Komentari

babl.blog.hr

Dodaj komentar (6)

Marketing


  • Neverin

    rekao bi da je Hrvatska kemijski wc koji puca po šavovima

    avatar

    29.05.2014. (15:24)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    U nekom američkom filmu, Richard Gere objašnjava svoju motivaciju da brani klijente za koje se zna da su krivi. Radi to jer, kaže, vjeruje u temeljnu dobrotu ljudske prirode. To je uobičajeno postavljanje teme: može se imati tu vjeru ili je nemati. Da li ne, za ili protiv. Onda se traže dokazi i postavljaju argumenti u korist jedne ili druge opcije. Cinici ističu dokaze i argumente zašto čovjek po svojoj prirodi uopće nije dobar, idealisti obratno. Ali falinga je izvan te ravnine: već u samom ravninskom opsegu debate - da li ''ljudska priroda'' je ili nije nešto, dok samo to nešto, sam vrijednosni diskurs, nije predmet preispitivanja. Zna se što je dobro, a što zlo, kao jedino pitanje se tretira što je od tog dvoga posrijedi. To je kao da bi postojala neka esencijalistička, metafizička moralnost, ''an sich'', neovisna o bitno historijskom karakteru moralnosti, povijesti raznih morala kao povijesti raznih kolektivno pounutrenih stidova (raznih superega).
    Ali baš u tome i je stvar. Naša je civilizacija judeo-kršćanska + kartezijanska, a to znači da je bazirana na konceptu ''slobodne volje'', i preko nje apsolutiziranog ''subjekta'', autonomnog ega. Moralni i pravni sustavi krivnje i odgovornosti, prava i dužnosti, fiksiraju se na individuu i njenu savjest, odnosno osobnu slobodu.
    Na djelu je i velika ideološka kampanja koja kao glavnu prijetnju civilizaciji predstavlja individualni kriminalitet. Crna kronika itd.; desničarske brigade koje apeliraju na individualni moral, hoće čovjeka učiniti više vrlim, usavršiti mu savjest, ukazati mu zašto treba biti ''dobrim'', zašto se mora ponašati ''odgovorno'' itd. Kao da bi baš to - ljudska slabost, pojedinačna nevaljalština - bilo glavni uzrok zla na svijetu. Peter Sloterdijk: ''Konzervativno mišljenje ovdje se gradi pozitivističkim. Ono registrira, bez da najprije pita o povezanostima, da se ljudi dovoljno često ponašaju egoistički, razaralački, pohlepno, nerazborito i asocijalno. Štoviše, zbog toga je kriminalitet bio, i jest, tako nadasve važan za svaki konzervativizam jer 'kratko mišljenje' u njemu nalazi bjelodan dokaz za pesimističko shvaćanje čovjeka, koje pruža temelj za autoritarnu politiku čvrste discipline. Iz tog vidika 'ima', dakle, već u prirodi zločinaca, kverulanata, egoista i rebela - točno onako kao što ima drveća, krava, kraljeva, zakona i zvijezda. Kršćanski nauk o nasljednom grijehu povezuje se tu s konzervativno pesimističkim razumijevanjem prirode. Za njega je čovjek biće nedostataka zbog gole činjenice da ga rađa žena.'' Tough on crime; politika strogosti prema kriminalitetu (SAD kao najgoropadniji primjer, sa svojom ''zero tolerance''): strpaš u zatvor znatnije postotke društvene margine i eto te - ''riješio'' si problem velikih klasnih i grupnih razlika. Koje si, by the way, kauboju, sam stvorio antisocijalnom politikom a la Superhik: krasti siromašnima da bi davao bogatima, a koje su onda stvorile kriminalca. Ali da se vratimo Sloterdijku: ''Rousseauova filozofija predviđa sve to. Ona zna da pesimizmu valja doskočiti dokazom da čovjek postaje ono što on socijalno jest. Zaticanje ljudi u opakom, pohlepnom, nerazboritom, destruktivnom itd. ponašanju, još ništa ne dokazuje o njihovoj biti. (...) Ovo otklanjanje političkog pesimizma u odnosu na ljudsku prirodu, prvotno je probojno. Na svojoj strani ono ima nadmoćnost dijalektičkog nad pozitivističkim mišljenjem.(...) Ono što politički pesimizam prihvaća kao prirodu, uistinu je krivotvorena priroda: tlačenje ljudske mogućnosti.''

    avatar

    29.05.2014. (16:48)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Sv. Augustin: ne bi bilo zla da je Bog načinio dobre automate, ali on nas je velikodušno stvorio kao autonomna, slobodna bića; samo što mi onda, na žalost, tu slobodu zloupotrebljavamo da bismo činili opačine (i, naravno, pokajte se ljudi, budite bogobojazni, primite u sebe Njega da biste se Spasili, jer inače: Krivi ste).
    Individualna odgovornost može opstojati samo ako čovjek ima slobodu volje, upravu nad svojim ponašanjem, ako ono nije determinirano. Zato se filozofi i teolozi konzervativizma - da bi legitimizirali paradigmu istočnog grijeha - stoljećima upinju iznalaziti dokaze da ljudska volja ne podliježe zakonu kauzaliteta (poput ostalih pojava u prirodi). Ne kuže problem razapinjanja međuljudske mreže odraza.
    Jedan od onih koji su napadali koncept ''slobode volje'' - ali ne u ime materijalističkog determinizma - Tolstoj: ''Ma što govorili materijalisti, ja nesumnjivo mogu izvršiti neki čin ili se suzdržati da ga ne izvršim, čim se taj čin tiče samo mene. (...) Kušajući svoju slobodu, mogu dići i naglo spustiti ruku u zraku. Tako sam i učinio. Ali pokraj mene stoji dijete, ja dižem nad njim ruku i isto tako je naglo hoću spustiti na dijete. Ne mogu to učiniti. Na to dijete nasrne pas, ja ne mogu da ne dignem ruku na psa. Stojim u vojničkom redu i ne mogu da se ne krećem kao i pukovnija. U bici ne mogu da ne pođem za svojom pukovnijom na juriš, i da ne bježim kad svi oko mene bježe. Kad sam na sudu branitelj optuženika, ne mogu prestati govoriti i moram znati što ću kazati. Ne mogu da ne trepnem okom kad je udarac upućen prema mom oku.''
    Indeterminizam je naposljetku i elaboriran/dokazan filozofski i znanstveno - Bošković, Heisenberg - samo opet ne na dualistički način Sv. Augustina ili Descartesa (jesu razložili kauzalitet, no ne u Res Cogitans ili u Besmrtnu dušu, već u matricu potencijalnosti). Ali Tolstojev instinkt je nepogrešiv: na stranu sa čitavom tom raspravom; ako govorimo o problemu etike, relevantno je to što je koncept ''slobodne volje'' sporan već sociološki, pa taman (meta)fizički i ne bio. Može li se stvarno, pita on retorički, svečano nazvati Slobodnim nekoga tko je izvrgnut bijedi, prinudi i neznanju, samo zato što, kao, ima Besmrtnu Dušu? Ako netko takav postane kriminalac i sociopat, je li to onda njegova individualna moralna odgovornost, proizlazeća iz individualne Slobode Volje (za koju mu je sv. Gusta svečano objavio kako mu apsolutno i uvijek na raspolaganju i brizi, samim time što je ljudsko biće stvoreno na sliku i priliku Božju)?
    Tolstoj zahtijeva kopernikanski obrat povijesne znanosti: ''Kao što je astronomiji bilo teško priznati da se Zemlja kreće zato što se morala odreći neposrednog osjećaja da se Zemlja ne miče, i isto takva osjećaja da se planeti kreću, tako je i povijesti teško priznati da je ličnost podređena zakonima prostora, vremena i uzroka, zato što se mora odreći neposrednog osjećaja da je vlastita ličnost nezavisna.'' Pogreška se krije u tome, tvrdi, što svijest o slobodi, koja nas prati kod činova koji se tiču samo nas, nepravilno prenosimo i na postupke u kojima smo dovedeni u vezu s drugima: ''postupci čovjeka koji živi u tijesnoj vezi s drugim ljudima u gusto napučenu mjestu, postupci čovjeka koji je vezan obitelju, službom, poslovima, nesumnjivo (se) ne čine toliko slobodni i čine se podložniji nužnosti, nego postupci inokosna i osamljena čovjeka. Promatramo li čovjeka sama, bez njegova odnosa prema svoj okolini, onda nam se svaki njegov postupak čini slobodan. Ali, opazimo li koji njegov odnos prema onome što je oko njega, opazimo li da je s bilo čime vezan (...) opažamo da svaki od tih uvjeta utječe na njega i upravlja bar jednim dijelom njegove djelatnosti. I koliko opažamo tih utjecaja, toliko se smanjuje naša predodžba o njegovoj slobodi, a povećava se predodžba o nužnosti kojoj je podložan.''

    avatar

    29.05.2014. (16:50)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Rousseauova dijalektička pila naopako što ju Sloterdijk ističe nastala je kao reakcija na Hobbesov nešto raniji pozitivistički opažaj ''homo homini lupus'' - i da se zato ljude mora strogo pritegnuti, po mogućnosti apsolutnom totalitarnom vlašću, jer će inače nastati kaos, nesigurnost i nasilje. ''Ljudska su bića nagonski sebična i okrutna, i stoga je svaki pokušaj da ih se učini moralnima gubljenje vremena.''
    Ponegdje sam to već znao spomenuti: Rousseau je bio moja prva velika filozofska ljubav, progutao sam, ima tome već dosta godina, svaku riječ koju je napisao. Ali neka mi se ne uzme odmah kao pristranost što ću ga sad malo braniti pred onim grdnim kritikama (čitaj: ismijavanjima na pasja kola) koje je popio od dominantne struje prosvjetiteljstva, počev od Voltairea, zbog svog gesla o ''povratku prirodi'', te naizgled nebulozne tvrdnje da je ''čovjek dobar''.
    (Primjer ovog diskursa, po meni, promašene kritike ''rusoizma'' - i opet: pozitivističke! - možemo zorno naći u riječima jednog Krležinog lika: ''Vi velite da su ti ljudi bili dobri! A tko je to vama rekao? Rousseau? He - he! Je li! Rousseau? Čitao sam ja toga vašega Rousseaua, dragi kolega! Izdao ga naš Hrvatski pedagoški zbor, osamdeset i treće ili devedeset i treće! Bogme se više ne sjećam dobro. He - he! Ali velim ja vama da taj Rousseau nije poznavao našega čovjeka! Jer da ga je poznavao, tako meni svega što mi je drago na tome svijetu, on ne bi napisao da je čovjek dobar!'')
    Zašto mislim da je takvim intepretacijama Rousseauu učinjena nepravda? Zato što propuštaju uočiti da on već i sam, u startu, odmah u Raspravi o nejednakosti, relativizira tvrdnju o Dobroti čovjekovog ''prirodnog stanja'': ''Možda će nekome drugom biti lakše no meni prići cilju, ali ne mislim da bi ga itko mogao dostići, jer je teško razabrati što je osnovno a što primjesa u prirodi današnjeg čovjeka, spoznati stanje koje više ne postoji, koje možda nikad nije ni postojalo niti će postojati''. Vidimo dakle, da on taj pojam takoreći ''stavlja u zagradu''; i da ne nastoji apodiktički ustvrditi kakvo je ''prirodno stanje'' bilo. Tvrdi li on, dakle, da je čovjek ''po prirodi Dobar''? Ne, on to ne može znati, svoje neznanje pritom deklarirajući i dovodeći u pitanje smislenost samog pojma: apstrakciju nekakve izvorne prirode naše ne može spoznati nitko, pa onda ni on, a možda nije nikad ni postojala.
    Pa što onda Rousseau hoće reći pri famoznoj frazi da je ''čovjek dobar''? Tvrdim: jedino to da čovjek - nije Zao. Da se kod tog hobbesizma radi o pukoj interpretaciji (i to lošoj): ''Svi oni govore o potrebama, pohlepi, tlačenju, pokvarenim željama i oholosti u vezi sa prirodnim stanjem, a to su pojmovi uzeti iz društva. Govore o divljaku, a opisuju civiliziranog čovjeka.''
    Stvar je u tome da se primijeni malo filologije, čita to kao per negationem obrat u odnosu na Hobbesa, a ne kao novu pozitivnu, apodiktičku hipotezu suprotnog predznaka. Rousseauovu opoziciju cinizmu/pesimizmu hobessovsko-augustinovskog klevetanja čovjeka shvaćam ne kao nasuprotni idealizam/optimizam, već kao dekonstrukciju samog ravninskog opsega rasprave, odnosno prokazivanje konzervativne paradigme ne samo kao puke interpretacije, već i kao viška interpretacije - ideologijski motiviranog. Vrijednosna ocjena ''čovjek je zao'' je besmislena utoliko što čovjek to može biti jedino unutar neke vrijednosne paradigme koja to što on radi naziva zlim, tj. ne radi se o svojstvu nazivanog objekta već optičkom aparatu subjekta koji naziva.
    Da je Rousseau živio koje stoljeće kasnije, u doba Carnapa i Wittgensteina, vjerovatno bi govorio o ''besmislenoj propoziciji'', a ovako mu je ostalo da u kontru hegemonskom određenju da je čovjek po prirodi Zao kaže da nije, nego je ''dobar'', po jezičnoj konvenciji koja kaže: ako nisi zao, tada si dobar, što drugo. Premda mu je ideja bila tek u tome da je čovjek ne-Zao, ne odmah Dobar. (No, dovoljno je zato bio jasan onim eksplicitnim upozorenjem da ne vjeruje u spoznatljivost, pa čak ni u egzistenciju neke iskonske, ''prave'' ljudske prirode, što je automatski međusobno isključivo s tezom da bi ta priroda bila Dobra.)
    Ovo što i sam zaključuješ: besmisleno je određivati čovjeka kao Zlog ili Dobrog jer se evidentno ne radi o nečemu esencijalističkom, već relacijskom i historijskom.

    avatar

    29.05.2014. (16:51)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    hm, ja se i u hrvatskoj ponašam kao da sam u švicarskoj.

    avatar

    29.05.2014. (17:51)    -   -   -   -  

  • kaparoculica

    U svakom coviku ima i dobra i zla.

    Vrlo lako izviri zloca, kad dobricu nevolje zivota preplave... minja se sve. Zivot ga demantira u trenu. Sva blagost, toplina, ljubav, humanost, radisnost, cvrsti stavovi, pozitiva...sve nestane.
    Jednako tako, lip zivot, divno okruzenje, velika promjena iz bijede, jada minja zlobnika, zajedljivca, neradnika, lopova, nevoljenog, bez ikakve nade....u divnog, razumnog, humanog covika...pozitiva stigla.

    Nije pravilo, al nije ni pravilo suprotno od navedenog.

    avatar

    30.05.2014. (08:14)    -   -   -   -  

  • malo ti malo ja

    "U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci".
    Naravno da i u dobru ima zloće i u lošem dobrote, inače
    bi svi tajkuni bili sveci, a "gospodari kontejnera" zloće.
    Što se tiče Hrvatske, za sada su WC-i raspoređeni po
    grmovima pa ga zasere gdje tko stigne, krijući
    se jedan od drugoga radi prisluškivanja. Ugodna noć!

    avatar

    30.05.2014. (21:59)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se