nedjelja, 23.12.2007.
I said I love you and I swear I still do...
Škola je gotova, gotovo je prvo polugodište već trećeg razreda srednje škole... Sve to tako brzo prolazi... Točno se sjećam svakog trenutka dana kada sam došao u treći razred da konačno vidim prijatelje (više prijateljice) koje nisam vidio preko ljeta... Ali od tada je prošlo već dobra 3 i pol mjeseca, to je ljudi moji oko 100 dana... A naša glava sve pamti, posebno lijepe trenutke... Trenutke o kojima razmišljamo cijele noći kada dođemo iz škole jer to razmišljanje može potaknuti samo.... samo.... samo jedan pogled, jedan pozdrav, jedan osmijeh prijateljice... I sada, na praznicima, kada se više ne vidim sa svojim vrlo dragim prijateljima i prijateljicama, mojem srcu je tako dosadno... uzaludno šeće po ulici tražeći ih jer silno mu svi nedostaju... Ja obožavam ići u školu... Takvo razmišljanje nisam imao u prvom razredu... Tamo sam jedva čekao da dođu praznici... Da se konačno maknem iz škole i da uživam doma sjedeći na kompu za nekim bezveznim igricama... No, ja sam se uvjerio da te neka osoba ili osobe mogu totalno promijeniti... Da se totalno promijeniš u nešto drugo i da dobiješ drugačiji pogled na svijet... Dok ovako doma sjedim ili ležim u krevetu razmišljam o prošla 3 i pol mjeseca... Što sam napravio ispravno, što sam napravio krivo... Mogu li naći neka riješenja ili jednostavno ne mogu... Za neka pitanja sam danas našao odgovore, ali na zadnje pitanje odgovor ne mogu naći... Nema ga na mom šalabahteru, nema u bilježnici, čak ni u knjizi... Hm... Gdje li je taj odgovor? Sad ću vam na kraju reći da jedva čekam da počne škola jer jednostavno želim opet vidjeti svoje drage prijateljice, želim ih tako jako zagrliti da ih više nikad ne pustim... Hvala ti Bože što si mi darovao ovakve prijateljice, hvala ti... A posebno ti hvala na jednoj posebnoj prijateljici...
Ovim putem želio bih pozdraviti Veselka, Danijela, Petra, Mariju J., Vedranu, prijateljicu Sanelu, Tatjanu, Andreu J., Dianu, Rosanu, Danijelu T., Anu, Sanju, Sonju, Manuelu i sve druge cure iz razreda....
Marija J., Vedrana, Sanela.... jako vas puno volim i jedva čekam 14.01.2008. da vas vidim i da vas zagrlim... pozz svima...
nedjelja, 09.12.2007.
If they could love like you and me, imagine what the world could be
Evo, došlo je vrijeme za novi post, inspiriran jučerašnjim putovanjem u Beč...
Prije putovanja razmišljao sam o tome kako će sve to proći, da li će mi to možda biti najbolji izlet dosad ili nešto sasvim drugo? Da li ću vidjeti i čuti nešto novo i nešto što će me nasmiješiti? Da li će me neki pokret možda rastužiti ili neke slike pak rastrgati... Bilo je stvarno svakakvih slika... Ružnih i lijepih... I onih koje su mi rastrgale srce i one koje su ga nasmijale... Možda je najbolje u autobusu kad sjedneš gledati kroz prozor i ne okretati se... Možda se je najbolje sakriti iza kape tako da te nitko ne dira i da ti se nitko ne obrati...
Ja sam to pokušavao, no nisam mogao jer je na zadnjem sjedalu autobusa sjedila i ona... I stalno mi je pogled tamo bježao, i nikako se nisam mogao suzdržati... I onda ono čega sam se najviše bojao... Ono za što sam molio da se ne dogodi... I onda uhhhh.... Ne mogu to ni izgovoriti... To se dogodilo opet, već na drugom izletu...
U čemu sam pogriješio? Dvoje ljudi mi je na izletu reklo da sam si sam tome kriv.. Možda i jesam, možda sam stvarno prešao granicu bez putovnice i onda su me ulovili i kaznili...(joj koja metafora...) Ovaj izlet je samo još jedna otrovna bobica koja me otrovala... Iako sam cijelo vrijeme želio joj prići, nisam mogao i nisam imao hrabrosti... Nešto me guralo cijelo vrijeme, a opet nešto vuklo natrag... I tako cijeli jebeni izlet...
No sutra je još jedan dan.... Novi tjedan, novi ponedjeljak...
Tko zna što on donosi, tko zna što se sutra sve može dogoditi...
U ovom postu izdvojio bih Danijela, jer nije samo meni teško, nego i njemu...
Želio je nešto tako jako i onda na kraju ništa... Barem da je pusu dobio, ali ni to ne... ali jbg... ipak je to muško ženski svijet koji će vječno trajati i trajati i drugima isto donositi svakakve probleme...
Sad se pitam hoćemo li se ona i ja ikada shvaćati, hoćemo li konačno biti pravi prijatelji? Najviše se bojim da ostanem bez prijateljice za koju bih život dao iako njoj nije stalo do mene... Hm... A možda i je... Joooooj.. stvarno ne razumijem kakva je situacija... sve me to zbunjuje... Jedan dan sve super, a drugi dan kao da se nikad nismo ni upoznali... Kako to riješiti to samo zna ON.... a kada ću dobiti odgovor, za to će sve biti već kasno..
