Zamjeriti ili ne zamjeriti roditeljima? To ću se vjerojatno pitati do onog dana dok i sama ne postanem roditelj. Mnogi postaju roditeljima prije nego i sami srede svoje težnje i želje, pa ih onda proiciraju na svoju djecu te ih zbog toga ili zbog straha ili tradicije ili pak nečeg drugog koče da se otkiju. Ili pak nemaju volje ni vremena, pa je najlakše po provjernom modelu naših predaka. Ono što ne bi smjeli zaboraviti je to da se oni nisu produžili, kopirali ili kako god, nego stvrili jedan novi, posebni život koji je spreman da zabljesne i kojeg samo treba ponekad ispolirati, oslušnuti... Okolina je nešto drugo. Neću generalizirati i reći da je zločesta, ali da ima zlobe, ima. I straha. Od tuđeg uspjeha i posebnosti i vlastitog neuspjeha i neposebnosti, kao i nespremnosti da se sami otkriju. Ja se nisam otkrila, bar ne do kraja, a i nisam se potrudila. Za razliku od tebe, ja sam taj savjet dobila, i to više puta. Dva su mi ostala u sjećanju. Prvi je bio od jednog krasnog mladog asistenta na mom fakultetu. Dobili smo taj savjet vezan uz naš profesiju baš onda kada smo ga najviše trebali, samo, rijetki su ga čuli, još rijeđi poslušali. Ja sam ga zapamtila i ponekad se tješim da će jednom u budućnosti biti primjenjen. Drugi put sam ga čula ovdje prije 4 godine od jedne posebne, drugačije, ekscentrične blogerašice. Uvijek sam se pitala zašto je izabrala baš mene da mi to kaže, ja prozirna, neprimjetna, po ničemu se ne ističem, a ona upadljiva, drugačija i vrišti od svoje posebnosti i ne da se, da oprostiš, zajebavati, ma što god tko rekao, posebno onaj koji je nespreman prihvatiti drugačije i onoga koji svoju posebnost ponosno i hrabro nosi. Njen savjet činio mi se pomalo kičastim u to vrijeme, nisam ga razumjela. Šteta. Ti si se pronašla, put je trnovit, ali rezultati su predivni. U svemu u životu nailazimo na prepreke, no, ako činimo ono što jesmo ili ono što nas ispunjava, onda barem znamo da smo na pravom putu. A ti ostati tu gdje jesi, jer tu trebaš biti. A ja ti držim fige da ustraješ jer ono što radiš, uistinu je divno! :)
13.05.2013. (23:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Put povratka
Zamjeriti ili ne zamjeriti roditeljima? To ću se vjerojatno pitati do onog dana dok i sama ne postanem roditelj. Mnogi postaju roditeljima prije nego i sami srede svoje težnje i želje, pa ih onda proiciraju na svoju djecu te ih zbog toga ili zbog straha ili tradicije ili pak nečeg drugog koče da se otkiju. Ili pak nemaju volje ni vremena, pa je najlakše po provjernom modelu naših predaka. Ono što ne bi smjeli zaboraviti je to da se oni nisu produžili, kopirali ili kako god, nego stvrili jedan novi, posebni život koji je spreman da zabljesne i kojeg samo treba ponekad ispolirati, oslušnuti...
Okolina je nešto drugo. Neću generalizirati i reći da je zločesta, ali da ima zlobe, ima. I straha. Od tuđeg uspjeha i posebnosti i vlastitog neuspjeha i neposebnosti, kao i nespremnosti da se sami otkriju.
Ja se nisam otkrila, bar ne do kraja, a i nisam se potrudila. Za razliku od tebe, ja sam taj savjet dobila, i to više puta. Dva su mi ostala u sjećanju. Prvi je bio od jednog krasnog mladog asistenta na mom fakultetu. Dobili smo taj savjet vezan uz naš profesiju baš onda kada smo ga najviše trebali, samo, rijetki su ga čuli, još rijeđi poslušali. Ja sam ga zapamtila i ponekad se tješim da će jednom u budućnosti biti primjenjen.
Drugi put sam ga čula ovdje prije 4 godine od jedne posebne, drugačije, ekscentrične blogerašice. Uvijek sam se pitala zašto je izabrala baš mene da mi to kaže, ja prozirna, neprimjetna, po ničemu se ne ističem, a ona upadljiva, drugačija i vrišti od svoje posebnosti i ne da se, da oprostiš, zajebavati, ma što god tko rekao, posebno onaj koji je nespreman prihvatiti drugačije i onoga koji svoju posebnost ponosno i hrabro nosi. Njen savjet činio mi se pomalo kičastim u to vrijeme, nisam ga razumjela. Šteta.
Ti si se pronašla, put je trnovit, ali rezultati su predivni. U svemu u životu nailazimo na prepreke, no, ako činimo ono što jesmo ili ono što nas ispunjava, onda barem znamo da smo na pravom putu. A ti ostati tu gdje jesi, jer tu trebaš biti. A ja ti držim fige da ustraješ jer ono što radiš, uistinu je divno! :)
13.05.2013. (23:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...