Znam da nas ima najviše onih kojima je život dodijelio živjeti vrlo skromno, a nekima ispod svakog ljudskog dostojanstva. Ona prebogata manjima koja živi u izobilju svega, koja ima desetke skupocjenih automobila u garažama velebnih vila sa desetak i više soba, kupaona, sjajnim bazenima koje pune morskom vodom zagrijanom na temperaturu koju požele, nikada ne pomisli da postoje ljudi koji od gladi umiru. Naravno ima poneki izuzetak koji pokuša nešto učiniti, ali to je kap u oceanu neimaštine. Zanimljivo je kako tim bogatašima nikada nije dosta bogatstva. Čitamo i vidimo preko raznih sredstava informiranja kako se nadmeću sa visinama jarbola na jahtama, sa dužinama i opremom istih. Veličina posjeda i vila nikada im nije dostatna za želje. Danas sam vidjela kako u Manili ljudi žive na grobljima. Spavaju po grobovima, kuhaju kraj grobova, rađaju i odgajaju djecu. Nešto nevjerojatno što me zgrozilo čak možda više od onih izbjegličkih kampova gladi. Tamo su ljudi pobjegli od rata i strašno je vidjeti da se malo tko zapita o tome da su to ljudi, naša braća, naši susjedi jer na istom smo planetu i nije važno što je sada kod njih nekoliko sati više ili manje nego kod mene. No živjeti na groblju regularno jer državu nije briga za sirotinju. Oni su kao golubovi grada. Od mrvice do mrvice, od dana do dana. I nitko se ne zapita zašto? Zašto bi se i zapitali kada se odgovor zna? Ona manjina basnoslovno bogatih uskratila je kruh većini stanovnika namjerno, pohlepno, bolesno pohlepno. Još dok sam bila dijete govorili su mi: „Jedi, gledaj kako si mršava kao iz bijafre“. Nitko nije znao gdje je Bijafra, ali su znali da tamo ljudi umiru od gladi. No danas je glad proširila svoj prostor cijelom Zemljom i samo se širi, širi, a da se gotovo nitko od te prebogate manjine ne zapita do kada će to trajati jer jedino što žele je još više vila, dvoraca, jahti, automobila, aviona, umjetnina, a jednog će dana na njihovim grobovima živjeti sirotinja kao ova u Manili koju sam danas vidjela u tv emisiji o Filipinima.
skinut post sa BLOG.hr
24.11.2015. (09:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Leona Paraminski: Politika je kurva koju jako skupo plaćamo
Santa Barbara, 24.11.2015., 07:55 Autor: Leona Paraminski/D.E.
Glumica s američkom adresom ovaj se tjedan osvrnula na situaciju u Lijepoj našoj, ali i na aktualna zbivanja u svijetu. Cijela priča svela se na jasan zaključak: “Svijet nikada nije imao dobro definiranu riječ SLOBODA”.
Vjerojatno vas više zanima uljepšani američki život. Obećajem bit će i toga. Ali toliko je tema o kojima bih voljela pisati trenutno. Zapravo ne bi voljela pisati, ali ih ne mogu prešutjeti. Vjerojatno vam svima unutarnja politika ide na živce i sad vam baš još i to treba, da ja iz Amerike govorim što mislim o glasanjima iz dijaspore ili sličnim aktualnostima. Uvijek želim znati što se oko mene događa, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. I onda se dogode prvo Libanon, zatim Pariz, Yoli u Nigeriji, napad u Maliju. Ne mogu da me ne zanima, ne mogu ne obratiti pažnju. To je svijet u kojem živim. Koliko god bespomoćno djelovalo, ali dira, na nekoj baznoj ljudskoj razini. I ružno se je osjećati bespomoćno. Ostaje pitanje je li mogu nešto pritom promijeniti? Može li moja malenkost i beznačajnost imati ikakve šanse za mijenjanje svijeta na bolje? Da li saznanja, informiranje i stvaranje stavova donosi bol ili olakšanje?
Ne zanimaju me cipele i krpice. Možda sa mnom nešto nije u redu? I jesam li potrošila svoje vrijeme odlaskom u LA zbog glasanja. Volim misliti da nisam potrošila svoje vrijeme jer smatram da svaki glas ipak vrijedi, jedan, ali ne bezvrijedan. Da li su na kraju dana izbori samo igra, samo privid da postoji taj neki izbor za koji mislimo da smo sami odgovorni?! Rekla bih da smo sami odgovorni za svoje postupke ma kakvi oni bili. I pogriješila sam vjerojatno jer svi smo različiti. Poštujem razlike i različitosti. Neki više vole vjeru u Boga i čvrstu desnicu. Ali kaj to mene briga u jednoj Americi, je li tako? Pa briga me je jer je svugdje isto sranje samo je negdje malo veće, a negdje se čini samo naše. Da, sretni smo jer ne živimo na Bliskom istoku ili Kongu na primjer. I da, trebali bi biti na tome zahvalni. Ma naravno, ali to ne znači da bismo trebali šutjeti i ne tražiti više! Zaboravljamo da imamo pravo na traženje prava! Samo gdje točno adresiramo svoj problem? Danas više ne znaš protiv koga se boriš.
Kako sam otkrila svoju strast
Prevladala je siva eminencija. Kako je došlo do toga da u 21. stoljeću uz svu naprednu tehnologiju, bogatstvo i prirodne resurse (kojih je sve manje) nemamo pravo na normalan život i svjetlu budućnost. Kako je moguće da nemamo pravo na besplatno školovanje, pravo na besplatno zdravstveno osiguranje, pravo na dom?! Pravo reći da NE želimo više tako! Kako dopuštamo da milijuni ljudi moraju bježati iz svojih zemalja i nitko ne može reći 'sad je dosta' i da ne želimo više voditi besmislene ratove, najčešće zbog profita. Tko je odlučio da nam se može oduzeti pravo na život?! Oni koje smo postavili da misle umjesto nas.
Politika je kurva koju jako skupo plaćamo, ali na kraju ostajemo bez užitka. Krajnji rezultat je naša nezainteresiranost za mijene oko nas i prebacivanje na reality showove, Kardashians i ostale forme bez sadržaja. Možda da zakažem seansu kod dragog Boga da mi stari sijedi bradonja odgovori na sva ta pitanja jer on sigurno zna. Budući da sve to gleda negdje sa svojih predivnih visina?! Samo pitam se zašto ništa ne napravi?! Očito je jako volio gledati tragikomedije kad je bio mali. Kao sto je Lincoln davno rekao: “Svijet nikada nije imao dobro definiranu riječ SLOBODA”.
24.11.2015. (09:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kako su Saijevci u jednom trenu izmijenili svijet: Jedan mali korak za svakog Saijevca, jedan veliki korak za čovječanstvo. (ne, nismo otišli na Mjesec :)
Malo nas, koji se nazivamo sljedbenicima Sathya Sai Babinog učenja, smo poznavali jedni druge od prije nego smo upoznali učitelja i prihvatili učenje. Malo nas je znalo kakvi su drugi bili prije nego su krenuli ovim putem. Malo nas je bilo svjesno napretka i transformacije koju je svaki od nas napravio i koliko je u svome karakteru i ponašanju bio drugačiji nego prije.
Pa ipak, iako smo tako malo znali jedni o drugima, kontinuirano smo nastavljali s osuđivanjem i prosuđivanjem karaktera, navika, slabosti, nedostataka i ponašanja drugih sljedbenika i ljudi. I dalje smo se čudili kako “ti” ljudi mogu biti tako slabi, tako nisko, tako negativni, tako grubi, tako nepošteni, a živjeli su pored Sathya Saija. Čudili smo se kako su mu mogli biti tako blisko, a biti tako daleko. Ali, jesmo li znali kakvi su bili prije? Jesmo li bili sigurni da su isti, da se njihov karkter i navike nisu promijenile? Jesmo li znali postavke njihovog karaktera, njihove umne matrice, njihovu višeživotnu karmu, njihove obiteljske i poslovne okolnosti u tom trenutku te urođene osobnosti i konstalacije planeta koje su im utjecale na život? Jesmo li bili svjesni baš svega da smo mogli suditi i osuditi. Pa ne. Nismo znali i nismo bili svjesni, a ipak smo sudili.
A upravo je to suđenje i osuđivanje vezano za onaj mali korak koji smo kao Saijevci napravili. Shvatili smo da taj korak od nas nije tražio nikakav napor niti rad. Tražio je odsustvo rada. Ovaj je korak tražio odsustvo osuđivanja. To nije bilo teško. Nismo morali ništa napraviti. Samo smo trebali ne napraviti. Samo smo trebali ostaviti usta začepljena. To je bilo nešto fizičko i konkretno, nikako apstraktno i neopipljivo.
Shvatili smo još nešto važno. Shvatili smo da čak i ako smo spremni prihvatiti da je sam Sathya Sai jednim pokretom ruke, jednim treptajem dubine svoga oka, izbrisao svu karmu svih svojih sljedbenika; da čak ako smo i usvojili da nismo tijelo i um, da osobnost i karakter nemaju i ne mogu imati vlast nad dušom; da čak ako smo i priznali da je ljubav Avatara promijenila sudbonosne putanje zvijezda u našim individualnim i kolektivnim životima; da čak i tada, kada smo svjesni da nema prošlosti, niti uma, niti zvijezda, koje nas drže u negativnosti i okovu navika i urođenih tendencija, ne bismo ni smjeli ni trebali osuđivati; da čak i u slučaju, vrlo vjerojatnom, da smo svi pročišćeni i oslobođeni milošću Učitelja, da nema potrebe za sudom. Da, shvatili smo da ni u kom slučaju nema mjesta osudi. Zapitali smo se tko je taj koji sudi i komentira? Što on misli o sebi i drugima? Koji dio nas se usuđuje imati mišljenje o svemu i svačemu? Razumjeli smo da je to onaj dio koji i dalje misli da je odvojen od ostatka kreacije. Onaj dio koji misli da je bolji od drugih djelova. Onaj koji za sebe misli da je bolji i od samog Stvoritelja.
Kada smo iskreno pogledali svoj um i ponašanje vidjeli smo jedno kretanje u valovima i spiralama. Na dane je svaki do nas živio jednotu s onim neopisivim Izvorom. Na dane smo u svojim životima vidjeli udaljenost od Izvora svemirskih razmjera. Na dane je izgledalo kao da smo gluplji nego ikad, gori od najgorih primjera iz novinskih članaka, da nam se duša posrami. Na dane nam je cijelo biće bilo izdignuto da su se nebesa orila radošću i ljubavlju. Na dane nismo bili dostojni avatarove pažnje i poklona kojima nas je obasipao. Pa kad smo i sami bili takvi, kako smo mogli i pomisliti kritizirati nekog drugog? Slabosti vlastitog uma i karaktera su nam dale dovoljno poniznosti da počnemo imati razumijevanja i prihvaćanja za drugog čovjeka. Razumijevanje i prihvaćanje su nam pokazili da ne možemo suditi. Nisu nam trebali sveti tekstovi ni učenja. Ovo je bio rezultat zdravog razuma i sagledavanja poruka života. A u trenucima kada smo bili toliko gluhi ili slijepi da nismo mogli čuti ili vidjeti poruke života, tada smo imali učenja od Rame, Krišne i Buddhe, preko Krista do Saija, koja smo mogli uzeti.
Žudili smo vidjeti tog jednog 100% besprijekorno čistog čovjeka među nama. Htjeli smo da nam pokaže kako je uspio živjeti u civilizaciji, u vrevi grada, okružen pohlepom za novcem i materijalnim, okružen nabijenom seksualnom energijom, okružen s laži i površnim. A onda smo shvatili da i kada bismo pronašli takvog čovjeka da u njegovom/njenom umum ne bi bilo ni pomisli na osudu ili kritiku. Taj, koji bi jedini imao pravo na kritiku, jednostavno ne bi imao sposobnost ili potrebu za kritikom.
I onda smo odlučili biti taj Jedan. Svaki od nas je odlučio biti samo taj Jedan. Niti jedan drugi, samo taj Jedan. Shvatili smo da je to pravo služenje društvu. Ono služenje koje će trajno obilježiti ovaj svijet i u jednom trenutku izmijeniti tijek budućnosti. Primijenili smo samo jedno najlakše i najmanje učenje, ono da ne pričamo loše o drugome, da ne kritiziramo
24.11.2015. (09:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jednostavno ne bi imao sposobnost ili potrebu za kritikom.
I onda smo odlučili biti taj Jedan. Svaki od nas je odlučio biti samo taj Jedan. Niti jedan drugi, samo taj Jedan. Shvatili smo da je to pravo služenje društvu. Ono služenje koje će trajno obilježiti ovaj svijet i u jednom trenutku izmijeniti tijek budućnosti. Primijenili smo samo jedno najlakše i najmanje učenje, ono da ne pričamo loše o drugome, da ne kritiziramo ili osuđujemo. Ono da ne komentiramo. I bilo je lako. Nije zahtjevalo rad, već odsustvo rada. Odsustvo otvaranja usta. Odsustvo izgovaranja riječi. Odsustvo napora. Shvatili smo da smo na Zemlji kao antene božanske svijesti, odašiljači njegove frekvencije. Prestali smo odašiljati negativnosti i počeli sa zadatkom zbog kojeg smo tu. Radosni smo jer smo uspjeli. Sada smo oni koji kroz svoja tijela, svoje umove, svoje misli, svoje riječi, svoje emocije, svoje osjećaje, svoja srca i svoj život materijaliziraju kvaliteta Boga i frekvencije ljubavi na ovom svijetu. Zbog nas se sada vidi jedna druga slika na ekranima ljudske svijesti. Pozivamo i tebe da uspiješ i da zajedno gradimo svijet nove odanosti.
Kako nam je Svami kroz jednu pjesmu koju je zapisala Vesna Krmpotić lijepo prenio: Hajde da gradimo svijet nove odanosti. Hajde da ne znamo tko smo, dok nismo Božji. Hajde da ne znamo gdje smo, dok nismo jedni drugima u srcu. Hajde da ničega nemamo dok sebe nemamo. Hajde da budemo što nismo nikada bili, jer nismo umjeli biti. Hajde da se mijenjamo, pa će se dom promijeniti, pa će se ulica promijeniti, pa će se i grad promijeniti, pa će se zemlja i svijet promijeniti, pa će se promijeniti zapis u zvijezdama.
Hejde da se mijenjamo, jer jedino to mijenja sliku izvanjskog svijeta.
U ljubavi i s ljubavlju, Sai Ram, mi.
Sai Ram Svima!
24.11.2015. (09:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Morda smo se preveč osredotočili na enakopravnost žensk, da smo pozabili to lekcijo podati otrokom. Medtem ko se je stanje za ženske precej izboljšalo (čeprav smo po statistikah še daleč do prave enakopravnosti pri delu žensk), ta odnos ni bil prenesen v vzgojo otrok.
Narava proti vzgoji V mnogih pogledih, otroke še vedno vzgajamo z idejami, kako naj bi se vedel deček in kako deklica. Vse do izbranih barv, igrač in interakcijo med otroci. Ali je deklicam naravno všeč roza barva ali jo imajo rade zato, ker jih oblačijo v otroštvu samo v to barvo? Bi bili fantje zadovoljni tudi z Barbiko, namesto majhnih vojakov?
Ta boj narave proti vzgoji psihiatri in raziskovalci študirajo že mnoga leta. Vse, kar so zares odkrili je, da otroke omejujejo tudi nevtralne barve in igrače.
Več »
Uredništvo Pozitivk: Aleš, Igor, Tomaž, Gape
SONČNA pošta
25.11.2015. (08:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
TKO ŽIVI NA GROBLJU
Znam da nas ima najviše onih kojima je život dodijelio živjeti vrlo skromno, a nekima ispod svakog ljudskog dostojanstva. Ona prebogata manjima koja živi u izobilju svega, koja ima desetke skupocjenih automobila u garažama velebnih vila sa desetak i više soba, kupaona, sjajnim bazenima koje pune morskom vodom zagrijanom na temperaturu koju požele, nikada ne pomisli da postoje ljudi koji od gladi umiru. Naravno ima poneki izuzetak koji pokuša nešto učiniti, ali to je kap u oceanu neimaštine. Zanimljivo je kako tim bogatašima nikada nije dosta bogatstva. Čitamo i vidimo preko raznih sredstava informiranja kako se nadmeću sa visinama jarbola na jahtama, sa dužinama i opremom istih. Veličina posjeda i vila nikada im nije dostatna za želje. Danas sam vidjela kako u Manili ljudi žive na grobljima. Spavaju po grobovima, kuhaju kraj grobova, rađaju i odgajaju djecu. Nešto nevjerojatno što me zgrozilo čak možda više od onih izbjegličkih kampova gladi. Tamo su ljudi pobjegli od rata i strašno je vidjeti da se malo tko zapita o tome da su to ljudi, naša braća, naši susjedi jer na istom smo planetu i nije važno što je sada kod njih nekoliko sati više ili manje nego kod mene. No živjeti na groblju regularno jer državu nije briga za sirotinju. Oni su kao golubovi grada. Od mrvice do mrvice, od dana do dana. I nitko se ne zapita zašto? Zašto bi se i zapitali kada se odgovor zna? Ona manjina basnoslovno bogatih uskratila je kruh većini stanovnika namjerno, pohlepno, bolesno pohlepno. Još dok sam bila dijete govorili su mi: „Jedi, gledaj kako si mršava kao iz bijafre“. Nitko nije znao gdje je Bijafra, ali su znali da tamo ljudi umiru od gladi. No danas je glad proširila svoj prostor cijelom Zemljom i samo se širi, širi, a da se gotovo nitko od te prebogate manjine ne zapita do kada će to trajati jer jedino što žele je još više vila, dvoraca, jahti, automobila, aviona, umjetnina, a jednog će dana na njihovim grobovima živjeti sirotinja kao ova u Manili koju sam danas vidjela u tv emisiji o Filipinima.
skinut post sa BLOG.hr
24.11.2015. (09:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
Leona Paraminski: Politika je kurva koju jako skupo plaćamo
Santa Barbara, 24.11.2015., 07:55
Autor: Leona Paraminski/D.E.
Glumica s američkom adresom ovaj se tjedan osvrnula na situaciju u Lijepoj našoj, ali i na aktualna zbivanja u svijetu. Cijela priča svela se na jasan zaključak: “Svijet nikada nije imao dobro definiranu riječ SLOBODA”.
Vjerojatno vas više zanima uljepšani američki život. Obećajem bit će i toga. Ali toliko je tema o kojima bih voljela pisati trenutno. Zapravo ne bi voljela pisati, ali ih ne mogu prešutjeti. Vjerojatno vam svima unutarnja politika ide na živce i sad vam baš još i to treba, da ja iz Amerike govorim što mislim o glasanjima iz dijaspore ili sličnim aktualnostima. Uvijek želim znati što se oko mene događa, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. I onda se dogode prvo Libanon, zatim Pariz, Yoli u Nigeriji, napad u Maliju. Ne mogu da me ne zanima, ne mogu ne obratiti pažnju. To je svijet u kojem živim. Koliko god bespomoćno djelovalo, ali dira, na nekoj baznoj ljudskoj razini. I ružno se je osjećati bespomoćno. Ostaje pitanje je li mogu nešto pritom promijeniti? Može li moja malenkost i beznačajnost imati ikakve šanse za mijenjanje svijeta na bolje? Da li saznanja, informiranje i stvaranje stavova donosi bol ili olakšanje?
Ne zanimaju me cipele i krpice. Možda sa mnom nešto nije u redu? I jesam li potrošila svoje vrijeme odlaskom u LA zbog glasanja. Volim misliti da nisam potrošila svoje vrijeme jer smatram da svaki glas ipak vrijedi, jedan, ali ne bezvrijedan. Da li su na kraju dana izbori samo igra, samo privid da postoji taj neki izbor za koji mislimo da smo sami odgovorni?! Rekla bih da smo sami odgovorni za svoje postupke ma kakvi oni bili. I pogriješila sam vjerojatno jer svi smo različiti. Poštujem razlike i različitosti. Neki više vole vjeru u Boga i čvrstu desnicu. Ali kaj to mene briga u jednoj Americi, je li tako? Pa briga me je jer je svugdje isto sranje samo je negdje malo veće, a negdje se čini samo naše. Da, sretni smo jer ne živimo na Bliskom istoku ili Kongu na primjer. I da, trebali bi biti na tome zahvalni. Ma naravno, ali to ne znači da bismo trebali šutjeti i ne tražiti više! Zaboravljamo da imamo pravo na traženje prava! Samo gdje točno adresiramo svoj problem? Danas više ne znaš protiv koga se boriš.
Kako sam otkrila svoju strast
Prevladala je siva eminencija. Kako je došlo do toga da u 21. stoljeću uz svu naprednu tehnologiju, bogatstvo i prirodne resurse (kojih je sve manje) nemamo pravo na normalan život i svjetlu budućnost. Kako je moguće da nemamo pravo na besplatno školovanje, pravo na besplatno zdravstveno osiguranje, pravo na dom?! Pravo reći da NE želimo više tako! Kako dopuštamo da milijuni ljudi moraju bježati iz svojih zemalja i nitko ne može reći 'sad je dosta' i da ne želimo više voditi besmislene ratove, najčešće zbog profita. Tko je odlučio da nam se može oduzeti pravo na život?! Oni koje smo postavili da misle umjesto nas.
Politika je kurva koju jako skupo plaćamo, ali na kraju ostajemo bez užitka. Krajnji rezultat je naša nezainteresiranost za mijene oko nas i prebacivanje na reality showove, Kardashians i ostale forme bez sadržaja. Možda da zakažem seansu kod dragog Boga da mi stari sijedi bradonja odgovori na sva ta pitanja jer on sigurno zna. Budući da sve to gleda negdje sa svojih predivnih visina?! Samo pitam se zašto ništa ne napravi?! Očito je jako volio gledati tragikomedije kad je bio mali. Kao sto je Lincoln davno rekao: “Svijet nikada nije imao dobro definiranu riječ SLOBODA”.
24.11.2015. (09:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
Kako su Saijevci u jednom trenu izmijenili svijet
Kako su Saijevci u jednom trenu izmijenili svijet:
Jedan mali korak za svakog Saijevca, jedan veliki korak za čovječanstvo.
(ne, nismo otišli na Mjesec :)
Malo nas, koji se nazivamo sljedbenicima Sathya Sai Babinog učenja, smo poznavali jedni druge od prije nego smo upoznali učitelja i prihvatili učenje. Malo nas je znalo kakvi su drugi bili prije nego su krenuli ovim putem. Malo nas je bilo svjesno napretka i transformacije koju je svaki od nas napravio i koliko je u svome karakteru i ponašanju bio drugačiji nego prije.
Pa ipak, iako smo tako malo znali jedni o drugima, kontinuirano smo nastavljali s osuđivanjem i prosuđivanjem karaktera, navika, slabosti, nedostataka i ponašanja drugih sljedbenika i ljudi. I dalje smo se čudili kako “ti” ljudi mogu biti tako slabi, tako nisko, tako negativni, tako grubi, tako nepošteni, a živjeli su pored Sathya Saija. Čudili smo se kako su mu mogli biti tako blisko, a biti tako daleko. Ali, jesmo li znali kakvi su bili prije? Jesmo li bili sigurni da su isti, da se njihov karkter i navike nisu promijenile? Jesmo li znali postavke njihovog karaktera, njihove umne matrice, njihovu višeživotnu karmu, njihove obiteljske i poslovne okolnosti u tom trenutku te urođene osobnosti i konstalacije planeta koje su im utjecale na život? Jesmo li bili svjesni baš svega da smo mogli suditi i osuditi. Pa ne. Nismo znali i nismo bili svjesni, a ipak smo sudili.
A upravo je to suđenje i osuđivanje vezano za onaj mali korak koji smo kao Saijevci napravili. Shvatili smo da taj korak od nas nije tražio nikakav napor niti rad. Tražio je odsustvo rada. Ovaj je korak tražio odsustvo osuđivanja. To nije bilo teško. Nismo morali ništa napraviti. Samo smo trebali ne napraviti. Samo smo trebali ostaviti usta začepljena. To je bilo nešto fizičko i konkretno, nikako apstraktno i neopipljivo.
Shvatili smo još nešto važno. Shvatili smo da čak i ako smo spremni prihvatiti da je sam Sathya Sai jednim pokretom ruke, jednim treptajem dubine svoga oka, izbrisao svu karmu svih svojih sljedbenika; da čak ako smo i usvojili da nismo tijelo i um, da osobnost i karakter nemaju i ne mogu imati vlast nad dušom; da čak ako smo i priznali da je ljubav Avatara promijenila sudbonosne putanje zvijezda u našim individualnim i kolektivnim životima; da čak i tada, kada smo svjesni da nema prošlosti, niti uma, niti zvijezda, koje nas drže u negativnosti i okovu navika i urođenih tendencija, ne bismo ni smjeli ni trebali osuđivati; da čak i u slučaju, vrlo vjerojatnom, da smo svi pročišćeni i oslobođeni milošću Učitelja, da nema potrebe za sudom. Da, shvatili smo da ni u kom slučaju nema mjesta osudi. Zapitali smo se tko je taj koji sudi i komentira? Što on misli o sebi i drugima? Koji dio nas se usuđuje imati mišljenje o svemu i svačemu? Razumjeli smo da je to onaj dio koji i dalje misli da je odvojen od ostatka kreacije. Onaj dio koji misli da je bolji od drugih djelova. Onaj koji za sebe misli da je bolji i od samog Stvoritelja.
Kada smo iskreno pogledali svoj um i ponašanje vidjeli smo jedno kretanje u valovima i spiralama. Na dane je svaki do nas živio jednotu s onim neopisivim Izvorom. Na dane smo u svojim životima vidjeli udaljenost od Izvora svemirskih razmjera. Na dane je izgledalo kao da smo gluplji nego ikad, gori od najgorih primjera iz novinskih članaka, da nam se duša posrami. Na dane nam je cijelo biće bilo izdignuto da su se nebesa orila radošću i ljubavlju. Na dane nismo bili dostojni avatarove pažnje i poklona kojima nas je obasipao. Pa kad smo i sami bili takvi, kako smo mogli i pomisliti kritizirati nekog drugog? Slabosti vlastitog uma i karaktera su nam dale dovoljno poniznosti da počnemo imati razumijevanja i prihvaćanja za drugog čovjeka. Razumijevanje i prihvaćanje su nam pokazili da ne možemo suditi. Nisu nam trebali sveti tekstovi ni učenja. Ovo je bio rezultat zdravog razuma i sagledavanja poruka života. A u trenucima kada smo bili toliko gluhi ili slijepi da nismo mogli čuti ili vidjeti poruke života, tada smo imali učenja od Rame, Krišne i Buddhe, preko Krista do Saija, koja smo mogli uzeti.
Žudili smo vidjeti tog jednog 100% besprijekorno čistog čovjeka među nama. Htjeli smo da nam pokaže kako je uspio živjeti u civilizaciji, u vrevi grada, okružen pohlepom za novcem i materijalnim, okružen nabijenom seksualnom energijom, okružen s laži i površnim. A onda smo shvatili da i kada bismo pronašli takvog čovjeka da u njegovom/njenom umum ne bi bilo ni pomisli na osudu ili kritiku. Taj, koji bi jedini imao pravo na kritiku, jednostavno ne bi imao sposobnost ili potrebu za kritikom.
I onda smo odlučili biti taj Jedan. Svaki od nas je odlučio biti samo taj Jedan. Niti jedan drugi, samo taj Jedan. Shvatili smo da je to pravo služenje društvu. Ono služenje koje će trajno obilježiti ovaj svijet i u jednom trenutku izmijeniti tijek budućnosti. Primijenili smo samo jedno najlakše i najmanje učenje, ono da ne pričamo loše o drugome, da ne kritiziramo
24.11.2015. (09:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
jednostavno ne bi imao sposobnost ili potrebu za kritikom.
I onda smo odlučili biti taj Jedan. Svaki od nas je odlučio biti samo taj Jedan. Niti jedan drugi, samo taj Jedan. Shvatili smo da je to pravo služenje društvu. Ono služenje koje će trajno obilježiti ovaj svijet i u jednom trenutku izmijeniti tijek budućnosti. Primijenili smo samo jedno najlakše i najmanje učenje, ono da ne pričamo loše o drugome, da ne kritiziramo ili osuđujemo. Ono da ne komentiramo. I bilo je lako. Nije zahtjevalo rad, već odsustvo rada. Odsustvo otvaranja usta. Odsustvo izgovaranja riječi. Odsustvo napora. Shvatili smo da smo na Zemlji kao antene božanske svijesti, odašiljači njegove frekvencije. Prestali smo odašiljati negativnosti i počeli sa zadatkom zbog kojeg smo tu. Radosni smo jer smo uspjeli. Sada smo oni koji kroz svoja tijela, svoje umove, svoje misli, svoje riječi, svoje emocije, svoje osjećaje, svoja srca i svoj život materijaliziraju kvaliteta Boga i frekvencije ljubavi na ovom svijetu. Zbog nas se sada vidi jedna druga slika na ekranima ljudske svijesti. Pozivamo i tebe da uspiješ i da zajedno gradimo svijet nove odanosti.
Kako nam je Svami kroz jednu pjesmu koju je zapisala Vesna Krmpotić lijepo prenio:
Hajde da gradimo svijet nove odanosti.
Hajde da ne znamo tko smo, dok nismo Božji.
Hajde da ne znamo gdje smo, dok nismo jedni drugima u srcu.
Hajde da ničega nemamo dok sebe nemamo.
Hajde da budemo što nismo nikada bili, jer nismo umjeli biti.
Hajde da se mijenjamo,
pa će se dom promijeniti,
pa će se ulica promijeniti,
pa će se i grad promijeniti,
pa će se zemlja i svijet promijeniti,
pa će se promijeniti zapis u zvijezdama.
Hejde da se mijenjamo, jer jedino to mijenja sliku izvanjskog svijeta.
U ljubavi i s ljubavlju,
Sai Ram,
mi.
Sai Ram Svima!
24.11.2015. (09:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
Enakost med spoloma naj se začne že v vrtcu
Morda smo se preveč osredotočili na enakopravnost žensk, da smo pozabili to lekcijo podati otrokom. Medtem ko se je stanje za ženske precej izboljšalo (čeprav smo po statistikah še daleč do prave enakopravnosti pri delu žensk), ta odnos ni bil prenesen v vzgojo otrok.
Narava proti vzgoji
V mnogih pogledih, otroke še vedno vzgajamo z idejami, kako naj bi se vedel deček in kako deklica. Vse do izbranih barv, igrač in interakcijo med otroci. Ali je deklicam naravno všeč roza barva ali jo imajo rade zato, ker jih oblačijo v otroštvu samo v to barvo? Bi bili fantje zadovoljni tudi z Barbiko, namesto majhnih vojakov?
Ta boj narave proti vzgoji psihiatri in raziskovalci študirajo že mnoga leta. Vse, kar so zares odkrili je, da otroke omejujejo tudi nevtralne barve in igrače.
Več »
Uredništvo Pozitivk: Aleš, Igor, Tomaž, Gape
SONČNA pošta
25.11.2015. (08:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...