Odlazak u prirodu je postao službena parada, još jedan popis na kojem treba biti tvoje ime. -do takvog zaključka smo došli svi mi koji smo u planini i prirodi tražili odmak od organizacija i institucija... pa smo malo i zgađeni masovnim rekreativnim pokretom koji je unatrag par godina na planinu doveo mase. Al onda to nas je samo potaklo na korekciju vlastite putanje i usmjeravanje sebe ka stazama manje utabanim. Ko što i ti veliš- kreni drugim putem. Mi smo u nekom periodu naivne mladosti čak pomislili da smo sve relevantno na Ivanščici vidjeli i da se više nema za čim tragati. Ono kad obiđeš sve planinarske domove i sve stare gradove... heh kako se danas sa smiješkom prisjećam te davne naivnosti i neznanja. Danas mi je jasno da već na dvadesetak minuta hoda od mojeg seoskog pribježišta već ima mjesta za koje današnji ljudi niti ne znaju da nekad bile staze u šumi da se odatle u krošnjama nosilo doma lišče, kravama za "štraju". Tamo danas nema nikoga, lanjskog proljeća sam baš obišao jednu takvu padinu i otkrio gdje se grebenom izlazi na put koji sam prije poznavao, al nisam prije došao tim smjerom. To su stvari koji mi danas znače "otkriće" iako je cijela priča na četrdesetak minuta hoda od sela. To me fascinira puno više nego da idem na vrh Ivanščice gledat gužvu i gungulu.
Slažem se da su mnogi lovci jako daleko od prirode iako se njome često kreću. Znam da postoje i iznimke i uvijek će postojati. Poznajem lovce i shvaćam da postoji spektar raznih motivacija koje ljude nagone u takav oblik zbližavanja s prirodom. Jednostavno sve što je masovno i široko dostupno usisa sve i svašta, svaka institucija i organizacija na takvim temeljima za mene je dvojbena, težim drugačijem, ekskluzivnijem vidu udruživanja, ha možda sam postao elitist pod stare dane :-P
Veliš u bijelim patikama su gacali do Milengrada? Ma dobro, naučit će, dobra je to škola. Nije to još ništa kad smo mi ujesen 2014. podno vrha Bjelolasica u planinskom skloništu Jakov Mihelčić na 1460m malo zastali da razgledamo sklonište i eto ti stigla nas neka ekipa Slavonaca i među njima i cura u konversicama! Imam i sliku, lijepo sam pitao da li smijem slikati. A došli su gore skroz od planinske kuće Jančarice nije baš malo, no od skloništa do vrha ipak je iz te skupine pošlo je dalje s nama samo dvoje najhrabrijih i bolje opremljenih gore je bilo jako maglovito i vjetrovito. Inače jedna od boljih ekspedicije mi je to bila, sad vidim kakva je šteta što nisam napravio reportažicu za blog o tim interesantnim stvarima.
06.03.2016. (20:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
većina, ah - većina... kako si to lijepo primijetio: kloni se većine... ludilo je u pojedinaca iznimka, a u skupinama - pravilo :))) i ja sam bio u sličnoj situaciji, i onda sam se počeo liječiti na slijedeći način: natakneš tenisice i odeš u Šumu... Šuma, to je ono mjesto gdje ima puuuuno drveća, lišće šušti, vjetar šumi i sve se to čuje i vidi... Šuma te zagrli, pronađete se i volite... pozdrav :)))
08.03.2016. (20:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
i ja u zadnje vrijeme idem u manjim skupinama, ali nekad mi je gušt doći na neko veče okupljanje planinara. Risnjak nije za djecu, osim poučne staze, a bio sam par puta do njega i Snježnika po snijegu, jednom je bio tako dubok da sam se morao vratiti kod Medvjeđih vrata.
08.03.2016. (23:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jelen
Odlazak u prirodu je postao službena parada, još jedan popis na kojem treba biti tvoje ime.
-do takvog zaključka smo došli svi mi koji smo u planini i prirodi tražili odmak od organizacija i institucija... pa smo malo i zgađeni masovnim rekreativnim pokretom koji je unatrag par godina na planinu doveo mase. Al onda to nas je samo potaklo na korekciju vlastite putanje i usmjeravanje sebe ka stazama manje utabanim. Ko što i ti veliš- kreni drugim putem. Mi smo u nekom periodu naivne mladosti čak pomislili da smo sve relevantno na Ivanščici vidjeli i da se više nema za čim tragati. Ono kad obiđeš sve planinarske domove i sve stare gradove... heh kako se danas sa smiješkom prisjećam te davne naivnosti i neznanja. Danas mi je jasno da već na dvadesetak minuta hoda od mojeg seoskog pribježišta već ima mjesta za koje današnji ljudi niti ne znaju da nekad bile staze u šumi da se odatle u krošnjama nosilo doma lišče, kravama za "štraju". Tamo danas nema nikoga, lanjskog proljeća sam baš obišao jednu takvu padinu i otkrio gdje se grebenom izlazi na put koji sam prije poznavao, al nisam prije došao tim smjerom. To su stvari koji mi danas znače "otkriće" iako je cijela priča na četrdesetak minuta hoda od sela. To me fascinira puno više nego da idem na vrh Ivanščice gledat gužvu i gungulu.
Slažem se da su mnogi lovci jako daleko od prirode iako se njome često kreću. Znam da postoje i iznimke i uvijek će postojati. Poznajem lovce i shvaćam da postoji spektar raznih motivacija koje ljude nagone u takav oblik zbližavanja s prirodom. Jednostavno sve što je masovno i široko dostupno usisa sve i svašta, svaka institucija i organizacija na takvim temeljima za mene je dvojbena, težim drugačijem, ekskluzivnijem vidu udruživanja, ha možda sam postao elitist pod stare dane :-P
Veliš u bijelim patikama su gacali do Milengrada? Ma dobro, naučit će, dobra je to škola. Nije to još ništa kad smo mi ujesen 2014. podno vrha Bjelolasica u planinskom skloništu Jakov Mihelčić na 1460m malo zastali da razgledamo sklonište i eto ti stigla nas neka ekipa Slavonaca i među njima i cura u konversicama! Imam i sliku, lijepo sam pitao da li smijem slikati.
A došli su gore skroz od planinske kuće Jančarice nije baš malo, no od skloništa do vrha ipak je iz te skupine pošlo je dalje s nama samo dvoje najhrabrijih i bolje opremljenih
gore je bilo jako maglovito i vjetrovito. Inače jedna od boljih ekspedicije mi je to bila, sad vidim kakva je šteta što nisam napravio reportažicu za blog o tim interesantnim stvarima.
06.03.2016. (20:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
većina, ah - većina... kako si to lijepo primijetio: kloni se većine...
ludilo je u pojedinaca iznimka, a u skupinama - pravilo :)))
i ja sam bio u sličnoj situaciji, i onda sam se počeo liječiti na slijedeći način: natakneš tenisice i odeš u Šumu... Šuma, to je ono mjesto gdje ima puuuuno drveća, lišće šušti, vjetar šumi i sve se to čuje i vidi... Šuma te zagrli, pronađete se i volite...
pozdrav :)))
08.03.2016. (20:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
gogoo
i ja u zadnje vrijeme idem u manjim skupinama, ali nekad mi je gušt doći na neko veče okupljanje planinara. Risnjak nije za djecu, osim poučne staze, a bio sam par puta do njega i Snježnika po snijegu, jednom je bio tako dubok da sam se morao vratiti kod Medvjeđih vrata.
08.03.2016. (23:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...