...završila priča o Azri. Štulić je sretan, ili se predstavlja takvim, u Nizozmskoj, neće se vjerovatno nikada vratiti. Leiner provodi dane u Zagrebu, bavi se svim i svačim, organizira koncerte koji nikada neće biti ni približno dobri kao najlošiji Azrin koncert. Hrnjak cjepa drva negdje u Mađarskoj i ima sretnu obitelj sa 6000 djece i k tom još krivo tumači Bibliju, a u podrumu čuva puno toga iz vremena Azre. Ostali smatram da nisu vrijeme spomena... Do viđenja, i ostajmo dobri... Možda se jednog dana sretnemo na koncertu... |
Poslednji put sam se čuo sa Džonijem kada su se proneli glasovi da dolazi jer snima film. "Aman, pa ja nemam ni pasoš, nemam ni državu da bih imao pasoš, kako da dođem?" odgovorio mi je iz Holandije, gde je otišao u predvečerje raspada Jugoslavije. Džoni Štulić: lider "Azre", čovek koji nije samo svirao rokenrol. On je živeo rokenrol. Kad je na talasu novog talasa postao poznatiji i van zagrebačkog društva okupljenog oko "Kulušića", za manje od tri godine snimio je čak devet albuma! U jednom dahu nam je dao sve što je godinama stvarao. Posle je prešao u drugu krajnost - kada niko više nije snimao singl ploče on je počeo da izbacuje pesme na malim pločama. Kako neka nastane, onako još vruću, on je snimi. Koketirao je sa šansonama, narodnom muzikom, Bobom Dilanom, a opet je sve ostao rokenrol. Prvi je držao koncert od tri sata, tri furiozna sata, u kojima nema mesta ni za ćaskanje s publikom, ni za pauzu između numera, ni za bis. Kako, uostalom, i da svira bis kad je već dao sve od sebe. Od imovine je posedovao samo gitaru i vokmen, stanovao uglavnom kod prijatelja. A bilo ih je tada dosta; čast je bila poznavati Džonija; podnositi njegovu plahu narav. Ta narav ga je i odvela u Holandiju, onda je počelo i da se puca, on se skrasio i sve češće se prihvatao pera umesto gitare. Slao mi je pesme o Miloševiću i Tuđmanu u jalovoj nadi da će to neko možda i objaviti. Ovde ga, čini se, nisu zaboravili - u Beogradu su izdavali njegove diskove, u Zagrebu takođe, tamo nedavno snimili i film o njemu (bez njega, naravno). Čini se da nikome ne nedostaje - ovako je lagodno štancovati diskove, uzimati novac, a ništa ne davati. Džoni može da se jedi, a ko ga jebe, kredo je već godinama u svim krajevima bivše nam domovine. A on i dalje nema pasoš, iako ima pravo na tri naša - jedno po rođenju, drugo po stanovanju, treće po nacionalnosti; pride verovatno i jedan holandski. Jer, ne zaboravite: Džoni je čovek koji živi rokenrol. |
A onda božije sirene zaustavljaju promet... Nekako u to vreme, Antonije Pušić, jedriličar iz Novog, rešio je da se oproba kao građevinski radnik baš u Amsterdamu i znam da me je užasno uzbuđivalo što je taj čovek tu u istom gradu te sam glasno tripovao kako ću da kupim sprej i napišem grafit "RAMBO, VRATI SE!" Na to se Mara iz onog svog mira prenu na tren i reče: "Pa i Džoni je tu." Udarila mi je krv u glavu piše: Sergej Trifunović NISKA BISERA: U više navrata pokušavali su da mi iz usta iščupaju priču o tome kako sam posetio Džonija. Pogotovu vazda gladni mediji (ah kakva sila, jadna bila, sram i bijeda zauvijek!) i nikad mi se nije dalo da pričam o tome pre svega iz poštovanja prema čoveku, jer sam jedan od retkih Pinkija koji je video Tita u intimnom okruženju, njegovom nizozemskom domu gde se, pre sad već mnogo godina, sklonio od svih nas, površnih sisača krvi i loših konzumenata poezije. Drugo, kad te neko (ko te uz to prvi put u životu vidi) primi u kuću i bude dobar domaćin, pa mu još i "zapišaš zahod", onda je prosto nepristojno pričati o tome tako javno, to je kao da te je ugostio a ti posle trubiš kako si ga video u gaćama. Verovatno to ide otud što sam i sam, budući javna ličnost, izložen bolesno radoznalim pogledima bez ikakvog poštovanja prema dostojanstvu i pravu na intimu ličnosti, te specijalno gadljiv i osetljiv na njih. Sada, međutim, kada posle određenog broja godina koje su prošle imamo tzv. vremensku distancu i još važnije blagoslov autora (zna se ko je autor, ja to nisam, ja sam samo srećni svedok događaja), to se doima mnogo lakše. Naposletku, stalno mi je bila u glavi ona priča kada je Tomas Man išao da poseti svog prijatelja Hermana Hesea, došao do njegove kapije na kojoj je pisalo: "Molim vas nemojte me posećivati", okrenuo se i bez reči otišao. Eto pravog primera poštovanja i ljubavi! No dosta sranja, krenimo redom: BOCE S BENZINOM SU NAPUNjENE: U zimu 1998. godine snimao sam film u Parizu i onako natankovan parama i jadima, poželeh da se dobro provedem bez zadrške moj pobro, te pozvah svoje prijateljice, jedva punoletnu M. V. i jedva punoletniju I. M. koje su se interreilom za nekoliko dana stvorile u blatnjavom gradu svetlosti. Novu 1999. dočekasmo nekako bučno, u gomili ljudi (nije nužno znati za sve) a onda se povukosmo u mir ateljea moje drugarice Marije, slikarke, gde smo meditirali uz obilnu pomoć nesvrstane braće iz Maroka, po vasceli dan jedući kinesku klopu i slušajući ploče na raspalom plastičnom gramofonu, ponajviše Balkansku rapsodiju. Dolazeći u atelje u dvorištu, jedva punoletna M. V. ugledala je parkiran žuti BMW iz 1968. i ushićeno uzviknula: "Oh kako bi bilo lepo da se mi u ovoj žutoj osi sad odvezemo do Amsterdama." Tako je nekako krenula da klija ta ideja o poseti holandskoj prestonici. Marija je pozvala svog komšiju iz ateljea pored, fotografa Manua, koji je došao, video M. V. sa onim njenim okicama, momentalno se zaljubio i rekao: "Nema frke, dajte mi samo pola sata da se spremim." I guess what: za cirka pola sata mi smo bili u žutom BMW-u iz 1968, koji je, naravno (kao i u svakom dobrom filmu), pripadao baš Manuu. Dobri Manu, koji se skidao (kao i još neki prisutni) sa teških maligana, iskazao je fascinantnu sposobnost da drži volan sa dva prsta malića i salta neverovatnom brzinom po svih pet traka od Pariza do Amsterdama, a sa ostalim raspoloživim prstima mota džointe. Mnogo istih kasnije i mi smo noć u gradu salonskih stremljenja zamenili pločnicima punim baruta... NEŠTO KAO FLASH: U Amsterdam, grad kurvi i mornara, turistizirane narkomanije, sa jedva 40 sunčanih dana u godini i kućama bez zavesa, stigli smo tačno na Badnje veče 1999. Bacili smo sidro u prvoj mehani koja nam se učinila, dohvatili jelovnike u ruke, poručili čajeva, kolačića, zero-zeroa, zelene salate i pečuraka (prethodno smo nešto jeli, ne valja se drogirati na prazan stomak!) te onako natankovani i dobro raspoloženi udarismo u šarenoliku priču; ja sam sve vreme pevušio nešto, čini mi se baš sa Rapsodije, M. V. i I. M. su se predale bezrezervnom uživanju životu; Marija je kontemplirala; a predobri Manu sa onom svojom smešnom vunenom kapicom sa ušima koje su landarale, ćutao je i pravio rakete zemlja–vazduh–zemlja. Nekako u to vreme, Antonije Pušić, jedriličar iz Novog, rešio je da se oproba kao građevinski radnik baš u Amsterdamu i znam da me je užasno uzbuđivalo što je taj čovek tu u istom gradu te sam glasno tripovao kako ću da kupim sprej i napišem grafit "RAMBO, VRATI SE!" Na to se Mara iz onog svog mira prenu na tren i reče: "Pa i Džoni je tu." Udarila mi je krv u glavu. Koliko sam bio uzbuđen Rambovom blizinom, toliko me je svest o Štulićevoj zanemela. Wow, rekoh. Branimir. Branimir, reče Marija. Možemo da ga zovnemo, mislim da imam tu broj, reče opet pošto je negde i nekad prijateljevala s njim, pedantno iskopa notes, a ja se glasno zapitah nije li možda kasno, s obzirom na to da je već pola sata po ponoći. "Đavo ne spava", zakikota se Marija i mi smo minut kasnije ubacivši karticu u public phone iz tog isto zadimljenog čađavog bara, sa nekakvih visokih barskih stolica, okrenuli broj. ZNALI SU GDJE ĆE ME NAĆI: Mara je zalemila slušalicu za uvo i jednim pokretom ruke namestila kosu, kao da se nesvesno doterala za taj čin. Nas troje smo se načičkali u buket oko nje, ne dišući. Manua se, naravno, sve to uopšte nije ticalo, on nije imao pojma s kim pričamo i dalje je oblizivao svoje rakete i prosto mu je prijalo naše društvo. "Halo Džoni!?", klinku Mara razdragano i cela kafana se pretvorila u veliki kruškoliki mišić koji je pumpao krv. "Marija je... ne, evo me u Amsterdamu sa nekom ekipom... da, sa prijateljima... šta radiš?" Tako ću se osećati još samo jednom u životu, pet godina kasnije kada je neko pored mene razgovarao telefonom sa Marlonom Brandom, svega nekoliko meseci pre nego što je najveći među najvećima otišao u večna lovišta. "...Super... slušaj, voleli bismo da te vidimo, jesi li raspoložen za posete?" Budi Johnny, budi molim te, pomozi Bože, koji je danas dan, valjda nije petak, jer on petkom obično ne podnosi ljude i mrzi ga da plaća za čekanje u redu i mrzi da ga zbog toga vode za ruke... Neverovatno koliko mozak može da bude brz u nekim situacijama, ni izbliza kao mozak onog s druge strane slušalice, u šta ću se kasnije uveriti, strpljenja dragi čitaoci. "Ma svega ima... ima li šta? Ima li stranaca?! Pa tu je samo moj prijatelj Francuz, Man... zašto?" Pogledala nas je, a to lice nije odavalo radost. Za trenutak su sve lađe potonule. Čekaj miki, imamo podmornicu! Daj mi slušalicu, pokazujem Mariji, čekaj hoće Sergej da te čuje, reče ona kao da je to sasvim normalno i kao da smo zajedno išli u školu. Kada nešto srcem želiš to mora da se ostvari, kaže moja majka. Jedna je majka. A bio je i Božić. Odjednom me je preplavio neverovatan talas pozitivne energije. "Halo Džoni!", viknuh razdragano u slušalicu. "Zdravo Sergej!", viknu on, ništa manje razdragano kao da je to sasvim normalno i kao da smo zajedno išli u školu. Tko zna šta sam dalje mleo... "Čuj, nije nikakav problem, ja sam doma, radim i neću spavati cijelu noć i da nema stranaca, ali Marija veli da je tu nekakav Francuz, a meni se večeras ne da pričat’ engleski", reče on sa nesmanjenim raspoloženjem. "Ma jok, nema veze, Manu je tres superbe, on uopšte i ne priča, sa nama je na terapiji, samo ćuti i mota!", rekoh ja sa nesmanjenom žestinom i ništa ne slagah. Malo sreće ponekad, igrao sam crveno. "Pa dobro čuj, reče on, ok, ali meni se stvarno ne da pričat’ engleski!" "Veruj mi, ako ti se ne priča uopšte ne moraš da pričaš! Mi bismo samo jako voleli da te vidimo". Žeton kao sladoled, lijepio se za moj sto. "OK!" Dok ovo pišem pada mi na pamet nešto što nam reče jedan Branislav, predivni Ciga Jerinić: "Talenat je ružna i strana reč i ne znači mnogo. Darovit je divna i tačna reč, sa punijim i obimnijim značenjem. To znači da onaj ko je darivan od Boga, još i daruje!" Branimir Johnny Štulić, jedan od najdarovitijih izdanaka u Božijoj bašti. Fantom slobode. I mi smo bili darivani. I bili smo na putu. PUT ZA KATMANDU: "Ljudi, mi u stvari idemo na Hadžiluk, ovo je Hadžiluk!", rekao sam u kolima, verovatno više hiljada puta i svi moji saputnici se, histerični od uzbuđenja, složiše, osim Manua koji nije išao na Hadžiluk već u Roterdam, odnosno Houten. I mi smo se zaista tako i osećali, kao što je George Harrisson pričao da su se on i njegovi drugari John, Paul i Ringo osećali kad su išli da posete Elvisa. Histerični i ludi, od uzbuđenja i vina, konstantno se smejući, zaboravili gde su uopšte pošli. I mi smo, dok se sat vremena kasnije nismo sudarili sa tablom na kojoj je pisalo Houten, skrenuli desno, a onda – kružni nasip. Mrkli mrak, prst pred nosom se ne vidi i mi kao budale beskrajno kružimo oko kružnog nasipa. Zovemo Džonija. "Halo Džoni, evo našli smo nasip kružimo oko njega kao nenormalni, ‘oćeš li majke ti da nam kažeš gde je taj izlaz ne možemo da ga nađemo!?" "Jebiga, morate nastavit kružit’, ja vam ne mogu pomoći, ne vozim, moja žena vozi, morate nastavit kružit!" Razvićemo tamna jedra na vetru, prokleta mogućnost izbora mora da postoji, kružićemo do zore ako treba, počinje blaga nervoza, i odjednom Manu vikne: Land ho! I eto puta koji se račva iz nasipa, a to nam je najmanje četvrti krug i tu smo više puta prošli i zakleo bih se da ga maločas tamo nije bilo. Ulazimo u oranicu-kovanicu i tamo nas pred kućom belom i uličnom svetiljkom – čeka nas domaćin. AKO ŽELIŠ DA SAZNAŠ, PRISTANI NA SVE: Interesantno, sećam se svakog živog detalja osim tog ulaska u kuću. Verovatno smo se trudili da budemo tihi jer nas je Džoni upozorio da mu žena spava na spratu. "Jebiga, moraš bit’ pažljiv prema onom tko te hrani", prokomentarisa pomirljivo i svi posedasmo. Mi deca čuč – na patos, a Marija i Manu na trosed. Fina dnevna soba, uključen kompjuter, Džoni upravo piše knjigu o Aleksandru Makedonskom, akustična gitara na stalku. Naš domaćin je pravi domaćin, naravno, pita nas šta pijemo, iznosi neko dobro crno vino, ne mrzi ga ni da muti nes kafu u ovo doba noći, ja odlazim u toalet i verovatno od uzbuđenja i stanja u kom sam, želje da se što pre ispraznim i vratim na mesto istorijskog susreta, činim promašaj koji neće ostati neprimećen. Džoni je u nekakvim belim pantalonama, u kućnoj varijanti sa puloverom, duge sada već prosede puštene kose. Prvo što mi pada u oči, kao i kada sam ga prvi put u životu video, jeste to ogromno visoko čelo. Čini se da mu je cela glava u čelu. Zapravo veće čelo u životu nisam video. Ako je istina, dozvolićete mi da opet citiram svoju majku, da je visoko čelo znak inteligencije, ništa tačnije u ovom slučaju! Naš domaćin sede u stolicu tako da može sve da nas vidi, počinje da govori, jako odmereno i polako i ja primećujem jednu vidljivu dozu stidljivosti koju tumačim kao odraz lepog vaspitanja, te počinjem i sam malo da se stidim što smo, eto, toliko insistirali da dođemo u pola noći. Nema potrebe, i njemu je drago. "Eto, ja se zovem Branimir, Brane, Džoni, kako god hoćete, imam 44 godine, rođen sam u Skoplju, tamo živeo toliko i toliko godina, u Zagrebu toliko i toliko, u Beogradu proveo toliko i toliko, onda Holandija..." Sve nam to taksativno nabraja i lupivši dlanovima po kolenima kao da se najednom smorio od te priče, diže glavu (do tad je uglavnom nekako gledao u pod) podiže i glas i zaključi: "Eto to je ukupno 44 godine." I ne zaboravih vam reći da zovem se Džoni... Detaljno predstavljanje, nema šta, sad je bio red na veselim noćnim posetiocima da uzvrate na isti način, pošto sem Marije nikoga ni ne znam." M. V. i I. M., koje su ga sa patosa nekako bezobrazno gledale, rekoše kratko šta studiraju ne skidajući osmehe s lica. On se na to okrenu prema meni i reče: "A ti?" "Ja sam glumac", procedih nekako kroz zube, nelagodno se promeškoljih. "Auu...", smršti se Brane. "Šta će ti to?" "Pa, jebiga, od nečeg mora da se živi", slegnem ramenima, neiznenađen njegovom reakcijom, jer pamtim ono: sačuvaj me Bože kuge, rata i glumaca. "Ne volim ti ja glumce", reče on, a ja ni ne pokušah da branim esnaf, jer naš ni sam vrlo često ne volim. "Ja sam ti bio ’82. u Americi sa Oslobođenjem Skoplja, Ristićem, Šerbedžijom i tom ekipom. Koji je to licemjerni polusvijet jebote, njih dva se posvađaju, pomisli čovjek sad će biti nešto, pobit’ će se barem, ne smejem ti, oni se poslije pola sata ljube u guzicu, katastrofa!", napravi kiselu facu, te promjeni temu. Ne znam za Ristića i Šekija, ali vidjeh generalno dosta licemjerja u ovom poslu. Katastrofa čoveče! "Jeste li donijeli nešto iz tog Amsterdama", pita odlazeći u kuhinju po krpu jer je neko prosuo vino, a to nisam bio ja (najteže će biti ubediti u ovo one koji me znaju). "Imamo šita." "O, dop!" "Nije dop, nego šit." "Pa to je dop." "Ne, dop je heroin, a šit je hašiš", počeh da pametujem. "Dop je šit, a heroin je budalaština", poklopi me ljubazni domaćin zajedno sa flekom na podu. A onda je razdjelio blagoslov i smotao đoju "dopa", i razgovor je krenuo mnogo opuštenije i u više pravaca. O malom i velikom nogometu, bivšim jugoslovenskim prostorima prema kojima ima svojevrsno gađenje i totalno pokidane veze, poglavito prema Zagrebu (nije ni čudo, s obzirom na to da ga je Jugoton sramno opljačkao a kasnije su taj primer sledile i neke druge izdavačke kuće) o Ilijadi i Odiseji, te novoj knjizi o Acetu Makedonskom. U jednom trenutku je pustio Bitlse, dohvatio gitaru, krenuo da prebira po žicama i mada sam ja intimno najviše priželjkivao takav tok večeri, to se jednostavno nije dogodilo. Brzo ju je vratio u stalak, prosto više nije bio takav, prvenstveno zbog M. V. i I. M. mladih nafuranih goa-trenserki koje su me sve vreme ismejavale i zvale "Oxford town", po pesmi Dilana koga sam baš u Parizu otkrio i neprestano pevušio. Anyway, nije ni bilo bitno. Jugoslovenski Dilan, da parafraziram Tomu Grujića, prvi Srbin na Mesecu (bar posle Tesle), sedeo je preko puta mene. Onda nas je ponaosob pitao šta smo u horoskopu i iskazao začuđujuće interesovanje za astrologiju. Pritom se svakih petnaestak minuta okretao Manuu i govorio: "Sorry, I told them. I’m really sorry", što se odnosilo na ono "ne mogu večeras pričat engleski". Ovaj je samo odmahivao glavom i rukama u fazonu "nema frke samo vi uživajte". Žarko sam želeo da znam njegovo mišljenje o nekim pak njegovim kolegama, posebno onim koje sam cenio, pa se u toku razgovora na temu zagrebačke rokenrol scene, usudih da izletim: "Rundek je genije." Mada znamo da po njegovom sopstvenom mišljenju posle Bitlsa, Hendriksa i njega, nema baš mnogo toga vrednog pomena, nije protivurečivo. "Pa da, on je onak’... neki kubizam..." (mada ako sam ja Pikaso, on je Generalić ili Lacković). Ne bavim se muzikom gotovo uopće u poslednje vrijeme. Mada, htio bih napraviti nešto u Evropi, al’ da baš ne budem Brega... " Napolju je debelo svanulo i mi smo posle nekih pet-šest sati krenuli da se opraštamo. Na kraju smo kao najgori turisti-fanovi zamolili da se fotografišemo. Zahvalili smo se na gostoprimstvu, seli u žutu osu i krenuli put Briža u Belgiji, za koji su nam rekli da je predivan i da ga obavezno obiđemo, ali nakon ove posete nije ostavio ama baš nikakav utisak te ga se uopšte ne sećam. ZAR SUMNjAŠ U SVOJU DJECU: Novu, 2000. godinu dočekao sam u Njujorku. Vraćao sam se kući preko Pariza i rešio da se zaboravim tu, na jedno desetak dana. Mariji, u atelje, banuo sam oko ponoći. Radost, grljenje i : Hristos se rodi! Vaistinu! "Čoveče, pa mi smo tačno pre godinu dana bili u Amsterdamu i kod Džonija!" Pogledamo na sat. Pola jedan. To je vreme kad smo ga zvali iz onog bara. Pogledamo se. Pa red je da ga opet okrenemo. Ovog puta ja odmah uzimam slušalicu. Zvoni dva puta. "Da?" "Dobro veče, ne znam da li ćete moći da se setite, ali ovde jedan mladić koji je bio kod vas pre tačno..." "Gde si bre Trifunoviću!?" Zbunim se. "Zapiš’o si mi zahod!" "Šta sam!?" "Zapiš’o si mi zahod" Pomislim na trenutak da je definitivno poludeo u zemlji ispod nivoa mora poznatoj u geografiji kao depresija. "Čekaj, ne razumem", krenem da mučam ja, "kako sam mogao da ti zapišam zahod, ja sam čoveče bio kod tebe pre godinu dana!?" "Jesi jesi, ja sam otišao po vino, ti u zahod, i tad si ga zapišao! No smeješ zahod, počistio sam ga davno, što ima?" "Ništa spektakularno, novogodišnje potucanje po svetu." "Gdje ti je ona mala?" "Koja?" "Ona mala, znaš ti" Jedina mi na pamet pada sada već malo punoletnija M. V. i nešto punoletnija I. M. "Misliš na ..." "Ma šta ja znam, ona u koju si zaljubljen" "Pa ni u jednu od njih nisam zaljubljen" "Jesi jesi, zaljubljen si, nemoj meni, ti si pacov, pacov, možeš spavat’ gdje hoćeš i ložiš se na žene koje ne možeš dobit..." Ne znam da li ste ikad bili na rendgenu. U odnosu na ovo, ništa posebno. Kao da vas slikaju za ličnu kartu. Jeza. Recimo da je središnja konstatacija tačna. Ja mogu da spavam gde god, zaista nije problem. Recimo da M. V. volim na jedan poseban način. Ovo treće je pak bila tema za razmišljanje koja će doći tek kasnije. Jer ni rijeka nije bila rijeka u samom početku, pa nije nužno da ne bude ponornica do kraja. Hvala Branimire. Ali pacov!? Šta pacov, zašto pacov? Sinulo mi je mnogo kasnije kada sam nekom pričao tu priču; one večeri pitao nas je o zodijačkim znacima, godinama rođenja, i kada sam rekao svoju on je procedio: "A, ti si pacov." Pacov u kineskom horoskopu. I ŽIVOT SE SMIRUJE KAO MLIJEKO U ČAŠI: Branimira Džonija Štulića usudio sam se nazvati samo još jednom, negde u zimu 2001. godine. Tom prilikom pričali smo nekih sat vremena, tačnije bili na vezi nekih sat vremena, pošto je veći deo razgovora – svirao. Da, svirao. Radio je na novom materijalu koji se uglavnom sastojao od obrada starih narodnjaka. Bilo je tu i Tome Zdravkovića i Hašima Kučuk Hokija i još koječega. Onda je rekao: "Čekaj malo", uzeo gitaru i sve mi to lepo odsvirao i otpevao preko telefona. "Ovdje sam uzeo onaj intro od The night before, i onda: Pijem da je zaboravim... Zatim mi je rekao da bi žarko želeo da nađe onu staru makedonsku Zajdi zajdi, nije je čuo jedno petnaest godina, trebale bi mu riječi, "ako bih mu ih negdje mogao nabavit’. Pošto sam istu, sticajem okolnosti, doktorirao u Buretu baruta u JDP-u ponudio sam mu da uzme hemijsku i da mu je odmah izdiktiram. "Ma kakvi, nemaš ti pojma, ne možeš ti to znati", nije mi ni dao šansu. Ubeđivanje da znam pomenutu pesmu trajalo je nekih desetak minuta. Znam samo da sam izgubio živce i na kraju mu obećao još nešto, brzo zaboravih šta, nekako se žučno, nervozno i bezveze završio taj razgovor. Šta je to zapravo bilo, podsetio me je urednik "Vremena", kad smo razgovarali o pisanju ovog članka: "Džoni kaže da si mu obećao reči one grčke pesme Ne plačite oči moje..." Još jednom sam ostao zapanjen. Izvini Branimire ovako javno, ako nije kasno šaljem to čim prije. Tada sam poslednji put čuo Džonija, ali sam ga otad slušao i te kako. Ove godine u aprilu, krenuo sam svojim kolima iz Beograda ka Skoplju na snimanje filma u kome je trebalo da izgovorim rečenicu "Džoni je Bog", koja je otpala iz razloga što Bog nije želeo da se u tom kontekstu pojavljuje u filmu. Na deonici iza Leskovca koji sada već, čitam u novinama, zovu "crna deonica", neka skupina genijalaca je zbog radova na autoputu iz pravca ka Beogradu pustila saobraćaj u oba smera bez vidljivih saobraćajnih znakova. Sa 180 km/h sam ušao u taj deo autoputa i video crni "golf" koji ide direktno na mene. Pomislio sam da haluciniram. Oblio me je hladan znoj. Sve ostalo je bio delić sekunde. Skrenuo sam naglo u desnu traku, prosto odleteo s puta i posle beskonačnog prevrtanja po njivi izašao, zahvaljujući Bogu i švedskom čeliku neoštećen iz potpuno smrskanog SAAB-a. Sve vreme od Beograda slušao sam The best of Azra. Poslednje čega se sećam da sam čuo sekund pred ulazak u smrtonosnu deonicu obeleženu samo nekakvim čunjevima, jesu završni stihovi iz pesme Odlazak u noć: "Grabim volan i dodajem gas hladan znoj mi curkom nagriza vrat paranoja bježimo u mrak paranoja..." Nedavno preminuli Dragoslav Andrić je prevodeći jednu Springstinovu pesmu za svoju zbirku rok poezije Stereo stihovi, doživeo nešto slično. Jedne noći napravio je pauzu u prevođenju, seo u auto da iskulira, prošao kroz crveno i probudio se u bolnici. Kad su mu doneli svesku sa prevodima kako bi mogao da nastavi sa radom dok leži, sledio se kad je ugledao šta je bilo poslednje što je zapisao: "Pa ćeš kroz semafor proći a onda da si mi zdravo nastavi samo pravo do kraja noći..." Zaključio je: "Neko će reći – školski primer prekognicije, dobro poznate u parapsihologiji. Ali ne, to je samo poezija. A ona je oduvek bila prekognicija." Zar ne? |
Ajmo ljudi potpisat peticiju, pa nije valjda da se ne može skupit 10 000 potpisa Peticija |
Boce s benzinom su napunjene Kada krece svadbena povorka Lutko, suvise si pila prosle noci Svijet je suzen izmedu trepavica Nalik na licinku sto cuci u mraku Krade zadnje trzaje sna. U mojoj sobi zauzimas kraljevski dio I dok se treses kao razjebani taksi Odnekud dopiru krici ljubavi I psi laju u susret danu Danu obicnog tempa I osamnaestkaratnog razocaranja. Putuj, putuj kroz zivot Putuj kroz zivot s velikom glavom Zivot obicnog tempa I osamnaestkaratnog razocaranja. |
Ti si zena drugog sistema Zelis da te zabavljam Stojis iznad mojih problema Za tebe sam tako mlad. Ti si zena bez ideala Ti se dajes ponekad Pedantni cuvar svojih dilema Jaca si od nemira. Ti si zena drugog sistema Zelis da te zabavljam Stojis iznad mojih problema Za tebe sam tako mlad. Ti si zena finih manira Stranih ovom podneblju Igras kao balerina Uzivas u pokretu. Ti si lijepa i ja te volim Zaboravljam obzire Guras mi u lice dim cigarete Ocekujes da popustim. Ti si zena drugog sistema Zelis da te zabavljam Stojis iznad mojih problema Za tebe sam tako mlad. Ti si zena za bogato drustvo Lupesku kompaniju Ne dozvoljavas nikome da te mijenja Povlacis se u sebe. Ti si lijepa i dobro izgledas Ja bih da te poljubim Guras mi u lice dim cigarete Uopce me ne vidis. Ti si zena drugog sistema Zelis da te zabavljam Stojis iznad mojih problema Za tebe sam tako mlad. |
Svjetlo u dnu sobe, plavicasti trag Da li me prepoznajes, o cemu razmisljas Dim iz cigarete nosi moje sne Gledam tvoje oci hladne daleke Hajde dijete otvorimo ples Zamisli da svira najdrazi bend Veceras igram samo za tebe Svejedno kako, to je nebitna stvar Ne zelim pricom da te zamaram Ljubimo se posljednji put Ja ti nudim srecu kao iluzionist Tamna strana grada, govor ulice Ljudi na peronu, sajam tastine Ostajes u krevetu, bojis se gomile Lice moje predodzbe, rubna fikcija Sjena u ogledalu, krug se zatvara Htjela bi da te nema, ali to ne ide Htjela bi da spavas, vrijeme je odluke |
Tko te salje da me probudis Tko te salje da me podsjetis Sto je bilo vise nije vrijeme prolazi Sto da radim kada zelim da zaboravim Jezik zmije u ruci jabuka Cije grijehe covjek ispasta Hajde reci svoje ime kazna ili nagrada Dio kriza koji nosim tebi pripada Ako si od crnog vraga,sto je tako tako slatko Ako si od samog Boga,zasto traje tako kratko Zasto prolazi vrijeme ljubavi Tko te salje.... Ako si... |
Sretni znamen za moju malu Tri dana sam proveo s njom Cesta dugacka, ravna, ne vidis joj kraja Samo tragovi puta na mome licu. Lazni mir nedjeljnog jutra Sugavo je dolje na dnu Mnogo fraza, mnogo zelja u njenoj glavi Nista od zelje da se za zivot bori. Punom brzinom krvare egzorcisti Zahuktali stroj na liniji smrti Tesko je zivjeti mirno sa svojom boli Svejedno da li je macka crna ili bijela. Kako da ne mislim na sive eminencije Nevidljive ubojice efikasnih ruku Kako da ne cujem njihove usne dok mi sapucu Ti si moj, ti si moj, ti si moj. Zvao sam telefonom moju malu Jutra su stvorena za to Htio sam da mi kaze nesto lijepo Nesto kao volim te. Kucaj prije nego sto udes Tajna su vrata podzemnih voda Kucaj prije nego sto udes u njenu sobu Jer tajna su vrata podzemnih voda. |
Kako sam rodjen gdje to zasto smo dosli da ovdje zivimo mogu nauciti bilo sto neznajuci nista hocu l' biti ponovo To sto sam bio dosad crna zemlja pokriva to sto bih bio nebo zna voljela me nije nijedna ruina nistavilo to sam ja sto je to covjek sretna mogucnost izbora ali tko je ona ili tko sam ja uglavnom to mi sada zivot racun dostavlja kako sam rodjen gdje to hocu l' biti ponovo to sto bih bio nebo zna voljela me nije nijedna zaljubio se obljubio je to je to imao srece dobio sto trazio (voljela me) ali tko je ona ili tko sam ja ili kako sve to skupa mili brate izgleda to sto sam bio dosad crna zemlja pokriva to sto bih bio nebo zna pa nek odgonetava to sto sam bio dosad crna zemlja pokriva to sto bih bio nebo zna voljela me nije nijedna |
Volim te kad pricas U svom ovom ludilu Slutnja gubi privid Ogoljela do kostiju Postaje stvarnost Zaboravljena bol Ne zelim da te odvlacim Daleko. Rijeci poput bajke Smiruje (?????) ne brini netko pamti Sveki tren u godini Sve veze,setnje razgovor A ti jos razmisljes,vjeruj mi Gledaj moju malu Kako ide niz ulicu Primjecujes li boju Na njenom obrazu Danas je prvi dan u proljecu A ona uziva kao da je posljednji |
Okreni se za mnom ponekad lose vibre gadjaju moju glavu rafalom kao strojnica Okreni se za mnom ponekad carolija ne pomaze isuvise mracnih lica bez imena Dopusti sebi da se zaljubis baci cini na ideal Ciji je grad bez ulica visoko iznad vlakova ja se zovem anarhija Okreni se za mnom ponekad nista ne razumijem sto pod teskim plucima budi me u svitanje Okreni se za mnom ponekad zelim da ti govorim Samo treptaj oka u mukloj tisini Pitat cu te da li znas Zasto glupost dobija I zasto hoces da zivis u sjeni bogova Okreni se za mnom ponekad lose vibre gadjaju moju glavu rafalom kao strojnica... |
Cija krv to kola venama hrabrih za ciji racun lady prikrivas strah Probudi me kad naglo osjetis zelju u sebi negdje prije odlaska Cija krv to kola venama hrabrih kazi zbogom nek te proguta noc Snaga snaga i mooooooooc Cije lice nosi kameno vrijeme usred boli naviknute da vristi u snu Poljubis li me zadnjim naporom volje upisat cu to kao svoju pobjedu Od nebrojeno mogucnosti da se ubije covjek kazi zbogom nek te proguta noc Snaga, snaga i moc. Ciju samocu kriju mozak i tama cijelom duzinom praznog hola Na vjetru miris lavande izmijesan sa zlatom I fragment ljubavi Stogod da se mijenja, isti su ljudi neumita pravda za slijepce u mraku I zrtve sto tako dobro pristaju kolazu na tvom zidu majesty Cija krv to kola venama hrabrih kazi zbogom nek te proguta noc Snaga, snaga i moc Kazi snaga, snaga i mooooooc. |
Smrdljivi grad zatvara podrume Smrdljivi grad zatvara ulice Smrdljivi grad je zadovoljan sobom Strukture ga dobro furaju Ooooo Ooooo Oo Kosijaneri trule u patikama Muda im zaprasuju cestu Guzice spustaju nisko do poda Kako se oni samo dobro furaju Oooooo Ooooooo Oooo Jeftina mjuza teska cuga Lutrija je njihova furka Jeftina mjuza teska cuga Uzas je nasa furka Ooooo oooooo ooo Smrdljivi grad otvara jeftine bircuze Za sljakere sto locu ko pesi Studenti bez diplome,zene bez ljepote. Nezenje bez stana,putnici bez para Jeftina mjuza........ |
Kosa mi se na glavi dize i strasno me ljuti Kada vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi U novinama neki frajer glasno trubi Zaboga, recite narodu da se javnost buni. Kazite mi tko je podoban Kazite mi tko je opasan Uvijek, uvijek ista prica. Slobodnih mjesta ima samo gdje sljakeri rade Svi bi u birokraciju, tamo su bolje place Produktivnost ima svoje ekonomsko opravdanje Zasto da prolijevam znoj kada dobijam manje. Kazite mi tko je podoban Kazite mi tko je opasan Uvijek, uvijek ista prica. Pijem kavu danas barem dvadeset puta A efektivno radno vrijeme mi nije ni pet minuta Ne nerviram se mnogo, ucim dikciju Sa odgovornima cu sprovesti jednu dnevnu akciju. Kazite mi tko je podoban Kazite mi tko je opasan Uvijek, uvijek ista prica. |
Prijehavsi u Zagreb zadovoljstva svega rad Na djevojku iz Hrvaca naletio sam tad Strijele mocne ljubavi pomracile mi um A usne vrele visnje nagonile na blud Razmazio sam dragu, dao sam joj sve Kad eno nje na drugome, tu bijes me obuzme Obezvrijedila mi logiku, oskvrnula mi trud Bez milosti me kurva nasukala na sprud Rijec-dvije u hladu borova na hladni vraski pir Razgovarati sa bludnicom i nije neki cin No ono sto sam nacuo sledilo me svog Tek izdala me mala draga srcu mom Izgubio sam glavu, potegao noz Trgoh ga za kragnu, isjeko ga svog Vodjen slijepim bezumljem sludila me svog Tek nije kuja zalud draga srcu mom Rijesio da se branim, da objasnim svoj grijeh Darovali mi robiju, a nade ni za tren Pa iako me proklela, razorila mi dom Jos volim malu bestiju dragu srcu mom |
Uradi nesto za svoju savjest Ne misli da si sam Kreni ostro, uzmi stvari u ruke Zaboravi na strah. Toliko zena koje traze tvoju pomoc Toliko zena koje sanjare Toliko zena koje uzdisu tiho Ludnica je oko nas. Uradi nesto za svoju nervozu Smiri drhtanje Budi kao Valentino Ne kolebaj se. Nema vremena za bolju buducnost Nema vremena da predahnes Nema vremena da zivis jos jednom Nitko vise nije mlad. Ma hajde, mrdni vec jednom Ma hajde, pokreni se Ma hajde, ucini nesto Ma hajde ... Uradi nesto sto je tvoja duznost Mnogo toga znas Nisi glupan, takvih isuvise ima Ne ocajavaj. Pljuni na svoju facu i postani covjek Nek se cuje i tvoja rijec Pljuni na svoju facu, pljuni u oci Ne zabusavaj. Ma hajde, mrdni vec jednom Ma hajde, pokreni se Ma hajde, ucini nesto Ma hajde ... Uradi nesto za samoga sebe Nesto veliko Cuvaj muda zauvijek i svuda Drmaj zestoko. Zatvori prolaz za trule moraliste Zatvori prolaz za rogonje Zatvori prolaz za feministe Zatvori prolaz za sve. Ma hajde, mrdni vec jednom Ma hajde, pokreni se Ma hajde, ucini nesto Ma hajde ... |
Skrivala se iza lutaka Orosenih sjajnih ociju Gledaj kako prica Kao dijete u snu Govorim ti sve po sjecanju Zelio sam da je izljubim Pored crkve svetog svinganja Sto god da je razlog za kasniji slom Ne spominji noc Pod zutim peludom My dear Budenje je nesto najgore Ispred crkve svetog svinganja Neki sretni ljudi Od tobacco road Pod zutim peludom My dear |
Noci su olujne Cudne dileme Ulicna svjetla ravno blijede A u mraku sobe miris kose njene lebdi svuda oko mene Noci su olujne ravnodusne sjene Kada spavam zaklanjam lice I uvijek sanjam tople usne zene kako me ljube kako me ljube Noci su olujne nepoznate price gasim cigaru i dizem se tiho I nikom ne dam da mi u snove udje uzivam dugo, gledam je kradom |
Kamo dalje rodjace iz pijeska vire krunisane glave Sto to rade prde u prasinu Cini mi se rodjace da je standard pokvario ljude jedu govna i sanjare Bit ce bolje rodjace skini medalje i napuni sale ulici trofeja ponestaje snage ostavljene djevojke narkomani i bludnice uzdaju se u tebe blindirani brodovi vozili te na cetiri strane zbilja si bio dosljedan i velikodusan rodjace raspolagati tudjom mukom nije mala zajebancija |
Tesko vrijeme za matore prijatelju moj Na zidovima nasi tragovi Mi kruzimo ko psi Djevojke se ne obaziru za nama Njihove kose bude sjetu Dug je put do vjecnosti I mi ga prelazimo sutke i u miru Hej stari sjeti se i reci mi nesto u njoj Hej stari plati gem prijatelj si moj Tesko vrijeme za matore prijatelju moj Uloge su davno podijeljene I svatko ide svojim putem Tateki piju i saplicu dok pjevaju Zene ih zaobilaze na mah Klinci ih rasturaju zbijeni u gomile Oni pljuju glasno i urlaju ko zvijeri Hej stari .. Tesko vrijeme za matore prijatelju moj Ljudi postaju nalik na kokosi Slabo vide rano lijezu A jutrom zure na kopanje Zbijeni u gomile duhana Dzepova usukanih od znoja dlanova Zalaze svuda i u sve guraju nos Hej stari |
Predstava je zavrsena sljedeci put Ne diraj moje lice ispod pepela Sa svim svojim biserima oko vrata ti si tanka crna linija Pusti neka vrijeme traje zamisli Da imam 78 godina I namjestenu sobu s pogledom na sat Sve je proslost iza nas Ooooo o da da da lice ispod pepela Ooooo o da da da tanka crna linija Predstava je zavrsena slijedeci put Dosegni rukom glinenu figuricu Pravi razlog samurajskih filmova Tanku crnu liniju Treba li da saznas kamo odlazim Izmisljajuci potrebu za promjenom Treba li da saznas sve sto osjecam Vrati se u ladicu |
Razdijelio sam blagoslove i smotao dzoju Dugo sam trazio obalu Imala je boju mojih potplata i nisam je uspio naci A onda su me gonili neki cuvari I ruzno udarali gvozdjem u glavu Stvarno glupi nacin da se ubije noc Sad sam sticenik Imam sve sto zazelim jednom kada izadjem Nemoj da te zateknem sa drugim u snu ! Petkom obicno ne podnosim ljude I mrzi me da placam za cekanje u redu I mrzim kad me zbog tog vode za ruke I drmnuo sam onog u sivom mantilu S kurvinskim izrazom izmedju ociju Znate li da su me poslije jebali svu noc Moje ime vise nitko ne pamti Javili su da sam dobio sina U osam i pedeset iza lokalnog groblja Prosisao sam kroz strahobalno jato pingvina I kog vraga rade sestre u mraku Znam samo da su zvona zvonila svu noc |
Na Mali Kavkaz pala sjeta Neki dan sam cisto uz put Zavirio kroz dim cigareta I vidjeh dobro, svi su tu. Hajde da prosecem svoju facu Rekoh svima glasno u brk Pa cipelom vrha tupa Zakacim prvog do sebe. Cemu da pricam, braco cudna Nista nije kao prije U kratkom bljesku oka njenog Iskri nesto povece. U mome gradu mnogo toga Sto ne volim ni u snu Prisla mi je stara dama Poljubila me za rakiju. Pojma nemam sto donosi sutra Dekintiran sam totalno Tisina se spusta na grad Melje me tiho uporno. Svoje slatke godine Lada gura svima pod nos Zeljela bi da se otkaci Da joj netko skine junf. Fura imidz bolje od kriticara Zalepugin joj je stari frend Kao sutra ide kod maserke I nema frke, evo nas na TV. Pusi, pusi svjetska Lado Mi smo tvoj omiljeni bend Pusi, pusi svjetska Lado Ja ti nisam neki perspektivni frend Pusi, pusi svjetska Lado Javit cemo ti se iz Amerike Pusi, pusi svjetska Lado Nocas plove brodovi. |
Kada vidim Bec Pada mi na pamet Suzy F. Mislila je da sam lijep Zeljela me nocu kraj sebe. Oh Suzy F. Danas sam tu, a sutra daleko Oh Suzy F. Nije mi se dopao tvoj grad. Kada dodem u Bec Padne mi na pamet Suzy F. Mislila je da sam lijep Zeljela me nocu kraj sebe O-ho, nocu kraj sebe. |
Da li znades da te volim Strankinjo sa plavi eyes Na moru kada ljeto dode Mi smo savrseni par. Ja ljubim tvoj dolarski dzep I tvoju njeznu put Konvertibilna ti si Ja grabim sve sto das. Come on, come on Strankinja sa plavi eyes Come on, come on Strankinja sa plavi eyes. Zadovoljstvo sto ti pruzam ja Nenaplativ ti je trud Mjesec dana curo u godini Ja radim kao lud. Daj mi samo da predahnem Pa cu opet biti kao nov Nezasitna tvoja cud Hoce samo jos pa jos. Come on, come on Strankinja sa plavi eyes Come on, come on Strankinja sa plavi eyes. |
Tvoje lice brzo zamice Za najblizi ugao van pogleda mog Pitanje je da li cu te ikada vise Al' ne razbijam glavu time, to mi nanosi bol. Suncana strana ulice Gledam lijepe djevojcice Zbilja je tuzno biti sam Na ovako fin i suncan dan. Mnogi misle da ja radim Rekoh sebi dobar stos Plaha narav, eto to je Od rada mi zlo. U tramvaju mi masa ljudi Bez pardona prste gazi Pritisnuti poslom, mukom Svako svoje dupe cuva, pazi. |
Jednog dana saznat ces Za sve ucinjene gadosti Ne prepustaj se melankoliji Idi dalje. Kad me vise ne bude I kad dodu po mene Ne prepustaj se melankoliji Idi dalje. Yes, ooh. Na na na na Na na na na Na na na na Netko uvijek nocu nastrada. Covjek u dnu ulice Cita krive novine Ne prepustaj se melankoliji Idi dalje Melankoliji ... Idi dalje ... Melankoliji ... Slabo igras bakice Zar su tvoji poroci Strah od smrti I lose sjecanje Kao Kao da se nista nije dogodilo Hvala Bogu Krivi su oni drugi Strah od smrti Lose sjecanje Strah od smrti Lose sjecanje Strah od smrti Lose sjecanje ... |
Mirni idem u susret Smirujem se uz put I zvjeram oko sebe Kao slucajno sam tu. Mirna me vodi u bife Sjeda kraj mene Dok ja pricam bez prestanka Vrijeme istice. A ja ne zelim Ne zelim da se blamiram. Mirna sva u seksu Procitala me instinktom Kad se smije cijelim tijelom Narod uziva. Stizu neki ljudi Mirna ih poznaje Pridruzuju se nama Onda Mirna, kako si. A ja ne zelim Ne zelim da se blamiram. Slucajan susret Lica u tami Misli me stalno progone Svlacim je pogledom Zamisljam je golu Mirna, zelim da te okrenem. |
Sloboda nije bozje sjeme pa da ti ga netko da Sloboda nije zahvalnica procitana abecednim redom Sloboda nije krilatica reklamnog panoa konstruktivna kritika postojeceg stanja, Sloboda je zena ( uzmi je... ) Sloboda nije podmetanje ideoloski zakrzljale forme Sloboda nije podmetanje ideoloski bilo kakve forme Sloboda nije jednostavan domaci zadatak ona je svjesna sklada i nesklada nesavrsenih ljudi Sloboda te ceka ( uzmi je... ) Datumi, sjecanje Kontrola lupa vratima Regularna predstava Tko ne pamti, iznova prozivljava Iznova... Sloboda nije mizantropski odbaceno kukavicje jaje Sloboda nije uzajamno milovanje idiotskih glava Sloboda nije referada stanicnih setaca ona je svjesna sklada i nesklada nesavrsenih ljudi Sloboda je zena ( uzmi je... ) |
< | kolovoz, 2006 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv