Komentari

malenazvijezdice.blog.hr

Dodaj komentar (6)

Marketing


  • emocija

    Već tog trenutka, kad sam pročitala na C. riječi koji su označile uvod na ovome postu, našla sam se stvarno zgromljenom. Iako osobu koja ih je napisla ili izrekla poznajem samo virtualno, dakle, ne poznajem je, iako se čini razložnom i iako je, kako su potvrdile njene kolegice, iskazala hrabrost time što je eto, taj osjećaj javno prenijela, ja sam napravila usporedbu s mnogima iz svoje okoline, koji su me u danima iza tragedije počeli izbjegavati. Redom žene?! Prva susjeda, gospođa u godinama, koja bi Uni donosila neke sitne darove (ono, pisanice za Uskrs i sl.), neke od poslovnih partnerica s kojima sam se znala i više od posla, jednostavno bi prolazile pored mojih vrata kao "pokraj turskog groblja". Paralela je bila više nego očita. Shvatila sam tek sada izgleda, da su mi neki ljudi okrenuli leđa i umjesto ponude suosjećanja koje može potrajati i pet minuta, ne više, shvatili da si ne žele smanjiti svoj osjećaj sreće. Koliko god površan odnos bio, i koliko god čuvali svoju sreću ljudski je, prijateljski i rekla bih, majčinski (jer se radilo o ženama) ponuditi riječ i ruku. Što to košta? Ja takve Sandra nisam opravdavala, možda si bolja od mene po tom pitanju, ili čovječnija, razložnija, suptilnija.... ali ja nisam takva. Nije me boljelo radi mene, već radi Une, neposredno i posredno. Pa sam i ja njima okrenula leđa. Nikada im to nisam spomenula, nekima i neću (jer ih nema više) ali ne mogu im oprostiti. Čovjek naime ne mora nužno poznavati stanje i osjećaje onih koji su izgubili ali može "otvoriti srce" suosjećanja. Par riječi je bilo dovoljno. Nadam se iskreno da i ja spadam u krug onih, tebi nepoznatih, koji su ti pružili riječ utjehe. I ti si meni, a to je neprocijenjivo.

    avatar

    01.04.2014. (20:07)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Pa sjećam se ja dobro početaka.. naših lutanja, traženja neke "utjehe" nas utopljenika koji se međusobno razumijemo.. koliko mi je to sve značilo .. Ja da nisam naišla na tebe, Mariju i većinu ostalih naših po subini sestara.. ne znam.. valjda bi bila poludjela.. ili bi bar mislila da sam luda.. a ovako sam znala da je nama svima isto.. i da nisam ja ta koja je u krivu .. da je ono što osjećam i doživljavam svima nama jednako.. ali da to oni drugi nikako ne razumiju.. ili neće ili ne mogu.. svjedno je..

    avatar

    02.04.2014. (21:03)    -   -   -   -  

  • emocija

    Znaš kako to ide..... sjećam se neke pričice (povijesna čitanka iz OŠ?) kako je jednom od starogrčkih filozofa pao crijep na glavu. Pa se sjatili ondašnji vidari i opservirali ga dok nije zavapio da mu pošalje nekoga kome je isto pao crijep na glavu. Mi smo ZNALE kako nam je svima, a ostali su mogli naslućivati, doći do bloga i ovisno o stupnju suosjećanja "popričati" ili pobjeći glavom bez obzira. Ovo važi za one koji si ne žele smanjivati osjećaj sreće. Što se mene tiče, morala sam se pomiriti s time da jednostavno o tragediji i svemu što proživljavam - šutim iako čežnja i gubitak kao i bol ne jenjavaju.
    Svakako, bilo mi je donekle lakše podnositi strašnu količinu bola jer sam vas imala uza se pa čak i onu koja to nije bila (sjećaš li se?). Da nisam, ne znam, ne znam... ne znam kako bih kročila dalje, iako i ovo sada ništa nije lakše jedino što je postalo moje i poznato.

    avatar

    03.04.2014. (17:18)    -   -   -   -  

  • B

    Ne znam šta reći. A ne mogu otići bez da ništa ne kažem. Stvarno ne razumijem. Boli me duša kad ovo čitam. Ne mogu zamisliti, posve sam svjesna. Šaljem vam ako mogu, bar si utvaram da mogu, zrnce ljubavi i suosjećanja, ovim trenutkom. Stela je toliko divno biće da je svaka njena sličica samo poraz ikakvoj ideji o Smislu. Kakvo prekrasno stvorenje...

    avatar

    30.04.2014. (18:24)    -   -   -   -  

  • latica

    Draga stelina mama
    Vaš blog čitam već godinama i duboko ljudski suosjećam s vama. Znam da nema riječi kojima se može opisati to što osjeća majka kada izgubi svoje dijete. Kako nisam majka (današnje generacije nekako odgađaju zasnivanje obitelji) sigurna sam da se ne mogu ni u prevelikoj mjeri poistovjetiti s vama. Ali iskreno suosjećam sa svakom vašom napisanom rečenicom, promišljanjima, obljetnicama i svakim danom koji proživljavate.
    Nakon dugo vremena ponovno sam došla na stranicu i vidjela vaš post o prijateljima koji se ne udostoje niti izraziti sućut jer im je to prebolno ili su presebični da si kvare svakodenvnicu nečijom tugom. E vidite tu se itekako mogu poistovjetiti s vama. Proteklih godinu dana prolazila sam kroz tešku bolest moje mame koja nažalost nije uspjela. Ono što me najviše povrijedilo u tim trenucima su njene tzv. prijateljice i kolegice koje redom nisu dolazile ju vidjeti jer ime je to bilo preteško. A njoj je svaki posjet toliko značio. Pitala sam se svakodnevno koliko te osobe mogu biti lažne kada im je teško provesti sat-dva s umirućom prijateljicom. I upravo vaš post govori o tome. Teti iz vrtića je bilo preteško doći u posjet, prisjetiti se nekih njenih trenutaka, što sam uvjerena bi vama značilo mnogo, značilo bi vam sve. Znam da i ja u ovim godinama neprestalno tražim da se prisjetim svakog trenutka da mi barem malo bude lakše. Potpisujem sve što ste napisali i želim vam samo malo manje težih a malo više podnošljivih dana. Nešto više mislim da je nemoguće...Držite mi se Latica

    avatar

    03.07.2014. (16:19)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Hvala B na komentaru.. na mislima i zaključku o smislu. Slažem se potpuno.

    Latica.. hvala na svijećicama koje "palite" na Stelinoj last memories stranici.. I da.. dani mogu biti ili loši ili podnošljivi.. to je na žalost sada naša svakodnevica..

    avatar

    20.07.2014. (21:12)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se