Komentari

rahatlokum.blog.hr

Dodaj komentar (19)

Marketing

  • missillusion

    " Ili to - ili mi nikada ne prestane biti stalo."
    ....
    i u tu rečenicu stane sve.

    avatar

    27.10.2010. (23:22)    -   -   -   -  

  • rU

    ... a možda nikad ne bismo trebali prestali tiho voljeti
    one koje smo nekad voljeli glasno ...

    :-)

    avatar

    28.10.2010. (16:23)    -   -   -   -  

  • marchelina

    Divno.
    ja sam inače specijalac za privesti stvari kraju. obožavam..krajeve...:)

    avatar

    28.10.2010. (21:53)    -   -   -   -  

  • Marina

    Moje jedno veliko prijateljstvo je završilo tiho, uz 'čujemo se'.
    Trebalo mi je deset godina da priznam i shvatim da je završilo.
    Možda. Ne mogu to još izgovoriti naglas...

    avatar

    28.10.2010. (22:11)    -   -   -   -  

  • samome-sebi

    Ljudi se cesto drze prijateljstva kao pijan plota, pa zar je doista bitno da nesto traje vjecno, kao da se ne bi imali cime pohvaliti ako nemaju za reci - ja imam prijatelja iz vremena vrtica ili iz skolskih klupa,
    pa to je glupost, nista ali bas nista ne traje, jedino sto je u svemiru sigurno jest promjena, to je jedino sto je stalno
    kako se mjenjamo mi mjenjaju se i ljudi oko nas pa samim time ne mozemo vise pratiti jedni druge ili pak ne mozemo vise nista nauciti, naime nije stvar u kolicini vec u kvaliteti, kako na sve tako se to moze prenijeti i na odnose, nebitno je li rijec o prijateljskim, ljubavnim, partnerskim ili bilo kojim drugim odnosima
    svaki nas novi odnos moze necemu nauciti no isto tako vise nas moze nauciti i neki prekinuti odnos nego, cisto kolicine radi, odrzavanje postojeceg, ili bolje reci istrosenog odnosa.
    nije jednostavno, bolno je cak, ne moci se uloviti za nista stalno u zivotu, ali jednom kada naucite plesati s vjetrom koji vas nosi nauciti cete uzivati u promjeni
    bilo ljudi, bilo posla bilo mjesta

    velike promjene uglavnom idu s velikim promjenama u vama samima, vase svijesti
    tada kao da svemir pomete i odnese sve sto vam vise ne treba i postavi vas u jedan drugi svemir, ne cudite se, ne plasite se, nauciti cete plesati
    i vise vam nece trebati vrijedanja, iznosenje prljavog rublja niti okrivljavanje
    nauciti cete zahvaliti svakome, oprostiti eventualne ruzne rijeci i postupke i pozeljeti srecu

    avatar

    29.10.2010. (00:14)    -   -   -   -  

  • sunce na prozoru

    Život nam se sastoji od puno priča i pričica, koje počinju i završavaju, a sve nam obogaćuju život. Daruju nam dragocjena iskustva, predivna poznanstva, magična sjećanja koja su pohranjena u našoj glavi i onda kad mislimo da su se odavno izgubila. Zbog njih postajemo ono to jesmo. Naše ljubavi, naša prijateljstva, čak i obična poznanstva, sve nas to čini ovakvima, kakvi smo sada, u ovome trenutku, koji će za tren postati i sam sjećanje i trag u prošlosti.

    avatar

    29.10.2010. (04:57)    -   -   -   -  

  • Marlen

    Mene ništa u životu nije toliko pogodilo kao gubitak jednog zaista velikog i iskrenog prijateljstva.. Baš kao što je i Marina dolje napisala trebalo mi je stvarno dugo vremena da to prihvatim, a čak me i danas zaboli kad se sjetim... Iako, nakon ružnog završetka pokušala sam nakon par godina obnoviti početak, ali to ni približno nije bilo isto.. .. Mislim da upravo zbog svega toga mi oboje nismo oni ljudi kakvi bi bili da smo ostali prijatelji, mislim da nas je to oboje jako povrijedilo i ostavilo duboke ožiljke.. znam da kod mene je iako ja danas živim jednim normalnim životom, ispunjenim i sretnim, al ipak kad se toga sjetim malo me štrecne... Jer to prijateljstvo je bilo ona čista istina, sloboda, iskrenost, ono što osjetiš u nekim tinejdžerskim godinama kada još uvijek vjeruješ u ideale i prilaziš stvarima otvorena srca prije nego skontaš da svijet zna biti okrutan.. Ali, eto uvijek sam najviše voljela tu čaroliju početka.. to je neopisiv osjećaj.. Pozdrav svima!

    avatar

    29.10.2010. (16:11)    -   -   -   -  

  • jiggo

    Nema se tu šta više dodati.

    Na moju neopisivu sreću najljepša priča mog života nikad se nije izlizala, završila je baš tako kako si rekla, na peronu s običnim pozdravom i obećanjem da ćemo se ponovo vidjeti. Da mi se samo to dogodilo u životu i ništa više smatrao bih se sretnim čovjekom.

    Uživaj :)

    avatar

    30.10.2010. (00:37)    -   -   -   -  

  • Svašta, ali nek je uzbudljivo!

    Početak pokreće kotačiće u mozgu, svojim mnogobrojnim opcijama drži nas sasvim budnim, angažiranim, tjera da analiziramo svaki slijedeći potez, da mislimo! Kada toga nestaje pada broj okretaja, ostaje višak energije, javlja se dosada i previše razmišljanja. A previše razmišljanja, detaljna analiza, u međuljudskim odnosima nikada ne daje osobit rezultat. Jer ljudi nisu savršeni, niti približno, neki griješe često, ostatak stalno! Funkcionira jedino na valu adrenalina, znatiželje, euforije, dok se gleda kroz u ružičasto tonirane naočale. Neki bi rekli pod utjecajem ljubavi.... Svejedno, među prijateljima ili ljubavnicima. Nemoguće je voljeti nekoga dugo zbog njega samoga, njegovih objektivnih vrijednosti i karakteristika! Pa dolazimo do krajeva. Osim u nekom ludo sretnom slučaju, toliko rijetkom da je nebitan, da se nekako sklope dvije sasvim slične osobe, kao puzzle, pa bez ikakvog napora, sasvim logično, kroće dalje zajedno, jedna pored druge, ali uklopivši se međusobno....ne oduzimajući si pri tome ništa od osobne individualnosti, ne tjerajući se međusobno na kompromise i trgovine tipa ovo za ono. Koje ne mogu uspjeti, jer uvijek, makar nakon dužeg vremena, ispliva da je OVO naše, do smo to mi, a da ONO jest zanimljivo, izazovno i intrigantno samo dok ne dobijemo, upoznamo. I nije dio nas, naših prioriteta! Osim u slučaju ranije spomenute slučajnosti...Netko nekada dobije i premiju na lutriji.....

    avatar

    30.10.2010. (09:05)    -   -   -   -  

  • dancecontact

    ... Da smo se voljeli manje by Jinx... prva asocijacija. Ali nije to bas tako moguće, je l da?
    a ponekad nam se bas to cini kao rješenje. jer puno je teže priznati da ..."Nije bilo pogrešno, bilo je pravo, ispravno, najpravlje moguće, i sve bilo je muzika, ali negdje smo počeli lagati, pomalo, positno, prešućivati, zaboravljati, zanemarivati i svaka je laž taj mali kristalić vječnosti činila sve manjim i manjim i manjim" ... i da sami nosimo dio odgovornosti za kraj. Vrijeme će pomoći.. i novi počeci... i naši vlastiti obrasci koji nas uvlače u iste zivotne lekcije dok ih ne savladamo... s ljubavlju...
    Držim fige, kužim te skroz! ;-)

    avatar

    30.10.2010. (20:09)    -   -   -   -  

  • život i tako dalje

    ...sve kreće od nezadovoljstva samim sobom (možda i nesvjesnog): promjena ili odluka čini stvar konačnom, dakle ostavlja te s golim "ja". Kada nismo dovoljno sigurni da je to "ja" u mogućnosti biti voljeno od strane neke druge osobe čini nam se preteškim reći kraj..maknuti se od nekoga za koga osjećamo da ne zaslužuje i otvoriti se onima koji zaslužuju.

    avatar

    31.10.2010. (14:14)    -   -   -   -  

  • Trn

    svaki tren je početak

    avatar

    31.10.2010. (17:26)    -   -   -   -  

  • OPIJMO KOČIJAŠA ŠTO VOZI NAŠE DANE

    baš kao i Arsenu, i meni je ipak najdraži početak..

    i da, imamo moć...
    da neprestano sami staramo...
    te početke..
    beskonačne krugove..
    kao one balone od sapunice...
    dječjom naivnošću...
    ponovno
    i ponovno...
    samo ne smijemo prestati...

    avatar

    01.11.2010. (09:39)    -   -   -   -  

  • VT

    Trenutno proživljavam situaciju za koju znam da bi bilo bolje da je završim, da napravim onaj neki closure jer sam jednostavno takva. Ne radi se o prijateljstvu, ali sličnosti su tu.
    Ne volim nedorečenost, kad neke stvari ostanu visjeti u zraku i kasnije me kopkaju. Valjda imam potrebu za pravim krajem, da mogu u sebi reći finito.
    Sad mi je to baš teško. Možda čak prvi put u životu imam problem sa zatvaranjem poglavlja. Znam da bih trebala, sve ide tome u prilog, a ipak ne mogu. To mi je čak gore od same spoznaje da je kraj, ta nemogućnost da kraj izvedem.

    Da, možda će moja velika priča također postati crtica. Ne možda. Vjerojatno.

    avatar

    01.11.2010. (18:20)    -   -   -   -  

  • 63M1N1

    nikada, kao i uvijek, ne postoje.

    i gdje bi bila ta car, kada bi odmah znala da postoji kraj? dogadaji ne bi imali onaj sladak, neocekivano dobar okus, i vrijeme koje bi ulagala u njih, cinilo bi se potraceno.

    bolje je ovako. bez obzira na kolicinu boli ili zaljenja kasnije. tisina je podcjenjena.

    avatar

    03.11.2010. (11:00)    -   -   -   -  

  • cebo-amebo(potraga za smislom)

    Jako kvalitetna misao, i jako kvalitetan stil pisanja. Do čitanja.

    avatar

    03.11.2010. (16:02)    -   -   -   -  

  • Bezimena

    "...ili mi nikada ne prestane biti stalo."
    Kod mene je definitivno to... :'(

    avatar

    04.11.2010. (14:38)    -   -   -   -  

  • samohranamajka

    Možda u Remetincu? Ono, ma vidimo se na šetnji...

    avatar

    04.11.2010. (21:45)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...