dosadne priče... jedne krijesnice
Kaj baš svaki put mora biti naslov?
Ah... postovi mi idu na kapaljku i baš gledam kak mi fali samo 4 komada do famoznog broja 100, ali kaj mogu kad me nema doma...
Strgala sam nogu prije tri tjedna, sutra je famozna kontrola i nadam se da gips ide dolje jer osjećam kako mi je mali prst na nozi nateknuo, prirodno je malo svinut pa sada žulja! Gurnula bi prstić u gips i malo ga počeškala ali mi se nožica ukiselila i smrdi. Katastrofa! 
Nego... kako ja imam zagorske krvi razmišljala sam si koga bi mogla tužiti i dobiti kakvu lovu za svoju nezgodu. Još sam studentica pa mi svka kuna dobro dođe. 
Imala sam strašne ideje koje su potonule onog trenutka kada mi je palo na pamet da taj dio gdje sam slomila nogu, možda nije predviđen za pješake. Je... ga! Imala sam nesreću da slomim nogu, a nisam imala toliko sreće da se to dogodi na nekakvom pješačkom prijelazu ili barem pločniku. 
Hm... kad malo bolje razmislim, rasvjeta je bila dosta loša...
