Svelektire

27.01.2009., utorak

Gulliverova putovanja u Liliput

Jonathan Swift
Guliverova putovanja
- Lilliput















Bilješka o piscu: JONATHAN SWIFT
Jonathan Swift rodio se 1667. godine u Dublinu, glavnom gradu Irske, kamo je njegov otac u potrazi za poslom doselio iz Engleske nekoliko godina prije Swiftova rođenja. Roditelji su mu bili veoma siromašni, pa se školovao od škrtih darova raznih rođaka i tako već veoma rano osjetio poniženja i odricanja kojima su bila izložena sva sposobna i talentirana djeca nižih društvenih slojeva. Pisati je već počeo kao đak, no pravim stvaralačkim radom počinje se baviti u vrijeme kad postaje osobni tajnik engleskog velikaša i državnika Williama Templama u čiju je obranu i napisao svoju prvu satiru. Poslije Swift sudjeluje u političkim borbama te piše niz pamfleta i satira na politiku, religiju i političke stranke koje su se tada međusobno borile i izmjenjivale na vlasti. Kad je Swift uzeo pero u ruke da se nekomu naruga - odjeknuo bi smijeh širom zemlje. Godine 1726., kad je Swiftu već bilo pedeset i devet godina, izdao je svoje najljepše i najslavnije djelo “Gulliverova putovanja k raznim narodima u svijetu.” Posljednje godine svog života proveo je veoma žalosno. Razočaran u životu jer nije dočekao ostvarenje svojih snova i načela, za koje se borio, sam, gluh i bolestan, Swift je umro 1745. u 78. godini. Na njegovu se grobu nalazi natpis koji je sam sastavio: “Prođi, putniče, i ako možeš, ugledaj se na revnog pobornika slobode!”
Tema: kritika engleskih državnih i društvenih prilika potkraj 17. stoljeća
Vrsta djela: alegorični pustolovni roman
O djelu: Upoznaje nas s pomorcem Gulliverom koji se suočava s nesvakidašnjom situacijom. Gulliver doživi brodolom i završi na čudnovatom otoku, na kojem ga očekuju pustolovine. Mislim da je tom pričom Jonathan Swift na satiričan način iznio svoje mišljenje o Engleskoj i njezinoj politici. Fantastična priča o pomorcu Gulliveru i njegovim pustolovinama poslužila je ujedno i kao okvir u kojem je dao svoju kritiku cjelokupnoga engleskog života. Skladnost toga dvostrukog smisla “Gulliverovih putovanja” osigurala je tome djelu besmrtnu vrijednost, a Jonathana Swifta učinila je jednim od najpoznatijih i najslavnijih svjetskih pisaca.
Vrijeme radnje: krajem 17. stoljeća
Mjesto radnje: Lilliput
Likovi: Gulliver
lilliputanski kralj
Opis likova, gradova i građevina:

GULLIVER – Otac mu je imao malo seosko imanje, a Gulliver mu je bio jedan od pet sinova. Sa 14 godina poslao ga je u Cambridge gdje se školovao, bavio se znanošću. Ono malo što je Gulliver dobivao od oca trošio je na bavljenje raznim znanostima.”Otac mi je imao malu farmu u Nottinghamshireu, a ja sam mu bio treći od pet sinova. Kad mi je bilo 14 godina, poslao me u Cambridge gdje sam se bavio znanostima. Premda sam dobivao veoma oskudnu opskrbinu, moje je uzdržavanje bilo preskupo za njegov mali imetak, pa su me dali na nauk gospodinu Jamesu Batesu ... “

OPIS LILLIPUTANACA – Vrlo su majušni, visoki oko šest palaca, a biljke i druge stvari nisu im nimalo više od ljudi. Imaju izoštren vid, ali ne vide na daljinu. Gullivera se vrlo dojmilo nekoliko stvari koje nije vidio golim okom. Kad su ga bili uhvatili, evo što je zapazio: “Učini mi se da je to čovjek srednjih godina i viši od one trojice što ga prate. Kako su stanovnici te zemlje visoki nešto manje od šest palaca, u istom su takvom razmjeru i sve druge životinje i biljke. Priroda je Lilliputancima ugodila oči da im sve stvari budu zgodne za vid ... Ali ne vide na daljinu. Vidio sam i kako mlada dama udijeva nevidljivu svilu u nevidljivu iglu.”

OPIS HRAMA – Vrlo je star i smatra se najvećom građevinom u kraljevini. Tu su Gullivera strpali na neko vrijeme dok ga nisu pustili: “Velika vrata prema sjeveru bila su oko četiri stope široka ... Na prozor s lijeve strane prikovao je kraljevski kovač dvadeset i jedan lanac, nalik na lance koje se u Europi vješaju ženski satovi.”

OPIS MILDENDA – Mildendo je prijestolnica Lilliputanaca, u kojoj se nalazi careva palača. Grad je opasan zidinama oko dvije do tri stope visokima i do jedanaest palaca širokima. Na razmaku svakih deset stopa nalaze se tornjevi. Ima više glavnih ulica od kojih je Gulliver najmanje dvije mogao prekoračiti jednim korakom. Prozori su bili zgusnuti, načičkani Lilliputancima te je izgledalo poput najnaseljenijeg mjesta na Zemlji. “Ceste u tom gradu široke su oko pet stopa, što je dovoljno da se po njima može sasvim sigurno voziti u kočiji. Zgrade i ulice u koje nisam mogao stupiti bile su vrlo male, široke oko dvanaest do osamnaest palaca. U grad se može smjestiti pet stotina tisuća ljudi: kuće su na katove, a dućani i ostale trgovine obilno su opskrbljeni. Careva palača bila je usred grada okružena zidom. Vanjsko je dvorište toliko veliko da obuhvaća i još dva druga dvorišta. U unutarnjem su dvorištu kraljevske odaje koje sam jako želio vidjeti, ali sam razabrao da je to izvanredno teško jer su velika vrata iz jednog kuta u drugi samo osamnaest palaca visoka i sedam palaca široka.”

OPIS LIKA PRAVDE – Pravda se prikazuje sa šest očiju, dva oka sprijeda, dva straga, i još jedno oko na svakoj strani glave. Time se, prema Lilliputancima, označuje opreznost, s otvorenom vrećom zlata u desnoj ruci i s mačem u lijevoj ruci kao znak kako je voljnija da nagrađuje nego kažnjava.

1. Sažeto ispričaj Gulliverov boravak u Lilliputu
2. Plan uzbudljivih pustolovnih događaja (kronološki)
3. Tablica s nestvarnim i stvarnim pojavama
4. Slikovit ili uzbudljiv prizor (duhovito opisati)

1. Gulliver doživi brodolom i spasi se na otoku Lilliput. Lilliputanci, stanovnici tog otoka, zarobe ga. Odvoze ga u Mildendo i tamo počinju njegove pustolovine. Pošto je već dugo zarobljen moli za oprost, car se predomišlja, ali ga na kraju pušta. On im pomaže protiv neprijatelja. Nailazi na barku i vraća se u svoju zemlju.

2. 1. Nastradao na moru te pliva da spasi život. Isplivao na obalu zemlje Lilliput. Zarobljuju ga i vode u unutrašnjost zemlje
2. Car lilliputanski pohađa Gullivera u zatvoru
3. Gulliver zabavlja cara i njegove plemiće i plemkinje na vrlo neobičan način. Uz neke uvjete daje mu se sloboda
4. Gulliver nudi svoju službu u ratovima protiv Blefuščana
5. Svojom vještinom Gulliver zarobljuje sve blefuščanske brodove
6. Mora bježati zbog silnih optužbi Lilliputanaca
7. Nailazi na barku i sretno se vraća kući



3.
STVARNI DOGAĐAJI, POJAVE NESTVARNI DOGAĐAJI, POJAVE
RAT LILLIPUTANCI
POŽAR LIK PRAVDE
BRODOLOM BLEFUŠČANI

4. Nakon otprilike četiri sata spavanja probudila je Gullivera vrlo smiješna zgoda: “ Na časak zastala kola da se nešto popravi, a dvojicu-trojicu snašla radoznalost da vide kakav sam kad spavam. Popeli su se na kola i sasvim polagano krenuli prema mom licu. Jedan od njih, gradski časnik, gurnuo mi prilično duboko u lijevu nozdrvu šiljak svojega koplja i poškakljao mi nos slamčicom, pa sam žestoko kihnuo. Onda su neopaženo umakli te sam istom nakon tri tjedna doznao zašto sam se tako naglo probudio.”
VLASTITI DOJMOVI: Knjiga je uzbudljiva, drži nas u stalnoj neizvjesnosti. Puna je zbivanja i zanimljivih opisa. Najviše me se dojmila njezina alegoričnost jer je jasno da je njezina poruka puno šira od priče o divu i patuljcima.


- 21:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Emil i detektivi

ERICH KAESTNER:
EMIL I DETEKTIVI



Bilješke o piscu:
Erich Kaestner je rođen 1899. god. u Dresdenu. Poznata djela su mu: Artur s dugačkom rukom, Trojica u snijegu, Emil i tri blizanca, Konferencija životinja, Blizanke, a najpoznatije djelo mu je Emil i
detektivi. Bio je doktor filozofije i neko vrijeme bavio se novinarstvom.

Mjesto radnje:
Grad Berlin

Vrijeme događaja:
Ljeto

Osnovna misao:
Krađom i lažima ništa se ne može postići, a djeca bi ponekad mogla biti
bolji detektivi od odraslih.

Kratki sadržaj:
Gospođa Tišbojn poslala je svog sina k baki u Berlin. Majka mu je dala
140 maraka da ih preda baki. U vlaku je Emil zaspao i čovjek u krutom
šeširu Grundijas uzeo mu je novac. Kada je vlak stao Emil je izašao iz
vlaka i tada primijetio da nema novca. Susreo je Gustava i ispričao mu što mu se dogodilo. Gustav je pozvao dječake. Grundijas je uzeo taxi spremajući se pobjeći. Dječaci su jurili za njim. On je otišao u hotel, a
dječaci su se sakrili. Gustav je ušao za njim kako bi ga mogao špijunirati.
Malo kasnije Grundijas je otišao u banku a tamo su ga dočekali dječaci sa
službenicima banke i stražarom. Tu su ga i ulovili. Majka i Emil su se
zajedno vratili kući sretni i zadovoljni.

Analiza glavnih likova:
Emil - Pošten, poslušan, zabrinut, dobrodušan, osijetljiv.
Sviđa mi se zato što je hrabar.
Profesor - Dobar prijatelj, pametan.
Sviđa mi se što ima jako dobre osobine.
Gustav - Pametan, ne odaje tajne.
Sviđa mi se zato što je dosjetljiv.

Sporedni likovi:
Emilovi prijatelji, Poni Hiten, majka, baka, tetka Marta.

- 21:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Grga Čvarak lektira za 1.razrded

RATKO ZVRKO:
GRGA ČVARAK



Mjesto radnje:
Zelengaj

Ideja:
U svakom čovjeku su dobre i loše osobine. Ne treba biti zločest i
uništavati sve oko sebe, pogotovo prirodu i životinje.

Analiza glavnog lika:
Grga Čvarak
Mršav i tanak dječak koji ima dobre i loše osobine.

Dobre osobine:
Bolesnoj majci nosi aspirine i limunadu.
Jako se žalosti kad je mala Mila ogrebla koljeno i pala u jarak.

Loše osobine:
Grga Čvarak iz praćke gađa mačke, skida lastina gnijezda, lako plane,
vuče kokoši za rep, radi sve naopačke i uvijek je spreman za svađu i
tučnjavu.

- 21:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Mali princ

ANTONIE DE SAINT EXUPERY:
MALI PRINC



Bilješke o piscu:
Antoine de Saint Exupery se rodio 1900. god. u Lyonu. Izgubio je oca kad
mu je bilo četiri godine, a sa sedamnaest gubi mlađeg brata. Antoine de
Saint Exupery postaje pilotom i sudjeluje u drugom svjetskom ratu.
Napisao je mnogo djela:”Pošta za jug”, “Noćni let”, “Zemlja ljudi”, “Ratni
pilot”, “Tvrđava” i alegorijsku priču “Mali princ”. Godinu dana nakon
objavljivanja Malog princa, tj. 31. srpnja 1944. god., leteći u izviđačkom
avionu nestaje nad Sredozemljem.

Tema:
Prinčeve zgode i nezgode na njegovom velikom putovanju.

Stil:
Ovo je dječji roman.
Prilagođen je za djecu i pomalo je smiješan prikaz prinčevog života.

Kratki sadržaj:
Uvod
Upoznajemo se s dječakom koji nam govori o svom neuspjehu sa
slikarstvom. Odrasli mu savjetuju da se okane slikarstva te da se radije
posveti nečem drugom.

Zaplet
Dječak je naučio upravljati avionom te je letio po cijelom svijetu. Jednog
dana je doživio kvar u pustinji Sahari. Bio je tisuću milja daleko od
naseljenih krajeva, a imao je vode za nepunih osam dana.

Vrhunac
Dječaka budi neobičan glasić koji od njega traži da mu nacrta ovcu.
Dječak dobro protrlja oči i uvjeri se da ne sanja. Upoznao je Malog princa
koji mu priča o svojim pustolovinama.

Rasplet
Dječak i princ pričaju, a princa pogodi munja i on se nečujno sruši. Princa
ugrize zmija i on umre. Dječak svoj doživljaj priča ostalima.

Mjesto radnje:
Prva nezgoda mu se dogodila kad je doživio kvar u pustinji Sahari. Prve je
večeri morao zaspati na pijesku, tisuću milja daleko od naseljenih krajeva.
Mali princ je imao ovcu kojoj je kutija služila kao kuća. Prinčev rodni
planet je malo veći od obične kuće. Taj planet se zapravo zvao asteroid
B-612. Jednog dana se probudio i na planetu našao ružu koju je morao
stavljati pod stakleno zvono. Na planetu je imao dva živa vulkana, ali i
jedan ugasli koje je prije odlaska trebao očistiti. Mali princ je počeo
posjećivati asteroide 326, 327, 328, 329 i 330 ne bili tamo nešto naučio ili
pak našao nekakav posao. Na prvom asteroidu je živio kralj. Sjedio je na
skromnom ali ipak veličanstvenom prijestolju. Planet na kojem je živio taj
kralj bio je još manji od prinčevog. Na drugom planetu živio je umišljenko.
Na sljedećem planetu živio je pijanac. Četvrti planet pripadao je
poslovnom čovjeku. Taj čovjek je imao banku u kojoj je držao svoje
papire sa brojem zvijezdi koje posjeduje. Peti planet je stvarno bio vrlo
čudan. Bio je manji od svih drugih planeta, zapravo, na njemu je bilo
dovoljno mjesta da stane ulična svjetiljka i njen nažigač. Šesti planet je
bio deset puta prostraniji od prijašnjih. Na njemu je živio stari gospodin
koji je pisao goleme knjige. Sedmi planet bijaše Zemlja. Mali princ je pao
u Afriku u pustinju. Popne se on na visoku planinu misleći da će jednim
pogledom obuhvatiti cijeli planet i sve ljude, ali vidje tek oštre kamene
vrhove. Nakon dugog pješačenja dođe u vrt pun prekrasnih ruža. Princ
nastavi dalje i sretne skretničara. On je imao svoju kućicu.

Citat:
”Osvijetljeni brzi vlak, tutnjeći kao grom, zatrese skretničarevu kućicu.”

Umoran, princ je tragao za studencom u pustinji.

Vrijeme radnje:
Na početku knjige dječak je imao 6 godina. Dječak je dugo živio među
odraslima. Prije 6 god. doživio je kvar na motoru. Bio je u pustinji i imao
je vode za nepunih osam dana. Neki je turski zvjezdoznanac 1909. god.
teleskopom zamijetio prinčev asteroid B-612. Princ je jednog dana 43
puta gledao zalazak sunca. Morao je svaku večer ružu stavljati pod
stakleno zvono. Poslovni čovjek već po ne znam koji put prebrojava svoje
zvijezde. Nažigačev planet se okreće jednom u minuti pa on mora svaku
minutu paliti i gasiti uličnu svjetiljku. Princ i nažigač su razgovarali mjesec
dana. U 24 sata nažigač je mogao vidjeti tisuću četiristo i četrdeset
sunčevih zalazaka. Trgovac je prodavao tablete protiv žeđi s kojima si
tjedno mogao uštediti 53 minute. Princu je osmi dan u pustinji nestalo
vode. Kad ga je pogodila munja padao je vrlo polako i nečujno. Otada je
prošlo šest godina.

Analiza likova:
Mali princ
Kad je sreo dječaka tražio je od njega da mu nacrta ovcu. Princ je priznao
da na njegovom planetu baš i nema previše mjesta, odnosno bio je malo
veći od obične kuće, bio je zapravo malo veći od njega. Njegov dom je bio
asteroid B-612. Mali princ je bio divan, smiješan i želio je ovcu:

Citat:
“Dokaz da je princ postojao jest što je bio divan, što se smijao i što je
želio ovcu.”
Mali princ je bio sasvim uredan: svako jutro je pažljivo uređivao svoj
planet. Mogao je promatrati suton kad je god zaželio, bilo je dovoljno da
pomakne stolac za nekoliko koraka. Jednoga je dana gledao 43 puta sunce
na zalazu. Kad je postavio pitanje nije odustajao dok nije dobio odgovor.
Malom princu se jako svidjela ruža. Imao je tri svoja vulkana, dva aktivna
i jedan ugasli koji su mu dobro došli za podgrijavanje doručka. Posjećivao
je neke asteroide ne bi li tamo našao kakav posao ili nešto naučio.
Sa nažigačem je razgovarao mjesec dana. Nikad nije vidio zmiju, pa mu je
to bila jako čudna životinja. Zemlja je za njega bio tako velik planet da to
nije mogao ni zamisliti.

Lisica
Bila je vrlo lijepa. Princ joj je predložio da se idu igrati ali ona nije bila
pripitomljena. Bila je jako mudra i znala je jako lijepo pričati. Stalo je
razmišljala o kokošima. Život joj je bio jednoličan. Ona lovi kokoši, ljudi
love nju. Na rastanku mu je rekla:

Citat:
”Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo”.

Kralj
Sjedio je odjeven u purpur i hermelin na vrlo jednostavnom, ali ipak
veličanstvenom prijestolju. Bio je tužan jer nije imao kome zapovijedati,
pa čim je došao Mali princ uzviknuo je: “Evo jednog podanika”. Kralj se
jako držao pravila, npr. nitko nije ni smio zijevati dok mu kralj to nije
dopustio. Stalno je zapovijedao i sve je moralo biti kako je on naredio.
Držao je do svog ugleda. Nije podnosio neposlušnost. Planet na kojem je
on živio bio je tako malen da zapravo nije ni imao čime vladati, no on je
vjerovao da je njegov planet velik i da vlada velikim prostorom. Kralj je
bio jako star.

Poslovni čovjek
Bio je toliko zaposlen da čak ni glavu nije podigao kad je Mali princ došao.
Stalno je nešto brojao, zbrajao, dodavao, množio, i na kraju izračunao da
posjeduje pet stotina milijuna zvijezda. Mislio je da je bogat kad je imao
tolike zvijezde. Ali on nije shvaćao da ne može posjedovati zvijezde. Broj
zvijezda koje je posjedovao mogao je staviti u banku.

Pijanac
Šutke je sjedio pred gomilom praznih i gomilom punih boca. Pio je da
zaboravi. Princ ga je pitao čega, a on je odgovorio toga što pije. To je
princa jako rastužilo.






O djelu:
Ovo je dječji roman. Govori o dječaku (piscu) koji je sreo Malog princa.
Mali princ mu priča o svojim putovanjima. Govori o tome gdje je sve bio i
koga je sve sreo na tom putu. Mislim da je Mali princ iz tih putovanja puno
naučio, a uostalom išao je u “svijet” sa namjerom da nešto nauči. Sreo je
mnogo čudnih ljudi, koji su imali razna zanimanja. Najčudniji je bio
nažigač; on je palio i gasio uličnu svjetiljku, a budući da se taj planet
okretao jednom u minuti on je svaku minutu morao gasiti i paliti
svjetiljku. Dječak sa početka knjige se okušao u slikarstvu. To mu baš i
nije polazilo od ruke, pa su mu odrasli savjetovali da se radije posveti
nečem drugom. Naučio je letjeti i jednog je dana pao u pustinji. Tamo je
sreo Malog princa. Na kraju priče njih dvoje razgovaraju, te Malog princa
ugrize zmija i on umre (pogodi ga munja). On se nečujno sruši. Dječaka
se doživljaj dojmio i on ga prepričava ostalima. Priča je pisana za sve
uzraste. Djeca vole bajke, a odrasli alegorije (bajke za odrasle). Djeci tu
ništa nije neobično, a stariji će tu priču shvatiti u prenešenom smislu. Mali
princ nešto predstavlja. Svako je dijete zapravo Mali princ, ali naravno za
svoje roditelje. Mali princ je svaki čovjek koji se rodi i pred njim stoji čitav
život. Sjemenke baobaba su sjemenke našeg djetinjstva, jer mi dobre
sjemenke odnosno dobre navike pazimo i mazimo, a one loše isčupamo
dok se još nisu ukorjenile. Ova knjiga prikazuje razvojni put čovjeka od
njegovog djetinjstva do njegove starosti i svršetka života.


- 21:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Trojica u Trnju

PAVAO PAVLIČIĆ:
TROJICA U TRNJU



Bilješke o piscu:
Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 1946. godine. Piše romane, eseje i scenarije. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje i danas radi kao sveučilišni profesor. Jedan je od najpoznatijih hrvatskih pisaca kriminalističkih romana, a istaknuti je pisac romana za djecu i mladež. Značajna su mu djela: "Plava ruža", "Umjetni orao", "Dunav", Vukovarske
razglednice", "Trojica u Trnju", "Zeleni tigar", "Koraljna vrata" i "Pokora".

Mjesto radnje:
Zagrebačko naselje Trnje
Naselje Dugave u izgradnji

Vrijeme radnje:
Ljetni praznici u vrijeme izgradnje naselja Dugave

Tema:
Pustolovno-kriminalistička priča sa naglašenom humanosti i poštenjem.

Pouka:
Prijateljstvo i odanost prijateljima.
Poštenje, humanost i zajednički rad uvijek dovode do pozitivnih rezultata.

Kratki sadržaj:
Hrvoje, Braco i Tut žive u nezanimljivom zagrebačkom naselju Dugavama. Po cijele se dane igraju pucajući iz pištolja na napuštenom gradilištu. Hrvoje je morao otići u Trnje, naselje u kojem je nekad stanovao, nahraniti bakinog psa i mačka, jer je baka otišla u toplice. No više se nije vratio. Svi su ga uzaludno tražili, a u isto vrijeme opljačkana je i banka u Trnju. Braco i Tut dali su se u potragu za Hrvojem. Svi su im u tome pomagali i uspjeli su mu ući u trag. Konačno su na bakinoj kući u Trnju ugledali znak koji je Hrvoje uvijek crtao. Dječaci su odmah znali da im Hrvoje želi nešto poručiti. Našli su ključ bakine kuće i ušli unutra. Ugledali su poruku i postalo im je jasno zašto se Hrvoje krije. Dječaci su primijetili čovjeka kojeg je opisao Hrvoje i počinje potjera. Neznanac im je uspio umaknuti i oni se vratiše kući. Sutradan su se uputili u napuštenu baraku, a iz nje je izašao neznanac koji im je jučer umaknuo. Dječaci su se uputili na policiju i sve su ispričali policijskom inspektoru. Vratili su se natrag u baraku i pronašli torbu punu novčanica. U tom trenutku pojavio se Hrvoje. Dok je pričao svoju priču na vratima barake pojavio se susjed Cvik i tetovirani. Pljačkaši su ih vezali i zakucali vrata barake izvana, no nisu daleko stigli. Vani je već bila policija u zasjedi. Dovela ju je Biba po Hrvojevoj uputi. Slavlju nije bilo kraja.
Analiza likova:
Hrvoje
Živi u novoizgrađenoj kući u Dugavama, a rado odlazi u Trnje gdje
je prije živio i gdje ima puno prijatelja. Najviše voli djevojčicu Bibu i
gospodina Solarića. Hrvoje je plemenit, hrabar, snalažljiv i uporan.
Zahvaljujući njegovoj oštroumnosti i upornosti započelo je traganje
za pljačkašem banke.

Braco
Živi u istoj zgradi kao i Hrvoje. Oca nerado spominje, jer se rastavio od
mame. Dobar je prijatelj i inteligentan, po svojim osobinama pravi vođa.

Tut
Najmanj od trojice dječaka. Dobar je prijatelj i slijedi Bracu u
svim akcijama iako se boji. Prilično je brbljav, pa često dovodi sebe
i prijatelje u neugodne i smiješne situacije. Žgoljav je i slabašan i stalno
radi sklekove kako bi ojačao.


- 21:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Strah u ulici Lipa

MILIVOJ MATOŠEC:
STRAH U ULICI LIPA



Bilješke o piscu:
Milovoj Matošec je suvremeni hrvatski dječji književnik rođen u Zagrebu
1929. godine gdje je i završio osnovnu školu, gimnaziju i pravni fakultet.
Bavio se novinarstvom, bio je suradnik i urednik više časopisa, a radio je i
na televiziji. Napisao je brojne priče, romane, radio igre (šezdeset ih je
emitirano), scenarije za televizijske emisije, serije i crtane filmove.
Najpoznatija djela su mu: Tragom brodskog dnevnika,
Kapetan Tornado, Admiralov otok, Veliki skitač, Strah u Ulici lipa i dr.
Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Umro je u Zagrebu 1982. g.

Objavio je petnaest romana od kojih su najpoznatiji:
«Tragom brodskog dnevnika», «Posada oklopnog vlaka»,
«Suvišan u svemiru», «Tiki traži neznanca», «Kapetan Trnado»,
«Admiralov otok», «Putovima gospodina Foga», «Veliki skitač»,
«Strah u Ulici lipa», «Okuka na zlatnoj rijeci», «Dječak sa Sutle»,
«Tri kapetana traže blago», «Pustolovina u dimnjaku».

Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Roman Strah u Ulici lipa
nagrađen je 1968. godine nagradama «Grigor Vitez» i «Mlado pokolenje»,
a roman Okuka na zlatnoj rijeci 1974. nagradom «Ivana Brlić Mažuranić».

Vrsta djela:
Roman za djecu

Tema:
Tema romana je dolazak dječaka Mungosa Nevade u Ulicu lipa.
Ulica lipa je mirna ulica s miroljubivom djecom i Mungosovo nasilničko
ponašanje unosi strah među djecu. Čitajući roman saznajemo da je
Mungos zapravo povrijeđeni i nesretni dječak koji zbog svoje izgubljenosti
glumi nasilnika i grubijana. Družina u ulici isprva je zatečena takvim
ponašanjem, ali se brzo opravlja i pronalazi snage suprotstaviti se takvom
ponašanju. Što je družina jača, Mungos je sve slabiji, da bismo na kraju
uz pomoć Tugoljuba Prvog i Velikog Toma upoznali pravog Mungosa,
odnosno Darka koji je samo usamljen, preplašen i treba prijatelje.

Zapravo je glavna tema preuzimanje odgovornosti za vlastita djela i
spoznaja da se sami svojim ponašanjem moramo potruditi da bismo stekli
i održali prijateljstvo.

„O svakom čovjeku ovisi hoće li steći prijateljstvo i naklnost drugih ljudi.
To je posao koji mora obaviti sam.“ Citat: (str. 123.)

Kratki sadržaj:
„Ulica lipa vrlo je stara ulica. Kažu, jedna od najstarijih u gradu. Sve je u
toj ulici lijepo i mirno, pa i kuće. Male su kao i ulica, ugodne, tihe i
nekako zadovoljne i sobom i ljudima.“

Ipak, u ulici postoji jedno mjesto koje podsjeća na stara vremena.
Tu je ponajprije ruševina vrlo stare kuće ili još bolje, ono što je od
ruševine ostalo, a ostali su samo temelji, a pod temeljima mračan i
prilično tajanstven podrum. Ne znamo, možda je kuća od koje su ostali
samo temelji i podrum nekada pirpada Alkibijadu Kolotrku.

U toj ulici živi složna družina: Šapica, Praporac, Veslonožac, Cvrkutalo i
djevojčica Latica.

Iznenada njhov mir remeti dolazak nepoznatog dječaka zastrašujućeg
izgleda i grubog ponašanja koji se predstavlja kao Mungos Nevada.
Cijela družina je prestrašena, samo se brbljavi Cvrkutalo ponaša kao
ulizica. Mungos odmah izdvoji plahog Šapicu i natjera ga da ga odvede
kući. Družina se međusobno posvadi jer nisu zaštitili prijatelja.
Mungos prijetnjama pištoljem i prijevarom natjera Šapicu da kupi
bezvrijednu srećku za četiri dinara, što je cijela Šapičina ušteđevina.
Kada su se vratili, cijela družina je svjesna da se nešto ružno dogodilo i
nadalje se pokoravaju Mungosu te mu pronalaze smještaj u hladnom i
mračnom Alkibijadovu podrumu.

Mungos ih prisili da ga prate u obližnji dio grada, ali im ne dozvoljava da
vide gdje je do sada živio. Praporac i Veslonožac se znakovima
sporazumiju i Veslonožac slijedi Mungosa do ulaza u stambenu zgradu.
Družina se pomalo oporavlja od prvog straha, a Mungos se vraća sa
zavežljajima koje treba odnijeti u podrum. U podrumu dolazi do novog
sukoba i Šapica pokazuje veliku hrabrost i odbija donijeti konopac za
sušenje rublja.

«Šapica je drhtao, silno napregnut i silno uzbuđen. Hoće li izdržati? Mora!
Ako još jednom popusti, Mungos će ga ucjenjivati do smrti. Sada konop,
a kasnije tko zna što! Možda stol ili ormar. Ili štednjak. Ili novac iz tatine
novčarke. Ne, neće popustiti.»

Družini nije uspjelo iskoristiti ovu slabost jer ih je Munogs ucijenio rekavši
im da su mu pomogli da iz tuđeg stana ukrade stvari, te da su i oni sada
njegovi suučesnici u krađi. Oni bez riječi primaju zapovijed da se ponovno
okupe u pet sati popodne. Družina ne zna što bi učinila i ljuta je na
Cvrkutala, ali se on brani da je spasio život Šapici donijevši konopac
umjesto njega. Svi mu oproste i pokušaju se dogovoriti što će dalje.
Njihove muke se nastavljaju kad su došli kući. Šapica se boji priznati
mami što se dogodilo, Latica pokušava skriti sve od mame, a ne zna kako
bi sakrila njhove nevolje pred ujakom Velikim Tomom koji nekako
pronikne u sve njihove tajne. Veliki Tom je šaljivac koji u vrijeme ručka
kuha večeru i razumije sve njihove brige, ali mu se Latica ipak nije mogla
povjeriti. Pomoć od Velikog Toma traži i Cvrkutalo koj izmišlja strašnu
bolest ne bi li ga Veliki Tom poslao u bolnicu i tako riješio svih muka.

Veslonožac pokušava istražiti što više o Mungosu, upoznaje skupinu
starijih dječaka, ali o Munogosu ne uspijeva ništa saznati.

Mungos je tijekom svog popodnevnog sna usnuo strašan san u kojem se
otkriva da je on zapravo ipak samo uplašeni dječak koji doziva mamu.
U pet sati dolazi samo Praporac i obavještava Mungosa da mu društvo iz
Ulice lipa više ne želi pomagati. Praporac uspijeva zbuniti Mungosa i izvući
mu Šapičin novac.

Mungos je sada sam u podrumu i tu vidimo sav njegov strah i
usamljenost, pokušava se ohrabriti razmišljanjem o junacima iz jeftinih
vestern romana, ali mu to baš i ne uspijeva jer mu se ipak pričinjavaju
duhovi. Tek kada je pala noć iskrada se iz svog skloništa, odlazi u stan
svojih roditelja gdje uzima novac namijenjen plaćanju računa kako bi
kupio hranu za nekoliko dana.

Na povratku u podrum Mungosa čeka iznenađenje, u podrumu je novi
stanar, starac koji je pobjegao iz staračkog doma, Tugoljub Prvi.
Nakon prvotnog nepovjerenja oni se sprijateljuju. Tugoljubu preko noći
pozli i Mungos trči po liječnika Velikog Toma. U domu Velikog Toma
Mungos otkriva svoju tajnu. Njegovo pravo ime je Darko. Ima dvije
jedinice i mora na popravni iz matematike i fizike, a roditelji zbog toga
nisu htjeli pokvariti svoje ljetovanje. Ostavili su ga kod tatinog prijatelja
da s njegovim sinom uči, ali se dječaci nisu mogli složiti.
Povrijeđen postupkom svojh roditelja Mungos je uvjeren da ga nitko ne
voli i odlučio je pobjeći od kuće i postati odmetnik baš kao i junaci romana
koje on tako voli čitati.

Veliki Tom pomaže Mungosu da shvati svoje zablude.

«O svakom čovjeku ovisi hoće li steći prijateljstvo i naklnost drugih ljudi.
To je posao koji mora obaviti sam. Ako ne uspije, nitko drugi nije kriv.»

Veliki Tom pronašao je i rješenje za popravni ispit, u učenju će Mungosu
pomoći umirovljeni profesor iz Ulice lipa, a i od družine je izmolio oprost
za Darka ispričavši im da je i on načinio sličnu glupost kad je bio dječak.

Na kraju Veliki Tom poziva svu djecu na večeru, ali u podne.






Analiza likova:
Mungos Nevada (Darko)
Glavni lik romana. Svojim izgledom i nastupom nastoji izgledati opasno i
zastrašujuće.

«Na kraju ulice pojavio se dugonogi dječak. Veliki dječak, veći i od
Praporca i od Veslonošca. Nije bio samo dugonog. Trudi se, koliko mu je
bilo moguće, da u hodu iskrivi desnu nogu na desnu stranu, a lijevu nogu
na lijevu stranu. Ruke spuštene niz bokove, u hodu su se lagano klatile,
ali su bile spremne. Spremne za što? Spremne na sve. I da se nađu na
dršcima pištolja i da stisnutih šaka dočekaju napad. Koraci su mu bili
dugi, bili su meki i bili su tihi. Ako netko po hodu prosuđuje čovjeka,
morao bi sada zaključiti: odlučan, oprezan, spretan.»

Taj prijeteći izgleda Mungosa Nevade zapravo je smiješan jer se vidi da on
nastoji oponašati likove iz jeftinih kaubojskih romana. Munogosov lik se u
romanu mijenja i razvija. Tak kada ostaje sam u Alkibijadovu podrumu
upoznajemo pravog preplašenog dječaka koji dršće na svaki šum iz
podruma.

«Jedna stvar nije jasna. Tko je dozivao mamu? On? Koješta! Nije Mungos
beba! Ne, mamu nije nitko zvao. Neobično je tiho u Alkibijadovu
podrumu. Toliko tiho, da jasno može čuti otkucaje vlastitog bila.
I ne samo to. Čini se da čuje kako podrum diše. Jest, baš kao da diše.
To nije moguće. Zašto bi disao neki Alkibijadov podrum? Zašto bi disao
bilo koji podrum na svijetu?»

Iako naslućujemo da je nesretan, pravog Mungosa upoznajemo tek u
njegovu odnosu sa starcem iz staračkog doma, Tugoljubom Prvim.
On mu je pružio prijateljstvo, a Mungos mu je uzvratio brigom kao o
rođenom djedu. Na kraju kada saznajemo priču o Mungosu on u nama
izaziva sažaljenje i želju da mu pomognemo.

Praporac
Promišljeni dječak koji prvo razmisli prije svakog svog postupka.
On je bio i prvi koji je Mungosu jasno stavio do znanja da ne može
zavladati Ulicom lipa.

«Došljak je pogledao najprije Praporca. Osjetio je valjda na neki način da
je Praporac u Ulici lipa najvažniji.»








Veslonožac
Svoj nadimak je dobio od oca jer stalno vesla nogama na svojoj dvokolici.
On je hrabar i prati Mungosa do stana, vraća se i pokušava otkriti tajnu.
I sam Mungos priznaje da su Praporac i Veslonožac hrabri dječaci.

«Praporac i Veslonožac bili bi opasni protivnici – ozbiljno je prosuđivao
Munogos.»

Veslonožac je štuljiv i bistar dječak koji brzo donosi zaključke.

«Mungos zbunjeno pogleda Veslonošca. Morao je priznati, bar sebi je
morao, da Veslonožac nije naivan protivnik. On ne govori mnogo,
ne toliko kao Praporac, ali misli brzo. I što je još gore, točno pogađa.»

Šapica
Plah dječak koji često nasjeda šalama svojih prijatelja.
On je dječak «... koji je dobio nadimak jer se dugo nije usudio hodati
bos. Nježan, povučen, čak i naivan. Zamisli, uvjerili su ga da je pred
Alkibijadovim podrumom zakopano blago!»

Mungos u njemu prepoznaje «poštara» i laku metu, ali njegova pobjeda
nije dugog vijeka jer ovaj mali dječak pronalazi hrabrosti da mu se
suprotstavi.

«Šapica je drhtao, silno napregnut i silno uzbuđen. Hoće li izdržati? Mora!
Ako još jednom popusti, Mungos će ga ucjenjivati do smrti. Sada konop,
a kasnije tko zna što! Možda stol ili ormar. Ili štednjak. Ili novac iz tatine
novčare. Ne, neće popustiti.»

Ova Šapičina hrabrost bila je ključna i za odnos ostalih prema Mungosu,
bio je to trenutak kada je družina nadvladala svoj strah.

Cvrkutalo
Svoj nadimak je dobio zbog svoje brbljavosti i nepromišljenosti.
Ispočetka se prema Mungosu ponaša kao ulizica, ali i sam ubrzo shvaća
kako je to lažno prijateljstvo. Veliki Tom je najbolje opisao Crvkutala ovim
riječima:

«Samo Cvrkutlao nije znao izabrati stranu – reče Tugoljub Prvi.
- Varaš se! Izabrao je! Doduše u podne se razbolio. Naime, htio je da
povjerujem u njegovu bolest, jer mu se činilo da bi najlakše izmakao
neprilikama da ode u bolnicu. Kasnije se predomislio. Izabrao je svoju
ulicu. Njemu treba vremena, mora se najprije snaći u događajima,
ali kad se snađe, sumnjam da bi bio lošiji od ostalih.»




Latica
Jedina djevojčica u družbi, hrabra i iskrena prijateljica. Ona se odmah
htjela suprotstaviti grubom došljaku, ali pristaje na njegove uvjete zbog
straha za prijatelje.

«Ako se vi bojite, ja ću poći! – reče Latica i htjede ustati s ograde.
Nije ustala. S jedne strane ju je uhvatio Praporac, a s druge
Veslonožac.»

Latica je vesela i dovitljiva djevojčica koja sa svojim ujakom Velikim
Tomom ima vrlo dobar odnos i od njega sazna i dobije sve što poželi.

Veliki Tom
Liječnik i Latičin ujak. On je i veliki prijatelj djece iz Ulice lipa koji je
ujedno i pun razumijevanja za njihove dječje brige. On je odrasla osoba
koja se još uvijek živo sjeća svog djetinjstva i odrastanja i svih
komplikacija s kojim se djeca ponakad susreću u svom odrastanju;
od borbe s lošim ocjenama do uvjerenja da ih nitko niti voli niti razumije.

Tugoljub Prvi
Neobičan starac iz staračkog doma, i sam pomalo osamljen pa povremeno
pobjegne iz staračkog doma. On prvi uočava da je Mungos Nevada samo
jedan osamljeni i uplašeni dječak i uz pomoć Velikog Toma uspijeva
pokazati Mungosu da nije sam i da ima onih koji će mu pomoći.

Dojam o djelu:
Strah u Ulici lipa počela sam čitati kao napeti kriminalistički roman u
kojem jedan zao i opasan lik dolazi u mirnu ulicu, i dovodi u opsanost
dobru i miroljubivu djecu koja nisu navikla na silu i grubost.
Sa zabrinutošću i zebnjom sam čekala na kakva opasna i strašna djela će
Mungos Nevada prisilti djecu, da bih s vremenom shvatila da čitam priču o
jednom zbunjenom i osamljenom dječaku koji je sam sebe uvjerio da ga
nitko ne voli. Bilo mi je drago vidjeti kako su djeca smogla snage i
odlučnosti da se suprotstave Mungosu. Najljepši dio romana bili su mi
ulomci u kojima se vidjelo kako dobrota i razumijevanje Velikog Toma i
Tugoljuba Prvog otapaju masku neprijateljstva i kada se iza krinke
Mungosa Nevade pojavljuje običan nesretni dječak Darko spreman da se
suoči sa svojim slabim ocjenama i krene u borbu za stjecanje pravih
prijatelja.

- 21:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Sebični div

SEBIČNI DIV



Mjesto radnje:
Divov vrt

Tema:
Bezosjećajnost, pohlepa i sebičnost osobine su koje ljudi moraju uvidjeti
i mijenjati ih.

Ideja:
U životu treba činiti dobra djela i dobro će se dobrim vratiti kad tad.

Kratki sadržaj:
Djeca se igraju u divivom vrtu koji je prepun prekrasnog cvijeća i sočnih
breskvi. Nakon sedam godina div se vraća u svoju kuću i ljutito rastjera
svu djecu iz dvorišta. Sagradio je visoki zid oko svog imanja i zavukao
se u kuću. Djeca se više nisu imala gdje igrati. S vremenom su divovo
dvorište zavolili jedino snijeg i mraz. Izmjenjivala su se godišnja doba,
a u divovom dvorištu snijeg nikad nije kopnio, lišće na granama nije
listalo, ptice nisu pjevale. Jednog dana začu se pjev konopljarke,
presta tuča i vjetar prestade hučati. Div skoči iz kreveta uvjeren da je
stiglo proljeće. Vidjevši ga djeca pobjegoše, a u vrtu ponovno zavlada
zima. Div shvati da je pogrešio, sruši maljem zid i pusti djecu da se igraju
u njegovom dvorištu. Proljeće se vratilo i vrt zazeleni. Bilo je tako sve do
divove smrti. Nagrada za promjenu divova ponašanja je njegov odlazak
u raj.

Analiza likova:
Div
Sebičan, pohlepan, netolerantan, ne želi ništa podijeliti s drugima.
Navedene ga osobine udaljavaju od ljudi te ostaje sam i s vremenom
postaje nesretan. Uvidjevši svoj pogrešan životni stav div se mijenja.
Postaje tolerantan, nesebičan i voljan je sve svoje podijeliti sa drugim
ljudima. Prijatelji su se vratili i div više nije bio sam i napušten.

Djeca
Djeca nalaze mjesto za razonodu i zabavu u divovom vrtu.
Ona su bezazlena i razigrana. Boje se diva i bježe pred njim iz
njegovog vrta. Opraštaju mu njegovu pohlepu i bezosjećajnost,
te se vraćaju natrag u njegov vrt na igru.

- 21:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Romeo i Julia

WILLIAM SHAKESPEARE:
ROMEO I JULIJA



Tema:
Sjajna, čudesna, neiscrpna, duboka i veličanstvena ljubav dvoje mladih ljudi koja kao da kroz cijelu priču strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi.
To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja
istovremeno spaja i razdvaja.

Ideja:
Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva
besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi
pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate
ljubavi i početak najveće tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je
sama po sebi besmislena, ali je na neki način bila nužna da se nadvladaju
ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeđuje mržnju.

Kratki sadržaj:
Uvod
Već u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji, Montecchi i
Capuleti, u svađi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja
završava upozorenjem kneza Escala. Naslućujemo da je Romeo zaljubljen
u Rosalinu, djevojku iz roda Capuletija.

Početak
Glava obitelji Capuleti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema
Rosalini navede ga da dođe na zabavu.

Zaplet
Na zabavi Romeo susreće Juliju. Između njih se rodi ljubav, čista i iskrena,
bez ograničenja koje nameće mržnja između njihovih obitelji. Romeo tek
tada shvaća pravi smisao života. Romeo i Julija se tajno vjenčaju.

Vrhunac
U jednoj svađi, Tibaldo, Capuletijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog
prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja Romeo ubija Tibalda.
Zatim mora pobjeći jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom,
knez osuđuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema
Juliji priječe ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.

Rasplet
Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog
plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea,
ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći
spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati,
a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne
dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capuletija i
misleći da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire.
Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio,
zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.

Kraj
Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi obiju obitelji.
Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvaćaju da je uzrok
tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i čistoj ljubavi
i time donijela svima golemu nesreću.

Sociološka i psihološka karakterizacija glavnih likova:
Romeo
Mladić iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki način
žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji
Capuleti. Nerazumnu mržnju pobjeđuje njegova beskrajna ljubav i
odanost Juliji.

“Zublja sama
Nek od nje uči sjati. Djeva ta
Na crnom plaštu mrkle noći sja
Ko alem kam na uhu crne žene
– I nije vrijedan svijet krasote njene.
Uz druge djeve kao snježna, čista
Golubica u jatu vrana blista.
Kad ples se svrši, ja ću je potražit
I uz nju blagu divlju ćud ću razblažit.
Sad vidim da je to mi prva ljubav
Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.” Citat (str. 74.)

Romeo shvaća da je sreo sudbinu te je spreman učiniti sve.
Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo a ne reći
da je poduzetan i hrabar mladić. Pun je vedrine i mladenačkog zanosa.
Nikad mu ne ponestaje motiva sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije
život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i
izaziva veliku tragediju.











“Dvije ponajljepše zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oči njene neka sjaju
Na njinoj stazi dok se ne vrate.
Ej, da su njene oči tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijeća od sunca,
A njezine bi oči na nebu
Obasjale sav svemir takvim sjajem
Te ptice bi ko obdan zapjevale.” Citat: (str. 83.)

Julija
Potječe iz ugledne obitelji Capuleti, a susret s Romeom označit će
njen život. Shvaća kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju
odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka.

“Iz ljute mržnje niče ljubav medna!
Ah, prekasno te ja upoznah bijedna
I nemila je srca mog sudbina
Da mora ljubit mrskog dušmanina!” Citat: (str. 78.)

Spremna je odreći se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s
Romeom.

“Romeo, o Romeo! Zašto si
Romeo? O zataji oca svog,
Odbaci ime to – il ako ne ćeš,
Prisegni da me ljubiš, pa ću ja
Poreći da se zovem Capuleti.
ROMEO (za se). Da slušam još il da odgovorim?
JULIJA. Tek tvoje ime moj je dušmanin
Jer ti si ti i bez tog imena.
“Montecchi” nije niti ruka niti noga
Niti lice niti trup ni drugo ništa
Što pripada muškarcu. Drugo ime
Na sebe uzmi – ime nije ništa!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.
Baš tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinu svoju divnu
Sačuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime
Jer ono nije dio bića tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu!” Citat: (str. 84.)



Metaforičnost:
Metaforičnost u ovom romanu uočava se u monolozima glavnih likova,
a izražena je u prvim razgovorima između Romea i Julije.

“ROMEO. Tko nije nikad osjetio rana
I brazgotini taj se podsmijeva
– Al tiho! Kakva svjetlost prodire
Kroz onaj prozor tamo? To je istok,
A Julija je sunce. – Sunašce,
Izađi sada i udavi mjesec,
Što zavidan je, smućen već i blijed
Od bijesa što si ljepše ti od njega,
A služiš njemu. Zato nemoj njemu
Da služiš više kad je zavidan.
Livreja mu je vestalska zelena
I bijela, kakvu tek budale nose
– Odbaci je –“ Citat: (str. 82)

”A bujna glazba tvog jezika
Nek objavi svu sreću naših duša
Što daje nam je ovaj susret mili.” Citat: (str. 108.)

Najzanimljivije u romanu:
Najzanimljiviji dijelovi u romanu su prvi susret između Romea i Julije,
te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.

Susret Romea i Julije zanimljiv je jer označava bit ovog romana, ljubav.
Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna,
savršena i jedinstvena. Ona je više od obične ljubavi, više od smrti i od
samog života, zato je ovaj dio značajan.

Borba između Tibalda i Mercuzija također je jedan zanimljivi dio.
U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio označava početak ove čitave
tragedije i sudbonosnih događaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok
tragedije prije svega mržnja između dviju obitelji, ali istovremeno razlog
je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteća ljubav koja se, prema
priči, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugačijim
okolnostima tijek ovih događaja krenuo prema sretnijem kraju.

“LORENZO. E, takva divlja naslada imade
I divlji kraj – u slavlju svome gine,
Baš ko barut, kad se s vatrom združi,
U isti tren se s njom i raspline.
I najslađi se med nam gadit stane
Kad okus mu je najugodniji
Jer jedući uništavamo tek
– Pa zato budi umjeren u milju,
Jer naglost ko i tromost kasni k cilju –.“ Citat: (str. 107)
Dojam o djelu:
Kad sam dobio knjigu, mislio sam da je to priča o kojoj se već sve zna.
Zatim sam je počeo čitati i tako, stranicu po stranicu, shvatio sam da je
ona i sada posebna, tim više što u vremenu u kojem živimo previše
mržnje ima u svijetu oko nas. Ono što tu knjigu čini posebnom je da od
početka naslućujemo nesretan kraj i ta se slutnja osjeća i u najsretnijim
trenucima u priči. U tome je sva ironija ovog djela. Ova će priča uvijek
ponovno oživljavati u svim generacijama koje osjećaju ljubav.
Ona će uvijek buditi mladost i uzbuđenje u čovjekovom srcu.

“Da li je tragedija Romeo i Julija doista istinit događaj ili nije, neće se
valjda nikad pouzdano utvrditi, ali tradicija o tome živi još i danas te se u
Veroni na jednom vrlo romantičnom mjestu strancima pokazuje neki stari
sarkofag, za koji tvrde da je bio lijes Julije Capuletijeve. Ako Romeo i
Julija možda i nisu živjeli u Veroni, živjet će vječno u ovoj tragediji.”


- 21:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Put u središte zemlje

JULES VERNE:
PUT U SREDIŠTE ZEMLJE



Mjesto radnje:
Hamburg (Njemačka), Island

Vrijeme radnje:
1863. godina

Tema:
Putovanje profesora Otta Lidenbrocka i dječaka Axela u središte Zemlje.

Osnovna misao:
Treba biti uporan kako bi se nešto ostvarilo.

Likovi:
Stric Otto Lidenbrock, dječak Axel, vodič Hans i Marta

Kratki sadržaj:
U nedjelju 24. svibnja 1863 god. gospodin Otto Lidenbrock,
koji je bio profesor mineralogije, a bavio se i geologijom
i proučavanjem starih knjiga, vratio se kući ranije nego inače.
Odmah je žurno krenuo u svoju radnu sobu i pozvao svog nećaka
Axela da mu se pridruži. Stric je uzbuđeno pokazivao staru knjigu
koju je toga dana kupio. Bila je pisana na islandskom jeziku i govorila
je o životu norveških prinčeva u XII. stoljeću. Iz knjige je iznenada
ispalo pismo koje je kasnije navelo profesora i njegovog nećaka na
čudno putovanje. Dešifrirali su pismo, a u njemu se govori da je neki
Arne Saknussemm preko kratera Sneffelsova Yocula bio u središtu
Zemlje, i poziva da to učini i onaj koji uspije dešifrirati pismo.
Kada su proučili kartu s naznačenim mjestima krenuli su iz
Hamburga u Island, odakle je trebao početi njihov put u središte
Zemlje. U jednom selu unajmili su vodiča Hansa koji je pošao sa njima.
Počeli su se penjati na ugašeni vulkan kroz koji su trebali stići do središta
Zemlje. Put je bio dug i naporan. Dok su lutali podzemnim hodnicima
dječak se odvojio od strica i vodiča i potom se izgubio. Dječak ih je dugo
vremena tražio. Kasnije, kada se našao između zidina, počeo je vikati i
dozivati i baš na tom mjestu čuo je strica i vodiča kako ga dozivaju.
Bili su jako daleko ali su se ipak čuli. Stric je rekao dječaku da kaže jednu
riječ i pogleda na sat, pa će izračunati koliko su udaljeni. Dječak je krenuo
dalje i slučajno se poskliznuo i pao. Kad se probudio nalazio se u spilji
gdje su ga donijeli stric i vodič. Njemu se učinilo da čuje pjusak valova.
Stric mu je rekao da se odmara. Kada se oporavio opet je čuo valove.
Uskoro su naišli na more pod zemljom.

- 21:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Regoč

IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ:
REGOČ



Bilješke o piscu:
Ivana Brlić Mažuranić rođena je 1874. godine u Ogulinu, gdje je i živjela
do svoje šeste godine. Poslije toga živi u Zagrebu i pohađa privatnu školu,
posvećujući osobitu brigu izučavanju jezika, te je u najmlađim godinama
govorila i pisala francuski, a kasnije je još naučila njemački, ruski
i engleski jezik. Objavila je sljedeća djela: "Valjani i nezadovoljni",
"Škola i praznici", "Slike", "Čudnovate zgode šegrta Hlapića",
"Priče iz davnine", "Knjiga omladini", i još neka poučna djela.
"Priče iz davnine" doživjele su niz izdanja u zemlji i prevedene su
na desetak europskih jezika: engleski, švedski, češki, danski, ruski,
slovački, njemački, francuski, talijanski i ukrajinski. Neki strani književnici
povezivali su "Priče iz davnine" s narodnim pričama, ali poznato je da se
radi o originalnom djelu koje sa narodnim pričama povezuju samo likovi i
mjesta iz hrvatske mitologije. Ivana Brlić Mažuranić umrla je u Zagrebu
21. 09. 1938. godine.

Mjesto radnje:
Legen grad, selo

Vrijeme radnje:
Davno

Tema:
Prijateljstvo između diva Regoča i vile Kosjenke, te njihov put u nepoznati
kraj.

Osnovna misao:
Ne treba se svađati i veseliti tuđem zlu.

Likovi:
Regoč, Kosjenka, Lilja, djeca, baka i djed

Kratki sadržaj:
Jedne ljetne noći dok su čuvari konja spavali sa oblaka su se spustile vile, kako bi se po vilinskom običaju malo poigrale sa konjima. Kosjenka je bila
mala vila koja je te noći prvi put sišla sa oblaka. Uhvatila je najbližeg
konja koji ju je ponio u daleki svijet. Jurili su iznad polja, rijeka, brda i
dolina. Kosjenka se čudila i divila svemu što je vidjela, a najviše joj se
svidjelo kada su projurili pokraj šume kraj koje su bila dva polja i dva
sela, a malo dalje jedna velika rijeka. No konj nije htio stati nego je i dalje
jurio sve dok nisu stigli do ruševina grada Legena, gdje je Kosjenka uz
pomoć svog vilinskog vela nekako uspjela sići, a konj je ojurio dalje u
ravnicu. Kosjenka je hodala kroz grad očekujući neko čudo, ali na sve
strane su bile samo ruševine. Iznenada, ispod jednog zida ugleda čovjeka
kako spava na toj hladnoći. Bio je to Regoč koji je već tisuće godina živio
u Legenu, a jedini posao mu je bio da broji kamenje Legena grada.
Kada su se upoznali Kosjenka ga je nagovorila da pođe s njom u
nepoznato i upozna ljepote svijeta, što je sigurno zanimljivije od brojenja
kamenja. Da bi lakše putovali Kosjenka od bisera stvori mali koš u kojem
se udobno smjestila i koji je Regoču zakačila za uho. Kosjenka odluči da
krenu do ona dva sela sa dva zlatna polja i to kroz zemlju da bi vidjeli što
ima pod zemljom. Dalje je sve bilo ravno, bezbroj putova i stupova.
Odluče da idu ravno, ali kad Kosjenka ugleda dvorac sa blagom nagovori
Regoča da ju spusti. I dok se Regoč odmarao Kosjenka pomaknu štapić
i uništi zemlju i razdjeli je od Regoča. Kosjenka se pomiri sa sudbinom
misleći da će umrijeti, jer će Regoč zaboraviti da su zajedno krenuli na
put. No, prevarila se. Regoč ju je spasio i krenuli su dalje nedirajući ništa.
Kada su na zemlji pronašli lišće znali su da su došli do šume pored zlatnih
polja. Izašli su na površinu, i to među djecu dvaju sela što su se zajedno
igrala. Kosjenka je na livadi plesala zajedno sa djecom, dijelila bisere kao
da joj više neće trebati i odlučila je da će tu zauvijek ostati.
Regoč je razgovarao s Liljom, najmudrijim dječakom koji mu je rekao da
je zabrinut jer su se dva sela posvađala. Čuo je da će starješine njegova
sela srušiti nasip rijeke Zlovode koja će potopiti susjedno selo.
Liljo je znao da će i njegovo selo nastradati jer nije toliko visoko koliko
su odrasli mislili da je. I dok su tako razgovarali začu se buka u ravnici.
Regoč podiže Lilju i ugledaše rijeku Zlovodu kako poplavljuje zlatna polja.
Svi se uplašeni skupiše oko Regoča i zamole ga da svojom snagom
zaustavi vodu. Regoč stavi djecu na brdašce pored nasipa i nekako uspije
ponovno napraviti nasip, ali je do tada voda već sve poplavila.
Nije bilo ni polja ni seljaka. Regoč probije rupu u zemlji kako bi voda otišla
i kako bi polja ponovno bila plodna. No više nije bilo odraslih da ih nauče
kako se to radi. Svi su bili tužni a najviše Regoč, koji im je želio pomoći
ali nije znao kako, a i zaželio se svog pustog Legena gdje je u miru
brojao kamenje stotinama godina. Iznenada Kosjenka poviče i svi
pogledaju prema selu gdje ugledaju baku i djeda kako im mašu i koji
su bili jedini toliko mudri da se sakriju na tavan i tako prežive.
Djed i baka su naučili djecu orati i sijati. Po savjetu djeda i bake sagradili
su samo jedno selo, jednu crkvu i jedno groblje kako više ne bi bilo zlobe
i nesreće. Na sredini sela sagradili su kulu sa vrtom u kojem je boravila
Kosjenka, a Regoč se vratio u svoj Legen da i dalje broji kamenje.

- 21:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Priče iz davnine

IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ:
KAKO JE POTJEH TRAŽIO ISTINU



Bilješke o piscu:
Ivana Brlić Mažuranić rođena je 1874. godine u Ogulinu. Jedan dio svog
djetinjstva provela je u rodnom gradu, a preostali u Zagrebu u djedovoj
kući. Udala se u osamnaestoj godini za dr. Vatroslava Brlića. Bila je vrlo
obrazovana i načitana, govorila je i pisala francuski, njemački, ruski i
engleski. Svjetsku slavu i glas «hrvatskog Andersena» stekla je djelima
«Priče iz davnine» i «Čudnovate zgode šegrta Hlapića». Ta djela su
doživjela velik broj izdanja i prevedene su na petnaestak jezika. Ivana
Brlić Mažuranić je naša prva spisateljica - akademik, a dva put je
predložena za Nobelovu nagradu iz područja književnosti. Umrla je u
Zagrebu 1938. godine.

Vrsta djela: Bajka u prozi

Mjesto radnje: Šuma, krčevina

Vrijeme radnje: Vrlo davno doba

Tema: Potjehovo traženje istine

Ideja: Trebamo slušati svoje srce jer ono ne može pogriješiti kao razum

Kratki sadržaj:
Starac Vjest živio je sa svoja tri unuka na jednoj krčevini u staroj bukovoj
gori. Jednog proljetnog jutra poslao ih je u šumu da vide što je s pčelama.
U šumi je bilo još mračno i hladno od zime pa su pozvali Svarožića da im
donese svjetlost. Svarožić im je pokazao svijet i rekao im da ostanu uz
djeda i pomažu mu dok ne umre. Kad su se vratili kući, zaboravili su što
im je Svarožić rekao i tada je Bjesomar, koji je mrzio Vjesta jer ga je
gušio dim njegove svete vatre (simbol poštenja), poslao svoje male
bjesove da obmanu unuke i tako uništi starca. I Marun i Ljutiša su
podlegnuli riječima malih bjesova, ali Potjeh je ostao pri istini i pošao ju
je tražiti. Njegov bjes ga je pokušavao obmanuti cijelu godinu, ali Potjeh
je ostao pošten kao i prije dok su njegova braća postajala sve tvrđeg srca.
Tako su zamalo ubila vlastitog djeda, a uto je Potjeh poginuo kad je
saznao istinu i da se ogriješio o djeda kojeg nije smio napustiti, poginuo i
njegov bjes je počeo cičati i vrištati od žalosti. Tako su bjesovi braće
iskočili iz njihovih torbi i oni su potrčali i spasili djeda... Zatim su sva
trojica pošla do Svarožićevih dvora pred kojima je Potjeh sjedio i plakao
jer nije mogao ući i djed je umro za njega i proveo ga kroz vrata...
Bjesomar je od ljutnje odrezao rogove svoj trojici bjesova, ali njegova
sramota i neuspjeh su ostali.
Likovi:
starac Vjest
njegovi unuci: Marun, Ljutiša, Potjeh
Svarožić
Bjesomar
Potjehov bjes

Analiza likova:
Vjest
Mudar i pošten starac, spreman na oprost i žrtvu za dobro.

«Vjest bijaše mudar starac...»
«Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utješi,
da mu pomogne...»

Marun
Slabog karaktera, povodljiv, lakovjeran i nepromišljen, od zaslijepljenosti
bogatstvom mu srce potpuno otvrdne.

«Marun i ne promisli, je li istina, što mu bjes govori nego se obradova i
onda reče djedu, kako mu bjes šaptaše.»

Ljutiša
Također slabog karaktera i povodljiv, lakovjeran i nepromišljen, ali mu
srce od borbi nije toliko otvrdnulo.

«Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli...»

Potjeh
Iskren, prezire laži i prijetvorbe, jedini nije poslušao bjes, greška mu je u
tome što nije slušao svoje srce, poginuo je za istinu.

«Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bjesa, niti da
laže djedu, nego otepe bjesa nogom i reče djedu: »Ne znam, djede, ni
što sam vidio, ni što sam čuo.»

Svarožić:
Simbol Sunca, Boga; «zlatno momče», mudar i pun dobrih savjeta za
život.

Bjesomar:
Zao, mrzi Vjesta zbog vatre i dima koji ga je gušio, želi ovladati Potjehom
i braćom kako ni se riješio starca, za neuspjeh krivi druge, sklon ljutnji.





Potjehov bjes:
Malen i crn, izuzetno vragolast i uporan iako tu upornost pokreće strah od
Bjesomara, no u njemu se skrivaju i pozitivne strane koje se pokažu u
njegovom žaljenju za poginulim Potjehom, priviknuo se na Potjeha i
njegove pozitivne osobine

«Naučio se bjes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog
živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao,
niti mu je tko zanovijetao, niti mu tko zapovijedao. A sad, pomisli li
pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara,
a među pet stotina bjesova, sve samih bjesnih prica, kao što i on sam
bijaše. Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se,
snuždi malo - pa sve jače. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga, ludo i
bezglavo čeljade, što čas prije likovaše, stade sada plakati i revati i
valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada.»

Citati:
Protrne od radosti Potjeh i reče: »Moj božiću Svarožiću, koliko te čekam!
Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam činiti? Evo se ovdje kinim i
mučim i dozivam svu mudrost godinu dana - i nikako da se dosjetim
istini!«

Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom.
»Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti da ostaneš uz djeda svoga, dok mu
ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi«, - reče
Svarožić.

A onda još reče: »Mislio sam, da si ti najmudriji od braće, a eto ti baš i
jesi najluđi. Kiniš se i mučiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš
istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo da se
povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine i bez mudrosti!«

Tako reče Svarožić i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim
pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga.

U ovom odlomku se nalazi i poruka za čitatelja koja kaže da treba slušati
svoje srce jer se svi odgovori nalaze u njemu. Razum često griješi, a da
mi tog nismo ni svjesni, no srce uvijek govori pravo. Također, odlomak
govori da se ne isplati uvijek žrtvovati kako bi se nešto otkrilo. Zapravo,
ove rečenice nas navode na detaljnije razmišljanje o nama i našim
postupcima...







Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i ne zaustavljaju se do pol
zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se
zaustavljaju na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije
koprcaju jedan preko drugoga. Tako se spušta i hohoće družba dva tri
puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im
se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj
domislio istini. Amo tamo, amo tamo, al onda odluči Potjeh: »E, nema
smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava
sam došao ovamo.«

Ovaj citat pokazuje kolika je Potjehova ustrajnost u traženju istine i otkriva snagu njegova karaktera. Bilo bi lijepo kad bi svi ostajali toliko ustrajni u svom naumu iako bez nekog pokretača iz pozadine (kao Potjehov bjes koji je bio motiviran strahom). Ali, tu se očituje i dvojba koja se svakodnevno javlja i u našim životima, samo što ovdje privlačnost zabave ne ostavlja utjecaj, a Potjeh joj odolijeva.

- 21:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Eko Eko

HRVOJE HITREC:
EKO EKO



Bilješke o piscu:
Hrvoje Hitrec rođen je 1943.godine u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše priče, romane, humoreske, filmske i televizijske scenarije. Poznati su mu romani: Smogovci, Pustinjakov pupak, Manijek i Ur. Napisao je i knjige za djecu: Eko-Eko i Kratki ljudi.

Vrsta djela:
Dječji znanstvenofantastični roman

Mjesto radnje:
Mjesto radnje je Jaruga, naselje između grada i planine. Radnja se događa i u svemiru na planetu Zmaz gdje je vladala velika nečistoća

Citat: "I mramorni pod prekriven smećem visokim pola metra, a
prijestolje okruženo tonama sagnjelih kosti, požutjelih masnih
papira i kilogramima crvljivog voća i povrća."

Radnja se događa i na planetu Bon gdje vlada veliki red i čistoća.

Vrijeme radnje:
Radnja počinje u ljeto, a završava u jesen iduće godine.

Tema:
Tema djela je želja djevojčice Vesne i njenih prijatelja da pomognu izvanzemaljcu Eku i njegovim Boncima da ih oslobode vladavine Zmaza.

Ideja:
Trebamo svakako čuvati svoj planet Zemlju od uništenja prirode, ljudi i životinja. Mi bismo isto trebali Bonce i žderije kako bismo očistili naš planet kojeg su ljudi svojim nemarom i nebrigom za budućnost jako uništili.

Bilješke tijekom čitanja:
- Vesna i blizanci Toki i Voki odlaze kod Anine pećine
- Vesna radoznalo ulazi u raketu, povuče polugu i odleti u zrak
- Vesna s vjevericom Perjanicom odlazi brati gljive gdje susreće
čovječuljka, možda metar visoka, obučena u svjetlucavo odijelo stisnuto
oko struka širokim srebrnim opasačem za koji su bili zadjenuti neki
čudni predmeti, kao viljuške s kuglicama na vršcima šiljaka, koža lica i
prstiju bijaše plavičasta, nosnice poširoke, a oči srebrne...
- Vesna upoznaje dobroćudnog svemirca Eka-Eka koji dolazi s planeta
Bon-Bon
- Eko-Eko izgovara svaku riječ dva puta jer mu je pokvaren pretvarač
riječi
- Vesna upućuje policajce prema raketi Tokija i Vokija kako bi zamela
trag prave rakete
- Eko-Eko odvodi Vesnu u raketu i upoznaje je s robotom žderi-žderijem
- Zmazi i njihov vladar Smeć uhvatili su sve Bonce, žderije i sestru
Eku-Eku
- Toki i Voki donose kristal i tako spase Eka-Eka i svemirski brod
- Vesna donosi zlato nakon čega se popravio pretvarač riječi
- Eko, Vesna, Voki, Toki i Krcko odlaze letjelicom u svemir
- Vesna, blizanci i Krcko odlaze na planet Gmaz spasiti Eku i sve Bonce
- Krcko uhvati Mola, predstavnika Vaza, i zajedno sa ostalim Vazima
kreću u borbu protiv stanovnika Zmaza
- Dvooka Doli - (zapravo Vesna) sa cvijetom na glavi, zajedno sa Vazima
opkoljava planetu Gmaz
- Nakon sedmodnevne borbe, uništeni su svi Zmazi, a njihov vođa Smeć
je uhvaćen
- Oslobođeni su svi Bonci i Eka
- Susret Eka i Eke i odlazak sviju na planet Bon
- Velika radost nakon povratka Eka, Eke, Bonaca i zemaljske djece na
Bon
- Operacija na glavi Krcka
- Odlazak Vesne, blizanaca, Krcka i pet žderija na Zemlju
- Sretan povratak i velika radost roditelja nakon povratka njihove djece

Kratki sadržaj:
Djevojčica Vesna, blizanci Toki i Voki, Vesnin brat Mljacko i mentalno zaostali Krcko živjeli su u Jaruzi, u predgrađu, između grada i planine. Zajedno su se igrali, svađali, šalili i pravili nepodopštine. Jednom je Vesna išla brati gljive kod Anine pećine gdje je srela čovječuljka neobičnog izgleda. Vesna ga se jako preplašila, no kasnije je shvatila da je to miroljubiv i preplašen izvanzemaljac. Zvao se Eko-Eko. Budući da mu je bio pokvaren pretvarač riječi, ponavljao je svaku riječ dva puta. Došao je svojim brodom s planete Bon, s dva robota žderija. Bonci su bili svemirski smetlari koji su zajedno sa žderijima čistili svemir. Ostale Bonce, kao i sestru Eku, oteli su neprijatelji Zmazi i njihov vođa Smeć. Vesna je odlučila pomoći Eku, pa je zajedno s blizancima, Ekom i Krckom odletjela u svemir. Zajedno sa starosjediocima Vazima, odlučili su poraziti sve Zmaze i osloboditi Bonce i Eku. Nakon sedmodnevne borbe, uspjeli su uništiti Zmaze pomoću sapuna, šampona, deterdženta, kolonjske vode i cvijeća. Svi su Zmazi bili uništeni, a njihov vođa Smeć je uhvaćen.
Presretni Vazi ostali su na svom planetu Gmaz, a Vesna, Eko, Eka, blizanci, Krcko i oslobođeni Bonci vratili su se na planet Bon. Nakon velikog slavlja i tužnog rastanka, Vesna, blizanci, pet žderija i Krcko, kojem je Eka vratila razum vratili su se sretno na Zemlju. Iako su se bojali što će im reći roditelji, nije bilo batina, već su dočekani s poljupcima i zagrljajem sretnih roditelja.
Likovi:
Vesna, Eko-Eko, Toki, Voki, Krcko, Eka, Smeć, Mljacko, Mol, Zmazi, Vazi,
Bonci

Analiza likova:
Vesna
Bistra, znatiželjna, brzopleta, ničeg se ne boji, voli pomagati prijateljima,
ali i zbijati šale s njima. Pomaže Eku da porazi Zmaze, kako bi nakon
uništenja prljavštine i smeća opet na Zemlji i svemiru vladala čistoća i red.

Eko
Miroljubiv i dobroćudan izvanzemaljac, voli čistoću jer su Bonci, kao i on,
smetlari svemira, zauzvrat Vesni što mu je pomogla poraziti Zmaze daje
pet žderija kako bi stalno čistili Zemlju od smeća.

Toki i Voki
Blizanci, skloni zadirkivanju, igri i šali. Ipak, kad je potrebno vole
pomoći pa su tako pomogli Eku da oslobodi svoje Bonce i sestru Eku.

Smeć
Vladar Zmaza, boji se sapuna, deterdženta i kolonjske vode.
Nikada se nije okupao pa mu je i ogledalo reklo "Ti si najgadniji tip u
cijelom svemiru. Toliko si beskrajno oduran da ti je zlo i kad sam sebe
vidiš u meni, ogledalcu."

Krcko
Mentalno zaostali mladić, voli prijateljicu Vesnu i za nju bi sve učinio.
Zbog svoje visine i težine puno je pomagao Boncima, a oni su mu
zauzvrat vratili razum.

Analiza stila:
Stil u kojem je pisan ovaj roman je humorističan, duhovit i blizak djeci. To
se vidi na početku svakog poglavlja kada pisac prilikom svakog strašnog poglavlja navodi "Ova je priča čudna i strašna. Ako vas je strah, nemojte je ni čitati. Kad sam je ja prvi put čuo, kosa mi se digla na glavi kao pšenica u srpnju, a srce mi je lupalo kao afrički tam-tam."

Dojam o djelu:
Roman mi se sviđa jer su na smiješan način opisane neobične zgode djevojčice Vesne i njenih prijatelja. Na slikovit način je opisan život
ljudi i njihove okolice na Zemlji, Zmazu i Bonu. Čitajući roman često
sam se smijala kako su opisani likovi u romanu i njihov način izražavanja.

- 21:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Družba Pere Kvržice

MATO LOVRAK:
DRUŽBA PERE KVRŽICE



Bilješke o piscu:
Mato Lovrak rođen je 8. ožujka 1899. g. u Velikom Građevcu kod Bjelovara. Književničkim radom se bavio 50 godina. Najviše književničkih radova napisao je za dijecu. Posebnu popularnost stekli su romani “Vlak u snijegu” i “Družba Pere Kvržice”. Dramatizirani su, a prema njihovom sadržaju snimljeni su filmovi istoga naslova. U svojim djelima Mato Lovrak prikazuje djecu u igri, u školi, u obitelji, u različitim akcijama i pustolovinama. Mnoga Lovrakova djela prevedena su na druge jezika. Mato Lovrak umro je 1974. g. u Zagrebu.

Mjesto radnje:
Selo

Vrijeme radnje:
Lipanj

Tema:
Djeca obnavljaju stari mlin da bi ga predali na uporabu nesložnim
seljanima.

Osnovna misao:
Zajedničkim radom i trudom sve se može ostvariti.

Likovi:
Pero, Šilo, Medo, Milo dijete, Budala, Divljak, Danica, Marija, učitelj.

Kratki sadržaj:
Bio je mjesec lipanj. Pero se rano probudio i poveo kravu u polje. Imao je temperaturu. Sjećao se riječi koje je otac govorio majci o starom mlinu. Mlin je bio zajedničko imanje cijelog sela. Nakon što se potrgao most tako da se kolima ne može prijeći u mlin neki su seljaci htijeli da se most popravi, a drugi su se tome protivili. S vremenom seljaci su prešli mljeti u stari mlin, a svoj su mlin napustili. Pero je cijelo jutro o tome razmišljao i odlučio da skupi svoju družbu i obnovi stari mlin. Vratio se kući i veselo krenuo u školu. Pridružili su mu se prijatelji: Medo, Šilo, Budala, Divljak i Milo dijete. Iako su morali na vrijeme biti u školi otišli su na trešnju gazde
Marka da bi im Pero pokazao stari mlin. Odatle su ih potjerali tako da su otišli do starog zvonika odakle se mlin najbolje vidi. Tu im je rekao da će mlin biti njihov, a o detaljima će se kasnije dogovoriti. U školu su zakasnili, ali im je učitelj oprostio zbog poslova koje moraju raditi dok drugi spavaju. Taj dan i Pero je dobio nadimak. Zvali su ga Pero Kvržica. Sutradan su svi krenuli u mlin. Put do mlina je bio zapušten i pun granja.
Pored mlina je bilo mutno jezero. Sve je to trebalo očistiti i pokrenuti stari mlin. Svoje slobodno vrijeme su provodili u uređivanju mlina. Jednog dana u blizini mlina su pronašli bunar. Htjeli su ga očistiti da bi imali pitku vodu. Prvi je u bunar išao Medo, a kada su ga izvukli van bio je u nesvijesti. Srećom uskoro mu je bilo bolje. Sutradan su Peru spustili u bunar, ali dok su ga spuštali ispao im je lanac i Pero je pao u bunar. Uspjeli su ga spasiti, ali se prehladio i nije mogao ići u mlin. Do Perinog ozdravljenja za vođu je izabran Divljak. Misleći na Peru nastojali su napraviti što više posla. Napravili su mostić, očistili grane koje su smetale. U bunaru je bilo pitke vode. Kada se Pero vratio bio je sretan, a Divljak se naljutio i pobjegao.
S njim je otišao i Budala. Dječaci su se bojali da oni ne odaju njihovu tajnu. Zaprijetili su mu, ali je Divljak ipak sve ispričao djevojčicama, Mariji i Danici. One su došle u mlin i kada su već sve znale dječaci su ih morali primiti u grupu. Osim toga, djevojčice su znale čistiti, crtati i uređivati vrt. Već je skoro bilo gotovo i svi su bili sretni. Čuli su da se u selu odrasli opet pokušavaju dogovoriti o popravku mlina, ali im to nije uspjelo. Družba je odlučila predati mlin seljacima na zadnji dan škole. Kada su jednog dana došli do mlina vidjeli su izgaženi vrt i pošarane zidove mlina. Znali su da je to učinio Divljak. Družba nije odustala, svu su štetu popravili i očistili su mlin. Kasno su se vratili kući i zbog toga imali probleme, ali tajnu nisu odali. Približavao se kraj školske godine i u mlinu je sve bilo gotovo. Samo se uljepšavalo ono što je već učinjeno. Motrili su na Divljaka da ne oda njihovu tajnu. Nekoliko dana prije završetka škole dječaci su sve ispričali učitelju i pokazali mu uređeni mlin. Dogovorili su se da se završna školska svečanost održi u mlinu. Na zadnji dan škole roditelji su kao i uvijek došli u školu, a među njima je bio i načelnik općine. Bili su tu i tamburaši.
Učitelj je pozvao da svi pođu do mlina. Čuo se žamor jer nitko nije mogao razumjeti učiteljev postupak. Ipak su krenuli. U mlinu su ih dočekala djeca gdje su zajedno proslavili obnovu mlina.


- 21:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Čudnovate zgode šegrta Hlapića

IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ:
ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA



Mjesto radnje:
Selo, okolica i jedan veliki grad

Vrijeme radnje:
Prije mnogo godina

Glavni lik:
Šegrt Hlapić

Sporedni likovi:
Gita, majstor Mrkonja, majstorica, pas Bundaš, Marko, kamenari,
crni čovjek, Rđavi Grga, težaci, Miško, pastiri, prosjakinja Janja,
prodavač košara.

Najvažniji događaji s putovanja:
1. dan putovanja:
- Šegrt Hlapć pomogao je starom mjekaru raznositi mlijeko
- Dostigao ga je pas Bundaš
- Pomogao je malom Marku pronaći guske

2. dan putovanja:
- Susret sa kamenarima (Hlapić ima jake čizme, čvrste šake i pametnu
glavu)
- Susret sa crnim čovjekom i spavanje ispod mosta

3. dan putovanja:
- Hlapić je ostao bez svojih čizmica
- Susret sa Gitom
- Hlapić je pomogao seljanima u sjenokoši, a Gita je izvela predstavu za
umorne sjenokoše

4. dan putovanja:
- Požar u selu u kući Rđavog Grge
- Hlapić je pronašao svoje čizme i sve ukradene stvari
- Grgina majka daje Hlapiću rubac sa srebrnim novcem za svojega Grgu
- Gita je pokazala Hlapiću brazgotinu na prstu nalik na križ

5. dan putovanja:
- Susret sa pastirom Miškom, pečenje kukuruza i krumpira na vatri
- Crni čovjek i Grga padaju sa kolima blizu Hlapića
- Hlapić Grgi daje rubac sa srebrnim novcem od majke
- Hlapić i Gita spavaju kod Miška
6. dan putovanja:
- Hlapić popravlja opanke Miškovoj braći i prosjakinji Janji
- Dolazak u veliki grad na sajam
- Gita prodaje siromahove košare
- Pomažu vlasniku vrtuljka
- Ostali su spavati na sajmu pod vedrim nebom

7. noć putovanja:
- Noć najvećih čuda za Hlapića
- Gita prepoznaje svog konja Sokola
- Saznaju za strašnu namjeru crnog čovjeka i odluče pomoći
- Putuju po noći do Markove kuće, pomaže im siromah sa sajma
- Sreću se sa majstorom Mrkonjom i vesele se susretu
- Odlaze do Markove kuće da ispričaju namjere crnog čovjeka
- Doznaju da je crni čovjek nastradao

8. Završetak:
- Hlapić, majstor Mrkonja, Gita i Bundaš vratili se sretno kući
- Saznajemo da je Gita Marica (kćer od majstora i majstorice)
- Hlapić je naslijedio magarca i kola

Odnos majstora prema Hlapiću:
Majstor je u početku bio vrlo strog prema Hlapiću, tjerao ga je da puno radi, bio je vrlo nepošten prema njemu i okrivljavao ga za stvari koje Hlapić nije uradio. Kasnije se mastor promijenio i zavolio Hlapića kao svojeg sina.

Odnos majstorice prema Hlapiću:
Majstorica je uvijek pomagala Hlapiću i veoma ga je voljela.

Koji su likovi u knjizi postali dobri:
Majstor Mrkonja
Kad su ga zlikovci zarobili u dubokoj šumi dva dana i dvije noći
razmišljao je o svom životu i shvatio da je krivo postupao sa Hlapićem.

Rđavi Grga
Kad mu je Hlapić dao rubac sa srebrnim novcem Grga je shvatio da
mora otići od crnog čovjeka i promijeniti se.

- 21:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Božićna bajka

NADA IVELJIĆ:
BOŽIĆNA BAJKA



Mjesto radnje:
Hrvatska

Vrijeme radnje:
Ratno doba

Ideja:
Kad postoji dobra volja sve se može učiniti za sreću drugih.

Glavni likovi:
- Zvijezda Večernjica
- Stric Mjesec

Sporedni likovi:
- Ljudi - veseli, kupuju darove
- Šumske životinjice - jeleni, srne, zečevi, ježići, krtice, žune,
voluharice, sove, medvjed, lisice, vjeverice
- Borić
- Djed Ivan

Kratki sadržaj:
U jednom selu crkvica je pogođena granatom. Nad crkvicom je vladala pustoš, nije bilo nikoga, ranjena je i treba je popraviti. Zvijezda Večernjica i stric Mjesec pozvali su šumske životinjice da pomognu obnoviti razrušenu crkvicu. Svi su došli. Načinili su ljestve i noseći kamen po kamen zazidali onu strašnu rupu. Mjesec je želio da radove završe do Božića. Životinjice nisu znale što je Božić, pa im je Večernjica predložila odmor i ispričala im što je Božić. Dok je ona pričala pojavio se borić. Ponudio se da ga unesu u crkvicu i ukrase. Vjeverice su donijele češere i žireve. Netko šapom, netko repom svi su čistili pod. I zvono je bilo potrgano. Večernjica je zamolila da probude medvjeda iz zimskog sna, da im pomogne podići zvono. On je pričvrstio zvono i otišao dalje spavati zimski san. Kad je osvanuo Badnjak sve je bilo gotovo. Svi stanovnici koji su morali otići zbog rata vratili su se u selo. Zvono je zvonilo na polnoćku. Lepršao je snijeg. Životinjice su ponosno promatrale ljude koji su išli u crkvicu. Bile su sretne što su pomogle slavlju. Crkvica je blistala kao dragi kamen. Večernjica je svima poželjela sretan Božić.

- 21:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bitka kod bistrice lesne

Bilješke o piscu:
Miroslav Krleža rođen je 1893. god., a umro 1981. god. u Zagrebu. Najznačajnije je ime hrvatske književnosti. Pisao je pjesme, romane, pripovijetke, drame, kritike i eseje. Najpoznatiji Krležin roman je “Povratak Filipa Latinovitza”, a osim njih i: “Na rubu pameti”, “Zastave”, “Banket u Blitvi”, te drame: ”Vučijak”, “Golgota”, “Gospoda Glembajevi”.

Vrsta djela:
Novela

Tema:
Smrt domobrana i težak seljački život

Osobine stiha:
Likovi govore kajkavskim dijalektom.
Akustičke, olfaktivne, vizualne i taktilne slike.

Kratki sadržaj:
Jednom od šestorice domobrana, Vidu Tvrdaku, umrla je žena i on je ostao sam sa dvoje male djece. Pred odlazak u rat on odlazi na Markov trg, u vladu, tražeći smještaj za svoju djecu, no kao i mnogi drugi seljaci toga vremena, nailazi na nerazumijevanje i odlazi potišten. Kraljevska vlast ponižava jednog seljaka ne želeći ga čak ni saslušati. Takav njihov odnos u seljaku budi jad, mržnju, ali i veliku nemoć i nemogućnost opiranja vlasti. Još jedan od domobrana doživljava nepravdu.
Nakon težeg ranjavanja ponovno ga šalju na bojište, oduzimajući mu šest tjedana odmora. U trenucima bitke kod Bistrice Lesne, bitke za život i smrt, on neprestano misli na učinjenu nepravdu. Matija Križ je tragikomičan lik o kojemu se sve saznaje iz dva pisma koja su sve što je ostalo nakon njegove smrti, a u njima se ocrtava sva jad i siromaštvo zagorskih seljaka. Novela završava opisom bitke kod Bistrice Lesne. To je najtragičniji dio u kojem se miješaju suze, blato i krv. Kod Bistrice Lesne prolila se hrvatska krv, tu su zauvijek ostala tijela Vida Tvrdaka, Franje Blažeka, Štefa Loborca, Štefa Lovreka, Imbre Leceka i Matije Križa.

Analiza likova:
Vid Tvrdak
Hrvatski domobran, brine se za svoju djecu, ali mu nitko ne želi pomoći.

Mate Pesek
Hrvatski domobran, tužno pogiba u Bitci kod Bistrice Lesne.
Kratki sadržaj:
Sedam junaka ove pripovijesti živjeli su tihim, gorkim i teškim životom, te
su se mučili na zemlji da opstanu. Bilo je to davne 914. za vrijeme vladavine Franje Josipa Prvog kada je bijednim hrvatskim selima i naseljima vladalo feudalno društvo. Mnoga sela su stradala od Turaka, ljudi poumirali od kolere i kuge, a samo se sjetimo katastrofe stubičke i ostalih bitaka. Onoga nedjeljnog jutra kad je trebalo da dođe do bitke domobran Trdak Vid bio je najtužniji jer nije mogao prestati misliti na svoju djecu koju nemože ostaviti samu kod kuće. Zadnju noć otišao je na Markov trg kako bi se potužio banu kako nezna što će sa djecom. Jadniku je žena umrla nekoliko dana prije. Ništa nije mogao učiniti te je djecu ostavio kod kuće. Pored Trdaka Vid stupao je Loborec Štef koji je bio stari frontaš te ga je rana na ramenu pekla pod remenjem koje je imao. Nije bio oženjen ni dva mjeseca kad su ga otrgli od njegove žene te ga bacili na frontu. Trebao je dobiti šest nedjelja dopusta no to su mu oduzeli. Bio je ogorčen još više kad nije bilo cipela za njega jer je bio na straži. Tražio je narednika no uzalud nije dobio cipele. Pošto je napao narednika otputovao je na frontu da ne dođe pred vojni sud. Tako su junaci vlakom putovali pa su u Karpatima promatrali kako su se mađarski vojnici međusobno pobili. Bilo je tiho nedjeljno jutro te su oficiri sa četama čekali zapovijed. Magla se polako spuštala, a u daljini su se čuli pucnjevi topova i pušaka. Kada je stigla zapovijed o napadu vladala je nervoza. Ruska strana je na njihov napad topovima žestoko uzvratila.Zviždaljke su počele zviždati iz sve snage, a domobrani su počeli trčati iz sve snage. Pored domobrana Lovreka Štefa trčao je Trdak Vid koji je odjednom pao na zemlju. Lovrek je mislio na najgore, te je ugledao svog prijatelja u krvi. Htio mu je pomoći ali je gospodin desetnik Pesek zaurlao na njega pa je morao nastaviti s borbom. Odjednom mu se zrno zabilo u prsa, a drugo u zemlju. Mislio je na Vida i na gospodina desetnika koji se izderao na njega. Odjednom je čuo mir i tišinu. Loborec Štef mislio je na svoje pravo i u tom trenu netko je počeo pucati na njega. Onako blatan, krvav i
izmoren već mu je svega bilo dosta pa se digao i počeo pucati iz svoje
puške, no nije dugo. U školi Bistrice Lesne mrtvozornik Palčić je čitao ostala pisma te rješavao poslove sa papirima. Taj dan nisu samo stradali desetnik Pesek sa šest junaka, već druga i treća satnija drugog voda. Ti seljaci cijeli su život gutali čađu i smrad, ustali su iz jednog groba i sada idu tiho u drugu jamu, u nepovrat.
Bilješke o piscu:
Miroslav Krleža rodio se 1893. godine u Zagrebu, gdje je završio pučku školu i nižu gimnaziju. Polazio je kadetsku školu u Pečuhu, a zatim poznatu vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, koju je bijegom napustio. Između prvog i drugog svjetskog rata pokretao je i uređivao razne časopise (“Plamen”, “Danas”, “ Književna republika”). Krleža je kao novelist bio vezan za prvi svjetski rat i malograđanski rat. Zbirka pripovijedaka Hrvatski bog mars snažna je slika ratnog bezumlja i tragičnih sudbina ljudi. Osim ratne novelistike značajan je i ciklus Krležinih drama s ratnom tematikom Vučjak, U logoru. Umro je krajem 1981. godine. Ostala najveća djela su mu Na rubu pameti, Povratak Filipa Latinovicza , Zastave, Leda, U agoniji, Gospoda Glembajevi, Deset krvavih godina itd.

Mjesto radnje:
Selo u Zagorju i Bistrica Lesna

Vrijeme radnje:
Bilo je to davne 914. za vrijeme vladavine Franje Josipa Prvog kada je bijednim hrvatskim selima i naseljima vladalo feudalno društvo.

Tema:
Knjiga Bitka kod Bistrice Lesne opisuje hrabrost i jad slavnih junaka koji su u poginuli u toj bitci.

Ideja:
Bez obzira na poraz ili pobjedu, rat je iz perspektive vojnika uvijek tragičan. Hrabrost se kadkada i ne isplati.

Bilješke tijekom čitanja:
- Na početku novele primjećujem težak način pisanja, dugačke i složene
rečenice koje mi je teško razumjeti
- Opis načina života rastužuje me
- Osjećam suosjećanje s “junacima”
- U pismima pred kraj novele vidim neku ironiju, vrlo su komična
- Osjećam veliko nezadovoljstvo i razočarenje jer nitko nije preživio

Najljepši ulomak:
“Divizijski mrtvozornik Palčić…” “…pozdrav od Ljubice Jankić.” (str. 29-30.)

- 21:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Poslanice apostola Pavla

POSLANICE APOSTOLA PAVLA



1. Poslanica Rimljanima
2. Prva poslanica Korinćanima
3. Druga poslanica Korinćanima
4. Poslanica Galačanima
5. Poslanica Efažanima
6. Poslanica Filipljanima
7. Poslanica Kološanima
8. Prva poslanica Solunjanima
9. Druga poslanica Solunjanima
10. Prva poslanica Timoteju
11. Druga poslanica Timoteju
12. Poslanica Titu
13. Poslanicu Filemonu
14. Poslanica Hebrejima

Poslanice su najstariji popisi kanonskih spisa ili knjiga koje je Crkva od početka smatrala nadahnutim i mjerodavnim za svoju vjeru. Redosljed poslanica koji je utemeljen od davnine ne temelji se na vremenu postanka. Smatra se da je prva poslanica napisana od godine 51. se zvala se "prva poslanica Solunjanima". Poslanice su sastavni dio Pavlova
misionarenja. Iz njih doznajemo temeljne točke Pavlove propovjedi kojoj je u središtu Krist raspeti i proslavljeni.

POSLANICA RIMLJANIMA
Poslanica Rimljanima je najopsežniji i teološko najbogatiji Pavlov spis. Sastoji se od: uvod, spasenje po vjeri, opća potreba spasenja, spasenje se ostvaruje vjerom u Isusa Krista, svetost Kršćana, božja vjernist i Izraelova nevjernost i dužnosti Kristovih vjernika.

Apostol Pavao naumio je širiti svoje misionarenje na zapad sve do Španjolske. Očekuje da će ga u tome potpomoći rimska crkvena zajednica. Smatra da Rimljane treba upoznati s Evanđeljem te im upućuje neku vrst pisma gdje iznosi svoje glavne stavove propovjedanja. Temeljnu tematiku navješta u "Spasenju po vjeri": Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ovo slika Božja za spasenje svakomu vjerniku, jer se u njemu očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: Pravednik će živjeti od vjere.

Od svog obraćenja, kroz 20-ak godina svoga misionarskog rada, Pavoao je sve više produljivao svoju ključnu spoznaju o jedinstvenoj ulozi Isusa Krista Sina Božjega za spasenje čovječanstva. To osvjedočenje bilo je pokretač misionarskog rada. U tom svijetu on je razumio Bibliju, povijest, smisao i nesmisao židovskog Zakona, smisao čovjeka, čovječanstva i svemira. To svoje dugotrajno iskustvo Pavao izlaže u poslanici Rimljanima. U njoj su posebno značajne teme: smisao apostolstva, definicija Evanđelja, naravna spoznaja Boga, čovječanstvo bez Krista, spasenje po Kristu, Abraham kao prototip vjere, Krist i Adam, misterij krštenja kao pokristovljenja, ropstvo Zakona i sloboda ljubavi, bit spasenja, poziv Izraela, moral koji proistječe iz povezanosti s Kristom. Sve se te teme slijevaju u jednu: opravdanje po vjeri.

Uvod

Pozdrav

Pavao, sluga isusa Krista
Pozvan za apostola,
Određen za Evanđelje Božje,
Koje je Bog unaprijed obećao
Po svojim prorocima
U svetim pismima
O svome sinu, koji je, po tijelu
rođen od potomstva Davidova,
A koji se uskrsnućem od mrtvih
-po duhu svetom-
pokazao kao sim Božji, sa svom vlašću:
Isus Krist, naš Gospodin,
Po kome smo i mi primili
Milost i apostolstvo
da na slavu njegova imena
propovjedamo poslušnost-vjeru
među svim narodima
među kojima ste i vi pozvani
da budete pripadnici Isusa Krista-
svim ljubimcima Božjim u Rimu,
pozvanima da budu sveti.
Milost vam i mir od Boga, Oca našega
i Gospodina Isusa Krista!



Spasenje po vjeri

Evanđelje-sila Božja
uistinu, ja se ne bojim Evanđelja
jer ono je sila Božja za spasenje
svakomu vjerniku, kako, u prvom redu
Židovu tako Grku.
Jer u njemu se očituje pravednost Božja,
iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano:
"Pravednik će živjeti od vjere"
1.Opća potreba spasenja
Sastoji se od više poglavlja:

*Slabost i krivnja pogana
*Krivnja Židova
*Kršenje Zakona
*Samo obrezanje ne opravdava
*Božja vjernost i židovska nevjernost

Zaključak:
Grijeh i krivnja su općeniti. Sve što Zakon veli veli onima koji su pod Zakonom, a cijeli svijet bude podvrgnut kazni Božjoj. Zakon služi samo točnoj spoznaji grijeha.

2.Spasenje se ostvaruje vjerom u Isusa Krisa

*Očitovanje Božje pravednosti
*Nema mjesta ljudskom ponosu
*Abraham opravdan vjerom
*Vjera osigurava konačno spasenje
*Adam i Krist-grijeh i opravdanje

3.Svetost Kršćana

*Krštnje sjedinjuje s Kristom
*Od ropstva k milosti
*Kršćanin slobodan od Mojsijeva zakona
*Učenici Zakona
*Unutrašnja borba
*Duh sveti donosi slobodu snagu i slavu
*Ljubav Božja prema nama

4.Božja vjernost i Izraelova nevjernost

*Prednost Izraela
*Bog nije nevjeran
*Bog nije nepravedan
*Uzrok Židovskog pada
*Opravdanje po vjeri
*Židovi su odbacili radosnu vijest (Evenjđelje)
*Nije odbačen sav Izrael
*Izraelov pad donio spasenje poganima
*Opomena kršćeanima poganskog porijekla

5.Dužnosti Kristovih vjernika

*Predanje Bogu
*Uslužnost iljubav u zajednici
*Ljubav prema neprijateljima
*Poslušnost državne vlasti
*Ljubav, srž svih zapovijedi
*Dan spasenja uskoro dolazi
*Obzir prema slabima u vjeri
*Sloboda i ljubav
*Kristov primjer

Zaključne napomene:
ovim riječima se obraća Rimljanima:
Ja sam osobno, braćo moja, za vas ovjeren da ste i sami puni čestitosti, prepuni svakog znanja i da ste kadri opomenuti jedan drugoga. Ali sam vam pisao-djelomično i slobodnije-da vas, tako reći podsjetim na poznato, oslanjajući se na milost koju mi je Bog dao dabudem službenik Krista Isusa kod pogana, da kao svećenik poslužim Evanđelje Božje, kako bi pogani postali ugodna žrtva, posvećena Duhom Svetim...

PRVA POSLANICA KORINĆANIMA
Korint je u Pavlovo vrijeme bio bogat slobodarski grčki grad sa dvije luke. Pavao je došao u Korint u svom drugom misionarskom putovanju. Ostao je tamo 18 mjeseci, gdje nas potanko izvješćuje o početcima korintske Crkve. Crkvenu zajednicu sačinjavali su većinom kršćani i nekolicina obraćenih Židova iz nižih društvenih slojeva osibito robova. Prvu poslanicu Korinćanima piše is Efeza, zbog razdora i nesuglasica u korintskoj Crkvi. Tom poslanicom želi uspostaviti jedinstvo duha i da odgovori na više praktičnih pitanja, koja su nastala u životu made Crkve.

Teme poslanice Korinćanima
*Raspravlja o jedinstvu Crkve i Kršćanske propovjedi
*Izlaže spolni i ženidbeni moral
*Daje temeljne smjernice o kršćanskoj slobodnoj savjesti
*Utemeljuje dužnosti propovjednika Evanđelja
*Raspravlja o izvanrednim darovima i službama u crkvi
*Uskrsnuće Kristovo koje je jamstvo našega uskrsnuća

Prva poslanica Korinćanima sastoji se od:
1.Osuda razdora i javnih sablasti

*Razdor među vjernicima
*Mudrost svijetska i mudrost Božja
*Prava uloga propovjednika
*Dostojanstvo Kršćanima
*Apostolska služba
*Opomene
*Rodoskrvnitelj
*Poziv na poganske sudova
*Bludnost

2.Odgovori na različita pitanja:

*Ženidba, neženstvo i djevičanstvo
*Blagovanje mesa žrtvovaog idolima
*Duhovni darovi-Himna ljubavi
*Uskrsnuće


Himna ljubavi
Himna ljubavi je najvažniji dio Prve poslanice Korinćanima, gdje Pavao
raspravlja o duhovnim darovima, očitovanje i djelovanje Duha Svetoga u izabranim vjernicima. Pavao ovdje uči da svi darovi dolaze od jednog te istog Duha, koji im daje u korist zajednice i zato obdareni treba da se njima služe u korist zajednice, a najveća je od svega ljubav koja mora vladati u svima. Bez ljubavi ništa nema svoj pravi smisao i svrhu postojanja.


Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi,
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja
i znao sve tajne,
i sve znanje;
kad bih imao puninu vjere,
tako da bih brda premještao,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih ništa.


Kad bih na hranu siromasima
razdao sve svoje imanje,
kad bih tijelo svoje predao
da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao,
ništa mi koristilo ne bi.
Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva;
ljubav ne zavidi,
ne hvasta se,
ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje,
ne razdražuje se,
zaboravlja i praŠta zlo;
ne raduje se nepravdi
raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nigda ne prestaje.
Proroštva? Ona će isčeznuti!
Jezici? Oni će umuknuti!
Znanje? Ono će nestati.
Jer, nesavršeno je naše znanje,
i ne savršeno naše proricanje.
Kada dođe što je savršeno,
iščeznut će što je nesavršeno.
Kad sam bio djete,
govorio sam kao dijete,
mislio kao dijete,
sudio kao dijete.
Kad sam postao zreo čovjek,
odbacio sam što je djetinje.
Sad vidimo u ogledalu, nejasno,
a onda ćemo licem u lice.
Sad nesavršeno poznajem,
a onda ću savrŠeno spoznati
kao Što sam spoznat.
Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav
- to troje - ali je najveća među njima ljubav.


PSALAM 136

Litanija zahvalnica:

Aleluja!
Hvalite Jahvu, jer je dobar:
vječna je ljubav njegova!
Hvalite Boga nad bogovima:
vječna je ljubav njegova!
Hvalite Gospodara nad gospodarima:
vječna je ljubav njegova!
Tu se govori o velikim čudima koje je učinijo Bog; stvaranje zemlje, vode,
svijetla i tame, spašavanje izraelskog naroda, izgon Židova i vođenje Židova u obečanu
zemlju.

Judita
Judita je jedna od povijesnih knjižica, pisana Hebrejskim jezikom. Vrlo je
slobodna u iznošenju povijesnih i geografskih podataka, ali glavni joj je cilj ne povijest nego pouka što iz povijesti proizlazi. Judita je jedan od najdramatskijih, biblijskih opisa. Knjiga veliča židovsku religiju i rodoljublje. Religija je toliko nacionalna, zakonska i praktična, da se izjednačuje sa samim životom naroda i domoljubljem. Obrana židovske
domovine je obrana života i vjere. Judita je simbol židovskog naroda koji bijedan i osiromašen poput udovice Judite dolazi u sukob s svojim neprijateljem u liku Holoferma, koji je bio navodni Nabukodonosorov vojskovođa. Prizor se događa u Esdrelonu blizu Armagedona. Knjiga je pisana u Palestini u vrijeme Grčke vladavine u drugom ili početkom prvog stoljeća prije Krista. Judita se sastoji od pet dijelova:

Holofernov vojni pohod
Opsijedanje Betulije
Judita
Judita i Holofern
Pobjeda

Holofernov vojni pohod

Nabukodonosor kralj Asiraca, vladao je u velikom gradu Ninivi. U to vrijeme ratovao je protiv kralja Arfaksada. Kralj Nabukodonosor uputi poruku svim stanovnicima Perzije, Cilicije, Damaska, Libanona, Gornje Galileje i Samarije, sve do granica Etiopije, da se udruže sa njim u borbi protiv kralja Arfaksada. Stanovnici svih gradova i pokrajina nasmijaše se Nabukodonosoru i ne okupe se oko njega da bi za njega vojevali. Kralj se
tada užasno razbijesni i odluči da sve narode u sva prijestolja uništi. Sam sa svojom vojskom pobjedi kralja Arfaksada i zagospodari njegovim gradovima, te se vrati u Ninivu. Tu sazove sve svoje pomoćnike i veli im svoju tajnu o uništenju svih onih koji se nisu pokorili njegovoj molbi. Nakon toga pozove svog najboljeg vojskovođu Holoferna i naredi mu da uzme 120 tisuća vojnika, 20 tisuća konjanika i da krene na zapad u vojno
osvajanje svih gradova i pokrajina.

Neka tvoje oko nezna milosti prema odmetnicima,
nego kamo god dođeš, podvrgni ih smrti i pljački,
u svoj zemlji koja ti je povjerena.

Holofernova vojska je krenula u osvajanje. Pokorili su sve narode, rušili palili pljačkali i ubijali. Vojska je stigla do velike judejske ravnice i tu se utaborila na duže vrijeme da sakupe hranu za vojsku. kad su izraelci, koji su živjeliu Judeji, čuli što je Holoferno učinio drugim narodima, kako je razorio njihove hramove, obuze ih strašan strah od toga čovjeka. Sav narod Izraelski na poziv svećenika Joakina udruži svoje snage u obrani svoje zemlje i Svetog hrama. Molili su se Bogu, pridonosili su nu žrtve paljenice i zavjetnice, podizali su iz sve snage glas ka Gospodu da bi milostivo pogledao dom Izraelov.

Tada narod pade ničice,
Iskaza štovanje bogu svome i zavapi: Gospode,
Bože nebeski, pogledaj oholost njihovu, budi milostiv poniznosti
roda našega i obaziri se danas na lica sebi posvećenih!

Holofern je čuo da se narod Izraelov sprema u obranu, pa se je potajice pitao kakav je to narod koji se ne želi mirno njemu pokoriti. Pozove Ahijora da mu ispriča o Izraelcima, a ovaj ga savjetuje neka ne napada taj narod ako nema grijeha pred bogom, jer će Izraelce štititi njihov Bog, a njegova vojska će izgubiti. Holofernu se nije svidjelo to što je čuo, pa protjera ratnika Ahiora, ka Izraelcina.


Opsijedanje Betulije
Naredi Holofern svojoj vojsci da krene na Betuliju. I da zaposjednu sve puteve što vode u brda gdje su bili sinovi Izraelovi. Kad su Izraelci ugledali tu silnu vojsku hrabro ostadoše na svojim mjestima da brane svaki kamen i svako brdo. Savjetnici Holofernovi savjetovaše mu da bude mudar u ratovanju sa sinovima Izraela. Ako želi doći do pobjede onda neka zauzme sve izvore vode na obroncima. Iz kojih stanovnici Betulije uzimaju vodu. I da ih umori žeđu a ne oružjem. nakon 34 dana sinovi Izraelovi nisu izdržali već odoše do starješine Ozije tražeći neka ih preda Holofernu, neo da umru od žeđi i gladi.

Budite hrabri, braćo, ustrajmo još pet dana,
za kojih će Gospod Bog naš
izliti na nas milost svoju:
Zacijelo nas neće napustiti zauvijek.
Prođe li tih pet dana bez ikakve pomoći,
izvršit ću što tražite.

Judita
Sve što se dešavalo u Betuliji doznala je Judita kći Merarije sina Izraelova.
Živjela je sama kao udovica već treću godinu. Muž Monaše umro je kod žetve ječma od sunčanice. Od tada Judita živi vrlo skromno, nosila je udovičke haljine, postila je sve dane osim subota i svetkovina. Bila je poštena i ponizna bogu. Judita sazove sve gradske stariješine i ukori ih što su narodu u ime Boga obećali predaju za pet dana, ako im Bog ne pomogne:

A tko ste vi da danas iskušavate Boga
I postavljate se iznad Boga među ljudima?

Odlučila je pomoći svome narodu, ali nikom nije htjela reći kako. Glasno je
zavapila Gospodu, posula glavu pepelom i razotkrijela kostrijet koju je nosila na bokovima "Juditina molitva".

Judita i Holofern
Judita je odlučila otići do vojskovođe Holoferna. Za tu priliku obukla se svečano, stavila sav svoj nakit, te kad je izišla van sav narod se divio njezinoj ljepoti. Vojskovođa Holofern također je bio ustuknuo pred njenom ljepotom i primio ju u svoj šator da čuje što želi od njega. Izdala je svoj plan kako da osvoji narod Izraelski. Holofern se oduševio njezinom modrušću i sve što je tražila od njega bilo joj je ispunjeno. Četvrti dan,
Holofern je pripremio gozbu i pozvao Juditu. Očaran njezinom ljepotom u njemu proradi čežnja za njom. Gozba je trajala dugo u noć, Holofern je popio dosta vina, te zaspao. Iza ponoći posluga se povukla, te je ostala samo Judita. Uzela je Holofernov mač i odsjekla mu glavu, stavila u torbu i zajedno sa svojom sluškinjom odšuljala se iz njegovog šatora, Kroz sve njegove straže i došla pred vrata svog grada Betulije. Odmah su je pustili, a ona je izvadila glavu i stavila je pred gradske starješine Ozija, Habrisa i Harmisa, govoreći:

Bog ga je pogodio rukom jedne žene!
Neka živi Gospodin
koji me zaštitio na putu kojim sam hodila!

Puk sav izvan sebe pade ničice da se pokloni bogu, a Ozajia reče:

Blagoslovljena bila, kćeri, od Boga Svevišnjega
Više od svih drugih žena na zemlji!
Blagoslovljen Gospod Bog stvoritelj neba i zemlje,
Koji te vodio da odsječeš glavu vođi neprijatelja naših!


Pobjeda
Drugi dan kad je vojska ugledala Holofernovo tijelo bez glave i kad su shvatili da ga je ubila obična robinja, počeli su oplakivati gospodara i osjećati silni stah pred narodom Izraelskim. Vojska se počela povlačiti, a narod Izraelski sav se ujedinio u jedno tijelo i jednu dušu u želji da otjera neprijatelja. Veliki svećenik Joakin i stariješine iz Jeruzalema dođoše da vide i da se dive dobročinstvu što ga Gospod učini Izraelu, te da vide Juditu i da ju pozdrave riječima:

Ti si slava Jeruzalema!
Ti si najviši ponos Izraela!
Ti si uzvišena dika roda našega!...

Zatim nasta veselje i gozba u čast Judite. Usred sveg Izraela Judita zapjeva zahvalnicu, a narod prihvatio taj hvalospijev. Nakon slavlja koje je trajalo mjesec dana svatko se povukao u svoju zemlju pa tako i Judita. Za cijelog svog čivota pa i poslije ostala je slavna. Umrla je u svojoj kući u starosti od 105 godina.







Evanđelje po Ivanu

Evanjđelje je izvorna grčka riječ a znači Blagovijest ili Radosna vijest. Evanđelje je usredotočeno na osobu Isusa Krista, koji kao Sin Božji i sin čovječji propovjeda i uspostavlja intimnu zajednicu između Boga i čovjeka. Pisac četvrto Evanđelja je Ivan apostol. Razne su rasprave kome treba pripisati četvrto Evanđelje: Ivanu apostolu ili Ivanu Prezbiteru iz druge Kršćanske generacije. Valjani argumenti govore u prilog Ivana apostola. Pisac se krije iza formule "Učenik koga je Isus ljubio". Prema najstarijim
svjedočanstvima to je Evanđelje napisano posljednje potkraj potkraj prvog i početkom drugog stoljeća. Prva tri Eanđelja (Evanđelje po Mateju, Evanđelje po Marku, Evanđelje pd Luki) vrlo su srodna sadržajem, slijedom događaja i samim izrazimai riječima, te se takva izdanja zovu sinopsa (istovremeno čitanje). Ivanovo Evanđelje znatvo se razlikuje
po izboru građe povijesno-zemljopisnim okvirom i načinom izlaganja što čini zatvorenu cjelinu. Glavni sadržaj Ivanova Evanđelja sačinjavaju Isusovi govori koji obrađuju široko zasnovanu temu. Tri su od tih govora pravi dijalozi: S Nikodemom o novom rođenju, Sa Samarijankom o novom bogoštvlju i s Markom o navom uskrsnuću. U Ivanovom Evanđelju Isus govori apstraktno, jednolično, učiteljski i uzvišeno, naročito oproštajni
govor i velikosvećeničku molitvu. Po Ivanovom Evanđelju Isus je u tri Pashe bio u posjeti Jeruzalemu, a treći put uhvašen i razapet. Cijelo Isusovo propovijedanje po Ivanu je usredotočeno na "Život vječni". Ivanov "Život vječni" nije samo neko buduće dobro, nego stvarnost koja počinje već sada prihvaćanjem Krista i opredjeljenjem za njeg a sastoji se od u najprisnijoj zajednici pojedinca i svih vjernika s Kristom i preko njega-u Duhu Svetom-s Ocem. Ivan apostol ne iznosi samo gole činjenice nego upozorava na njihovu dubinsku uvjetovanost i otkriva njihovo simboličko značenje. On nam daje promišljeni život Isusov. U njemu nalazimo dubinsko promatranje središnjih događaja, povijesti spasenja i
Krista u Crkvi prisutnoga. Ivan je ne samo Evanđelist-teolog nego i kako sam voli reći-svjedok. Svaki događaj Isusova života pod perom intuitivnog mistika Ivana postaje znakom budućih stvarnosti u životu zajednice Kristovih vjernika. Ivan voli simboliku u izražavanju, tako je Isus: zaručnik, hram, kruh, pastir, put, janje i vrata. Riječnik kojim je
pisao vrlo je siromašan i često se ponalja.










Biblijski znanstvenici su pisali da je cvijet Biblije Evanđelje, a cvijet Evanđelja je Evanđelje Ivanovo. Evanđelje po Ivanu sastoji se od osam cjelina:

*Proslov
*Prva pasha
*Putovanje kroz Samariju i Galileju
*Drugi blagdan u Jeruzalemu
*Pasha sumnoženjem kruha-govor o kruhu života
*Blagdan Sjenica-Isus, svjetlo i život
*Blagdan posvećenja hrama
*Posljednja pasha-proslava sina čovječjega
*Uskrsni dan

Proslov

U početku bijaše riječ
I riječ bijaše kod Boga

Ovaj svečani proslov napisan je kao uvod u četvrto Evanđlje. U Proslovu se navješćuju osnovni motivi Ivanova Evanđelja, a to je: riječ je postojala prije stvaranja svijeta. Riječ ili logos su ime Isusa Krista, riječ je Bog, svijetlo je život, sprema se Evanđeoska drama u sukobu Krista-svjetla sa svijetom tj. tamom.

U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše kod Boga-
i Riječ bijaše Bog
Ona u početku bijaše kod Boga
Sve je po njoj postalo
i ništa što je postalo
nije bez nje postalo.
U njoj bijaše život
i Život bijaše svijetlo ljudima
I Svjetlo svijetli u tami,
i tama ga obuze.
Pojavi se čovjek
poslan od Boga
Kojemu bijaše ime Ivan
On dođe kao svjedok
da svjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu.






Prva Pasha

Svjedočanstvo Ivana Krstitelja

Pitali su Ivana tko je, ako nije Mesija, niti prorok. Ivan je odgovorio:Ja krstim vodom, među vama stoji netko koga vi ne poznajete. Sutradan je Ivan vidio Isusa gdje dolazi govoreći ove riječi: Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta. Ivan Krstitelj se okrenuo Židovima koji su propitkivali tko je on, govoreći im riječima: Ovo je onaj za koga vam rekoh. Poslije mene dolazi čovijek koji je predamnom, jer bijaše prije mene. Ja ga nisam poznavao. Ali sam zato došao krstiti vodom da ga objavim Izraelu. Od tada su Isusa pratili prvi njegovi učenici dva brata Andrija i Petar. Drugi dan priključio im se i Filip.

Putovanje kroz Samariju i Galileju

Isus se objavljuje Samarijancima na putu u Galileju, gdje je Isus svratio u
Samariju. Tamo dođe u samarijski grad Sikar. Isus umoran od putasjedne kraj zdenca Jakovljeva. U to dođe neka žena Samarijanka da zahvati pode, a Isus joj reče: Daj mi da se napijem. Žena odgovori: kako ti, Židov, možeš iskati od mene Samarijanke da se napiješ? Židovi se ne druže sa Samarijancima. Nato je Isus rekao da će njoj dati žive
vode od koje neće nikada tko se napije više ožednjeti. Tada žena zavapi sa molbom da njoj da te žive vode, kako ne mora svaki dan uzimati vodu u taj duboki zdenac. Isus je otpusti riječima: Idi ženu! Žena je otišla i svima pričala o Isusovom čudu. Mnogi Samarijanci iz onoga grada počeše vjerovati u njega, ne zbog ženinih riječi, već što su se sami uvjerili da je on uistinu Spasitelhj svijeta.

Drugi blagdan u Jeruzalemu

Ozdravljenje dugogodišnjeg bolesnika

Isus drugi put posjeti Jeruzalem u vrijeme proslave židovskog blagdana Pashe. O Jeruzalemu je postojao ribnjak koji bi izlječio bolesnog čovjeka ako prvi uđe u vodu kada vodu pokrene anđeo gospodnji. Tu je bio neki čovjek koji je 38 godina bolovao i nije mogao sići u ribnjak. Isus prolazeći kraj njega reče: Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj! Čovjek ozdravi, a cijeli Jeruzalem je čuo što se dogodilo. Židovi su ga osudili što je to
učinio u subotu, a Isus im odgovori: Otac moj neprestano radi, zato i ja radim. Židovi su ga zbog toga još više osudli jer je sebe izjednačio s Bogom.






Pasha su množenjem kruha - govor o kruhu života

Isus čudesno nahrani pet tisuća ljudi

Nakon toga Isus ode na drugu stranu Galilejskog mora. Veliko je mnoštvo naroda išlo za njim jer su gledali čudesa koja je činio na bolesnicima. Isus se uspne na vrh gore i baci pogled na silnu masu naroda podno gore. Upita Isus Filipa svoga učenika: Kako da nabavim kruha i nahranim toliki narod. Filip nije znao, ali Andrija brat Šimuna Petra reče: Ima ondje jedan dječak sa pet ječmenih kruhova i dvije ribe. Reče isus narodu da sjedne na travu. Tada uzme kruh, zahvali Bogu i počne dijeliti ljudima. Od riba im isto tako dade koliko su htijeli. Narod se najeo do sitosti, da je još kruha i ribe ostalo. Ljudi, kad vidješe čudo koje učini Isus, rekoše: Ovo je uistinu prorok koji ima doći na svijet! Gospodine - rekoše mu na to - daj nam uvijek taj kruh! Odgovori im Isus: Ja sam kruh života koji je sišao s neba, tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vijeruje u me, sigurno neće ožednijeti. Židvi su na te riječi počeli opet biti nepovjerljivi, a Isus im
odvrati: Ako ne jedete tjela Sina Čoviječega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tjelo moje i pije krv moju ima život viječni. I ja ču ga uskrisiti u posljedni dan. Isus je osjetio da među dvanaestoricom njegovih učenika postoji koji je nevjeran i koji će ga izdati. Učenici ga više nisu dalje htijeli pratiti. A Isus ih upita: Zar će te i vi
otići? Ja sam izabrao vas dvanaestoricu. Jedan je od vas đavao. Gvorio je o Judi jer ga je on imao izdati.

Blagdan Sjenica - Isus svijetlo i život

Posjije toga Isus je hodao po Galileji, nije htio ići u Judeju, jer su ga namjeravali tamo ubiti. Približavao se je židovski Blagdan Sjenica. Učenici su mu savjetovali da ode u Judeju i da se javno objavi narodu i potvrdi svoja čuda. Kad je bila polovica Blagdana, Isus je doŠao u Judeju, ušao u hram i počeo naučavati. Židovi su se čudili i nisu mu vjerovali. Isus je znao da ga žele ubiti, ali nitko od ljudi nije stavijo ruku na njega, jer još
nije došao njegov čas. Zatim je Isus otišao na Maslinovu goru, a ujutro je opet došao u hram. Sav je narod došao k njemu. Tada neki farizeji dovedoše ženu preljubnicu i vele Isusu: Učitelju, ova žena je uhvačena u preljubu. Zakon kaže da takve žene kamenujemo. A ti što veliš? Isus im odgovori: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!
Nakon tih riječi ljudi su polako počeli odlaziti, ne kaznivši ženu. Isus im ponovo progovori: Ja sam svijetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svijetlo koje vodi u život.







Blagdan Posvećenja Hrama

Bila je zima. Isus je došao u Jeruzalem u vrijeme svetkovine Posvećenja Hrama. Židovi su ga opet počeli optuživati, kako može za sebe govoriti da je sin Božji i da je Mesija, kad je obični čovjek. Isus im odgovara: Vjerujte djelima da shvatite i sve više spoznajete da je Otac u meni i ja u Ocu! Tada su ga htjeli uhvatiti, ali im Isus uspije izmaći.

Isus uskrsuje Lazara

U selu Betanija živo bolesnik Lazar, brat Marije i njezine sestre Marte.Kad je Isus doznao za bolesnog Lazara, odluči se vratiti u Judeju iako je to za njega bilo opasno. On je jako vilio Lazara i Mariju, te veli svojim učenicima: Naš prijatelj Lazar spava, ali ja idem da ga probudim. Isus je već znao da je Lazar mrtav. Kad je stigao u Betaniju blizu Jeruzalema, Lazar je već četiri dana ležao u grobu. Marija je istrčala u susret Isusu
riječima: Gospodine, da si bio ovdje ne bi umro moj brat. Uskrsnut će tvoj brat, odgovori joj Isus. Ja sam uskrsnuče i život. Tko vjeruje u mene ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nikada umrijeti. Isus ode na Lazarov grob, a za njim Marija i svi Židovi koji su je taj dan došli tiješiti. Nad Lazarovim grobom Isus proplaka, jer ga u duši potrese i uzbudi. Naredi ljudima da dignu kamen sa groba. Tada Isus viknu jakim
glasom: Lazare, izađi! Pokojnik iziđe sav zamotan povojima, a Isus im naredi: Razvežite ga i pustite ga da ide! Tada se Isus zahvali riječima: Oče, zahvaljujem što si me uslišio. Kad su židovski farizeji vidjeli to čudo prepali su se kako će čitav židovski narod početi u njega vjerovati, a to će izazvati bijes Rimljana koji će im unišćtiti Hram i narod. Odlućili su da ubiju Isusa, jer bolje da umre jedan čovjek, nego žitav narod. Zato se Isus nije više javno kretao, već se sa svojim ućenicima povukao u grad Efraim blizu pustinje.

Posljednja Pasha - proslava Sina čovječega

Posljednji događaji

Približavala se židovska Pasha, te su ljudi iz svih zemalja krenuli u Jeruzalem, da se očiste prije Pashe ( pranje nogu ). Glavni svećenici i farizeji izdali su naredbu da im se javi ako doznaju gdje je Isus, kako bi ga uhvatili. Šest dana prije Pashe je Isus došao u Betaniju kod Lazara, kojeg je Isus uskrsnuo od mrtvih. Pripremili su mu večeru i Marija mu je pomazala noge raznim pomastima. Sutradan veliko mnoštvo naroda došlo je na blagdan kad su čuli da Isus dolazi u Jeruzalem. Dočekali su ga palminim granama klikčući. Hosana! (spasi). Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraelov! Isus je ušao u Jeruzalem jašući na magarcu. Iako je činio velika djela, ipak mu nisu svi vjerovali iz straha da ne budu izopačeni. Isus se obratio narodu ovim riječima: Tko vjeruje u me, ne vjeruje toliko u me, nego radije u onoga koji mene posla. Tko mene vidi, vidi onoga koji mene posla. Ja, svijetli, došao sam na svijet da nijedan koji u me vjeruje ne ostane u tami. Ako tko čuje moje riječ, a ne vrši ih, neću da ja osuditi, jer ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasim svijet. Navečer uoći blagdana Pashe za večerom, Isus svjestan da mu je
Otac sve predao u ruke, ustane od večere, skine ogrtač, uzme ubrus, ulije vode u posudu za pranje, te počne učenicima prati noge i otirati ubrusom kojim bješe opasan. Kad je to učinio sjeo je ponovno za stol zajedno sa svojim apostolima, te dubuko potresen u dušu, svećano izjavi: Jedan će me od vas izdati! Apostoli su se u čudu međusobno gledali, a jedan učenik kojeg je Isus posebno ljubio (Ivan) tiho ga upita: Gospodine, tko je taj? To je onaj komu ću ja kruha umoćenog dati - odgovori Isus. I umoči zalogaj kruha u vino te ga da Judi, govoreći: Što misliš ćiniti, ćini brzo! Nitko nije svatio Isusove riječi, već samo Juda koji uzme zalogaj i izgubi se u noći.

Na rastanku s učenicima

Isus se obraća apostolima i daje im novu zapovijed: Ljubite jedan drugoga, kao što sam ja ljubio vas. Po tome će svi znati da ste moji ućenici. Sinovi, još sam malo s vama. Kamo ja idem vi ne možete doći. Neka se ne uznemiruje vaše srce! Tamo kamo ja idem već znate put. Ućenik Toma ga upita: Kako bi smo poznavali put? Ja sam put, istina i život - reče mu Isus. Vratit ču se ja k vama. U taj dan spoznat će te da sam ja u svom Ocu, vi u meni i ja u vama. Isus više nije s njima htio
govoriti, već je ustao i krenuo i pozvao ućenike da ga slijede. Putem im je
još rekao: Ovo vam rekoh da u meni imate mir! U svijetu će te imati
patnju. Ali, ohrabrite se, ja sam pobjedio svijet.


Isusova smrt

Kad to reče, Isus sa svojim ućenicima ode na drugu stranu rijeke Kedron. Tu je bio vrt u kojem je Isus često boravio sa svojim ućenicima. To je znao Juda, koji ga dočeka sa četom stražara. Isus je znao zašto su došli, pa je istupio napred, te ih upita: Koga tražite? Isusa Nazarećanina - odgovoriše mu. Ja sam - reče Isus. Nato ga židovski stražari uhvate, svežu i odvedu u dvor kod Poncije Pilata. U razgovoru s Pilatom, Isus
priznaje da je kralj židovski i da je došao na ovaj svijet da svijedoči o istini. Iako Pilat nije nalazio kod Isusa nikakve krivnje, obrstio se židovskom narodu da sam odlući da li žele da kazne Isusa ili Barabu razbojnika. Narod je odlučio da se kazni Isus, a oslobodi Baraba. (povodom Blagdana Pashe). Tada Pilat naredi da se Isus bičuje. Vojnici mu stave na glavu krunu od trnja i ogrnuše ga skrletnom kabanico. Narod je uporno tražio od Pilata da Isusa razapnu na križ. Tada im ga preda da ga razapnu. Pilat je na križ napisao hebrejskim jezikom: Isus Nazarećanin, kralj židovski. Isus noseći križ na leđima popne se na mjesto Golgota (križni put). Tu su ga razapali sa još dvojicom osuđenika. Kod Isusova križa stajali su njegova majka Marija i apostol Ivan. Kad Isus opazi majku reče joj: Ženo, evo ti sina! Isus je bio svjestan da je već sve svršeno te reče: Žedan sam. Tada mu natope spužvu sa otcom i primaknuše ustima. Kad Isus uze ocat reče! Svršeno je! Te nakloni glavu i predade duh. Kako se bližio dan Pashe, Josip učenik Isusov, zamoli Pilata da mu dozvoli da skine Isusa sa križa. Pilat mu dozvoli, te Josip uze Isusovo tijelo sa križa zajedno sa Nikodemom, sahraniše Isusa po židovskom obićaju, na istom mjestu gdje je razapet.

Uskrsni dan

Treći dan od Isusove smrti na grob dođe Marija iz Magdale i opazi da je kamen sa groba pomaknut. Marija otrča po apostole da im javi. Svi se uvjeriše da je grob prazan, osim povoja u kojem je Isus bio zamotan. Svi se vrate natrag u kuće, jer nisu još shvatili "Pismo" o kojem je Isus govorio. Jedono nad grobom ostane Marija iz Magdale. Dok je plakala u grobu opazi dva anđela u bjelom. U to se ukaže Isus riječima: Idi braći mojoj i reci im: Ulazim svome Ocu i vašem Ocu, svome Bogu i vašem Bogu! Marija iz Magdale ode i javi ućenicima da je vidjela Gospodina. Navečer, istoga dana u kuću, gdje su bili sakriveni ućenici od osvete Židova, dođe Isus, stane pred njih te im reče: Mir vama! Kao što je mene posla poslao Otac tako i ja šaljem vas. Poslije tih riječi dahne u njih i reče im: Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im, kojim zadržite, zadržani su im.

Kajin i Abel

Jahve stvori čovijeka od zemal;jskog praha, udahne mu život i dade mu ime Adam. Adamu stvori ženu od njegovog rebra. Pošto su prekršili Božju zapovijed, Bog protjera Adama i Evu iz Edena - rajskog vrta. Spojeni u prvu zajednicu Eva rodi sina Kajina. Poslije rodi drugog sina Abela. Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik. Jedniga dana oba brata su prinosila Bogu svoje žrtve. Kajin od zemaljskih plodova, a Abel najbolju stoku. Bog milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i njegovu niti ne pogleda. Stoga se Kajin jako razljuti na Boga. Bog upita Kajina: Zašto si ljut? Ako radišpravo vedrinom odsijavaš, a ako ne radiš pravo onda ti je grijeh na pragu, kojem se još možeš oduprijeti. Kajin ne posluša Boga već pozove Abela na polje, skoči na njega i ubije ga. Potom Bog upita Kajina: Gdje ti je brat Abel? Ne znam - odgovori Kajin. Jahve nastavi što si ućinio? Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji.
Obrađivat ćeš zemlju ali ti neće roditi. Viječni ćeš skitnica na zemlji biti! Kajinu je bila teška kazna te se požali Bogu, zašto ga kazni tako da ga može ubiti svatko ko ga nađe. Bog mu odgovori: Ne, nego tko ubije Kajina sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti. I zato Bog stavi znak na Kajina da nitko ruku na njega ne digne. Kajin ode u zemlju Nod istočno od Edena i tamo se nastani. Oženio se i sagradio veliki grad, kojem je dao ime po svome sinu, Henok.

- 20:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Biblija

BIBLIJA



Knjiga Postanka
U početku Bog stvori Zemlju. Prvi čovjek bio je Adam kojeg je Bog stavio u vrt Eden. On je tamo živio i jeo sa svih stabala osim sa središnjeg. Tada Bog vidi da je Adamu dosadno te stvori ženu Evu. Ona je na nagovor zmije ubrala plod sa središnjeg stabla te je dala i Adamu. Tako ih Bog istjera iz Edena. Svijet je bio pokvaren pa Bog šalje potop. Taj potop je jedini preživio Noa. Njegov potomak je bio Abraham koji je imao ženu Saru i dva sina Ezava i Jakova. Na očevoj smrti Jakov prevarom dobiva očev blagoslov, te ga Ezav zbog toga kani ubiti. Zato Jakov bježi kod ujaka Labana. Zatim Jakov služi 7 godina Labanu za Rahelu. Tada Jakov bježi, a Laban kreće za njim. Na kraju Ezav oprašta Jakovu. Josip, sin Jakovljev, bješe prodan trgovcima. Kasnije dospijeva u zatvor, ali nakon što protumači faraonu sam biva pušten i nagrađen. On je dijelio žito i hranu 7 sušnih godina. Tako su i njegova braća došla kod njega po hranu. Kad im se Josip predstavio svi su počeli plakati jer su ga prodali, ali im je on oprostio.

Knjiga Izlaska
Faraon naređuje da se pobiju sva hebrejska muška djeca. Tada Bog poziva Mojsija da izvede izraelski narod iz Egipta. Faraon ne pušta Izraelce, tek nakon što umru svi prvorođeni, ali odmah kasnije kreće u potjeru za njima. Mojsije otvara more te izraelski narod prolazi, a faraon i njegova vojska se utapaju. Jahve se prikazuje Izraelcima te određuje svećenike. Aron, svećenik, od prikupljenog zlata radi tele, kao Boga, pa to razljućuje Jahvu koji šalje smrt, ali se ipak smiluje. Daje Mojsiju Deset zapovijedi. Počinje se graditi svetište, te se na kraju svetište i posvećuje.

Evanđelje po Ivanu
Ivan svjedoči da je Isus Sin Božji. Isus pretvara vodu u vino. Tako jednom ozdravi bolesnika u subotu te mu Izraelci pokušavaju suditi zbog toga. Zatim Isus hrani 5000 ljudi s nekoliko riba i kruhova. Izraelci dovode Isusu preljubnicu, pokušavajući ga osuditi, a on im govori da baci kamen prvi onaj koji je bez grijeha. Kasnije Isus ozdravljuje slijepca blatom i pljuvačkom. Tada Isus uskrsuje Lazara koji je već bio umro i bio pokopan. Zbog svega toga Izraelci doživljavaju Isusa kao prijetnju te organiziraju veliko vijeće sa Kajfom na čelu. Isus pere noge učenicima želeći ih zbližiti, da jedan drugome budu kao braća. Nagovješćuje im da će brzo otići, te da će brzo doći. Izraelci tada predaju Isusa Ponciju Pilatu koji naređuje da ga se bičuje. Zatim ga razapinju na križ, te ga zakapaju na židovski način. Kasnije je Marija došla na grob i vidjela da je kamen odvaljen, a grob prazan. Isus je uskrsnuo. On se kasnije ukazuje svojim učenicima među kojima nije bilo Tome koji u to kasnije nije vjerovao. Isus se kasnije prikazuje i njemu.

- 20:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zagrebačka priča

ZAGREBAČKA PRIČA

Blanka Dovjak–Matković (Zagreb, 7. prosinca 1920. - Zagreb, 6. ožujka 1993.), hrvatska književnica.

Pisala je pjesme za djecu i odrasle (standardnim jezikom i kajkavštinom), kratke priče, tekstove za slikovnice, a najcjenjeniji je njezin posljednji književni uradak, roman “Zagrebačka priča”.

U rodnom Zagrebu je stekla osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Još kao gimnazijalka objavljuje pjesme i prozu u podlistku tadašnjeg dnevnika “Jutarnjeg lista”, a sa samo osamnaest godina izdaje zbirku kajkavskih pjesama “Od protuletja do zime” (1938.). Nakon te zbirke pjesama slijedi tridesetogodišnja stvaralačka pauza uzrokovana autoričinom zaokupljenošću obiteljskim životom.

1970. godine izlaze priče za djecu pod naslovom “Neobična ulica”, 1973. g. “Priče iz Dubrave”, 1974. g. zbirka kajkavskih pjesama “Lamentacija na lanci”, 1980. izlaze priče za djecu pod naslovom “Neke male važnosti”, zatim 1986. g. izlazi zbirka pjesama “Striptease”, 1987. g. izlazi njezin najbolje djelo – roman “Zagrebačka priča”.

Osim toga objavila je i dvanaest slikovnica s naslovom Tajana posvećenih njezinoj unuci Tajani preminuloj u petoj godini života u prometnoj nesreći. Slikovnice su prevedene na njemački i ruski jezik, a lik djevojčice Tajane pojavljuje se i u drugim njezinim djelima. U zbirci priča “Neobična ulica” Tajana je glavni lik, a u zbirci “Priče iz Dubrave” povezuje sve priče zbirke.

Iako se afirmirala i svojim pjesmama, posebice onima na kajkavskom dijalektu, još više je stekla književno ime kratkim pričama. Vješta je i duhovita pripovjedačica, koja i o naoko sitnim i beznačajnim stvarima zna saplesti zanimljive i neobične zgode. Polazi uvijek od nečeg zbiljskog, ali ne ostaje na tome nego pušta krila svojoj mašti i plovi u carstvo bajki. No nema onih grubih skokova karakterističnih za narodnu bajku, nego se pričanje gotovo neprimjetno pretapa iz realnog u irealno. Sve su to maštarije koje bi se i djeci, u trenucima maštovite razigranosti, u sličnom obliku mogle javiti.
Djela

* "Od protuletja do zime" (1938.),
* "Neobična ulica" (1970.),
* "Priče iz Dubrave" (1973.),
* "Lamentacija na lanci" (1974.),
* "Neke male važnosti" (1980.),
* "Striptease" (1986.),
* "Zagrebačka priča" (1987.).

Zagrebačka priča je roman zagrebačke književnice Blanke Dovjak–Matković koji je objavljen 1987. godine u kojem je opisala autentičnu zagrebačku atmosferu.

Roman je zapravo svjedočanstvo o zagrebačkom životu između dva rata. Osim što je prikazala preobražaj gradskog života uzrokovan krizom, autorica je dala i portrete malih ljudi – radnika, služavki, obrtnika, poduzetnika, seljaka, sirotinje predgrađa i malograđana, od kojih neki propadaju, a drugi se uzdižu. Ovo je priča o jednom djetinjstvu punom životne dramatike, ali i tragike. U centru priče, odnosno glavna kazivačica priče je djevojčica Kečkica.

Roman je podijeljen u dva dijela. Prvi dio sadrži poglavlja naslova: Milka, Mamica, Tatek, Pradjed, Kuća iz snova, Učiteljica, Persida i Nikada više; a drugi dio romana nosi naslov Kriza.
Prvi dio romana

Prvi dio romana opisuje sretno razdoblje u Kečkičinu djetinjstvu. Okružena ljubavlju, živi u materijalnom bogatstvu, a vrata njihove kuće svima su otvorena. Majka obilno prikazuje svoju veselost, rasipnost i plemenitost. Pomalo djetinjastim postupcima, prohtjevima i ponašanjem, snažno odskače od svoje izrazito pragmatične obitelji. Ostaje neshvaćena od svih članova obitelji, počevši od vrlo patrijarhalnog i krutog pradjeda do “ljubeće grandme” iz Amerike.

Majčina smrt se poklopila s prekretnicom u društvenom životu. Čini se da se ta nježna žena morala povući iz ovog svijeta, pred nadolazećim grubim vremenom, jer nije bila sklona kompromisima radi golog preživljavanja, bez slatkih dodataka životu, kao što su umjetnost, ljepota, zabava, sjaj i raskoš.

Majčinom smrću sve što je nekad bilo važno postaje beznačajno, suvišno. Otac postaje bespomoćan, bezvoljan. Mučna stvarnost zatrla je njegovu boemsku galantnost iz prve faze i navela ga na put sebičnosti, neuravnoteženosti, pijanstva, ćudljivosti i neobična ponašanja. U dobra je vremena otac, građevinski poduzetnik, sagradio vilu u Šestinskom dolu. Ta građevina je simbol vrhunca obiteljske moći. Izgubivši tu kuću, obitelj potpuno gubi identitet, raspada se.
Stilu pisanja

Autorica se služi tehnikom naivnog pripovijedanja, postavivši dijete kao registrator događaja. Karakteri likova izražavaju se njihovim postupcima i dijalozima, a prisutna je i crno-bijela karakterizacija likova : Vesela, Fijačko i Dudić, te njihov nehuman, sebičan svijet, suprotstavljeni su beskrajnoj nesebičnosti i požrtvovnosti Kečkičine majke i priproste Zagorke Milke. Usprkos nizanju tragičnih događaja, djelo nije potpuno pesimistično, dapače, roman završava nadom i željom Kečkice da što prije ponovno počne živjeti s bratom. U ovom romanu nema uljepšavanja, idealiziranja i pedagogiziranja, karakterističnog za našu dječju stariju književnost, pa ni one nategnute vedrine obvezatne za dječji roman. Upravo obrnuto. Po Blanki Dovjak–Matković, život nije samo hod po zamišljenoj cvjetnoj livadi, nego nosi i svoje tamne mrlje, ima naličje, koje ne treba od djece skrivati.

U romanu nema dugačkih opisa pejzaža (u stilu starije književne škole), ali autorica vrlo subjektivno, u svega nekoliko rečenica, ocrtava Sveti Duh, Kuniščak, Šestinski Dol i druge zagrebačke gradske i prigradske ambijente. Stvaranju izrazito zagrebačke atmosfere pridonose i dijalozi na zagorskoj, ali i specifično zagrebačkoj kajkavštini, koji ukazuju na autoričin istančan osjećaj za kajkavsku riječ.
Autoričin komentar

Sama je autorica o ovom romanu rekla :

- “Pišući ‘Zagrebačku priču’ oživjela sam vrijeme u kojem su se mogli dogoditi takvi događaji. Izgradila sam osebujne likove i pojedinosti koji s istinom moje obitelji imaju ponešto zajedničkoga. Nije mi bilo stalo do fotografiranja istine, već do zanimljive knjige koja će zaokupiti pažnju čitatelja. Osobama i događajima dodana je aroma moga djetinjstva, pa čitatelji doživljavaju glavne i sporedne likove kao stvarne. U ‘Zagrebačkoj priči’ ispreplela sam priče pojedinačnih sudbina. Pokušala sam uvjeriti čitatelje da se upravo tako zbilo kako je napisano. Gradeći, uživala sam u svojoj radnoj slobodi, dajući osobama životnost. Netko će tražiti u toj priči sličnost s mojom sudbinom, zato što je roman pisan u prvom licu. U stvaralačkom činu dozvolila sam si slobodu izmišljanja detalja.” BLANKA DOVJAK MATKOVIĆ:

ZAGREBAČKA PRIČA







Bilješke o piscu:

Blanka Dovjak Matković rođena je 1920. u Zagrebu.

Dječje knjige: Neobična ulica, Priče iz Dubrave, Neke male važnosti,

Zagrebačka priča. Umrla je u Zagrebu 1993. godine.



Mjesto radnje: Kuća, ulica, Zagorje, bolnica



Vrijeme radnje: Ljeto, zima



Glavni likovi: Kačkica, Milka, tatek, mamica



Sporedni likovi: Borek, Berti, učiteljica, pradjed, Pepica, Persida, itd.



Kratki sadržaj:

- Dolazak Milke

- Rađenje prvoga sina Boreka

- Nakon nekoliko mjeseci Borek umire, a za to okrivljuju Milku

- Stigla je nova pomoćnica, a Kačkica nije bila zadovljna sa njom

- Milka se vratila

- Svi žive sretno

- Majka se razboljela i odveli su je u bolnicu

- Nekoliko dan bila je u bolnici, a onda je preminula

- To je jako pogodilo njezinu obitelj

- Tetek je počeo piti

- Kačkica i Milka bile su jako tužne

- Pali su u krizu i nisu imali što jesti

- Tatek je počeo nakit i druge vrijedne stvari mijenjati za novac

- Tako su živjeli neko vrijeme

- Kada je bila gotova školska godina Kačkica i Milka otišli su u Zagorje

- U Zagorju su bili dva mjeseca

- Jednog dan došlo im je pismo da su tateka odvezli u bolnicu i da je

Persida kupila njihovu kuću na dražbi

- Oni su se vratili u Zagreb

- Kada su htjeli ući u kuću vidjeli su da brave na vratima nisu iste

- Sve njihove stvari Persida je izbacila na ulicu

- Oni su si našli novi dom u podrumu jedne kuće

- Tatek je preminuo
- 20:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20000 milja pod morem

LICA:profesor Arronax,Savjet,Kanađanin,Ned Land,kapetan Nemo

MJESTO RADNJE:u dubinama mora

VRIJEME RADNJE:19.stoljeće

TEMA:pustolovine i plovidba podmornicom

OSNOVNA MISAO:normalan život na zemlji je privlačnij od svega blaga i zlata pod morem

SADRŽAJ:Godinu 1886. svi ljudi po pojavi morskog čuda.Koji god brodovi išli na istraživanj vratili su se bez rezultata.Neki su mislili da je to čudovište neprirodne snage, a druči su mislili sa je to podmornica sa beskrajno jakom pokretnom snagom:Tako je jedan brod krenuo u istraživanje namjerom da se ne vrati dok nešto ne sazna.Na tom brodu je bio profesor Arronax,njegov vječni pratilac Savjet i Kanađanin Ned Land.Profesor Arronax je rekao svim mornarima da gledaju u more ne bi li ugledali čudovište.Na moru se pojavila velika riba i prevrnula brod.Arronax,Savjet i Ned Land su skočili u more.Ugledali su podmornicu i popeli se na nju.Vrata podmornice im je otvorio kapetan Nemo.Sutradan je kapetan Nemo vodio Arronax,Savjeta i Ned Landa na ronjenje da upoznaju svijet pod morem.Tu su bile razne Školjke,ribice i različite morske trave.Arronax,Savjet i Ned Land su se čudili ljepoti morskog dna.Kapetan Nemo se hvalio podmornicom koja se zvala "NAUTILUS".Podmornica je bila vrlo lijepa.Imala je muzej u kojoj su se držali zlato,bisere i drago kamenje.Kapetn Nemo im je rekao da tko god dođe na podmornicu mora na njoj ostati do kraja života.Prolazili su dani i tjedni.Jednog dana Savjet je gledao kroz prozor pa povika:"profesore,dođite!"profesor priđe prozoru,pogleda i vidi čamac.Na palubi je bilo nekolko leševa jer ih je zatekao brodolom.Plovili su ka ostrvu Vanikovo.Nakon tjedan dana bili su na ostrvima Australije.Profesor je zamolio kapetana Nema da ih pusti da odu na ostrvo.Kapetan Nemo je dozvolio.Ušli su u čamac i bili naoružani električnim puškama.Ostrvo je bilo prekriveno divnom šumom.Iz dana u dan su išli na ostrvo.Jednog dana kada su bili na ostrvu i grijali se na vatri,počne padati kamenje na njih.Uhvatiše puške i pobjegoše u čamac.Uto iz šume izađoše divljaci i počnu ih gađati strijelama.Zaveslaju i odu na podmornicu.Prolazili su mjeseci plovidbe na podmornici.Jednog dana Arronax,Savjet i Ned Land se dogovore za bijeg.No nisu uspijeli jer je podmornica zaronila u morske dubine,ali nisu odustajali nego su čekali novu priliku.Podmornica je plovila prema jugu do južnog pola.Dok su plovili našli su se u klopci od ledenih stijena.Podmornica je radila punom parom i sljedećeg dana su se probili.Podmornica je jurila velikom brzinom ka sjeveru.Jednog dana Ned reče profesoru :"noćas bježimo!"Došla je noć.Profesor,Savjet i Ned ukrcaše se u čamac.U tom trenutku podmornica se našla u vrtologu.Čamac se otkvačio i našao usred vrtloga.Ujutro kada su se probudili bili su u kolibi .Pitali su se da li se podmornica izvukla?Svi troje bili su sretni što su živili
- 20:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Koko u Parizu

Bilješka o piscu:
Ivan Kušan, književnik i prevoditelj, rođen je 1933.godine u Sarajevu.1939.godine se seli u Zagreb, gdje je završio osnovnu i srednju školu i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Najpoznatija djela su mu:Koko u Parizu, Domaća zadaća, Lažeš, Melita, Koko i duhovi, Uzbuna na Zelenom Vrhu, Zagonetni dječak i Strašni kauboj.

Bilješke tijekom čitanja:trinaestogodišnji Ratko Milić, zvan Koko, Zlatko Brnčić, Zlatkov ujak(Pokle), Marie Clever, Alles Worson,
Marcel Clever, Nikolas Somais, Katsarida, papagaj Cesar, Maurice, Frederic, Charles, Jean, Michael, pisac
-Koko i njegov prijatelj Zlatko spremaju se u Pariz u goste Zlatkovu ujaku, slikaru Poklepoviću, zvanom Pokle
-Koko uči francuski jezik
-Zlatko plaši Koka da se u Parizu otimaju dječaci njihovih godina, svuda vrebaju snajperisti, bogalji imaju ugrađene strojnice, slijepci pucaju po prolaznicima
-Koko sav prestrašen od Zlatkovih priča, ipak sretno sa Zlatkom dolazi u Pariz
-slikar Poklepović, zvani Pokle odvodi ih u svoj čudan stan i pokazuje sliku Mona Lize
-Marie Clever, kći poznatog francuskog novinara Marcela Clevera, ljuta je na tatu što je nije poveo sa sobom k režiseru Worsonu koji je u Parizu snimao film o krađi Mona Lize
-Nikolas Somais želi svom slijedećem brodu dati ime Mona Liza po čuvenoj slici
-Katsarida Somais, prijatelj Marie Clever
-Koko bježi za lopovima u crvenom automobilu
-Jean i Michel otimaju Koka
-Zlatko uzima sliku Mona Lize kako bi je dao u zamjenu za Koka
-Jean i Michel otimaju Zlatka i sliku
-za sliku Mona Lize Jean i Michel traže 10 milijuna franaka od gospodina Somaisa
-Koko i Zlatko, zajedno sa slikarom, pobjegnu autobusom
-Marie Clever i Katsarida Somais prate Koka i Zlatka
-bogalj(pisac Kušan) razgovara sa slikarom Poklepovićem
-slika Mona Lize nije orginal
-Charles i Frederic traže sliku kod gospodina Somaisa
-Jean, Michel i gospodin Alles Worson kod gospodina Somaisa
-zajednički susret sviju kod gospodina Somaisa i spoznaja da nitko nije "pravi lopov"
-Koko odlazi stepenicama do prijatelja i trči, trči beskonačno trči
-Koko se probudi jer to je bio san i odluči sanjati što više tako lijepih snova

Doživljaj djela:
Roman Koko u Parizu mi se sviđa zato što je u njemu opisan san dječaka Koka.Koko sanja da se nalazi u Parizu sa prijateljem Zlatkom, da je Mona Liza ukradena, no ipak se na kraju probudi i dozna da mu je to san.Knjiga je i vrlo smiješna i pomalo napeta.


Sadržaj:
Na početku romana saznajemo da Koko s prijateljem Zlatkom putuje u Pariz, gdje živi Zlatkov ujak Poklepović, slikar kojeg Francuzi zovu Pokle.Prije odlaska u Pariz, Zlatko, koji je već bio u Parizu, pričao je Koku strašne priče o Parizu, pa ga je zastrašio.Prestrašen Koko ipak s Zlatkom sretno avionom dolazi u Pariz gdje ih dočekuje Zlatkov ujak slikar Poklepović.
Slikar Koka i Zlatka odvodi u svoj skroman stan, gdje im pokazuje čuvenu sliku Mona Lize.Prvi izlazak u Parizu bio je u brijačnicu, iako je Koko htio vidjeti poznate znamenitosti grada Pariza.Koko je primjetio neke nepoznate osobe koje bježe preko terase u crvenom automobilu pa ih je pratio, ali se nažalost izgubio.Dječaci Jean i Michel željni avanture otmu Koka misleći za njega dobiti otkupninu.Koko im je rekao da je siromašan i spomenuo je sliku Mona Lize.Jean i Michel traže od Zlatka da im za otkup Koka donese sliku.Zlatko je donio sliku, ali su i njega oteli.Koko i Zlatko uspiju pobjeći otmičarima noseći sa sobom sliku.Djevojčica Marie Clevere, kći poznatog novinara i njezin prijatelj Katsarida Somais, sin bogatog brodovlasnika, prate Koka i Zlatka.Katsarida je smatrao da njegov otac želi na svome brodu imati sliku Mona Lize, a Marie je iz očevih članaka saznala da je slika nestala.Slikar Pokle trebao je sliku donijeti na snimanje filma "Slika za milijardu", ali kako je slika nestala, on se htio baciti s Eifelovog tornja.
U potrazi za slikom Mona Lize svaki od likova odlazi najprije u stan slikara Poklea, a nakon toga u stan gospodina Somaisa, gdje svatko iznosi svoj razlog zbog čega je htio tu čuvenu sliku.Zajednički prijatelj, bivši bogalj, želio je razgovarati s Kokom, pa je on trčao beskrajnim stepenicama i probudio se.To je u stvari bio san dječaka Koka koji je pod utjecajem Zlatkovih priča bio jako uzbuđen i prestrašen,
uhvatila ga je groznica i utonuo je u duboki san"A Koko se pokrije preko glave, pomislivši kako bi možda bilo zgodno da još večeras otputuje na drugu stranu svijeta."

Mjesto i vrijeme radnje:
Mjesto radnje je Pariz, glavni grad Francuske "Ne znaš ti što je Pariz.Ondje svaki dan ima 3000 otmica.
Najviše otimaju dečke naših godina, pogotovo strance."Radnja romana počinje i završava u Zagrebu.
Vrijeme radnje je oko 1970.-1980. kad je kao glumica bila popularna Monica Vitti i glumac Peter O`Toole.
Vrijeme radnje je ljeto.

Tema djela:
Tema djela su dogodovštine dječaka Koka i Zlatka u Parizu.Oni, kao i ostali likovi u romanu, pokušaju saznati gdje je nestala slika Mona LIze.Svi to čine na vrlo zanimljiv i zabavan način.

Ideja djela:
Slika Mona Lize je glavni razlog zbog kojeg su svi likovi u romanu nastojali poput pustolova i kriminalaca doći do te slike i na lak način se obogatiti.



Analiza likova:Koko, Zlatko, ujak Pokle, Marie Clever, Katsarida Somais, Marcel Clever, Nikolas Somais, Alles Worson,
papagaj Cesar, Maurice, Frederic, Charles, Jean, Michel, pisac Kušan
-Koko-trinaestogodišnji dječak iz Zagreba, željan pustolovina, dobar, pravi se važan pred svojim prijateljima, plašljiv, ali to ne želi pokazati, voli da ga smatraju da je hrabar, voli punjenu papriku i stalno je gladan
-Zlatko-kokov najbolji prijatelj, pametan, hrabar, puno čita, voli pretjerivati, bistar, snalazi se u svakoj situaciji
-Marie Clever-hrabra, snalažljiva, voli špijunske romane i mašta da će postati šrijunka kao Mata Hari
-Katsarida Somais-sin bogatog brodovlasnika, bojažljiv, neodlučan, želi postati biciklistički as i svirati električnu gitaru

Književna vrsta:pustolovni roman

- 20:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sretni kraljević

Sretni Kraljevič






Bilješka o piscu: OSCAR WILDE

Oscar Wilde rođen je 16. 9. 1854. godine u Dublinu. Uspješno se školovao i stekao vrlo široku naobrazbu, najprije u Dublinu od 1871. do 1874. godine, a zatim i na jednom od najboljih koledža, u Oxfordu od 1874. do 1878. godine. Njegova su najpoznatija djela: alegorične bajke Sretni kraljević, Mali kralj i druge pripovijesti, roman Slika Doriana Graya. Od dramskih djela najistaknutija su: Saloma, Idealan muž. U najranijem i najkasnijem razdoblju života pisao je poeziju. Najpoznatija pjesma: Balada o tamnici u Readingu. Oscar Wilde iznenadno je umro 30. studenoga 1900. godine od upale mozga, u svojoj 47. godini. Pokopan je u Parizu.



Tema: dobrota, pomaganje siromašnima, radost davanja

Vrsta djela: alegorična priča

O djelu: Pisano je vrlo neobično, a govori nam o prijateljstvu sretnoga kraljevića i lastavića. Upoznaju se kada se lastavić, sklanjajući se od kiše, sakrije kod kraljevića. Tada počinje njihovo prijateljstvo i dobra djela koja su učinili za ljude kojima je to bilo potrebno. Pozitivnom djelovanju kraljevića i lastavića suprotstavlja se okrutan i tužan kraj (lastavić ugiba, a sretni kraljević odvezen je u talionicu). Jedan je od najdojmljivijih trenutaka onaj kada u peći izgori sve osim kraljevićeva srca.
Likovi: lastavić
sretni kraljević






Opisi glavnih likova



SRETNI KRALJEVIĆ – Sav je bio pozlaćen tankim listićima suhoga zlata, oči su mu bile dva sjajna safira, a velik crveni rubin sjao je na dršku njegova mača. Svi su mu se divili i mnogi su govorili da je lijep; on je i u duši bio lijep, ali i vrlo ravnodušan. Kada je kraljević upoznao malog lastavića stekao je pravog prijatelja i počeo izvršavati svoja velika dobra djela. Na kraju priče sretni kraljević ostao je posve gol jer je sve svoje dragulje i sve svoje zlatne pločice darovao najsiromašnijima.



LASTAVIĆ – Na početku priče zaljubio se u prelijepu trsku. Upoznao ju je u rano proljeće, kada je letio nad rijekom loveći jednog žutog leptira, i bio sav očaran njezinim vitkim stasom i prevelikom ljepotom. Ali nije sve bilo tako divno, već pomalo i žalosno jer trska nije mogla putovati s lastavićem. Morao ju je ostaviti i zaželio joj svu sreću s nekim drugim. Na svome putu prema Egiptu sklanja se od kiše ispod kipa sretnog kraljevića, s kojim se odmah sprijateljuje. Zajedno počinju činiti dobra djela. Naime, lastavić je sve ono zlato i dragulje nosio na svojim malim krilima onima kojima je to bilo najpotrebnije. Na kraju priče lastavić ugiba od hladnoće, a sretni kraljević gubi sve ono što je imao. No svoj život nastavljaju u Božjem vrtu; lastavić pjevaše, a sretni kraljević u zlatnome gradu zauvijek će se slaviti.



Vlastiti dojmovi: Priča mi se svidjela zato što je poučna i što nas upućuje da činimo što više dobrih djela. Glavni su mi likovi osobito dragi ponajprije zato što su pošteni, plemeniti i što su napravili mnogo dobrih djela onima kojima je to najviše bilo potrebno. Pročitavši priču bio sam vrlo tužan. Mislim da je Wilde posebnu pozornost posvetio kraljevićevu neuništivom i plemenitom srcu, simbolu koji ni vatra nije mogla uništiti. Dirljiva pripovijest koja nas uči da je ljepota i dobrota u davanju.
- 20:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kraljević i prosjak



Mark Twain



Kraljević i prosjak







Bilješka o piscu: MARK TWAIN

Američki književnik Mark Twain, pravim imenom Samuel Langhorne Clemens, rođen je 30. studenoga 1835. Neko je vrijeme bio brodar na Mississipiju, kopač zlata, a bavio se i novinarstvom. Godine 1853. odlazi na istok, u potrazi za poslom, i radi u tiskarama u New Yorku, Philadelphiji, Washingtonu, St. Louisu. Umro je 21. travnja 1910. godine. Poznata su mu djela: Pustolovine Toma Sawyera, Život na Mississipiju, Pustolovine Huckleberryja Finna, Ukradeni bijeli slon, Tajanstveni stranac, Jenki iz Connecticuta na dvoru kralja Arthura.

Tema: društvene prilike u srednjovjekovnoj Engleskoj

Vrsta djela: pustolovni roman

O djelu: Čini li odijelo čovjeka? Mnogi će doista reagirati samo na to; zadivit će ih nečija odora, kao simbol položaja i moći. S druge strane, nekomu čije ruho nije tako sjajno, koji je siromašna podrijetla, izrugivat će se i ponižavati ga. U ovoj pripovijesti to je doista slikovito opisano. Kad je kraljević Edward odjenuo Tomovu odjeću, nitko mu više nije vjerovao tko je uistinu, svi su mu se rugali. Istodobno, Tom je bio na dvoru, preodjeven u kraljevića, okružen gospodom. No svaki put kad bi ga nešto pitali, djelovao je zbunjeno, svi su mislili da je lud. Tek na kraju priče ljudi shvaćaju da kraljevića ne čini samo odjeća, već i njegovo dostojanstvo i pravo na to da bude kraljević, ali da i siromah ima svoje dostojanstvo te da ga, ako je živio časno, valja jednako tako poštivati.

Vrijeme radnje: polovica šesnaestog stoljeća

Mjesto radnje: London, Engleska

Likovi: Tom

Edward

kralj

pustinjak

Tomovi otac i majka



Opis glavnih likova:



TOM – Rodio se u siromašnoj četvrti: “U starome gradu Londonu rodio se u siromašnoj obitelji, po imenu Canty, jedan dječak kome se roditelji nisu razveselili.”



Prisiljavali su ga da prosjači, ali on je prosio onoliko koliko mu je trebalo; najradije bi slušao priče: ”On je prosio tek koliko mu je bilo potrebno da održi goli život, jer su zakoni protiv prosjačenja bili strogi, a kazne teške; zato je dobar dio vremena provodio slušajući zanosne priče i bajke dobrog oca Andrewa o divovima i vilama, patuljcima i duhovima, o začaranim zamkovima i sjajnim kraljevima i prinčevima.“



Tom i kraljević Edward odlučiše zamijeniti uloge, no situacija ubrzo postaje vrlo ozbiljna. Na dvoru je mladi Canty viđao raskoš i sjajne odore, ali sve je češće čeznuo za domom: “Idućeg dana pristigoše strani poklisari sa svojom kitnjastom svitom; a Tom ih primi sjedeći na prijestolju uzvišeno i dostojanstveno. Sjajan mu je prizor isprva godio oku, ali je primanje bilo beskrajno i zamorno baš kao i većina govora, tako da se početni užitak malo-pomalo pretvorio u zanovijet i čežnju za domom.”



Mladi Canty je nesretan u dvorcu, ne snalazi se najbolje, osjeća da je zatočen: “Tom je stalno bio tužan i rastresen i nikako se tog osjećaja nije mogao otresti. Jutarnje dužnosti vezale su mu ruke i zamarale ga. Opet je osjetio kako ga svom težinom pritiskuje njegovo zatočeništvo.”



Pritišće ga i sram; dok je veselim osmijehom pratio povorku, odjednom je ugledao majku: “Obrazi lažnoga kralja gorjeli su od uzbuđenja, oči su mu sijale, sav se topio u ludoj sreći. U tom trenutku, baš kada je podigao ruku da baci novu pregršt zlatnika, primijeti kako ga jedno blijedo, iznenađeno lice s očima prikovanim na njemu napregnuto gleda iz drugog reda gomile. Hladan znoj ga probi: on poznade svoju majku! Pa podiže ruku do očiju okrenuvši dlan na vanjsku stranu – bio je to mahinalni pokret, za koji nije više znao kada ga je stekao, ali koji je iz navike ponavljao. Ne prođe ni trenutak, a ona se probi kroz gomilu, prođe uz stražara i stade kraj njega. Zagrlila je njegovu nogu, obasula je poljupcima uzvikujući: “O, milo moje dijete!” i uprla u njega lice koje se preobrazilo od radosti i ljubavi. U istom trenutku jedan je časnik kraljeve garde ščepa, te je svojom snažnom rukom tako baci da se otkotrljala do mjesta s kojeg je došla. I dok se taj ružni prizor odigravao, s Tomovih se usana spustiše ove riječi: ‘Ženo, ja vas ne poznajem!’, ali ga do srca zaboli što su se ovako prema njoj ponašali.”



U ulozi kralja uvijek je bio plemenit i milostiv: ”- Pogriješio sam, priznajem. Nemoj me izdati, pokloni mi velikodušno ovu milost, a ja više nikad neću ni misliti ni govoriti o ovoj stvari. Postupi blago sa mnom, gospodine, inače sam propao. – Zadovoljan sam, milorde. Zato ne vrijeđaj ponovno, ovdje ili pred drugima, pa će biti kao da nisi ništa rekao.”



EDWARD – Rodio se kao kraljev sin i cijela mu se Engleska razveselila: “Istoga dana u bogatoj obitelji, po imenu Tudor, rodilo se jedno drugo dijete kome su se roditelji svim srcem razveselili. I ne samo roditelji već i cijela Engleska. Engleska je toliko čeznula za njim, toliko mu se nadala i toliko molila Boga za njega, da se sada, kada je stvarno došao, puk skoro izbezumio od radosti.”



Bio je vrlo dotjeran i lijep, a Tom mu se silno razveselio: “Jadni mali Tom, sav u dronjcima, približio se i provlačio lagano i stidljivo kraj stražara, dok mu je srce lupalo, a nada sve rasla, kad odjednom kroz zlatne šipke ugleda prizor zbog koga umalo što ne vrisnu od radosti. S one strane se nalazio jedan mio dječak, lica mrkog i preplanulog od raznih igara i tjelesnih vježbi na čistom zraku, čije se odijelo od prekrasne svile i satena presavijalo od nakita; o bedru je nosio mali mač ukrašen dragim kamenjem, na nogama fine čizmice s crvenom petom; na glavi veselu crvenu kapu s koje su se vila pera pričvršćena velikim dragim blistavim kamenom.”



Mrzio je zlostavljanje djece: “ – Da li te zlostavlja? – Dogodi se ponekad, kad zaspi ili kad se napije, da joj se ruka odmara, ali kad se istrijezni, ona sve nadoknadi time što me dobro istuče. - Mali princ pogleda bijesno i povika: “Kako istuče? – O, pa da, molit ću, gospodaru. Istuče! A ti si tako nježan i mali. - Slušaj, prije nego se smrkne ona će biti na putu za Toranj. Kralj, moj otac ...”



Kad se Edward vratio na prijestolje vidjelo se da je sačuvao svoju plemenitost i dobrotu, ali i pravednost: “– Neka svuku tu malu hulju i bace ga u Toranj! - Ali novi kralj, pravi kralj, reče: - To nipošto! Bez njega ne bih bio povratio krunu, zato neka nitko ne digne ruku na njega. A što se tebe tiče, dobri moj ujače, lorde-namjesniče, ti se ne ponašaš zahvalno prema tom jadnom dečku, jer čujem da te je načinio vojvodom (namjesnik pocrveni), a nije bio ni kralj; prema tome, što sad vrijedi tvoja lijepa titula? Sutra ćeš preko njega moliti mene za njezinu potvrdu, inače ćeš ostati običan grof a ne vojvoda!”

- “Zapamtite svi vi, dame, lordovi i gospodo, da je ovaj čovjek moj vjerni i voljeni sluga, Miles Handon, koji nije prezao ni od čega da svojim valjanim mačem spasi svoga vladara od tjelesnih ozljeda i sigurne smrti; zato je naša volja bila da ga imenujemo vitezom.”



PUSTINJAK – Bijaše to siromašno odjeven čovjek, pomalo čudne naravi i ponašanja:

“Bio je to stasit i koščat čovjek, duge i kao snijeg bijele kose i brade, odjeven u dugu haljinu od ovčje kože koja mu se spuštala do peta; predstavljao se kao arhanđeo i bio je zle naravi.”



Opis kraljevske dvorane za gozbe: ”To je jedna golema prostorija, s pozlaćenim stupovima i kolonadama, i zidovima i stropovima u slikama. Na ulazu stoje visoki gardisti, nepomični kao kipovi, odjeveni u bogata i slikovita odijela, držeći helebarde u rukama. Na visokoj galeriji koja se pruža svuda oko dvorane nalaze se svirači, gusta gomila građana oba spola, sjajno odjevenih. U sredini odaje, na povišenom podiju, Tomov je stol.





Vlastiti dojmovi: Mislim da je knjiga vrlo uspješno napisana i vrlo zanimljiva ponajprije zbog nesvakidašnje situacije - na isti se dan, u dvije posve različite sredine, rađaju dvojica dječaka koje poslije poveže neobičan splet okolnosti. Želja da nakratko zamijene uloge kraljevića i prosjaka, u početku bezazlena dječačka šala, postaje vrlo ozbiljna. Pripovijest je iznimno poučna, ostavljajući nas još dugo u mislima o najrazličitijim stranama ljudske naravi. Također mi se sviđa i što ima blagog humora koji još više pridonosi priči, čini je zanimljivijom.
- 20:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  siječanj, 2009  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Siječanj 2009 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Tu pisem sve o livada chat i skoro sve lektire.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se