Komentari

missillusion85.blog.hr

Dodaj komentar (12)

Marketing

  • Sredovječni udovac

    Zanimljivo, ovih sam dana poslao poruku s baš tim riječima iz "Famous blue Raincoat"

    Još puno onih koje bi lako ušle u ovaj tvoj esej (u najmanju ruku, post je premalo reći). Ne znam zašto je tako česta veza uspjeha i samouništenja, možda uspjeh odvaja od ljudi ili dovodi do samodvajanja, otuđenja koje dovodi na rub, teško je reći. Možda su neki ljudi jednostavno od početka osuđeni i na uspjeh i na propast

    avatar

    25.02.2013. (22:51)    -   -   -   -  

  • missillusion

    To je moj omiljeni stih, uvijek me strese. A post (ili esej), da, mnoge bi ušle. Post je i svojevrstan fajt sa sobom ili makar jednim svojim dijelom. :)

    avatar

    25.02.2013. (22:54)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Izvanredan, izvanredan tekst (post, esej, što god). Rijetko mi se dogodi da nešto pročitam od početka do kraja bez da se otvore rupe koje bi zahtijevale da ih se polemički zakrpa, a da se istovremeno ne radi o već poznatim mislima, koje sam već sam mislio, nego nekima koje mi daju novu perspektivu.
    Izuzetno mi rezonira već i u samom zahvatu... oh, ovo je baš nešto moje! (tako sam ga osjetio), tematski sklop koji me dira u žicu. Napuhane duše lete u nebo, post koji sam objavio prije tri godine, post je o - je li - napuhivanju duše putem fetišizacije boli, na stupnju akumulacije pri kojem prelazi u pozu i uvjetni refleks, ono: ''da se ćuti i trpi''. U Težini križa jesenas osvrnuo sam se još jednom na tu vrstu forsiranja emocionalnosti, truda da se osjeća, te pjesmama od kojih se očekuje da ''pogađaju u dušu'' (''a što se svodi na nekoliko dobro poznatih motiva: žena, vino, rodna gruda, i iznad svega: 'tužno srce moje'''). Nađoh da jamačno nije nepovezano s činjenicom da živimo u kulturi koja njeguje kult patnje, kult križa (''nošenja križa''), pri čemu nam se oni koji jako pate ukazuju vrijedniji ljubavi i poštovanja od manje mučeničkih sudbina. (Knez Miškin Nastasji Filipovnoj: ''Ja nisam ništa, ali vi, vi ste patili.'')
    Nimalo slučajno, u okviru tog istog serijala jesenas, nametnula mi se i tema kompleksa uspjeha, kao nečega što ta kultura generira o istom trošku - izravnom korelacijom - s kultom patnje.
    Ta korelacija i je upravo centralna tema mog serijala... dobro si me podsjetila, moram ga više dovršiti!

    avatar

    26.02.2013. (10:59)    -   -   -   -  

  • missillusion

    Čitam ponovno ovaj tvoj prvi linkani tekst i znaš čega sam se sjetila? Tvog komentara o Balaševiću i njegovoj publici koji mi se tad urezao u pamćenje. I išla sam ga sad potražiti i skužim da si i tad linkao post o duendeu, koja povezanost asocijacija. :)
    Upoznala sam još par "balaševićevaca" otad, tih s kojima nemam ništa zajedničko osim što znamo stihove njegovih pjesama, iako sam prilčno uvjerena da im pridajemo različita značenja.
    Samo što je Balašević tu odlučio hraniti mnoge i vrlo je vješt u tome. Sâm on me fascinira, njegova prezentacija jer kako je moguće biti autor takvih stihova i osoba koja podilazi onim istim masama koje možemo pronaći i na Mišinim koncertima...

    Što se tiče Sylvie Plath, nedavno sam pročitala ovaj članak, ali tek sad, nakon ovog eseja gdje sam to ustanovila u vezi Anne Sexton mi je upala u oči ova rečenica: “For Plath,” he writes, “an audience had to witness the spectacle of what it meant to be Sylvia Plath.”

    Nakon uspjeha, prvi pokušaj samoubojstva. I sama ironizira glad publike za njom odnosno njeno davanje onog što žele "I do it so it feels like hell. / I do it so it feels real” međutim mene je zanimalo dokud ide taj performans i kad to autentični autor postaje ovisan o svojoj drugoj slici, onoj koju publika traži, zahtijeva i kojom se hrani. Tu negdje, između autentičnosti, pokušaja uspjeha s njome i međuovisnosti s publikom, nastao je očito nekakav kratki spoj.

    Balašević to dobro nosi, taj spoj autentičnog autora i veseljaka za široke mase, njegovi vicevi, njegov smisao za humor kojeg je također posjedovala i Sylvia Plath i u novim biografijama dolazi i do otkrivanja njene druge strane osobnosti osim ove koja fascinira čak i one koji nemaju mnogo veze s poezijom, ali su čuli za plavu mrtvu pjesnikinju makar posredstvom gledanja blijedunjave Paltrow.
    Nešto slično sam pronašla i u stihovima Alejandre Pizarnik, koja nije uvrštena u ovaj tekst, mojim propustom, pa ću staviti ovdje:

    Mogla bih ove noći biti tako sretna!
    Još postoje razasuti sni.
    I toliko knjiga! I toliko svjetla!
    I mojih malo godina! A zašto ne?
    Smrt je daleka. Ne gleda me.
    Toliko života, Gospode!
    Čemu toliki život?

    But I would argue that this was a great woman and a great artist who did not end her life because she had no joy. Rather, she killed herself because the world she had come to know did not offer up enough of the joy she had bestowed upon it.

    Zanimljivo, famozna psihoterapeutska kultura nije uspjela pomoći nijednoj, ta ista koja nudi rješenja na recept, rješenja razgovorom, jer i Anne i Sylvia i Alejandra su imale svoje psihoanalitičare od kojih je jedan ustanovio "Nisam siguran jesam li ju uvijek psihoanalizirao; ali znam da je ona uvijek poetizirala mene."

    Kao da su uspjele začarati i sve oko sebe samo s nedužnim bivanjem onim što jesu. Ali, što jesu? Uspješne, mlade, mrtve, hipnotične, karizmatične, teatralne, savršene za pop kulturu i mass medije? Kako do toga dođe od autentičnosti... jer, nesumnjivo, one jesu autentične. Samo Alejandrina poezija, jer nju sam zadnju otkrila, je bolno stvarna. Sylvia je i ona koja se smije na plaži i ona koja piše o smrti, međutim tko je ona Sylvia, odnosno njen alter ego Esther, koja nakon photo shootinga gdje joj postavljaju pitanje "Show us how happy it makes you to write a poem” se zapravo na neki način sveti onima koji su od nje napravili Sylviju Plath i postaje sve destruktivnija, ne podnosi vlastiti uspjeh? Maknula sam sad komponentu nesretnog braka na stranu, iako bi se dalo i o tome.

    O čemu ovisi autorovo stapanje s javnom prezentacijom i svime što publika i mediji od nje naprave, kad je tu riječ o grubim prijelazima koji ranjavaju, a kad o finom stapanju, to su neka od pitanja koja me, među ostalim, ovdje intrigiraju.

    Možda sam malo predaleko odlutala, proširila, teško mi je sve smjerove razmišljanja sažeti bez opasnosti da odlutam u slijepu ulicu, a i ovo je samo jedan dio, naime, nisam još pročitala ostale linkove, iako ih se sjećam, no pročitat ću ih opet.

    avatar

    26.02.2013. (16:49)    -   -   -   -  

  • live love eat laugh

    Odlican post koji sam procitala u jednom dahu. Radis odlicne kontraste i pokrila si temu koja je uvijek zanimljiva.

    avatar

    26.02.2013. (18:59)    -   -   -   -  

  • MODESTI BLEJZ

    hihi miss, višestruko simultano prepoznavanje, čitajući sinoć ovo tvoje remek-djelce na prvu pomislih aha, ovo će diogen prepoznati kao svoje, samo se strpi, buš` vidla :0)

    avatar

    26.02.2013. (19:44)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Miss, može li se ikako doći još do onog komentara o Balaševiću i balaševićevcima? :)

    avatar

    14.12.2013. (19:59)    -   -   -   -  

  • missillusion

    Jel ovog? Može, naravno. :)

    avatar

    16.12.2013. (01:59)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    E tog, hvala ti! ;)

    avatar

    16.12.2013. (02:40)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Zapravo bi mi dobro došao i sam post, ako i za to postoji link još...

    avatar

    16.12.2013. (08:28)    -   -   -   -  

  • missillusion

    Pa samo klikneš na post, nemoguće je imati komentare bez posta, gore desno ti je naslov. Evo. Tinypic je obrisao neke slike i video više ne valja pa je malo okrljašten, ali to nije ni bitno.

    avatar

    16.12.2013. (22:03)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Vi'š stvarno :)
    Pisalo je samo missillusion.blog.hr - pa sam pretpostavio da će me to baciti na početnu tvog bloga, ne na odgovarajući post.
    Hvala ti još jednom!

    avatar

    16.12.2013. (23:38)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...