09

subota

studeni

2013

Referendum, gejevi, protiv/za, naši i vaši i kome čestitati Novu godinu

Jebte referendum!

Na fejsu ljudi na svoje profilne slike stavljaju biljeg "protiv" . Referenduma. Vjerojatno stavljaju i "za" ali ja te ne vidim, jer moji prijatelji redom imaju "protiv".

Dobro je to. Tako znaš tko što misli, tko je na kojoj strani. Znaš koji su naši a koji su njihovi. Ljudi pišu što misle, razmahali se. Pišu s puno gnjeva protiv države, protiv siromaštva, protiv bogataša, neki pišu protiv pedera, jedni su protiv komunista, drugi protiv zatupljenih neo-katolika, jedni su protiv fašista , drugi su protiv partizana, pa su protiv ateista, ekonomske krize, nezaposlenosti, Europske unije, Amerike, vanzemaljaca.
Pokrenula se lavina bijesa, Općenarodnog nezadovoljstva. Javili večeras u vijestima da i u Saboru pršti žuć, padaju riječi kakve ne bi smjele na tom finom i pristojnom mjestu, pucaju šavovi.
Čudno je to. Odjednom homoseksualci. Baš sad homoseksualci, toliko da se treba ustavom zaštiti one koji to nisu.
Pitanje o pravu na brak homoseksualaca je , gle čuda, baš sada toliko silno važno, da je pobuna liječnika ispala kao marginalni događaj, kao totalno nevažna. Ni ne primjećuje se protiv čega se ti učeni ljudi bune već mjesecima Kog se vraga bune najškolovaniji ljudi u državi? Jer oni jesu najškolovaniji, zar ne? Pa, kad se najškolovaniji ljudi u državi tako dugo i uporno bune, tu mora da ima nečeg što bi moglo biti bitno za narod. Ali, ne, mi to ne vidimo. Priča s gejevima je podigla prašinu i stvorila veliki oblak koji će se gomilati još mjesec dana. A priča s doktorima je popljuvana. Priča o našem zdravstvenom sustavu, kojega uništavaju jednako dosljedno kao i školski. Jer, ne možeš ti u kapitalizam sa socijalističim sustavima. Ne možeš. Mora se to prvo porušiti da bi se izgradio taj drugi sustav.
Ne bune se doktori samo za svoje plaće, za pravo da im se plati prekovremeni rad, što bi se trebalo samo po sebi poddrazumijevati, jer rad se mora platiti. Bez plaće rade samo robovi , čak i zatvorenicima plaćaju nekakvu naknadu za njihov rad. Bitna sva ona druga pitanja koja su štrajkaši isticali i koja nisu bila naslovi na naslovnicama. To je ostalo neprimijećeno. Na fejsu ni riječi o tome. O referenudu o pravu na brak da. To se šera.
Ostaje neprimijećeno i potpuno neshvaćeno ono što se uporno gura i što se već proguralo u škole: konstantno smanjivanje obavenog programa, uz konstantno poticanje sukoba roditelja i škole i konstantu guranje razmjena s drugim državama. Razmjena u kojoj samo naši idu po tim drugim državama, još nitko nije došao ovamo, bare ne u moju županiju.Čudno, ne? Ali, došli su zato ulični prodavači upaljača i kajševa, crne rase, mi ih zovemo Wukumpra. ( Od čega žive kad nitko od njih ništa ne kupuje? Svi pretpostavljamo što prodaju, zar ne? ) A naši se školski programi prilagođavaju Europskoj uniji od kad je ta unija nastala bez obzira što mi nismo još ni bili glasali hoćemo li u uniju ili ne.
Zašto sad odjednom toliku guramo našu djecu na putovanja u inozemstvo, u razmjene studenata, neka studiraju vani, neka se snađu u stranom svijetu.... Zašto? Što znače ti programi? Jesam li ja zato gojila svoju djecu da mi odu po bijelome svijetu da ih ne vidim više? Možda vi jeste?
Zašto bi naš školski sustav trebao biti kompatibilan sa sustavima drugih zemalja EU i omogućiti fluktuaciju, da netko tko je ovdje započeo može negdje drugdje završiti školovanje. Čemu? Ako moje dijte završi školu u Hrvatskoj zbog čega bi trebala ta diploma vrijediti u Engleskoj? Zar moje dijete ne može ostati ovdje, u svojem zavičaju, ovdje živjeti od svoje diplome?
Da li to oni njega guraju da se odseli u tuđinu? Što znači fluktuacija radne snage i mobilnost radnika? U našem žargonu to se zove pečalba. Gastarbajteri. Trbuhom za kruhom. Znači li to da će moja djeca putovati Evropom trbuhom za kruhom, ostaviti svoju rodbinu i prijatelje i otići u svijet? Hoće li tamo pronaći nove prijatelje? S kim će dijeliti svoje male tuge i veselja? Kako će osnovat obitelji? Tko će im pomoći čuvati djecu? Neće moći imati ni djecu, ni obitelj ni bliske ljude oko sebe budu li stalno fluktuirali Evopom.

Je li to možda krajnji cilj svih tih silnih akcija? Da se smanji naraštaj ljudskog roda? Popuacija u Hrvatskoj se već prilično smanjila, i još će se više smanjivati s tim njihovim programima mobilnosti. To ne vidimo? Pederi i lezbe su trenutno bitniji? Oni ugrožavaju obitelj u Hrvata? A ne politika koja nagovara mlade da idu u svijet, da stiču "iskustva" po svijetu, politika koja ih gura da se isele ih domovine umjesto da ponudi posao, moguućnost da ostvare dobar život? To ne treba uvrstiti u Ustav? Šačica homoseksusalaca koji traže svoja ljudska prava ugoržava budućnost nacije? I na toj temi sada pucaju šavovi...
Ljudi koji idu u tuđe zemlje da tamo rade i žive, tamo su stranci. Kao stranci, ne sudjeluju u društvenom životu, ne bave se politikom iako načelno mogu imati ta prava. Krotki su, ponizni, žele se uklopiti pa dobro paze da ne zatalasaju, jer, to je ljudski. Ljudski je pustiti korijen, stvoriti svoju bazu, pripadati negdje. To su osnovne ljudske potrebe. Nije osonvna ljudska potreba fluktirati i seljakati se. I oni to znaju. Tvorci deje o mobilnosti radne snage. Možda je tvorcima ideje o mobilnosti baš to zanimljivo, ta krotkost i poniznost došljaka? Ta psihologija Vlaha.
Svako malo objavljuju statističke podatke i uspoređuju nas s ostalim svijetom. dAnas su objavili da je premalo radno aktivnih ljudi i previše vlasnika stanova, previše kvadrata po glavi. Što će nezaposlenim ljudima toliko kvadrati? Treba paziti da nam to ne uzmu, jer, uzet će, slutim da hoće. Nabit će nekakav namet, porez, a neće se moći prodati, već se sada ne može.
Večeras na dnevniku komentar pametnog novinara: u Duborvnik bi Brtanci ulagali, gradili bi, ali gradska vlast odugovlači s izdavanjem papira. Naravno, novinar vidi problem u gradskoj vlasti koja je spora, a taj je Britanac maltene dobročinitelj koji bi tu kupio pa gradio a mi bi onda bili sretni. Ni na kraj pameti mu nije da je dobro da je gradska vlast oprezna i da pazi što radi, i da bi trebala tog Britanca poslati natrag doma neka tamo gradi što god hoće. Što bi on gradio? Za čiju korist? Ako bi gradio hotel, tko bi ubirao profit od tog hotela, a tko bi radio kao jeftina radna snaga u tom hotelu? I čiji hotel bi imao manje gostiju kad oni odu kod Britanca? Pa slušaš takve glupsti i u svakom slučaju dođe ti da punkeš. Ako povjeruješ novinaru i naljutiš se na gradsku vlast, pucaš, ako ne povjeruješ naljutiš se i na njega i na tob Britanca pa opet pucaš.
U svakom slučaju pucaš.
Bojim se što bi moglo biti kad bi krenli pucati po ulicama, šavovi, žućni mjehuri, čirevi na želucima...?

A referendum? Dobro je što na fejsu možeš doznati što tko misli, tko je protiv a tko je za. Da znaš s kim imaš posla. Neka ljudi javno pokažu što misle. Neka se zna tko su naši a tko nisu. Tako možemo znati da smo protiv onih koji su protiv nas. Tako nastaje još jedna fronta sukoba, još jedna podjela. Već smo se dijelili, već smo se razvrstavali. Izbori, vjernici nasuprot ateista, ova vjera nasuprot one, ova stanka protiv one, ova nacija protiv one, žene protiv muških, djeca protiv škole, roditelji protiv učitelja, pacijenti protiv doktora, svi protiv svih. Kud god se okreneš moraš paziti koji su naši a koji vaši.
Nismo mi na to navikli. Ne znamo mi s tim.
Mi ne možemo jednostavno imati svoje mišljenje i znati da onaj drugi ima svoje pa nastaviti kao i do sada. Ne, mi se razvrstavamo, svrstavamo se u vrste i kolone i borbene formacije. Mi moramo imati saveznike i neprijatelje. Mi to sve shvaćamo prebukvalno. Ovo s referendumom, to je samo još jedno razvrstavanje, još jedna podjela.
Sa sve manje ljudi se možeš družiti, a i nema više mnogo ljudi, umiru jedan za drugim ljudi koje si smatrao svojima, koji su bili tvoj đir, kojima si se smiješio u prolazu, mahao na pozdrav s druge strane ulice, razmijenio u prolazu koju riječ, potapšao po ramenu, čestitao Novu godinu na masovnom dočeku na Velikom trgu. Pitam se tko će kome čestitati ove godine, hoće li itko ikome? Ljudi, Sugrađani. Kao da umiru. Pa jest, na neki način i umiru. Oni na suptonoj strani. Od sada će magla stalno biti između vas. Magla u kojoj se skriva tko zna kakva opasost zbog čega treba biti na oprezu. Jer nikad ne znaš što bi se iz toga moglo izroditi. Nikad ne znaš. Može nema baš ničega u toj magli, možda se ništa strašno ne bi nikad dogodilo, ali, ajde ti to znaj. Na oprezu si. A kad si na oprezu, ne možeš biti opušten, ne možeš se radovati susretu, ne možeš više mahati s druge strane ulice i dozivati nečije ime. Gotovo je.
Mnoge stvari u koje sam vjerovala su propale. Mnogi oslonci za koje sam se držala su se raspali. Sve što sam nekad znala sad je dovedeno u pitanje, sve je neizvjesno, sumnjivo, upitno, sve je možda, sve je relativno. Sve čega se god dotakneš. Štogod spomeneš.
Ne znam što osjećam, samo znam da je čudno, da nije ugodno, da nije veselo.
Čujem zvuk iznutra u glavi, nalik cviljenu sirene.
Čujete li i vi?

Oznake: Referendum, gejevi, štrajk, mobinost učenika

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se