Komentari

putjednostavnosti.blog.hr

Dodaj komentar (26)

Marketing

  • izvorni život

    Ljestvica "uspjeha" i napredovanja u "karijeri" je zaista jedna prekrasna stvar. Prosto za naježiti se.
    Tražiš li previše? Apsolutno ne. Tražiš točno ono što čovjek koji je prozreo smicalice sistema prirodno počne tražiti.

    avatar

    07.09.2011. (12:09)    -   -   -   -  

  • tajanad

    najbolje je kad čovjek uspije, s vremenom,
    napraviti da radi ono što voli i pri tome i uživa..
    ali takvih je na žalost manje

    avatar

    07.09.2011. (13:38)    -   -   -   -  

  • lady flower

    Ne isplati se biti karijerist, što si danas na poslu? Zamjenjiva roba ma kakva god pozicija bila.

    avatar

    07.09.2011. (16:14)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    Hm, posao kakav si opisala mogao bi se odnositi na rad u prosvjeti, uz nekoliko ograda, ipak... :)

    Inače, jako mi se svidio tekst. Tako sam to nekako i zamišljao.

    avatar

    07.09.2011. (20:38)    -   -   -   -  

  • kantuni mašte

    pokusavaj, ne odustaj od snova :))

    avatar

    07.09.2011. (21:00)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Nisam klošar nego antiglobalista! -Rekla sam svojima kad sam dala otkaz, al nisu me razumjeli!

    Pravo napuštanje potrošačkog sistema bi značilo napuštanje civilizacije, al to današnjem čovjeku izgleda teško izvedivo. Opet, obični poslovi u Hrvatskoj civilizaciji uglavnom ne pokrivaju režije i hranu!

    @ Pegazus
    Volonteri u Kuterevu - hrana i smještaj za rad u prirodi.
    Vjerske i slične komune, znam jednu zajednicu mira i ljubavi na tajnom otoku al nesmin odat lokaciju. Al imaju komune i svojih pravila. Kibuci u Izraelu npr.

    Onda prava antiglobalizacijska zanimanja:
    Meteorolog na Zavižanu, domar u Baškim Oštarijama, pastir na Kornatima, svjetioničar na Palagruži...
    a kapnit će i koja kap maslinova ulja
    p.s. Trebamo volontere na području Makarske rivijere za berbu maslina u studenom. smještaj i hrana osigurani...

    avatar

    07.09.2011. (22:11)    -   -   -   -  

  • Igniss

    Mislim da ne postoji takav posao (sasvim se slažem sa svim o 'corporation grind'-u). Ovo je lijepa maštarija, ali svodi se na nerealan izbor o konzumerističkom društvu:
    a) raditi krvnički posao koji nitko ne cijeni za velike pare
    ILI
    b) uživati u slabijem poslu koji voliš za dovoljne pare

    Što zapravo, uz vrlo rijetke iznimke, nije realno. Izbor će u pravilu biti:
    a) raditi krvnički posao koji nitko ne cijeni za dovoljne pare
    ILI
    b) uživati slabijem poslu koji voliš (ili biti nezaposlen) i skapavati

    To je ista situacija kao u brakovima. Često se postavlja neka vrsta izbora tipa:
    a) oženi se prekrasnom ali praznoglavom ženom
    ILI
    b) oženi se lijepom i pametnom ženom

    Moj odgovor na to: 'Well, duh'. Nažalost, većina ljudi neće imati takav izbor, a onaj "realniji" je lako zamisliti.

    avatar

    07.09.2011. (23:43)    -   -   -   -  

  • Putnik

    Nevjerojatno dobro primjeceno i napisano.
    Procitao sam u jednom dahu.

    avatar

    08.09.2011. (01:30)    -   -   -   -  

  • novi zivot u niskoj zemlji

    savrseno si to opisala!!! prosla sve, dozivila sve, sigurna sam da sam bila blizu da platim nekom bolesti (grc u zelucu i nespavanje se placaju dugorocno), rekla ne i maknula se, vjerujem da sam (smo) se spasila/i i sad smo tu di jesmo... samo se stalno pitam jel to jedino rjesenje? u ovom trenutku nazalost mi se cini da nema puno opcija u RH... prosvjeta/znanost je opcija, za nju sam se i odlucila ali u drugoj zemlji jer u nasoj nije bilo mjesta...standard je i opet neusporediv... nemam pojma vise o nicemu... jer bojim se da se necemo vratiti... pa jel to stvarno jedino rjesenje? oko sebe vidim upravo sve ovo sto trazis, pa i nas same... zasto to ne mozemo ostvariti u lijepoj nasoj???

    avatar

    08.09.2011. (10:25)    -   -   -   -  

  • madeleine

    to što si opisala je tortura, a ne karijera.

    ima i drugačijih načina za biti uspješan na poslu koji radiš ... pa za početak naći posao koji voliš raditi ;-)))

    avatar

    08.09.2011. (10:44)    -   -   -   -  

  • Simplica

    Mislim da je ogromna sreća doći na posao s osmjehom, pošteno ga odraditi i nakon 8-9 h s još većim osmjehom otići kući, djetetu, mužu, prijateljima, obitelji i na kraju krajeva sebi...

    avatar

    08.09.2011. (11:07)    -   -   -   -  

  • little_psycho

    Sumnjam da je ijedan posao dovoljno opusten, barem tamo kod nas dovoljno opusten da bi mogao uzivati u njemu i imati dovoljno slobodnog vremena za sebe.

    avatar

    08.09.2011. (13:20)    -   -   -   -  

  • ToxFox

    A sad zamisli sve to isto za puuuuuno manje love.. jer, kako na vrhu, tako i na dnu.. nema posla koji nije tako ustrojen!

    avatar

    08.09.2011. (13:46)    -   -   -   -  

  • Defton

    OVo je možda najbolji post koji sam na blog.hr pročitao u zadnjih nekoliko godina. Svaka čast. Završio sam fakultet i to tehnički s kojim je posao govore osiguran, a nije. Muče me ovi problemi, želim obitelj, a kako u ovome društvu biti sa svojom obitelji kada si 16h na poslu. Nadam se nečemu normalnom i da će Providnost se pobrinuti da imam posao koji će mi omogućiti taman novaca da imam za otići na hodočašće jednom godišnje, pa bilo to u Međugorje, Sinj, Solin... :)

    avatar

    08.09.2011. (14:16)    -   -   -   -  

  • praktikum

    tako je! :) mozak na pašu i mirno spavam (pa hvala B(l)ogu, imam se vremena se i naspavati, zamisli:)))))) na kraju ni novčani benefit nije nešto različit jer da bi imao ovo moraš platit ono, pa sve to vuče sve dalje i dalje, i na kraju ispadne da ja sa skromnijim ali zadovoljavajućim poslom imam više nego ovi tip top karijeristi :))))

    avatar

    08.09.2011. (20:10)    -   -   -   -  

  • Propria Manu

    sumnjam da "one gore" muče demoni, nemaju oni dušu za to.

    avatar

    08.09.2011. (21:58)    -   -   -   -  

  • Padawana

    @ Pegazus, Igniss i little_psycho: ipak se nadam da postoji takav posao. sigurno ne niti u jednoj velikoj firmi u velikom gradu, ali ako se maknem negdje na stranu gdje život ipak još uvijek teče sporije, tamo bi se možda moglo naći. upoznala sam ljetos čovjeka koji živi "po svom", nije klošar, ima obitelj, radi ono u čemu uživa, svoj je gazda, zarađuje dovoljno da može prehraniti obitelj i sretan je. ima ljudi, ima mogućnosti, samo trebamo prepoznati koja je prava za nas i usuditi se skrenuti s uobičajenog puta

    @ lady flower: da, to je jedan od temeljnih problema što smo roba. a sva roba je zamjenjiva.

    @ gospon profesor: na žalost mi je struka takva da baš ne bih mogla raditi u prosvjeti, ali to je sigurno posao koji ako ništa drugo barem ima smisla.

    @ Danica Cvorovic: znači ti si se odvažila zakoračiti van ustaljenih normi i šablona - svaka čast. ja još tražim svoju varijantu ali sigurno ću je naći.

    @ novi život: otići van rh je opcija na koju (za sada) nisam spremna. ali lijepo je čuti da je barem tamo moguć drugačiji život

    @ 30 sa 10: problem je što ja u biti radim posao koji volim. samo što je sve okolo ludo i naopako

    @ ToxFox: ne razumijem što želiš reći. da su pravila igre ista svugdje? uvjerena sam da jesu.

    @ suzette: lijepo je da si zadovoljna sa svojim poslom. da, zapravo nam za ispunjen i dobar život treba puno manje novaca nego što smo naučeni vjerovati

    @ Propria Manu: ne znam, možda nemaju. ili je jednostavno ne slušaju. dođe nam na isto.

    avatar

    08.09.2011. (22:30)    -   -   -   -  

  • ksenija

    Zapravo mi je nekako najviše "zapeo za oko" tvoj komentar Pegazusu.Ovo o malo mjestu gdje sve teče sporije...nekako mi idealno izgleda ta slika,a potpuno sam sigurna da to ne postoji.Mislim da to mjesto čovijek može stvoriti samo u sebi.Okolnosti mogu pripomoći...ali to je sve.Zvuči kao očekivanje od mjesta,ljudi,posla...da učine stvarnu promjenu.Ljudi imaju hrpu para koju su npr.naslijedili,a duboko su nesretni i ne zadovoljni.Okolnosti su važne,ali ne presudne.Mi smo ti koji uvijek donosimo odluku.

    avatar

    09.09.2011. (13:26)    -   -   -   -  

  • mushin munen

    i ja se pitam...hm da...

    avatar

    10.09.2011. (17:32)    -   -   -   -  

  • Elle Woods Gone Brunnette

    ja sam imala... sreću? da se u velikoj firmi brzo popnem do srednjeg i višeg managementa. i da, bilo je i putovanja i auta i laptopa i mobitela i slobodnih dana i bonusa i darova od poslovnih partnera... i vidjela sam neke djelove svijeta koje inače ne bih. rezultat? osim što nikad nisam iskoristila sve te puste slobodne dane i niti jedan godišnji do kraja. konstantno loše stanje organizma (vjerovatno sam tad obolila od autoimune bolesti štitnjače koju ću teglit do kraja života), zadebljalo dupe, bijedan privatni život, raspadanje veze u kojoj smo se zbog posla višali kad bi se noću istovremeno ustali za ić piškit... ali, s druge strane, nisam ga osjećala kao teret. obožavala sam svoj posao. međutim, danas nisam baš sigurna (ne samo zbog određene pauze, niti stanja organizma) da bih ponovo mogla istim tempom.
    moja najbolja frendica je teška karijeristica. totalno manijakalno predana poslu i karijeri. ostvarila je plan "do tridesete direktor, do 35-e uprava" nekoliko godina prije sebi zadanog roka. tražena je. i zaista je genije. ali, u 28-oj je imala tihi infarkt, zbog stresa svako malo oboli od neke egzotične stresne bolesti (ispadanje kose, oticanje tijela, kronovu bolest ima već godinama...). međutim, to je nikad nije navelo da razmisli o tome kolko joj posao šteti. ona uvijek mora više, bolje, brže, jače... želi poslovnu moć. živi za poslovnu moć. na godišnjem odmoru izdrži tjedan dana i vraća se nazad u zagreb.
    neke moje curke su odustale. udale se i zauvijek napustile poslovni svijet. neke su frustrirane jer se nikada nisu popele na ljestvici više od srednjeg managementa. nke su pule i otvorile svoj posao. neke su apsolutno zadovoljne i voze dalje kao moja najbolja.
    ali ovima koje su ostale i dale se bore za napredovanje je svima zajedničko jedno: katastrofa od privatnog života.

    zaključak? clueless.

    avatar

    11.09.2011. (17:15)    -   -   -   -  

  • Padawana

    @ Pegazus i Ksenija: da, moguće da je moje razmišljanje o malom mjestu nerealno. malograđanštine i gledanja susjedu u tanjur se grozim "ko vrag tamjana", lokalnih šerifa isto tako, ali kada bolje razmislim sve te pojave su prisutne i u zagrebu, samo su možda bolje maskirane. uostalom, prošla su vremena kada sam brinula što će drugi misliti i pričati o meni, njihova zabava, ja znam tko sam i što sam, i meni bliski ljudi to znaju, i to mi je jedino važno. a mislim da ostaje činjenica da je život u manjem mjestu ipak mirniji- nema prometnih čepova, živciranja oko pronalaska parkinga, gubitka dnevno 2 sata na dolazak/odlazak s posla... samo to da makneš, puno dobivaš.

    @ Elle Woods: to je to, bolji komentar (niti kompetentniji, čini mi se) nisam mogla dobiti. tu su činjenice, pa svatko može staviti na vagu što želi i što je spreman za to platiti.

    avatar

    14.09.2011. (09:19)    -   -   -   -  

  • kiboke

    Odlican ti je blog, stavio sam te na "Moju listu blogova". Samo tako nastavi!

    avatar

    18.09.2011. (07:24)    -   -   -   -  

  • Padawana

    @ kiboke: hvala, počašćena sam :)

    avatar

    19.09.2011. (13:10)    -   -   -   -  

učitavam...