lehrerin https://blog.dnevnik.hr/lehrerin

petak, 21.12.2007.

Brak ilitiga zajednički život

Pozdrav svima

Ma nisam baš tako dugo u braku, brojim kojih godinu i pol (još malo), ali u posljednje vrijeme nekako često ili razmišljam o toj temi ili razgovaram s ljudima oko sebe na tu temu.
Meni osobno nije se baš nešto život promijenio otkako sam u braku jer smo mi već i prije braka živjeli zajedno 2 godine tako da brak nije donio ništa novo. Zato ću ja ovim pod riječju brak podrazumijevati zajednički život.
Pokušat ću po meni gledano nabrojati kriterije koji su bitni za uspješan zajednički život:

1. Tolerancija. Sama po sebi znači međusobno poštivanje i prihvaćanje. Po meni ovo je najvažnija, ujedno i najteža stavka. Iako zaista želim biti tolerantna i sama po sebi sam vrlo tolerantna osoba, moram priznati da bih ponekad voljela imati dodatnu dozu tolerancije, prije svega kada su sitnice u pitanju. Ne kaže se bez veze da sitnice život znače. Zbog sitnica najčešće i dolazi do naših svađa. Na primjer, zašto ove hlače sada nisu složene na ovaj ili onaj način, zašto čarape nisu u košu za prljavi veš, zašto mi se spava, zašto sam umorna, zašto mi se sada ne mazi, zašto ti ne znaš kako izgleda uređaj koji se zove usisavač, zašto moraš toliko vremena provoditi za kompom, zašto, zašto, zašto…Ima toga hrpetine...Većini muškaraca je ravno do neba da li su hlače složene na crtu i na vješalicu ili samo nekako bačene preko naslonjača stolice (čast izuzecima). No meni koja ih napeglavam i trudim se da on u tim hlačama nekako liči na poslu, zaista nije svejedno. I kako da onda budem tolerantna, kada svaki dan „trubim“ i molim ga da promijeni odnos prema svojoj odjeći. Znam da kada će ovo čitati da će komentar biti „A imaš i ti putra na glavi, daleko do toga“ Pa ajde da budem poštena pa da opišem i neku svoju boljku. U posljednje vrijeme (već neko dulje vrijeme, zapravo) se osjećam jako umorno i mogla bih zaspati i na podu, čak ne trebam biti ni u vodoravnom položaju, bitno da znam da ako slijedeća 2 sata ne trebam nikud ići, onda sam u stanju zaspati i na stolici. I ne mogu si pomoći. I kad smo konačno zajedno od silnih obaveza, njemu se mazi, a ja zaspim. Malo me pogladi, on se „napali“, a mene uspava. Strašno. Ili kad ostavljam svijetla po kući, ili kad ne daj Bog zaboravim pobrati svoju kosu iz odvoda.
Sve su to sitnice kad ih tako sagledaš, ali kad dođeš iz neke kolotečine posla i stresa doma i svega ti je dosta, a onda još nađeš bačene hlače ili kosu u odvodu, samo mala iskra je dovoljna da plane veliki požar. Opet se ne kaže bez veze da onaj tko nije upoznao osobu s kojom je u vezi u krevetu, za stolom i na WC-u, uopće ne poznaje tu osobu. A ja se s time slažem.

2. Kreativnost, inovativnost i djelotvornost. U našem braku je vrlo bitna jer smo dosta različiti pa nam je teško zajedno obavljati istu aktivnost, a da pritom oboje jednako uživamo. Recimo ja obožavam plesati, ali njemu se baš i ne ide na neke plesnjake, on obožava roniti i on bi da i ja prođem stupnjeve za ronioce, kako bih mogla roniti s bocama na velikim dubinama. Mene privlači ronjenje, ali ne do tih ekstrema. Ja bih da skupa kuhamo, a on to ne bi nikako, zapravo on bi samo jeo. On bi da ja skijam na crnim stazama, ja se toga bojim. Itd….Uglavnom ideja nam ne nedostaje, kreativni jesmo po tom pitanju i nikada nam nije dosadno, ali imamo premalo zajedničkih aktivnosti u kojima oboje strastveno uživamo. Osim putovanja, naravno. Za time oboje vapimo i u toj aktivnosti smo i vrlo djelotvorni. Kada možemo i financijski i vremenski, uvijek odemo na neko lijepo putovanje.

3. Povjerenje i vjernost. Zaista vrlo bitna stavka u svakom braku, ali mi s time nemamo ama baš nikakvih problema (hvala Bogu) i nadam se da ih ni nikada nećemo imati. To znači da nam je brak sagrađen na čvrstim temeljima i ponosna sam na to. Iskreno, ne znam kako bih se nosila sa time da moj muž nema povjerenja u mene ili da je ljubomoran i da me ne pušta na kave s mojim prijateljima. Ili, kako bih samoj sebi otežavala život kada bih znala da je on na kavi s nekom frendicom, a ja doma ludim i razmišljam što oni rade. Ne hvala, ne daj bože, da Budem čengrizava i ljubomorna žena koja svom mužu ne dopušta da slobodno diše. Vjerojatno se i zato osjećam toliko slobodno iako sam u vezi. A najbolje je što me ta slobodna još više za njega veže.

4. Obostrano davanje i primanje. Nije u redu samo davati, a ništa ne dobivati za uzvrat. Jednako kao i kod ljudske energije – mora se i puniti i prazniti, jer u protivnome može doći ili do zasićenja ili do totalne ispraznosti.

5. Slušanje i razumijevanje. Općenito me kod osoba užasno smeta kad nekome nešto pričam, a on gleda kroz mene i uopće ne doživljava ni jednu jedinu moju riječ. Obožavam kad me muž sluša i može se uživjeti u moju situaciju, sagledati ju iz svog „muškog“ kuta gledanja, promisliti svojim „muškim“ mozgom i dati mi racionalan savjet.
To ujedno povezujem s mudrošću u braku – kada je par sposoban racionalno promisliti o nastalom problemu, sagledati moguće putove rješavanja i odabrati najbolji za njih, kao i spremnost za snošenje odgovornosti i posljedica.

6. Roditelji. Mi smo imali po meni veeeliku sreću da ne živimo ni s mojim ni s njegovim roditeljima. Po meni je to jedno od temeljnih kriterija za dobar brak. Mi se odlično razumijemo s jednim i drugim starcima, ali život s bilo kojima – ne hvala! U biti i kada se vratimo od druženja s njima, odišemo nekom drugačijom energijom. Ono što starci obično vole je davati savjete u stilu: „Mi vam ništa ne naređujemo, vi si budete i ovako i onako odlučili kak budete nešto napravili, ali bilo bi dobro da…..“ A ovo „Bilo bi dobro da…..“ nas oboje izluđuje jer imamo osjećaj da oni očekuju od nas da ih poslušamo i napravimo po njihovom. Razgovori s roditeljima u svakom slučaju ostave trag na nama, a kako bi tek bilo da živimo s njima???? Deshalb, nein, danke!

7. Materijalnu stranu nikako ne treba podcjenjivati, jer ako ništa drugo, materijalne poteškoće dovode do eventualnih svađa kojih ne bi bilo da nema novčanih problema.

8. Seksualnost u braku i zadovoljstvo u seksualnom životu neophodno je za dobro funkcioniranje braka.

Ako je netko primijetio do sada nikamo nisam konkretno stavila ljubav. Pa to je zato jer ljubav objedinjuje i povezuje sve te stavke, ali ni samo ljubav nije dovoljna za dobru i uspješnu vezu.

I da rezimiram, nije lako u braku. Ima uspona i padova, svijetlih i tamnih trenutaka. Ali to ne sagledavam kao nešto strašno, pa takav je i čitav život, zar ne? Neopisivo sam sretna što sam pronašla osobu uz koju mogu u potpunosti realizirati sebe. Veliko Hvala experiance-u za to!!!

utorak, 18.12.2007.

Zbogom bakice

U zadnje vrijeme sam u nekoj negativi što se tiče raspoloženja i emocija. Ima više razloga za to, no jedan od njih je svakako smrt moje bake. Baka je umrla sa 76 godina života. Netko bi rekao – pa ajde, bar se baka naživjela, ali kad ti umre netko drag i blizak, pa makar on imao i 176 godina, svakako mu teško pada. Kakav je bio život moje bake u tih 76 godina?
I težak i lijep, i siromašan i bogat, i pravedan i nepravedan i sretan i nesretan. U svakom slučaju pun antonima.
Baka je živjela u doba 2. svjetskog rata kada su joj odveli roditelje u logor i nikada ih poslije nije vidjela. Udala se sa nepunih 15 godina, sa nepunih 16 je rodila svoje prvo dijete. Kada sam ju pitala kako to da se tako rano udala, odgovorila mi je da je bilo veliko siromaštvo, nisu imali što za jesti, a život uz muškarca pružio bi joj utočište i sigurnost. Sa njenih 15 godina pojavio se moj djed, ja ga od milja zovem moj „japica“ i do braka je vrlo brzo došlo. Sa 16 godina prvo dijete. Siromaštvo na svakom koraku. Izlaz iz siromaštva pronašao se u radu na poljima. Radilo se od jutra do mraka, ustajalo u zoru da se nahrani živina i spremi jelo za taj dan kako bi cijeli dan moglo obavljati sve poslove koje su polja i zemlja zahtijevali. Sa 19 godina drugo dijete. Djece više nisu imali nakon drugog sina, mog tate. Ono što je zaista obilježilo život moje bake je taj mukotrpan rad na zemlji. U njenim zrelim godinama izvadili su joj maternicu i jajnike. No baka se digla još jača no prije. Jer živjela je za svoju djecu i unuke.
Ja sam puno vremena provodila kod bake. Sjećam se da sam kao mala klinka vječito kuhala u blatu i bakici „krala“ posudice kako bi mogla pripremati omiljene specijalitete od blata. Miješala sam i blato i brašno i jaja i kukuruz i ponosno pokazivala baki svoje kolačiće. Baka se samo smijala. Smijala se ponosno. Bila je sretna. Uvijek je obožavala svoja 4 unuka i s ponosom pričala o nama.
Prije godinu dana baka i japica slavili su 60 godina braka. Baka je željela veliku svečanost u kojoj će se okupiti cijela obitelj. No svima nam je bilo čudno kako to da se baka malo požurila i organizirala svečanost krajem 8. mjeseca iako su se oni ženili u 12 mjesecu. Sad kada vrtim film, jasno mi je zašto. U 10. mjesecu baka je završila u bolnici u kojoj je provela 4 mjeseca, pa da je čekala 12. mjesec, sasvim sigurno od proslave ne bi bilo ništa. Najveća uspomena koju ću pamtiti sa svečanosti bio je filmski poljubac moje bake i japice, pun ljubavi i nježnosti. I bakina sreća. Njihova sreća…
Nakon bolnice dolazak kući, ali baka se nije mogla brinuti za sebe. Nije se ni japica mogao brinuti za nju, jer jadan, jedva se brine za sebe. Ne vidi i ne čuje dobro, a i stari je već, 87 godina. Iako, svakim svojim pogledom nosio je baku na krilu, milovao ju nježnošću svojstvenom samo za njega. Baka odlazi u dom. U domu ima svu zdravstvenu njegu koja joj je potrebna, ali plače i vapi za svojim pravim domom. Osjeća da želi tamo umrijeti. U domu je provela 4 mjeseca. Zadnja 3 tjedna nije mogla iz kreveta. Ono što je mogla bilo je gledati nas svojim plahim i preplašenim očima s velikim grčom na licu. Boljelo ju je. Strašno ju je boljelo. Danas ju više ne boli. Vjerujem u to…
Zašto vjerujem u to? Pa postoji nekoliko razloga… Kao prvo, lice moje mrtve bakice bilo je bez grča, tako spokojno, kao da je zaspala u najljepši san. Onaj grč na njenom licu, kada ju je boljelo me doslovce slamao. A sada toga grča nije bilo…
Nekoliko dana nakon bakine smrti radila sam nešto na računalu kada sam odjednom u zidu čula neko kucanje. Vrlo lagano, u visini moje glave, samo lagano „kuc, kuc, kuc“. Prvo sam to ignorirala i potisnula, no nakon par minuta ponovno sam začula kucanje. Iako sam tražila logičko objašnjenje za to, nisam ga našla. Danas ga više ni ne tražim. Jednostavno sagledavam tu situaciju kao bakin posljednji pozdrav. Kao da mi je htjela reći da je uz mene i da me voli. Drago mi je radi toga.
Možda baka traži put… A možda i čeka osobu s kojom je provela svoj čitav život, čitavih 60 godina; osobu koju je neizmjerno voljela… A ta osoba izgubljena čeka da i on krene na put na koji je baka otišla. Bakin grč od boli sada je zamijenjen njegovim emotivnim i duhovnim grčom. I izgubljenošću. Posljednji poljubac upućen baki u lijesu bit će joj zasigurno upućen i pri ponovnom susretu…
I ja joj još jednom šaljem veliki poljubac i zbogom…Bar zasad!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovaj blog pišem za zabavu, najčešće će to biti teme iz prosvjete, budući da radim kao učitelj njemačkog jezika u jednoj osnovnoj školi.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr