likvidacija talenata

Šutim i pred njima
negiram ljubav koja
od slabosti je veća.

Ako im priznam, otet
će mi tvoju blizinu i
zameti je neiscrpnom
žeđi.

Mrakom te ljubim
dok mi ne uzmaknu
sve iskre tvog tijela.

Popio si sve poljupce
shvativši da sam
čisto biće ispod kože.

Prekratko traješ i
ostavljaš neobuzdanu
vatru iza sebe.

Umjetnost grijeha
što ga samo prikrivačica
može prikriti, ti otkriješ.

Al zavedem te u noć i
pokrijem, jer tko zna,
možda ju jednom ugasimo.



Godina dana je prošla od zadnjeg posta, no Saška još marljivo piše....
Evo jedne, meni najdraže, Saškine pjesme...uživajte!
Josipa

U petak je netko nazvao školu u vezi s Lidranom. Imao sam dobre slutnje (vjerojatno je nešto važno kad zovu, mislio sam), koje su se pokazale opravdanima - Saša putuje u Dubrovnik!!! Ajme al' smo veseli! O detaljima u školi.
Slijedi dio teksta sa stranica Agencije za
odgoj i obrazovanje:

Sudionici smotre LiDraNO 2008.

Članovi prosudbenih povjerenstava odabrali su radove i učenike koje pozivaju na državnu smotru LiDraNo 2008. i očekujemo oko 850 pozvanih sudionika.
LiDraNo osnovnih škola održat će se od 20. do 23. travnja.
LiDraNo srednjih škola održat će se od 23. do 26. travnja.
S obzirom na to da ni ove godine nismo dobili dobro ispunjene prijavnice, molimo sve škole čija imena učenika ili mentora nisu točno napisana ili nedostaju podaci da nam na e-mail: maja.zrncic@azoo.hr odmah pošalju točne podatke.

Sudionici Smotre LiDraNo moraju doći u hotelsko naselje Babin kuk do 13h na dan početka njihova LiDraNa.

evo i linka s popisom sudionika državne smotre:

LIDRANO.DUBROVNIK 2008.

pozdrav,

mk

Sjedim između njih.
Skoro mrtve, a ipak pričaju svoju priču.
U zadnjim redovima, gdje svjetlost misli ne dopire.
Al ipak se nađe netko, pa upita:
Što radiš djevojko?!
Ne odgovaram na pitanje.
Šutim. Tražim požudu za
njihova krila. Spuštam pogled.
Prsti prelaze preko žica.
Na tren ih umirim. Osjetim
miris baruta. Perje mrtvo u lešu.

-još jedna Saškina čarolija.
Ugodan vikend svima. Probajte ne misliti na Buša. Veliki pozzdrav od Josipe!-

Jedinstven. Otvoren. Neodovljiv. Ti. Težio si savršenstvu. Gade bezobrazni. Mislila sam da sam jedina koja drži ruke tvoje. Nalazili smo se svaki dan. Po par sati smo se smijali, ispijajući zadnje kapi već stvrdnute kave. Ajme, kako je samo gorka bila. Baš kao ovaj neslani vjetar što uporno mrsi moju tek svježe ispeglanu opranu i ispleglanu kosu...samo za tebe! Bila je gorka skoro kao ti prije nego li te gospodin Život donio, na crvenoj tacni, na moj stol. I, evo, posljednji put uzimam papir i pisalo, pišem o tebi. Ovo je zadnji put da spominjem ta tri slova tvog nezaboravnog imena. Ne brini, moja bol će proći i moj novi trenutak će sigurno doći. Znaši li, ipak, možda postoji dan kad ćemo se sresti. Kad ćeš bez daha ostati. Ma, samo ti bježi od vlastite sjene, ma nek ti bude od sada sve sivo, što mrtvo, što živo. Sjest ću na vlak i otići. U Oz. I nikad se neću vratiti. Možda tamo i pripadam. Ovog svijeta sigurno dio nisam.

-Josipa

The only advice, indeed, that one person can give another about reading is to take no advice, to follow your own instincts, to use your own reason, to come to your own conclusions.

Virginia Woolf (1882-1941)

Svečana radionica (nije li to protuslovno?) održat će se

u srijedu u 13:10.

Imam neke prijedloge za dok. film pa ćemo i o tome popričati. Ima i novosti u vezi s izdavačkom djelatnosti škole i mislim da bismo trebali biti zainteresirani.
Nadam se da termin odgovara.

Je l' netko rekao da treba raditi?

pozdrav,

em.ka

Lidrano. Prirodoslovna škola Vladimira Preloga. U glavnim ulogama Saška, Valerija i Josipa. Pola 12. Nervoza počinje. Tišina vlada. Gledamo u pod. Nema šanse da koja digne pogled. Ljudi prolaze pokraj nas. Odmjeravaju. Sve tri nervozno tresemo nogom. Kako ce sve proći, što će komisija reći, hoće li Saška proći, što ima na meniju, koliko će sve to trajati?! Prođe tih pola sata. i evo nas u knjižnici. treći kat. Bome, dosta učenika. Dolazi i komisija. Kanižaj, Pilić i neka prof. hrvatskog. za par trenutaka osmijeh se pojavio na našim licima. Saška je prošla na državno. Osjećaj me izludio. Htjela sam vrisnuti od sreće. Pohvalnica u njenim rukama...ma divota! nakon podjele zahvalica i pohvalnica, neki učenici čitali su svoje radove te trazili komentare. Slijedila je svađa Kanižaj vs. Pilić. - pobjednika nismo dobili. a baš je bilo napeto. I nakon sat i pol bilo je vrijeme za papicu. Nije bila za pohvaliti, al necemo se ni tužiti. Glavno da je naša Saška prošla! Od srca joj želim svu sreću na daljnjem natjecanju, nadam se da ćemo joj i na državnom Valerija i ja biti podrška! =) Do tada, Saška...piši, piši, piši.. =)

Pozdrav od Josipe!


Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!

Stiže lijepa vijest! Kad sam već pomislio da su nas "otpisali", tj. da se nismo plasirali na ovogodišnji LIDRANO (jer nas nisu zvali na općinsku razinu, održanu 1. veljače), danas smo dobili službeni izvještaj o kandidatima koji idu na županijsko natjecanje, a među njima je i naša Saška. ČES-TI-TA-MOOO!!! Ide s pjesmom, već objavljenom na ovom blogu, Tek jedan pogled.

Dakle, držimo fige i za njezine daljnje uspjehe, te da nas razveseli i novim pjesmama. Danas objavljujemo njezinu na ovom blogu još neobjavljenu pjesmu.(mk)


Probudi me trepavicama

Umorne sam oči sklopila.
Neka me uspavaju otkucaji srca,
ako me ne ubije jeza tvog pogleda.
Teško dišem. Dah na vratu umire.
Tvoja krv meni pjeva. Poljupci
umotani svilom lome komade magle.
Nestaju iskre sunca, pretvaraju se
u mjesec. San pjeva i navodi da
zatvorim knjigu.

Saša

Drugo izdanje Festivala pričanja priča 'Pričigin' održat će se od 29. do 31. svibnja u Splitu, a organizacijski odbor i ove godine raspisuje nagradni natječaj za kratku priču. Natječaj traje do 12. travnja 2008.


Pravo natjecanja imaju svi koji pišu hrvatskim jezikom. Natječaj je javan.

Autori uz priču trebaju napisati svoje puno ime i prezime, kontakt adresu i telefon te kratke podatke o svom životu i radu. Priča može imati najviše pet kartica teksta (9000 znakova uključujući i praznine), a treba biti poslana isključivo na adresu pricigin@pricigin.hr s naznakom 'za natječaj'. Svaki autor smije poslati do tri rada. Priče ulomci iz većih proznih cjelina ili već objavljivani radovi neće se uzimati u razmatranje.

Popis pristiglih radova i imena autora moći će se pronaći na http://www.pricigin.hr/Index.aspx, dok će nagrađeni radovi u cijelosti biti objavljeni na stranicama Festivala.

Priče se ne honoriraju. Autori prve tri odabrane priče stječu pravo ispričati ih u sklopu jedne od večeri Festivala. Odabrane priče od strane žirija bit će po svršetku Festivala objavljene u elektroničkoj ili tiskanoj publikaciji.

Direktor festivala je dr.sc. Petar Filipić. Organizacijski odbor Pričigina čine: Renato Baretić, Meri Butirić, Jasna Gluić, Ana Krželj, Vedran Matošić i Petar Filipić.

Preporuka za čitanje (mk):

Nedavno se u knjižnicama pojavila pjesnička zbirka Davide, svašta su mi radili Marije Andrijašević, prošlogodišnje dobitnice nagrade Goran za mlade pjesnike. Evo i službene knjižničarske bilješke o pjesnikinji.

Pjesnikinja se oslanja na američku "ispovjednu" školu poezije koja dokumentira osobne patnje i traume. U drugim narativnim pjesmama pisanim slobodnim stihom, autorica iznosi tuđe prigovore na njezin način života, vlastita opravdavanja, ispisuje mahnito tok svijesti, eruptivno slijedi put svojih emocija, ne bi li tako "zaslužila"pravo na pisanje. Uporište traži u ljubavnom odnosu. Rođena je 1984. u Splitu.

mukarina

mukarina živi samo u tami; na poziv maloljetnih majki izlazi pak na sunce, daje mlijeko i pjeva schubertove pjesme.
jednom godišnje otpuže natraške u more - po ribu koja šapće.
mukarina je analfabetkinja, jede papirusovu travu i nada se da će tako naučiti čitati i pisati.
u slobodno vrijeme guta svekolike boje kako ništa sa strane ne bi ometalo one koji se vole.
kad je uhvati hunjavica - jednom godišnje i po tjedan dana - iz usta joj izvire ljubičasta tekućina od koje žene postaju ljepše.
mukarina potječe iz onog doba kad je europa prirodnim mostom bila povezana s afrikom - stoga ona još i danas plače, lica okrenuta prema crnom kontinentu.



Kroz 74 ironična portreta životinja, što postojećih, što izmišljenih, perzijsko-njemački liričar SAID nam najviše govori o nama samima, o gorko-slatkom životu i društveno omeđenim putanjama kojima hodimo, o katkad začudnim, a katkad prepoznatljivim osobinama koje posjeduju njegovi animalule, mukarina ili baran, a koje manje ili više obradovani prepoznajemo kod sebe samih ako su poželjne, ili bismo ih rado pripisali drugima, ako baš i nisu.
S malo i precizno odabranih riječi Saidu polazi za rukom upečatljivo i točno karakterizirati svoje figure - koje se od albatrosa i bakalara, preko mukarine i murine nižu sve do zebre i žirafe - i čitatelju podastrijeti skurilni svijet od jezika, ljubavi i političkog zbivanja: tri teme oko kojih se vrti njegovo djelo, za kojima stalno poseže i s kojima se znalački poigrava.

Tako se kod Saida dupin neprestano smije i čovjek bi gotovo mogao pomisliti da se tu radi o nekom japanskom proizvodu;cvrčak uopće ne cvrči; on samo pili sunce za hladne zimske dane, jež se već godinama bavi uvođenjem reda u gradski promet i kompostiranjem dvonožaca; a papagaj u pravilu služi kao akustičko ogledalo; zbog toga svaki diktator posjeduje po jedan raskošni primjerak.

Knjiga je u nakladi kuće AORA izašla iz tiska 26.10.2007.

Marko Pogačar (Split,1984., objavio dvije pjesničke knjige; posljednju, Poslanice običnim ljudima, za Algoritam!) sumira dobre i loše događaje hrvatske književne scene u prethodnoj godini.


Kako, na književnom planu, sumirati godinu koja je za nama? Pokušati izdvojiti najznačajnije naslove, koji će ostati upamćeni i kad ovo periodičko svođenje računa prevali srednju dob, jer što uopće znači obilježiti godinu? Prodati najviše primjeraka? Pokupiti što je moguće više književnih nagrada? Obilježiti je svojom medijskom prisutnošću, koja s prodanim primjercima i stručnim priznanjima ne mora imati veze? Godina je, ipak, sličnija skupom vinu ili izvorno bezvrijednom novčiću, njena vrijednost je, u književnom smislu, vidljiva tek u historijskoj perspektivi. Tako ovaj kratki slalom književnom 2007., nikako strogi scrutiny, nema pretenziju obuhvatiti sve njezine značajne aspekte, već samo usputno podvući neka 'zgusnuta' mjesta budućnosti, odnosno spomenute perspektive radi.

Što se domaće proze tiče prošla je godina, pomalo uopćeno, prošla u znaku spisateljica i debitanata. Pri tom spisateljice, da ne bude zabune, ne pokušavam svesti pod kategoriju 'ženskog pisma', ili bilo koje sličnom metodom izvedene pseudogenealoške ili stilske odrednice. Debitanti su, ipak, uz iznimku Nade Gašić i Zrinke Pavlić, uglavnom činili 'tihu masu', izdvajajući se prije svojom neobičnom brojnošću nego svježinom koju na književnu scenu unose, dok su spisateljice 'odnijele' gotovo sve relevantne književne nagrade. Kako smo pretpostavili da kriterij za obilježavanje godine ne može biti onaj neke uvjerljive i široko prihvaćene kvalitete – tim više što su se tri potencijalno vrlo značajna, dugo iščekivana naslova (Kovačev 12 godina promišljani Grad u zrcalu, prvi roman Roberta Perišića i Anastasia kvartovskog 'kavičara' Šimprage) pojavila na samom kraju godine ostavši dobrim dijelom nepročitanim pa će se njihovo značenje preliti u bilancu 2008. - nagrade nužno, ma što o njima mislili, moramo uzeti kao najpouzdaniji marker 'traga na godini'.

U dresovima debitanata, dakle, zaigrali su, bez obzira na njegovu boju: Nada Gašić, Svjetlana Gjoni, Lada Žigo, Zoran Tomić, Milana Vlaović, Zoran Pilić, Zrinka Pavlić, Marijana Ogresta, Zdenko Mesarić, da spomenemo samo neke; a stanje na ljestvici značajnijih nagrada izgleda ovako: Kiklop za najbolje prozno djelo - Daša Drndić: Sonnenschein (Fraktura), Kiklop za hit godine - Slavenka Drakulić: Frida ili o boli (Profil International), K.S. Gjalski za najbolje prozno djelo - Sanja Lovrenčić: U potrazi za Ivanom (Autorska kuća), VBZ – ova nagrada - Svjetlana Gjoni: Nula Nemo, dok je nagrada 'Vladimir Nazor', za djelo godine ovaj put pripala pjesniku Mati Ganzi, za knjigu pjesama Hvatanje sjene. Početak i kraj godine donijeli su i prvo, a zatim i drugo veliko priznanje blogerima (koji to, u medijalnom smislu, i nisu); nagrada Jutarnjeg lista otišla je u ruke Vlade Bulića, a 'debitantski' Kiklop Zrinki Pavlić za publicističku knjigu Svijet i moderna žena.

Jedan od najneugodnijih (ali i neugodno brzo zaboravljen) književnih skandala u 2007. također je vezan uz korpus književnih nagrada, ovaj put nekada vrlo ugledne, Vjesnikove, koja je, u konkurenciji sa Žmegačevim iznimnim djelom Od Bacha do Bauhausa – povijest njemačke kulture, opsežnom sintezom u kojoj autor, na gotovo 1000 stranica, donosi eruditski, u europskim okvirima značajan prikaz njemačke kulture od srednjeg vijeka do konca XX. stoljeća, otišla u ruke dojučerašnjeg člana žirija, Zdravka Zime, za knjigu kritike i esejistike Lovac u labirintu. Nagrada Večernjeg lista za kratku priču otišla je raspisanoj Olji Savičević Ivančević, a na natječaju ‘Algoritma’ i Vijenca za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina pobijedila je, također debitantica, mlada Splićanka Sonja Gašperov. Osim debitanata i nagrađenih zapaženijim naslovima su se javili i, oprostite mi na preskočenim, Damir Karakaš, Delimir Rešicki, Popović, Vidić, Šnajder, Dežulović, Emir Imamović Pirke, i Goran Samardžić. Novim romanom oglasio se i hiperproduktivni Jergović koji, iako zadržava razinu kvalitete prispodobivu većini izdvojene produkcije, istu uglavnom ne nadmašuje i, čini se, polako se pretvara u mastodonta koji ne zna kamo bi usmjerio svoju masu i počinje se kretati po inerciji.

Zanimljiv književno – publicistički duel u tržišnom i medijskom smislu odigrao se, da stvar bude interesantnija, unutar obitelji, kada su se neko vrijeme na vrhovima top-ljestvica izmjenjivale Drakulićkina Frida i Opsjednuta, publicistička knjiga Rujane Jeger, obje u izdanju 'Profila', koji postaje najtiražnijim nakladnikom domaćih prozno/publicističkih izdanja. U nakladničkom svijetu možda je najveću buru podigao Lokotarov urednički transfer iz AGM-a u sasvim tržišno orijentirani 'Algoritam'. Međutim, Lokotar je sa sobom donio vlastitu uredničku koncepciju izguravanja 'svježih' imena koja je, za razliku od uobičajene 'Algoritmove' prakse, rezultirala nizom naizgled nekomercijalnih naslova (koji dobrim dijelom pune gornju rubriku 'debitanti'), ali i nekolicinom potencijalnih hitova.

Na tržišne fenomene poput Nove knjige Lane Biondić ili Šalkovićevog Zeca na mjesecu nećemo se posebno osvrtati. Delikatne analize 'društva spektakla' ili lamentacije o smrti kritike koju je zamijenio marketing preskočit ćemo u korist jednostavnog zaključka da su slične pojave – najnormalnija i očekivana stvar u tranzicijskim i posttranzicijskim društvima, i da bi bilo neobično da su izostale. Aspekti funkcioniranja matrice spektakla prostor su nekog sasvim drugačijeg teksta.

Poetska produkcija 2007., medijski je, naravno, mnogo slabije popraćena nego publicistička ili prozna no ona je, po dobrom starom običaju, na razini pojedinih naslova, kvalitativno, iako ne i kvantitativno, premašuje. Da počnemo od nagrada? Najvažniju, ako ne i jedinu 'nesumirajuću' relevantnu nagradu, 'Gorana' za mlade pjesnike, odnijela je Marija Andrijašević za zbirku Davide, svašta su mi radili, i njome zaista, možda prvi put nakon Tatjane Gromače, unijela istinsku svježinu, novi glas u razvojnu liniju 'stvarnosne' poezije, samo što je, u Marijinom slučaju, ova stvarnost uvijek i samo unutarnja, njen ton je prije svega konfesionalan i (sub)lirski a time i (gotovo 'ilegalno'!) hiperlirski, tek umotan u prozirnu plahtu suvremenog svijeta-oko-nas u kojem se lirski subjekt i autor, koliko god je to moguće, poistovjećuju. 'Kiklop' za najbolju knjigu pjesama dodijeljen je Sanji Lovrenčić.

Od naslova koji još nisu imali priliku biti nagrađeni potrebno je izdvojiti zbirke Slađana Lipovca i Predraga Lucića (biblioteka h,d,p-a), Irene Matijašević, Saške Rojc i Dorte Jagić iz AGM-ovog 'Filtera', a pojavila su se i nova VBZ-ova 'tvrda' izdanja (Herceg, Jahić). Možda je najveća novost, mada je o uspješnosti iste još prerano suditi, pokretanje 'Algoritmove' biblioteke 'Na vrh jezika', čime se prvi od domaćih nakladničkih mastodonata upustio u ovaj tržišno neisplativ, ali s aspekta uloge simboličkog kapitala na knjiškom tržištu značajan presedan.
Pjesničku je godinu, možda i više od samih izdanja, obilježio odlazak trojice velikih. Ili, barem, dvojice velikih i – jedne institucije. U 2007. napustili su nas Boris Maruna, Slavko Mihalić i Dragutin Tadijanović, vjerojatno posljednji istinski 'bard' domaće poezije.

Iako se do sada nismo doticali prijevodnih naslova, ne možemo zanemariti opsežno izdanje sabranih pjesama Charlesa Simica u Šodanovu prijevodu, koje će, nadajmo se, potaknuti antologiziranje nekih, za razvoj suvremene poezije veoma značajnih, a kod nas još samostalno neoknjiženih autora poput, npr., Ashberyja. 'Godinu antologija' mogla bi, u idealnoj projekciji, zamijeniti 'godina (aktualnih) prijevoda'.

Još je jedan 'debitant' obilježio proteklu pjesničku godinu. Iako bi ga se, možda, prije moglo nazvati rekonvalescentom. Naime, Feralov reprint pjesme Nenia Salonitana doktora književnosti i aktualnog premijera Ive Sanadera, objavljene 1987. u Slobodnoj Dalmaciji, u kojoj, u ženskom rodu i, budimo pošteni, bez nužnog pjesničkog umijeća, odrješito zahtjeva da mu (joj) se erotski pristupi bez okolišanja, na pravi, balkanski način, svjedoči kako je ponekad, u svemu, ipak bolje odustati.

Ukoliko, bez da smo uopće dotakli neke književne vrste (poput dramske književnosti) i jedva zagrebli u godišnju publicističku i popularno-znanstvenu produkciju, 'preskočili' sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige, institucionalne skandale, lamentaciju o (naizgled) bezizlaznom položaju književnih časopisa (uz radosnu iznimku povratka Quoruma) i mnoge druge književno nam važne stvari, ispod svega ipak odlučimo povući crtu, morali bismo zaključiti da je jedina 'knjiška' stvar koja je zaista obilježila 2007., a da je to moguće već sada sa sigurnošću tvrditi, već spomenuta Žmegačeva odiseja njemačkim, ali i općeljudskim kulturnim prostorom. (preuzeto s portala Kulturpunkta; mk)

Danas sam poslao Saškine pjesme na LIDRANO. Želimo joj puno uspjeha budući da ide sama, tj. ove godine šaljemo samo njezine radove. Nadam se da će se i ostali osmjeliti i navaliti na pisanje!
Pozdrav svima uz jednu novu pjesmu i svojevrsno iznenađenje u njezinom pisanju.
(p.s. Čitajte i pjesme Kristine Kegljen na Knjigomatu...)

...(ne)postojanje...


Prsti umrljani suncem, tijelo sjenom.
Vjetar odnosi kosu. Izostancima opravdava
svoje nepostojanje. Zaboravlja da bi se sjetila.
List je izdahnuo na koljenima
bez imalo srama.
Stoji u praznom prostoru između slova.
Traži samo da mu se preda.
Sinoć je umro, a danas još diše.
Pohlepne ga ruke žvaču.
Cijede svu dobrotu. Propinje se na prste
i nestaje.

Više o mladim književnim nadama pročitajte na stranicama Bookse i književnog on-line magazina Knjigomat:
Kegljen i Gašperov

h,d,p,
Hrvatsko društvo pisaca * Croatian Writers Society
Basaričekova 24, 10000 ZAGREB HRVATSKA
TEL (+385 1) 487 6463 * FAX (+385 1) 487 0186
hrvatsko.drustvo.pisaca@zg.t-com.hr http//www.hdpisaca.org

P O Z I V A VAS

u četvrtak, 17. 01. 2008. u 19 sati

u sjedište Društva, Basaričekova 24 (Gornji grad) , Zagreb
na
Ciklus tribina "Grički dijalog” o temi

Od ženskog pisma do pisma za žene (i natrag)

Na tribini će se raspravljati o "vrućim" pitanjima kao što su:

— Kako se snaći u terminološkoj zbrci – žensko pismo, ženski tekst, rodno osviještena književnost, feminilni tekst, feministički tekst, pismo za žene?
— Postoji li razlika između ženskog pisma i feminističke književnosti?
— Što je "kuhinjska književnost"?
— Treba li tugovati za osamdesetima i zlatnim godinama hrvatskog feminizma?
— Jesmo li "prerasli" fazu klasičnog ženskog pisma i u djelima i u kritici?
— Je li u nas tijekom 1990-ih možda dogodio nestanak ženskog pisma?
— Je li autobiografija istinski ženski diskurs?
— Treba li se zgražavati nad chick-litom ili ga tretirati kao urbanu žensku prozu?
— Jesu li novinske kolumne postale "tvrđave" očuvanja feminističke misli u popularn(ij)oj formi?
— Svojedobno su Sandra Gilbert i Susana Gubar postavile pitanje "Je li pero metaforički penis?" – misleći pritom na činjenicu da je tradicionalno pisanje, odnosno književnost, bio muški posao. Tko rađa, a tko oplođuje knjige?


O tim i drugim temama razgovarat će moderatorice

Jagna Pogačnik i Jadranka Pintarić

te njihove gošće:
Slavenka Drakulić, spisateljica
Rujana Jeger, spisateljica
Slavica Jakobović Fribec, feministička aktivistica
Jasenka Kodrnja, sociologinja i spisateljica
Zrinka Pavlić, kolumnistica i blogerica

Tko bi rek´o da neka priča i to iz bajke može biti kao ogledalo, kristalna kugla u kojoj vidiš sebe.
Početak obećaje... " Nekoć davno, prije mnogo godina..."
Pomisliš sve će biti super, savršeno, nadaš se da sreća, veselje, nikada neće prestati.
I onda se nešto zakomplicira, borba dobra i zla. Naravno svako dobro pobijedi... i ne nadaš se da će
uskoro kraj... i evo ga, dogodi se, naglo kao zvijezda kad padne, netko ju vidi, netko ne... kao i ovo
nekog to možda veseli, a bogme ima i onih koji ne vide ništa dobrog u tome. Al naravno koga briga za njih...
Samo što bajke imaju sretan završetak, a mi obični smrtnici u stvarnom životu izvisimo, uvijek nešto
bude slomljeno. Najčešće srce, a najgore je kad se to dogodi nekome tko ima veliko srce, otvoreno
svima i zato znaju ući u njega neke osobe koje to ne znaju cijeniti, al ipak nađu mjesto u njemu
i truju ga svojim ponašanjem, ranjavaju riječima i postupcima...
A vlasnik ili nema snage ili jednostavne ne može,tj. ne zeli se suprotstavljati... i strada zbog toga...
previše je dao i pružio, a premalo primio...
Priča sretno završi "i tako su živjeli sretno do kraja života, kraj", a život ide dalje. Čovjek mora skupiti
hrabrosti, sašit' rane na srcu, iako one nikad neće zacijeliti...
I onda se nadaju od nas da ćemo se kao Feniks dići iz pepela, raširiti krila, sve zaboraviti i poletjeti
prema ostvarenju svojih ciljeva i snova... dok nas opet netko, neka zla sudbina, ne slomi, mi se
zapalimo i opet sve krene iz početka, jer iz pepela smo nastali, u pepeo ćemo se i pretvoriti...
Zar oni ne shvaćaju da naše suze ne liječe nikakve rane, a pogotovo naše...?!
Za koje nitko ne mari, nitko ne pita kako si...ostaješ sam. A ti se trudiš bit jos bolji, pomažeš, radiš sve
samo za te 2 j*** minute pažnje i sažaljenja... suosjećanja.
Al ipak ti se isplati, saznaš tko su ti pravi prijatelji, i ne žališ zbog toga...
Samo trebaš nekoga da ga zagrliš, osjetiš toplinu i doživiš onaj osjećaj, da te bar netko voli....
Da si voljen pa makar i te 2 minute... nekima to ipak puno znači, samo što to mogi ne vide...ili ne žele
vidjet
Da li mi, vječiti robovi ovog svijeta, previše tražimo...
Nego (**nedostaje riječ**) ljudima dajemo da nam kljucaju jetru.... I svaki put se oporavimo, još više se
trudimo, a oni ti počnu kljucat srce, traže i žele više, uvijek više... jer
" Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije..." ( P.P.)


-Kraće razmišljanje, meni jedne jako drage osobe, odlučili smo podijeliti i s vama. Očekujemo komentare!
-Josipa i ta meni jako drago osoba... =)

Božić je prošao, no nikad nije kasno (ni prerano) za film čija se radnja odvija u to vrijeme. Sjajni film o fotografiji, sjećanju/pamćenju, potrazi za ocem, pokušaju da se upozna vlastito dijete, film o ljubavi, prijateljstvu... U trećem se razredu obradjuje priča prema kojoj je napravljen film.

Večeras na drugom programu HT u 20.10 (mk)

Oboje su uvjereni


da ih je povezao iznenadan osjećaj.


Lijepa je takva sigurnost,


ali nesigurnost je ljepša.






Drže, budući da se prije nisu poznavali,


da među njima nikad ništa nije bilo.


A što bi na to ulice, stube, hodnici


na kojima su se mogli davno mimoilaziti?






Htjela bih ih zapitati


ne sjećaju li se –


možda u kružnim vratima


nekoć licem u lice?


neko «oprostite» u gužvi?


glas «pogrešno» u slušalici?


- ali znam njihov odgovor.


Ne, ne sjećaju se.






Jako bi ih začudilo


da se već dulje vrijeme


poigrava s njima slučaj.






Još ne posve spreman


da se za njih prometne u sudbu,


približavao ih je i udaljavao,


presretao ih je na putu


i prigušivši hihot


odskakivao u stranu.






Bilo je znakova, signala,


pa što ako nečitkih.


Možda prije tri godine


ili u prošli utorak


neki je listić prelepršao


s ramena na rame?


Nešto se izgubilo i podiglo.


Tko zna, možda već lopta


u zelenilu djetinjstva.






Bile su kvake i zvonca


na kojima se preuranjeno


dodir stavljao na dodir.


Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.


Možda je neke noći bio isti san,


odmah poslije buđenja izbrisan.






Ta svaki je početak


samo neki nastavak,


a knjiga događaja


uvijek otvorena po sredini.


Wyslava Szymborska

/PROČITAJ KRITIKU ROMANA/


Drage likvidatorice, odsad možete čitati još jednog pisca iz škole, točnije, spisateljicu! Prof. Giljanović objavila je roman Banana Split. Tako da poslije prakse, ako imate još energije, svratite u Profil ili neku drugu knjižaru i prolistajte njezinu knjigu. Nadam se da će ju netko kupiti i za školsku knjižnicu.
Eto, toliko od mene.Nadam se da će se neka od vas povesti i za njezinim primjerom tj. stalno mislim da neka od vas piše, a boji se to pokazati :)

Ispod je skraćeni tekst iz Jutarnjeg lista.

One nisu Carrie, Miranda, Samantha i Charlotte, ne nose Gucci i Fendi torbice, ali podjednako vole cipele i knjige. One su tri urbane, obrazovane i zgodne žene u ranim tridesetim godinama: Karla, Lola i Sara, protagonistice romana prvijenca “Banana Split” splitske književnice Željane Giljanović, koji svojim duhovitim i nerijetko ciničnim opservacijama muško-ženskih odnosa neodoljivo podsjeća na seriju “Seks i grad”.

- Kao i svatko, zaista ne volim kad me trpaju u ladice, ali knjiga je sve koji su je imali u rukama, asocirala na popularnu seriju. ‘Banana Split’ je priča o tri žene koje žive u Zagrebu, ali i jednom gay muškarcu, Klementu, koji je modni fotograf, emigrant iz homofobičnog Splita, i upravo izlazi iz ormara - rekla je spisateljica koja je i sama rodom iz Splita odakle je i njezin glavni lik. - Naravno da u romanu ima autobiografskih elemenata, ali ne bih se u potpunosti poistovjetila s Karlom - dodala je Željana.

Baš kao što je prema knjizi Candace Bushnell Amerika dobila vrlo uspješnu seriju, po kojoj se nedavno počeo snimati i film, uskoro će se i na našim malim ekranima moći gledati hrvatska verzija “Seksa i grada”.

Knjigu “Banana Split”, koja se u izdanju VBZ-a ovih dana našla na policama knjižara, među prvima je pročitao i Ivan Maloča, poznati producent koji trenutačno radi na sitcomu “Bitange i princeze”. U njoj je odmah prepoznao materijal koji bi se izvrsno mogao prenijeti na TV. (...)
Više u sutrašnjem Večernjem listu!!!
(mk)

BOOKSA,18.12.2007. (utorak) u 20h
Promocija :: 'Radionica pisanja fikcije', Josip Novaković

Nakon radionice koju će održati u sklopu sajma Sa(n)jam knjige u Istri,
hrvatsko-američki književnik i profesor kreativnog pisanja Josip Novaković
svoja umijeća i tajne zanata podijelit će sa svima zainteresiranima u
Booksi. Novakovićeva knjiga navodi sve ključne elemente radionice
kreativnog pisanja: intelektualno stimulativnu poduku, karizmatičnog
nastavnika, te relevantne primjere iz djela klasičnih i suvremenih majstora
pisanja. Zbog svega toga, Novakovićeva je knjiga prepoznata kao relevantan
udžbenik na mnogim američkim sveučilištima. (prenijeto sa stranica Bookse)

Preko stolice prebačeni stihovi. Tuđi.
Izlizani. Iako bez postanka, istrgnute
stranice knjige prolaze tvojim parkovima.
Dim cigarete odnosi u nedogled moje
nikad neizgovorene riječi. Hoćeš li ih pročitati
ili samo udahnuti zarobljene poglede ispod šiški?!
Mirno ću stajati. Gledat' ću kako kradeš moje suze.
i ponovno će pasti. Na tlo iza tvojim koraka.

-Šašina zadaćnica iz hrvatskog! Same pohvale!
-josipa =)

I tako krenusmo Vale, Saška i ja sedamnaesticom do trga, dok su ostali bili u školi. Hehe! (a tako je to kada nas profesori jednostavno...obožavaju..). Putem se malo zabavljale i naravno, svratile na spomenuti festival. Nije nam puno trebalo da nađemo Basaričekovu 24, zahvaljujući ljubaznom policajcu isped...khm...sabora.
Iako smo bile najmlađe na festivalu...mi smo se opustile...i uživale. Čim sam ušla, i vidjela hrpu malih knjižica sa pjesmama...odmah sam počela uzimati primjerke. Jedan meni, jedan emka, jedan meni, jedan emka...i tako dok me nisu počeli čudno gledati. I dođem ja do stola na kojem je bila knjižica sa pjesmama Francoisa Philipponnata i taman da ju uzmem, primjetim da neki lik stoji do mene i gleda me. Ja zbunjeno kažem da sam htjela uzeti tu knjižicu i to dva primjerka..za sebe i za profesora..i razvezala se ja, kad on meni nešt počne pričat na francuskom ...Aha...onak...hvala! Valjda je rekao da je on pisac tih pjesama koje sam namjeravala uzeti..lala... i onda je otišao u prostoriju gdje su se čitala ta djela. Mi smo se naravno, pokupile za njim...odslušale.. - Očekivala sam baš čitanje pjesama....al većinom su pisci govorili o sebi i načinu pisanja...
Kada je to završilo pokupile smo se..i slikale se sa trojicom pisaca koji su nam se najviše dojmili. Ispraznile su mi se baterije na fotiću, pa sam slikala mobitelom, pa se slike možda malo slabije vide...(ova mala cura..to je naša Saška)...
Uglavnom, želim zahvaliti razrednici i naravno profesoru Kirinu što su nam omogućili odlazak na ovaj festival. Stvarno je bilo zakon.
p.s profesore, ne brinite...sutra ću Vam donjeti sve one knjižice koje sam uspjela uzeti. I još nešto...nadam se da ćemo na sljedećem festivalu vidjeti i Vas i vaše radove jer ste i vi član h,d,p-a...(pa cemo Vale, Saška i ja ponosno dijeliti vaše knjižice..hehe)...



Veliki pozdrav... Josipa =)

Ako se nekome da prošetati na Gornji grad, u petak počinje festival Književnost uživo/ Literature Live. Pa poslije književnih užitaka na kavopilačke užitke kod Tolkien's ili negdje drugdje. Obratiti pozornost na Tatjanu Gromaču, Kerry Shawn Keysa (amer. pjesnik) Michela Deguya (možda najveći suvremeni francuski pjesnik), a i ostale. Budući da emka trenutno ( i nada se, ne zadugo) ne prijateljuje najbolje sa svojom desnom nogom, sumnja da će moći dolaziti. E tu vi stupate na scenu. Na festivalu možete besplatno dobiti dvadesetak knjižica s izabranim radovima (dvojezično) sudionika(male, crvene, pokazivao sam vam). LINK:Književnost uživo

p.s. hvala na brojnim prilozima danas, nadam se da vas nije obeshrabrila "drugarska kritika", mišljena kao poticaj za bolje pisanje

Imamo pjesnikinju! Sašu! Premda vješto izbjegava lirsko ja, riječ je o veoma osobnoj i osobitoj poeziji kratkih rečenica, neobičnih slika, stanja i gibanja misli.
Za početak, pročitajmo tek prva dva stiha. Poslije ćemo staviti cijelu pjesmu.

PRAZNINA

U prkosu rođeni pogledi, riječima
iscrtani, bezobzirno grebu misli.














I, napokon, objavljujemo cijelu pjesmu! Samo naprijed, Saša!


PRAZNINA

U prkosu rođeni pogledi, riječima
iscrtani, bezobzirno grebu misli.
Stihovi sakrivaju svoje ruke. Nedodirljivo
posustaju. Riječi koje ne žele okusiti stranice
moje knjige prosu se u sjene. Šeću tamo
gdje mene nema. Osjetim tek pokoji
stih u koraku iza gomile. Koncima vezana
lancima se udaljavam. Stižu pisma razbijena u
šapat. Mrak mi zaklanja pogled, brojim suze.
Grizu mi obraze... Ako sad spustim olovku,
hoće li moje pjesme nestati?

Saša

PRVA OVOGODIŠNJA RADIONICA KREATIVNOG PISANJA ODRŽAT ĆE SE U PONEDJELJAK 1. LISTOPADA U 18.15

POZIVAJU SE SVI KOJI SE BAVE ILI SE ŽELE BAVITI PISANJEM POEZIJE, PROZE ILI DRAME DA DOĐU NA PRVI SASTANAK. POŽELJNO JE DA NOVI ČLANOVI DONESU SVOJE OGLEDNE RADOVE. SASTANAK JE KOD ŠKOLSKE PORTE. Osim spomenutoga, na sastanku će se razgovarati i o pokretanju dramske odnosno FILMSKE grupe.
(MK)

Pogledajte kako izgleda pjesma uglednog američkog pjesnika johna ashberyja na MTV-u. LINK:

ashbery:

John Ashbery, the prolific poet known for his dense, postmodern style, has been selected as mtvU’s first poet laureate.

Pozivaju se svi zainteresirani za pisanje, glumu, režiju, montažu i web dizajn da se priključe školskoj umjetničkoj grupi u osnivanju.

S radom bi se počelo u rujnu 2007. Nabavljena je potrebna oprema za snimanje filmova.

Filmska proizvodnja bi uključivala:
a) kratke igrane, eksperimentalne ili dokumentarne filmove (do 5 minuta trajanja)
b) duže filmove (žanrovski kratki film; serijal; dokumentarni filmovi)

Dramska proizvodnja:
a) pisanje i izvođenje dramskih komada (autorski rad učenika)
b) izvođenje tuđih tekstova (klasika domaće i svjetske književnosti)

Povremeno bi nam trebali scenografi, glazbenici, tehničari za glazbu i svjetlo te suradnici različitih profila (posebice računalna obrada video snimaka). Moguće je i uključivanje vanjskih (izvanškolskih) suradnika.

S obzirom na navedeno željeli bismo vas potaknuti da preko ljeta razmislite o mogućim idejama za filmove ili predstave te da napišete scenarij ili dramski tekst koji bismo mogli najesen filmski ili kazališno obraditi .

Osim toga, za potrebe tih projekata organizirat ćemo i audiciju za glumce.

Svoje tekstove možete slati na: radionica.likvidacija2006@yahoo.co.uk
Na isti mejl možete postaviti i sva pitanja u vezi s pisanjem i proizvodnjom filmova u školi.


U Zagrebu 19. lipnja 2007.

(mk)

Evo još jedne pjesme s karakterističnim Mladenovim nehajem za interpunkciju (ili je baš suprotno, izbjegavanjem interpunkcija na očekivanim mjestima Mladen prikazuje proces mišljenja i pisanja koji je sličan disanju - pravilan, sve dok ga nešto ne poremeti).
Objavljivanjem njegove pjesme želio bih se zahvaliti svima koji su dosad sudjelovali na radionici i koji su je učinili iznimno zanimljivim projektom. Ako ništa drugo, okušali smo se u nečemu novom, ja u vodjenju radionice, vi u pisanju, i to veoma uspješnom. Ne kažem da se nije moglo i više i bolje raditi, ali i to je bilo dobro za jedan početak.
Jedna ekipa odlazi - Mladen, Adrijana, Marija, Nina, i, još prije, Klaudija i Danica (Hvala vam!) - a druga će, vjerujem čvrsto, tek nastupiti i pokazati što može. Irma, Josipa, Saša, Kristina x 2, Valerija... Posebno zato što će pisanje biti vezano uz dramski odnosno filmski medij. Idemo dalje!

Pozdrav svima,
mk




Gruba misao


Sjedili bi ovdje, ne misleći ni na kakvu riječ

Misao utažili doživljajem

i navika ovdje već urezuje svoje ime u

presavijenu odvažnost

U našoj šutnji ne primjećujem stanke

čuje se muha kako pokušava obljubiti

Neonku

Nakon poljupca padne između stola i mene

poput natpisa na kojem smiješna rima

izražava svoju ljutnju

Ovo mora da je odgovor pitanju

koje nitko nije osluhnuo

Jesam li rekao da su ovdje dvije čaše

ova bolja namijenjena gostu,

a moja već prazna

U ovakvim trenucima svijeće bi

dogorijevale

Prije nego se ugase, odgurnem se od stola

Ostavim nekog bez kaputa,

a on sve visi, cijedi se s mene

kao utvara poslana od kiše.

Ulica obična, ali ne skriva mjesec

premda ga šara svojim

telefonskim žicama.

Požurili smo jer jutro dolazi sa željom da izrazi

točan ton u kojem će glava postiti.


mladen