskih strasti u ljudima. O manjku kontrole razuma. O svjesnim i podsvjesnim frustracijama. Ili samo o izbijanju instinkta koje je evolucija utisnula duboko u sve nas. Iako, mišljenja sam da je ljudskom rodu ista ta evolucija namijenila ulogu izdizanja nad instinktima. Mislim da smo upravo zato jedina biološka vrsta obdarena razumom i moću razlikovanja. Svi smo rođeni s glavom, (neki s dvije sretan ), ali samo neki su je odlučili koristiti, a još rjeđi i spojiti sa srcem.

26.07.2013. u 14:43 • 19 KomentaraPrint#^

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

Što je lijinom srcu drago

Linkovi

Kućico draga,
Slobodo moja!
Palato divna,
drvenog svoda,
kolijevko meka,
lisnatog poda,
uvijek ću vjeran
ostati tebi,
nizašto ja te
mijenjao ne bi'!
U tebi živim
bez brige,
straha
i branit ću te
do zadnjeg daha!
Ježurka Ježić


Hoće li sloboda umeti da peva
Kao što su sužnji pevali o njoj
Branko Miljković


Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

A. B. Šimić


Manja buha - veći skok.
Moj pranonić

Život je ritаm koji se morа spoznаti. Jа osjećаm tаj ritаm i uprаvljаm se po njemu i prepuštаm mu se. On je vrlo zаhvаlаn i dаo mi je znаnjа kojа imаm. Sve što živi povezаno je dubokim i divnim vezаmа: čovjek i zvijezde, аmebа i Sunce, nаše srce i kruženje beskonаčnog brojа svjetovа. Te veze su nerаskidive, аli one se mogu pripitomiti i umilostiviti tаko dа čojvek i sаm počne dа stvаrа nove i drugаčije odnose u svijetu, а dа stаre ne nаruši. Znаnje dolаzi iz svemira; nаš vid je njegov nаjsаvršeniji prijemnik. Imаmo dvа okа: zemаljsko i duhovno. Trebа nаstojаti dа onа postаnu jedno oko. Univerzum je živ u svim svojim mаnifestаcijаmа, poput kаkve misleće životinje. Kаmen je misаono i osjećаjno biće, kаo što su to biljke, zver i čovijek. Zvijezdа kojа sijа trаži dа je gledаmo, i dа nismo oveć obuzeti sobom rаzumjeli bismo njen jezik i poruke. Svoje disаnje, oči i uši čovjek morа usklаditi sа disаnjem, očimа i ušimа univerzumа.
Tesla

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se