Komentari

novalis.blog.hr

Dodaj komentar (12)

Marketing

  • Teobaldin teatar

    Koliko god lijepa, jesen uvijek sa sobom dovlači i neku tugu.

    avatar

    07.09.2011. (00:56)    -   -   -   -  

  • toluen

    I opet je sve to samo privid koji nam naš vječno nemirni duh daje do znanja da zapravo želi živjeti, letjeti i biti dio svega, uronjen u nektar bivanja. Samo ponekad se i on umori od vlastitih želja i iluzija, pa malo utihne da se odmori. Dopustimo mu da se odmori, ali i ne dozvolimo da nas prividi zavaraju dulje nego što treba.

    Jer pukotine između kamenja na zidu sa slike ukazuju na to da on iako naizgled zatvara i izolira (ali i štiti) zapravo može pasti i srušiti se i opet otvoriti put ka onom što je njime odvojeno. Paradoks je da zidove sami gradimo i rušimo često nesvjesni zašto to uopće činimo najčešće zavedenim prividima u koje ponekad povjerujemo.

    Zapravo nikad ništa ne nestaje niti prestaje samo se neprestano mijenja, pa tako i ono što nosimo u sebi ponekad šuti, a ponekad plamti poput sunca. Da toga nema život ne bi ono što jest kao što niti smjena godišnjih doba ne bi donosila - nekad radost, nekad tugu, a nekad čistu beskrajnu prazninu i tišinu.

    :-)

    avatar

    07.09.2011. (14:30)    -   -   -   -  

  • sdrugestrane

    @toluenu, kako mi je drago čitati te opet. jučer sam nakon duugo vremena otvorila @novu politiku i vidjela te tamo, pročitala sve što si napisao, i valjda te i dozvala time.

    :-)

    avatar

    07.09.2011. (16:30)    -   -   -   -  

  • toluen

    :-))

    A zanimljivo je kako ne treba puno da se opet probudi osjećaj, ljepota i radost bivanja u kojem je i tišina u nama (ponekad vrlo naporna) neizostavni dio mozaika života koji živimo. No ta tišina zapravo govori više od svih riječi koje možemo napisati ili pročitati.

    Govori koliko mi svi zajedno zapravo beskrajno trebamo jedne druge, samo je teško pronaći model bivanja u kojem istovremeno možemo biti i dio nečega, ali i ono što stvarno jesmo - ptice što slobodno lutaju bespućima ove nevjerojatne stvarnosti u potrazi za tko zna čime, a da se istovremeno (i naizgled bezizlazno) ne upletemo u mreže beskrajno složenih odnosa koji se u tom procesu prirodno stvaraju.

    Teško jest, ali ne i nemoguće. Jedino što nikada, nikada ne smijemo odustati od toga da tražimo riješenja, jer ona uvijek postoje. A riješenje je ponekad - tišina.

    :-)

    avatar

    07.09.2011. (22:07)    -   -   -   -  

  • sdrugestrane

    oh, @toluenu, koliko me dotakla ljepota ovih riječi. .
    i njihova istinitost; prepoznavanje.
    ta mreža beskrajno složenih odnosa može nam pružati predivne doživljaje jedinstva s dušama oko nas ali nam može donjeti i mnogo patnje; a može nas satjerati u neki kutak u
    kojem nalazimo utočište od jednog i drugog.
    je li to riješenje ili bijeg, ne znam. bilo bi bolje da je ovo prvo, znam.

    :-)

    avatar

    07.09.2011. (22:31)    -   -   -   -  

  • toluen

    Da to nije otvorila tvoja bolna iskrenost niti ove riječi ne bi ugledale svjetlo dana. Stvari o kojima govoriš svatko proživljava, malo tko o tome ima hrabrosti iskreno reći što stvarno misli i osjeća kao ti ovdje i zato ti beskrajno hvala na tome. :-))

    Riješenja ničega nisu jednostavna upravo zato što je život neprekidno kretanje, gdje nikada ništa niti na tren ne stoji i nije isto kao prije iako se nama čini da je. Stoga ni ne postoje vječna riješenja niti savršeni izbori jer ono što je sad dobro (ili tako izgleda) - sutra ne mora biti.

    Grešaka se ne treba bojati jer su one neizbježni dio životne priče. No one nas ne smiju trajno zaustaviti na putu prema onome što nosimo duboko u sebi i osjećamo da želimo ispuniti - što god to bilo.

    Iz grešaka zapravo najbolje učimo i pomalo otkrivamo kako taj put ostvariti. Bolna je činjenica da najviše ostanu razočarani upravo oni koji od traženja tog puta odustanu zavarani iluzijom da on ne postoji. Postoji, ali na nama je da se potrudimo naći ga. No da je lako - nije nimalo jer upravo je to onaj nevidljivi križ koji svatko od nas nosi najbolje što može i zna.

    U svemu tome vrlo je mudro ponekad zastati, odmoriti, otpustiti sve i dozvoliti da se smire strasti, pročiste vidici. Zato uvijek mora postojati neki prazan prostor, neko odmorište pokraj puta u koji se možemo odmaknuti da se odmorimo i u miru razmislimo što dalje. Ako toga nema onda može nastati kriza koju je vrlo teško riješiti. Zato odnosi među ljudima prečesto dođu u stanje iz kojeg naizgled nema izlaza, a veze postaju komplicirane i teške.

    Svatko od nas ima svoje razloge zašto se ponaša kako se ponaša no što god radili mi trebamo jedni druge. Ali jednostavnomoramo imati prostora odmaknuti se - pogotovo onda kada stvari ne funkcioniraju dobro.

    Tišina je jedno takvo odmorište, kao što je i san način da naš mozak u miru počisti sve informacije koje je tijekom dana prikupio i onda opet osvježen krene u nove izazove. No kao što ni san ne traje vječno tako ni tišina kada ispuni svoju svrhu više nije potrebna. Mnogi toga nisu svjesni i zapravo rade istu stvar kao da nikada ne spavaju, a znamo kakav je ishod takvog načina života.

    Nadam se da ti ove riječi pomažu barem malo upotpuniti sliku onoga što jesmo i u čemu zapravo živimo, jer život zapravo nije utrka (kako nam je nametnuto) nego vožnja u kojoj je mnogo ljepše uživati u krajolicima kojima prolazimo, ako ponekad zastanemo i odmorimo nego ako stalno samo žurimo nekamo, a da na kraju zapravo više ne znamo kamo smo uopće krenuli.

    Ako se pitaš odakle mi sve to - vozio sam kroz život ne uživajući nego samo jureći za nekim suludim ciljevima, a kada se sve to totalno raspalo konačno shvatio što zapravo propuštam. I sada više niti jednu sekundu ne propuštam da nije ispunjena ovim zadovoljstvom bivanja iako i dalje postoje izazovi koje nije lako riješiti i koji nam nastoje oduzeti to pravo na zadovoljstvo. A to više ne mogu kada jednom toga postanemo stvarno svjesni.

    :-)

    avatar

    08.09.2011. (13:01)    -   -   -   -  

  • Neris~

    Možda nam je nekada tišina i sjenovitost nužna, možda moramo zašutjeti poput cvrčka u prvim danima jeseni..

    avatar

    09.09.2011. (14:49)    -   -   -   -  

  • primakka

    i šta sad reći nakon toluena...:)
    i to što pišeš da bi željela imati što za reći - govori tvojim jezikom.

    avatar

    10.09.2011. (20:00)    -   -   -   -  

  • metamorfoza

    ponekad treba uroniti u sebe...poslušati samo svoje melodije....dodirnuti svoje boje...
    tišina...može biti jako rječita...
    pozdrav draga...

    avatar

    11.09.2011. (23:42)    -   -   -   -  

  • Sarah Bernardht

    A zašto ga ne bi obojala ti, upravo ti?
    Pri bojanju ne moraš ništa pričati...ni nama, ni njima, ni njemu, ni sebi...nikome...
    Jesenje boje tako su mirisne i zlatne, smislene i opojne...
    Kao na tvojim dragim mi fotografijama....
    Tišina je tek jedno godišnje doba koje se često javlja kad prelazimo na neki svoj viši nivo...

    avatar

    12.09.2011. (00:40)    -   -   -   -  

  • Mi smo imali polje maslačka

    Najgora stvar koja nam se desi jest ta kada se zatvorimo u sebe, kada se zatovrimo između četiri zida i kad postanemo stranci u vlastitoj sobi.

    Nasmij se i smij se ...osjećat češ se bolje.

    Ovo je jako lijepa,a tužna pjesma,tekst...

    i slika odgovara.

    čitamose.

    avatar

    16.09.2011. (11:31)    -   -   -   -  

  • golden age

    sve je ok, ako je ta soba - privremeni boravak...

    avatar

    26.09.2011. (22:24)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...