TALAS PRAZNIH PRIČA

Ja sam običan građanin
Gospodin Seljak Filip Uzoriti Sin
Dovoljno običan da je to neobično

Rebra kaj nosim, griju mi pluća kaj me prozračuju pospanog
Kaj me prozračuju
Od noćnih mora kaj me tlače
I sad
Dok sam sanjao da sam mrtav – m – bio sam mrtav
Potegnuo sam teret smrti – baš živ moram tegliti
U prosinac
U obračun
U R1 račun

Sve
Sve na ramena berem i
Nosim
U točku –
.

Dok molim
Drhti komad neba na stolu
To je čudo! Gospodine Uzoriti Sine
Crnom SU PSU polomljene stražnje noge
A ona ga povlači
Posve izbezumljena ta žena
jutrom za jutrom, to vidim
Uporno navlači uzicu
On crn ko noć – šepa – suhe mi suze cijedi na OČI

Ta baš danas
Hrabar i priprost sakupljač kontejnera za smeće
U sav glas se glasa:
"Ako nemaš za veterinara pusti jadnu životinju" – ON se glasa
Kolega mu se cereka u lice
On naprotiv još glasnije galami na istu temu
Svi ljudi tek šute
Ja među istim ljudima šutim još i tiše
Autobus se njiše
A, ali, i sve se gasi
Sve pukotine opet se uozbiljuju u zbilju
Dok narod kreće dalje,
Kruh naš svakidašnji drhti
Dok sve ne iščezne
Pas neka laje
Obaveze tek što nisu - amen


ZALAJALE NISU

Nisu ni tanjuri što su nekad bili
Pa pljuju krhotine
Poslije tek vidiš, dok ih brišeš krpom
Kako su plitki, kako su laki i jadni
Pa ih bacaš – jer ne znaš što bi
S tim invalidima ručka, doručka možda
A s invalidima vazda isto
Makni – sakri – prikri
Da gost ne bi rekel reč –
Mater gostoljubivu – da vam

DA VAM PRIZNAM
Uzoriti sinovi i kćeri

Kad već sebi ne mogu priznati
Koliko se bojim da mi neka trulež truli u nutrini
U svu tu krv što kruljim sam od sebe
U sve to meso kaj mijesim
Ako se crvuljak zabulji u tu crvenu raskoš
I stane grickati
A strah me gnjili
Gnjili
A gnjilo – neka se korov veseli
U svom korijenju
Dok ja još noktima i kosom
OIB-u usprkos

PRKOSIM

Atmosferi, i sebi, i televizoru
I nožnom palcu
U cipeli
U cigli
U kožnoj futroli
Riječ dvije – pauza za promišljaj – u kazaljke

PAUZA

ODGOVORAM

Dragom Bogu
Kaj zijeva iz visina
Sa svih tih uzvisina
Planina, oblak mu je milina

Sve je u životu rima
RIP
DROP
CRNI POP

nema mjesta za nejasnoće
cirkus je odavno utamničio grad
bolje je da ne može biti gore
zatvorimo u kuću hladni zrak

da li smo mi ljudi?
to sam te ja pitao
dok smo padali kao kršćani
ispred budističkih hramova
kvrgavih koljena
povraćali smo besmislice
i hvatali se u atomima
ja sam te prepoznao u bojama
ja sam te namirisao u suncu


mi smo ptice selice
rekla si
i naše kuće su pamučne mucice
rekla si
i dodala još nešto
o Koreji
o kojoj kao ništa nisi znala
o kojoj te nitko nije ništa ni pitao
zemljo otvori se
propadajmo
i veselimo se
po zasluzi


Siti smo svega, gospodine
od viška nam pucaju glave
i bole nas prostori
siti smo svega gospodine
spasi nas ove nevolje


U crkvi Sv. Spasenja pjevao je zbor.

Stajala si posve mirno desno od oltara
Ruke su ti bile hladne, oči bijele hostije
Nisam ti mogao reći da ne želim ono što želim

Nisam ti mogao reći da ne želim ono što želim, kao i svi uostalom
Želimo ono što moramo
Nisam ti mogao reći da sam otišao prije nego što sam ti se vratio
Ja nikad nisam živio, tako sam osjećao
Ja sam oduvijek umirao i bio potpuno siguran u to
Prije nego sam se rodio negdje sam te nekakvu volio

I negdje prije rođenja voljela si i ti mene – valjda



11.12.2010....00:28 :: komentari (2) :: print :: permalink

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.