|
|
subota, 24.12.2005.
Delirijum konzumens i hrvatski san
Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća konsensuzom narodi Hrvatske i drugih zemalja bivše Jugoslavije izabrali su transformaciju države i društva iz «samoupravnog socijalizma» kako se nazivao dotadašnji sustav prema «kvalitetnijem» zapadnjačkom kapitalističkom ekonomskom sustavu.
Oči uprte bogatoj Europi iz siromašne države poput bivše Jugoslavije žarile su se istovremeno dok je mahom rašireni plamen nacionalizma buktao diljem države. Europa je predstavljala bogatstvo, sigurnost i prosperitet naspram užasu koji je tada vladao tim prostorima, poput bonova za benzin i opće nestašice svega i svačega.
Najbolji primjer koji vjerno oslikava tadašnje stanje, predstavaljaju pohodi naroda na šoping centre u susjednim državama prepune različitih artikala koji su nedostajali u mizernoj ponudi dućana koji su ih čekali kući. Jedna od takvih destinacija izobilja bio je Trst kojem su gravitirali cijela Istra, Rijeka i okolica. Odlazak u Trst je bio nešto esencijalno svima, nešto na što se mjesecima čekalo i pripremalo, dosanjani san siromaha preko granice koji postaje bar na tren djelom bogatog zapada. Trst su bila vrata Europe na koje se ulazilo s nešto novaca, a iz kojih se izlazilo prepunih ruku i džepova te pretovarenih autiju napunjenih prtljažnika. Šoping preko granice pružao je satisfakciju svima, pružao je nadu u boljitak, a bio je naša poveznica sa zapadom kojeg smo toliko željeli. Šoping, onda, bio je svojevrsni jugoslavenski san, prestavljao je sve ono što jesmo i što želimo postati, idealan dodir, odnsosno prelazak bogatog siromaštva u bogatstvo.
Promjena koju je vrijeme donjelo je to da su šoping centri sada bliže našim domovima, čak u našoj neposrednoj blizini. Zapad je došao nama nakon što smo ga mi toliko dugo tražili. Bogatstvo izbora između raznovrsnih produkta iz cijelog svijeta uistinu se ostvarilo. Danas se može kupiti sve što se ikad moglo poželjeti diljem tih hramova zapada, šoping centara.
Privatizacijom i pretvorbom, tj. pljačkom starog društvenog vlasništva, nekolicina je ostvarila jedan drugi, ovaj pak uvezeni san, američki san, dok je većina znatno osiromašena postala važnim djelom bogatog zapada, njegovim slugom. Bankrotom naroda promjenile su se njegove mogućnosti i želje, pa tako i snovi. Hrvati danas tako sanjaju jedan potpuno novi san. Nazvao bih ga hrvatskim snom, ali svjestan sam da je univezalan i primjenjiv na sve države i društva u tranziciji. Taj san karakterizira jedan potpuno drugačiji od svih dosadašnjih oblika umjetnosti, oblik umjetnosti preživljavanja. Umjetnost preživljavanja iz mjeseca u mjesec, spajanja kraja s krajem, borba s besparicom koja je zavladala našim društvom, iz minusa u minus na bankovnom računu u stranim bankama i tako u nedogled, čekanje prvog, dvanaestog ili kojeg već datuma u mjesecu i spasonosne plaće, penzije ili socijalne pomoći, potraga za poslom odnosno zadržavanje istog, povećanje stope svih oblika kriminaliteta, a ponajviše pljački, sve to postale su «odlike» života našeg naroda.
Hrvatski san koji sanja danas prosječan čovjek svodi se na spajanje te umjetnosti preživljanja s nespojivom odlaskom u šoping centre i kupovanjem. Činilo se da onaj tko nema, ne može ni kupovati, ali zapad je i to učinio mogućim. Kreditiranje šopinga donosi novi profit zapadu i neograničeno osiromašuje i pokrada narod. Zapad kreditira sve više i više, nastojeći usmjeriti sve u potrošnju i izvući dvostruki profit. Hrvatsko društvo i država upadaju u tu zamku iz koje ne pronalaze izlaz. Bogati postaju bogatijima, siromašni siromašnijima, to je brutalna svakodnevica, protiv koje se svi deklerativn bore.
Hrvatski san doživljava u ovo blagdansko vrijeme ekstazu. Šoping-manija ne pada teško onima koji si ju mogu priuštiti, ali definitivno prestavlja opasnost onima koji ne mogu. (Ne)logično upravo ti u opasnosti podliježu svim njenim čarima i svjesno, ali i nesvjesno dodatno se osiromašuju. Delirijum potrošača koji ne znaju svoje granice postao je sama bit našeg dekadentnog društva.To osiromašivanje postaje sve prisutno i može se opisati dvjema riječima, kolektivni suicid.
Da li se i onu transformaciju s početka ovog teksta može opisati istim riječima? Ja, nažalost, mislim da je odgovor na ovo pitanje, da.
čestiti božić, onima koji ga slave.
|
- 22:05 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
srijeda, 21.12.2005.
Obećavajući start Moralesa
Evo Morales novi predsjednik Bolivije istupio je protiv Busha. Novi predsjednik, ljevičar indijanskog podrijetla koji otvoreno izražava divljenje Chavezu i Castru nazvao je Busha teroristom.
«Njegove vojne akcije poput one u Iraku nisu ništa drugo nego državni terorizam».
«Danas u Boliviji, Latinskoj Americi i drugdje ljudi više ne uzimaju oružje kako bi se borili protiv imperijalizma već imperijalizam podiže oružje kako bi se borio protiv naroda».
Očito je da je američki imperijalizam naišao na gredu. Mnogi bi rekli, aleluja. Pozdravljam njegov istup kojeg smatram legitimnim,nužnim i korisnim za širi region pa tako i svijet.
Multinacionalna megakorporacija McDonalds zatvorila je svoje restorane u Boliviji te prekinula svoje poslovanje u toj latinoameričkoj zemlji zbog slabog profita, koji je tu postizao. U sklopu restrukturiranja, kompanija je odlučila prekinuti svoje djelovanje u sedam zemalja u kojima nije zarađivala, a Bolivija je prva zemlja u kojoj su zatvoreni svi njihovi restorani. Bolivija je kažu najsiromašnija južnoamerička zemlja, a 60 posto stanovnika su Indijanci, pa je to bio jedan od razloga zašto McDonalds nije uspio raširiti svoje poslovanje. Naime, Indijanci ne prihvaćaju američku junk hranu.
Bravo za narod Bolivije!
|
- 21:09 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 19.12.2005.
Izbori u Boliviji-Latinska Amerika narodu
LA PAZ, Bolivia (Reuters) - Evo Morales, who challenges U.S. anti-drug policies, was set to become Bolivia's first Indian president and join Latin America's shift to leftist leadership after winning an unexpectedly large majority in Sunday's elections.
Morales' rivals conceded defeat when results tabulated by local media showed him taking slightly more than 50 percent of the vote, much higher than predicted.
With 8 percent of the official ballot tallied, Morales led with 47 percent to 37 percent for Jorge Quiroga, a conservative former president. The official tabulation will take several days but based on exit polls the final result is expected to remain close to 50 percent.
Should Morales capture more than half of the votes he would avoid facing a congressional vote between the two top vote-getters as requried by Bolivian law.
"Beginning tomorrow Bolivia's new history really begins, a history where we will seek equality, justice, equity, peace and social justice," Morales told hundreds of supporters amid chants of "Evo President! Evo President!" at his campaign headquarters in the central city of Cochabamba on Sunday night.
Landlocked Bolivia, South America's poorest and most unstable country, has seen two presidents in three years toppled by large-scale demonstrations led by out-of-work miners, disenfranchised Indians and coca-leaf growers.
The new government will face conflicting demands from Indian groups who want the constitution rewritten to enshrine Indian rights and the country's wealthy eastern provinces where a wealthy elite wants greater power for regional governments.
Morales has pledged to nationalize the natural gas industry -- Bolivia has South America's second-largest reserves of the fuel -- tuning into popular disillusionment with free-market economic policies that many say did little to help the poor.
Morales, a lawmaker who admires Venezuelan President Hugo Chavez's drive for regional cooperation to counter U.S. influence, also tapped into frustrations of the Quechua, Aymara and other Indian groups that are a majority in this Andean country.
His most fervent support comes from Indians who see one of their own reversing what most see as more than 500 years of discrimination under leaders of European heritage, beginning with slavery in Spanish colonial silver mines.
A high-school dropout who herded llamas as a boy, Morales has vowed to roll back a U.S.-backed eradication program of coca, the main ingredient in cocaine but also prized by Indians for traditional medicinal uses.
Washington considers Morales, who first rose to power as the leader of the country's coca farmers, an enemy in its anti-drug fight in Bolivia, the third biggest cocaine producer after Colombia and Peru.
A Morales presidency will add Bolivia to a regionwide drift to the left that has seen leftist presidents come to power in Argentina, Brazil, Uruguay and Venezuela.
yahoo
hasta la victoria siempre!
freedomfighter
|
- 20:28 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
srijeda, 14.12.2005.
Cash
Ponukan minulim događajima u domovini hrvata odlučio sam izraziti sućut hrvatskom narodu.
Masovni mediji zasipaju nas vijestima o dubokoj tuzi koja je zavladala ovim prostorima nakon uhićenja odbjeglog generala gotovine aka( isto poznat kao) «Cash». Dok naše bakice plaču za generalom, dok mladež grafitira sve i svašta poručujući da im je «Gotovina U srcu» ta ista mladež paradira gradovima obučena u prašnjave crne košulje kojima je davno istekao rok, noseći trobojnice i pjevajući stare ustaške pjesme i poneke pjesme novijih datuma tako snažno iskazujući potporu uhićenom generalu. Sve je to u meni izazvalo snažne emocije. Tri primarne emocije. Emocije srdžbe, gađenja i tuge.
Jeli se itko od tih mladih ljudi ikada zapitao kako je tom generalu sada i kako mu je bilo prije?
Čujem da ima fitness u zatvoru. Ne nedostaje mu ni laptopi ni sva druga najmodernija tehnologija. Sigurno nema problema s hranom i pićem. Novi dom mu zasigurno ne prokišnjava. Fizička toplina u zatvoru koji više nalikuje na hotel s 5 zvjezdica mu ne nedostaje, tako da se neće morati brinuti za grijanje ove zime. Toplina doma mu može pofaliti, ali tu mu se javlja pravo da ga «posjećuje» žena, iako samo jednom tjedno. Čujem da general priča viceve. Vidjelo mu se na licu da je miran. Vjerujem da mu ništa ne fali. Osim slobode, naravno. Ipak treba imati na umu da «Cash» ima bolje uvjete življenja od većine na ex-yu prostorima od kojih se nimalo ne izdvajamo. U vrijeme nadolazećeg božića, vrhunca postojećeg konzumentskog društva u koje smo svojevoljno evoluirali proteklih godina, Hrvati ulaze bez casha, nažalost dvojako. Nema se para, a gotovina «čami»u zatvoru. Tužno razdoblje za hrvatski narod, očigledno.
Kako je «Cashu» bilo tijekom ove 4 i po godine bježanja pred cijelim svijetom? Nepobitno je prošao gotovo cijeli taj isti svijet. Rusija, Kina, Češka, Španjolska, Čile, Mauricijus… to sve piše na njegovom pasošu, pasošu koji je glasio na Kristijana Horvata( znakovitog li imena) za čije je postojanje znao i vrabac na grani. Kad netko pogleda ovu impresivnu listu zemalja mogao bi reći da je genaral bio u turizmu. Pogotovo ako ima na umu da je u trenutku uhićenja imao 12 000 eura casha kod sebe(neprovjerena informacija) dok je uživao u večeri u ne jeftinom hotelu na Kanarskom otočju. Stekako sam dojam da je tako on uživao 4 i po godine putujući po svijetu i boraveći u luksuznim hotelima, koristeći pasoš na ime na koje je Interpol godinama upozoravao. Zabrinjava me spoznaja do koje sam nedavno došao. To su bile moje pare. To su bile i vaše pare. To su bile naše pare, pare poreznih obveznika. Svjetske tajne službe odradile su sjajno cjelokupnu igru. Uspješno su ga «sakrivale» diljem svijeta i kad je kucnuo odgovarajući čas, svjetski su moćnici odlučili uhititi ga. Sad je u tom takozvanom zatvoru. Sigurno neće proći gore od Biljane Plavšič. Čujem da je ona na odmoru u Švedskoj. Žalosno je što se priča danas na našim ulicama. Ako živiš loše te ako tražiš dobar i povoljan smještaj samo trebaš počiniti genocid. Cijena luksuznog hotela je samo grižnja savjesti.
Žao mi je vas hrvata. Bar onih koji se još uvijek tako osjećaju. Ja se ne osijećam hrvatom već neko vrijeme. Ako to nekoga ljuti ili rastužuje poručujem mu da sam čovjek, šta god mi pisalo na rodnom listu. (Piše hrvat-definitivno moram uzeti korektor) Važnije mi je kakav je netko čovjek, a ne koje je nacionalnosti. Nadam se da je i vama to važnije.
vaš freedomfighter
|
- 23:40 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 08.12.2005.
uhićenje gotovine
Razlog za festu, ili pak ogorcenje?
|
- 20:43 -
Komentari (30) -
Isprintaj -
#
utorak, 06.12.2005.
Jednakost, bratstvo i sloboda u Francuskoj
Osveta stranaca
Proročanski Albert Camus koji se brine za budućnost nesretno razdvojene Francuske u svojemu romanu »Stranac« i sam doprinosi načinu mišljenja koji je ovih dana izazvao Osvetu stranaca. Jer, da parafraziram briljantnu Simone de Beauvoir, stranac se ne rađa, strancem se postaje
Često se zlo jednostavno imenuje: Arapi, Afrikanci, Crnci... čak i kada nisu ti koji spaljuju predgrađ
Francuski list Combat 22. prosinca 1944. prenosi riječi Alberta Camusa: »Francuska je doživjela mnoge tragedije koje su se danas okončale. Ona će proživjeti još mnoge druge koje nisu ni započele. Ali ima jedna koju već pet godina muškarci i žene nisu prestali trpjeti, a to je tragedija razdvojenosti.«
U svojemu tekstu ovaj nobelovac na više mjesta, pišući o iskustvu Drugoga rata i spominjući Francuze i Francuskinje koji se danas traže i čije su godine »samo odlaganje koje ne svršava« i koji se nadaju »da će, nakon briga, njihova sreća biti potpuno moguća«, postavlja pitanje tko bi mogao osuđivati ljude koji traže sreću? Camus se pita tko bi mogao reći da ljudi u potrazi za srećom nisu u pravu? Niz pitanja završava retoričkim upitom: »Što bi bila pravda bez mogućnosti sreće, čime bi sloboda služila bijedi?«
Univerzalistički slogan francuske revolucije (jednakost, bratstvo, sloboda) čija su politička dostignuća uvelike omogućila matricu izražavanja od stega oslobođenog i egzistencijalistički pobunjenog zapadnog bijelog čovjeka govori u prilog Camusovim otvorenim pitanjima. To nije u pitanju. No, pitanje je na koga se jednakost, bratstvo i sloboda odnose u današnjoj Francuskoj? I koju novu razdvojenost od stvarnosti na terenu zahtijeva skoro četvrt milenija star bijeli univerzalizam Republike? Je li Camus, koji je doduše nagovijestio globalno preklapanje za Europu domaćih i kolonijalnih situacija čak i nakon dekolonizacije, pogotovo ako se radi o nedovršenome procesu kao što je to slučaj u velikom dijelu Europe, pišući o usudu razdvojenosti mislio na mogućnost današnjega kaosa iz francuskih predgrađa?
Zlo dolazi izvana
Zlo u prostore imperija koji se još uvijek nije dekolonizirao i čiji svjetonazor ukazuje na raširenost poremećaja kojega u vladajućim garniturama izaziva postimperijalni stres uvijek dolazi izvana. Ono je rubno. Njega u pravilu koje smo izmislili mi proizvode oni. Njih utemeljuju drukčije povijesti, drukčije priče i drukčija pamćenja. Ono što mi zaboravljamo, što ne možemo upamtiti iz jednostavnog razloga jer za to ne postoji volja, jest da smo mi, u ovom slučaju Francuzi-iz-matice-zemlje, u autorskome posjedu velike kolonijalne priče koja diktira tuđe pamćenje. To se zlo jednostavno imenuje: Arapi, Afrikanci, Crnci... čak i kada imenovani nisu ti koji javno spaljuju kontinentalna predgrađa.
Proročanski Camus koji se brine za budućnost nesretno razdvojene Francuske u svojemu romanu »Stranac« i sam doprinosi načinu mišljenja koji je ovih dana izazvao Osvetu stranaca. Da parafraziram jednu drugu Francuskinju, briljantnu ženu koja je djelovala kao rodni pokret otpora iz sjene njezina partnera Sartrea, Simone de Beauvoir, »stranac se ne rađa, strancem se postaje.« Povijesna proizvodnja stranaca učinila je svoje: postupno je, koristeći kao pontonske mostove generacije onih koje Franz Fanon naziva prezrenima, napustila vreli i zasljepljujući pijesak Sjeverne Afrike i zaposjela užareni asfalt Pariza. Zapravo njegovih dijelova u koje Parižani dobrovoljno ne ulaze. Poput »Arapa« lišenih jezika čiji je cilj progovoriti kroz eksces, »Arapi« u djelu Alberta Camusa su nijemi. Nijemi su u kolonijalnom ogledalu Zapada koji, dok ih svojim očima gleda, u njima, u njihovoj »prirodnoj« osuđenosti na njihov »naslijeđeni« krajolik vide potvrdu vlastite sveprisutnosti, nepodnošljivu lakoću imperijalne intruzije i univerzalisitčku pravdu eurodominacije. Mersault ubija neimenovana Arapina. Kultura giljotinira Prirodu. Da bi preživjelo u divljini koja, ako je njima prepustimo može trajno pasti u ruke drugih, Ja ubija ne-Ja. Kolonijalna matrica razmišlja na ovakav način. Čak i nakon što, kao što je to slučaj ovih dana u Francuskoj, Imperija uzvrati udarac, »prirodno« je izolirati drugoga. Da se u procesu »humanih preseljenja« ogledalo hegemonije ne razbije, brine se »uljuđeni« državni aparat koji se, iako to ne želi, mentalno, ekonomski i politički tek treba dekolonizirati. Toga se, bez osvete stranaca, sam ne bi sjetio, jer živjeti dimenzije mimikrije normalno je za zemlje u postkolonijalnome stresu koje očito nisu do kraja počistile njihov, kako to govori francuski ministar unutarnjih poslova, »ološ« i »smeće.«
Pijesak u ministarskim glavama
Ne jednom su nemogućnosti Alberta Camusa da se odredi prema arapskome svijetu izvan kolonijalnih parametara bile pripisivane njegovoj izraženoj »zapadnjačkoj svijesti« koja je, »po prirodi« univerzalistička i samim time dobra i humano reflektivna. Camusa se uglavnom čitalo kao putnika na putu samospoznaje, razočaranog, revoltiranog, zrelog čovjeka zapadnoga kruga, kao moralnog filozofa koji je odrastao u Alžiru i samim time se, kao moralni subjekt, našao u veoma nemoralnoj situaciji kolona. No, iako se možemo donekle složiti s tim da se radi o misliocu i književniku koji je pisao parabole o ljudskosti i čovječnosti u po čovjeka uvijek nečovječnim uvjetima, imajući u vidu današnju osvetu stranaca s pravom se možemo pitati: ne zašto je Mersault, zaslijepljen tuđim suncem i pijeskom, ubio nedužna, ali (njemu) prijetećeg Arapina, već zašto je Arapin, u ono malo vremena romana u kojemu je živ prikazan kao čovjek bez povijesti, bez imena, bez oca i majke... zašto kuga baš u Oranu (a ne recimo u Parizu) i kad je već tako leprozno univerzalna da je jednom progutala i samu Firenzu, zašto baš Arapi umiru od kuge (također neimenovani)...
I što se dogodi kada se ti »Arapi« (slijedeći primjer Camusova pobunjena čovjeka) pobune, i kada, tražeći načine da postanu vidljivi u društvu koje ih desetljećima getoizira, riskirajući vlastita tijela zahtijevaju elementarno pravo na sreću: na istu onu sreću na koju Camusovi Francuzi i Francuskinje polažu »prirodno« pravo? Što se dogodi kada se počnu ponašati »za njih prirodno« u prostorima koji nisu »prirodno njihovi«? Sa samog državnog vrha zemlje autorice slogana Jednakost-Bratstvo-Sloboda pokrene se inicijativa da ih se silom podsjeti »gdje im je mjesto.« Da ih se tamo, ako treba i na najbrutalnije načine, vrati. A to je, u ministarskim glavama pijesak »mame Afrike« ma gdje da se ovaj nalazio. Na žuti pijesak, s kojim treća ili četvrta generacija »nevidljivih« Francuza ima realne veze koliko i Nicolas Sarcozy s ljudskim i građanskim pravima.
piše Nikola PETKOVIĆ
preuzeto iz GLASA ISTRE
|
- 20:51 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
subota, 03.12.2005.
Latino ljevica
Latinska Amerika biti će ove godine u fokusu svih ljevičara pošto je ovo izborna godina u dvanaest tamošnjih zemalja. Ljevica kao najpopularnija politička opcija na tim prostorima očekuje pobjede diljem kontinenta, ali valja razlikovati ljevicu i «ljevicu».
Nešto radikalniju opciju predstavlja Hugo Chavez, predsjednik naftom bogate Venezuele, koji je poznat po javnom protivljenju američkoj vanjskoj i tržišnoj politici neoliberalizma koji je je imao katastrofične efekte na tom kontinetu te tako danas taj kontinent broji 220 miljuna siromašnih, od kojih 100 miljuna živi u ekstremnim uvjetima siromaštva. Chavez i njegov tabor će teško dopustiti stvaranje slobodne trgovinske zone od Aljaske do Patagonije koja bi pogodovala samo bogatima i multinacionalnim kompanijama. Chavez je znatno moćniji od kubanskog kolege Castra koji nema toliku ekonomsku moć, već rukovodi pretežno siromašnom zemljom. Bushevu administraciju upravo zabrinjava ta njegova moć koju se on ne libi upotrijebiti. Danas on posjeduje veliku popularnost u svojoj, ali i drugim zemljama kao svojevrsna personalizacija općeg protivljena Americi. Američka vanjska politika proteklog stoljeća koja je ostavila duboke posljedice diljem kontinenta stvorila si je neprijatelje koji joj neće zaboraviti neke stvari. Krah Argentine najbolji je pokazatelj što se sve radilo u Latinskoj Americi i dokuda je to dovelo.
«Ljevicom» možemo nazvati sve političke grupacije koje se načelno protive siromaštvu i na tome dobivaju većinu glasova, ali ne čine dovoljno za iskorijenjivanje te pojave. Tržišno oriijentirane umjerene vlade «ljevice» kao što su one u Argentini, Brazilu, Čileu i Urugvaju bave se većinom pokušajima u makroekonomiji koji ne rezultiraju baš uspješno. Nepravedna raspodjela kapitala najočitija je u tome što Brazil ima najveću društvenu nejednakost među stanovništvom, odmah iza Sierra Leone u svijetu. Dok bogati uživaju sve blagodati takve raspodjele, siromašni upadaju u začarane krugove nasilja i kriminala, droge i prostitucije.
Ako takve umjerene vlade odnesu pobjede na predstojećim izborima evidentno je da se stanje neće poboljšati. Venezuelanski je režim odveć autokratski, dok se dugogodišnji kubanski vođa Castro već može nazvati diktatorom, oni zasigurno nisu zadnja riječ ljevice u Latinskoj Americi. Latinskoj Americi treba ona prava snaga ljevice koju su sa sobom nosili kubanski revolucionari i Che. Specifična latino kombinacija marksizma i kršćanske etike, vjere u jednakost, bratstvo i slobodu još uvijek diše na tim prostorima. Ovakva teška vremena iziskuju promjene, a oči teba uprijeti u one koji su odlučni te promijene donjeti. Ne treba odbaciti one koji su načelno orijentirani k tim promjenama, ali možda u praksi ne uspijevaju uvijek te njihovi potezi skreću s pravog puta. Treba se potruditi da se vrate u pravi kolosijek, ne odustajući od prvobitnih ideja. Zato smatram da su kritike ljevici ne dobrodošle, već neophodne, ali isto tako vjerujem da se prve kritike trebaju uputiti nešto sjeverije prema Washingtonu, jer je sigurno da bi latino ljevica već daleko odmakla u svojoj evoluciji da joj se nisu suprostavljali desničari potpomognuti Amerikom, ali i kapitalističke izdajice zakamuflirani u umjerene opcije. Prostor kojeg bi ljevica dobila da joj na putu nisu smetali ti i ini neprijatelji ona bi efikasno iskoristila i krenula prema pročišćavanju svojih redova odavno.
Snaga neoliberalnog novog svjetskog poretka prijeteća je za tu pravu ljevičarsku opciju i zato je danas važno vidjeti hoće li se ona uspjeti održati ma u kakvom radikalnijem obliku, odnosno hoće li pasti pod sjevernoameričkom čizmom kapitala koji prijeti da će se ozbiljnije pozabaviti svojim južnim susjedom u nadolazećem vremenskom periodu.
|
- 12:53 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
