subota, 06.09.2008.

Sve uvijek nekako završi zaboravom...

Da li me vidiš?
Očima u kojima se tope sve moje želje.
Gordim pogledom punim vatrenog žara dok pratiš karusel mojih pokreta.
Priđi bliže,izmjenjivat ćemo boje što padaju s neba,
Trčati u susret nadolazećim danima,
Hladnih ruku brati cvijeće koje nikada nije imalo korijen.
Nekada smo se igrali lovice,kralja i kraljice razapetih na sve četiri strane svijeta.
Tonuli smo,sinkroniziranim pokretima pokazujući da nikada nije bilo ono što smo htjeli.
Mutni tragovi poljubaca i uzdaha ostavljeni u zraku već su izbljedili.
Ponovno uzimam olovku,crtam ih,podebljavam izbljedjele obrise.
Želim nas umotati u sumračnu pašminu ispletenu od mojih suza,tvoga smijeha i zajedničke sreće.
Vrata koja sam odavno zaključala više ne stoje u svom okviru.
Zaborav nas je sustigao.
Više se ništa ne može učiniti.
Ti ne želiš ništa učiniti.



19:13 | Komentari (27) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.