15

nedjelja

siječanj

2017

Gledam na fejsu, slike nasmijanih obitelji... Slike majki s djecom s osmjesima od uha do uha. Skupljaju lajkove. A kako i ne bi, tako široki osmjesi zaslužuju lajkove. Puno lajkova. Svi volimo vidjeti da su drugi sretni. Pomislimo, gle kako su oni sretni, i mi to možemo. Volim gledati slike tuđe sreće i rado ih lajkam.

"Nominirala" me neka FB prijateljica kao super-mamu, kao sretnu mamu i sad bih, pošto sam nominirana, trebala objaviti sliku sebe i svoje djece kad su oni bili mali a ja mlada, i skupljati lajkove. Zašto ne, pomislih. Lagana, pa ti i jesi super mama i super sretna mama super zdrave, super lijepe, super pametne, super pristoje i super uspješne djece.

U kutiji od cipela koje sam davno iznosila držim hrpe fotografija.
Prošlo je već poprilično vremena od kad sam zadnji put zavirila u tu kutiju i odlučila da je više neću ni pipnuti, sve dok ne budem sigurna da su zacijelile rane i da me više neće potresati susreti sa slikama prošlosti. Zaključim da je prošlo dovoljno vremena i da je sad sasvim pristojna prilika za zavirivanje u kutiju pa je hrabro uzemem u ruke u želji da nađem neku fotku pogodnu za objavljivanje na fejsu
Prevrćem slike brzim pokretima. Plašim se tih slika. Zadnji put su me bacile u neraspoloženje koje je danima trajalo, ali, ovaj put neće, odlučila sam. Namjestim vid na "selektivno" i hvatam samo grune fotke na kojima su djeca kad su bila mala i na kojima je više ljudi. Ima tu slika njega s jednim djetetom, s drugim djetetom, s oboje djece. Slike na kojma poziraju i slike uhvaćenih sretnih trenutaka igre na kojima se smiju, skaču, vrište, prskaju vodom, škakljaju se. Ja sam ih slikala. Volim slikati, volim hvatati tenutke. Naročito sretne.
Ali, mene nema ni na jednoj fotografiji, ni uhvaćenoj ni poziranoj. Stoput sam gledala te slike, u dvadestet godina pregledala sam ih barem stotinu puta, ali, tek sam sada sam uvidjela da mene nema na slikama. Zašto me nema? Nema mene na slikama s djecom, nema mene na obiteljskim slikama! Ako me i ima, onda sam neuređena, nepočešljanja, jako zaposlena, uhvaćena između skupljanja tanjura od predjela i posluživanja glavnog jela. Nema ni jedne jedine slike na kojoj on drži dijete u naručju a ja stojim kraj njega i držim ga pod ruku, slike na kojoj se smiješimo i gledamo u objektiv. Takva je slika obavezna, zar ne? Kao što je za pojedinca obavezno da ima sliku za dokument tako je i za obitelj obavezno da ima sliku koju se uokviri i pokloni bakama da ih save na zid.

Nakon dužeg prevtanja po kutiji pronašla sam jednu sliku na kojoj smo ja i sin. Imao je oko pet godina, a ja trideset i dvije. Bila sam trudna,vidi se po očima, poveći trbuh i podbradak , nosila sam kćer. Gledamo u bjektiv, ozbiljni, ne smiješimo se. Ni ne trudimo se smiješiti se. Nije lijepa slika, nije slika koja bi skupila lajkove.
Sjetila sam se da smo toga dana nas troje krenuli fotografu slkati malog za putovnicu jer uskor idemo na skijanje u Italiju, pa je to hitno trebalo obaviti. Laganom se nekud žurilo a mali je htio da svi zajedno diemo prvo kod fotografa a ona u park. Lagani nije volio visiti po dječjim parkovima ali je pristao da ide fotografu. Mali je zamolio da mu usput u gradu kupimo dva kinder-jaja. Na riječ "kupite" Lagani je poskočio kao da ga je nešto ubolo. Pocrvenio je u licu, silno se derao, lupao šakom po stolu, ispljuvao iz sebe i zario u malog strašne i oštre riječi, znate, one riječi koje samo najbolji psihoanalitičari mogu izvući kad im dođu odrasli ljudi s ranama iz djetinjstva. Zalupio je vratima i šmugnuo za nekim od onih najvažnih poslova kakve mogu imati samo najvažniji ljudi.
Ne sjećam se što se događalo kasnije, jesmo li toga dana otišli fotografu ili tek par dana kasnije. Mali se na toj slici za putovnicu smiješi ponosno pokazujući da mu fale već četiri zuba Kad je završilo slikanje za putovnicu, mali je htio da se slikamo zajedno, ja i on. Fotografkinja nas ne namještala kako to već fotografi rade, gledaj tamo, brada ovako, rame onako. Držim maloga na koljenima. Obgrlila sam ga oko pasa, a on se naslonio leđima na mene. Gledamo ravno u objektiv. Ne smiješimo se. Samo on i ja, još malo sami, ovdje u fotografskoj radnji, prije nego krenemo kući, prije nego se tata vrati sretan zbog uspješnog posla, veseo kao da se nikad ništa ružno nije dogodilo.
Kao i obično, nakon svake ni čim izazvane eksplozije divljačkog bijesa. Kao i obično, očekivat će da smo mali i ja iz svjih srca i glava već izbrisali sve što treba izbrisati kako bismo se mogli veseliti što se vatio kući i zagrliti ga, smiješiti mu se. Kao i obično, neće htjeti razgovarati o tome što se dogodilo, a ja se neću previše truditi jer inako neće ispuniti obećanja i jer neće uzeti za ozbiljno upozorenja u stilu: ja to više ne mogu podnijeti, ja ću otići, jer, ako nisam imala hrabrosti otići s jednim djetetom, s dvoje je još manja šansa da odem i preživim. Kao i obično, podrazumijevat će se da mu ni sin ni ja nismo ni zamjerili, a kamo li da pamtimo teške riječi i prijetnje preteške za mršava ramena petogodišnjaka. A o utjecaju vikanja na nerođeno dijete ne možemo razgovarati jer su to budalaštine iz šarlatanskih knjiga.
I uzdah. Teški. " Dobro, još ovaj put. Ovo ti je zadnji put. E, ovo ti sad je stvarno zadnji put. Još jednom i nema vše. Zadnji put ti kažem, sad stvarno nema više. Učini nešto, idi kod doktora, djeca će imati posljedice od ovog sranja, neće biti dobro. Kad se djeca njemu budu osvećivala za to što izvodi, osvetit će se i meni što ih nisam zašititila. I ja sam bila kriva, i ja sam bila odgovorna za to što se mali osjećao kao da ga je bager pogazio, i kao da je umro, i što se trenutak nakon toga smiješio kao da se ništa nije dogodilo.
Čitam izvještaje sa stručnih skupova: rizična djeca razvedenih roditelja. Kategorije i rizične skupine djece. Statistički podaci, rizik za devijantno ponašanje, rizik za ovisnost, rizik za lošiji školski uspjeh. Obitelj je ključna za zdravi razoj djeteta. O utjecaju emocionalnog nasilja, posljedicama ponašanja razjarenog oca i beznađa kojim zrači utučena i tuža majke, o tome nema podataka.
Pisalo je u nekoj od onih knjiga shvatila sam da je to što Lagani izvodi bolest, kao živo blato. Bolest koja usisava sve oko sebe. Što se više bacakaš ne bi li se izvukao, to se više ukopavaš i dublje upadaš, to se više gušiš. Ne možeš ništa popraviti. Ne možeš čak ni jednostavo otići. Možeš se udaljiti ali je komplicirano, i ne možeš sam, treba ti saveznik. Možda nisam dobro razumjela što piše? Možda nisu knjige u pravu, možda griješe? Tražila sam mišljenje od ljudi u kutama. Rekli su da nije bolest. Da je bolest, mogla bi se liječiti. Znači, knjige griješe. A možda griješe ovi u kutama? Možda da potražim drugo mišljenje? Treće?

U ruke mi je dospjela slika na kojoj smo kćer i ja, ali, ni ta slika nije za skupljanje lajkova. Ne gledam u objektiv, netko me uhvatio sa strane, usput. Izgleda da je fotografu bila namjera slikati ljude koji su sjedili do mene u tom redu. Kćer na slici ima četiri godine. Svečano obučena, s kikicama. Sjedila mi je na koljenima jer su sva sjedišta bila zauzeta ali i zato jer se nije smjelo ni pisnuti i moralo se izdržati do kraja programa bit tiho i mirno, u svečanoj sali s državnim grbom i zastavom, s freskama na stropu i vitražom na proorima.
Sin je imao važan nastup, nešto za što su se i drugi sinovi pokušavali izboriti ali im nije polazilo za rukom, nešto u čemu je on bio najbolji u državi. Lagani se inače nije uplitao u to čime se mali bavio, tolerirao je to kao nekakvu bezveznu dječju igrariju, nešto čemu ne treba pridavati važnost i nešto na što se gubi vrijeme umjesto da se rade pametnije stvari. To nešto, to što je mali postigao, to je bilo toliko važno da su došli gotovo svi rođaci i prijatelji, čak iz drugih gradova, da bi prisustvovali događaju i ponosili što i oni imaju nešto zajedničko s tim malim čudom od djeteta. Lagani se uhvatio fotoaparata i ponosno obilazio salu u kojoj su svi sjedili osim njega, i škljocao i slikao. Važan, uspravan, par centimetara viši nego obično, sa sjajnim osmjehom i sjajnim očima. Sretan i ponosan.
A ja, koja sam trebala prštati od sreće i ponosa, bacati vatromete iz očiju i smiješiti se od uha do uha, ja pokušavam sakriti da sam malo prije doživjela nešto ružno, nešto što me užasno prestrašilo i ponizilo, pregazilo kao bager. I pokušavam sakriti od same sebe da sam malo prije umrla pogođena teškim i ružnim riječima, znate, onim riječima koje ostavljaju onakve rane, koje se ne daju zacijeliti tek tako. Gledam prema dolje, tobože namještam čipku na čarapicama moje kćeri da ne bi sin ako svrne pogled prema publici vidio da se opet "ono" dogodilo, da ga to omete u velikom i svetom činu.
I uzdah. Teški. "E, sad je dosta!". Opet krećem u potragu za mišljenjem. Opet isto: Ne, nema tablete. Sve se češće događa, sve su žešće ekplozije sve kraće traju dobri dani. Prognoza za Laganog je takva kakve je. Prognoza za djecu nije dobra. Prognoza za mene je zabrinjavajuća. Tražim drugo mišljenje, teće mišljenje. I četvrto, za svaki slučaj. Nije bolest ali treba liječiti. Treba prepraviti. Sve razbacati i nanovo složiti. Kod mene. a kod njega? A naša obitelj? Obitelj?
Zaklopim kutiju, nategnem jači lastik preko poklopca i gurnem je na dno ormara.

Slikat ću ja nove slike. Ja i moja djeca. Nasmiješeni, direkt u objektiv.

Poželim napisati knjigu, poučnu, koja bi dokazala mojim sestrama da se ne smiju nadati da će moći izdržati. I da se nitko se neće ni urazumiti ni smiriti, i ništa neće biti biti bolje s vremenom, ništa neće sazrijeti što nije sazrijelo kad je bilo vrijeme da se zori. Ni jedna jedina minuta u kojoj su trebale biti nasmiješene i sretne neće se vratiti , i zauvijek biti izgubljena radost na koju su imale pravo. I da ni na jednom mjestu s kojega je otgnuta bezbrižna dečja radost, ona na koju su djeca imala pravo prema svakom zakonu i pisanom i nepisanom, neće nikad zarasti ni jedna rana, ni u ovom ni u budućim životima.
Htjela bih im reći da će svaki propušteni trenutak sreće, što se više bude skraćivalo njihovo Vrijeme, peći i žariti daleko jače i bolnije nego bilo koji trenutak nesreće kojeg sada proživljavaju .
I želim im reći da sam umrla svaki put kad se "ono" događalo. Ja tada zapravo nisam ni živjela.
Poželim sastaviti optužnicu, nepobitnu i dramatičnu, koja bi osudila zločin kojeg se ne može dokazati, zločin kojeg se može vidjeti, zatajeni zločin u kojemu jedan čovjek tiho i potajno ubija život ljudima koje je za sebe vezao. Željela bih sastaviti optužnicu protiv zločinaca čije tragove zločina ne može nitko pronaći, koji se ne vide, koje možete naslutiti samo ako znate gdje i kako se takve stvari skrivaju.

Poželim, ali zašutim. To nisu priče koje želite čuti.


Oznake: obiteljsko nasilje

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se