Komentari

sub-littera.blog.hr

Dodaj komentar (15)

Marketing

  • Ema

    Ne uništava nas drugi, nego naša očekivanja. Pokatkad osoba jednostavno neće ispuniti ta očekivanja, neće biti ono što bismo mi htjeli da ona jeste, ne može to biti... Nastaviti s očekivanjima znači samo probubljivati svoju bol. Prestanak očekivanja donosi olakšanje i možda put prema izlazu, oslobođenju, prolasku prema svjetlu.

    avatar

    14.08.2010. (10:29)    -   -   -   -  

  • Ema

    Kod Neris sam te vidjela. A onda došla malo kod tebe.Pa vidim, dobra pjesma. Pa idem niže na postove, pa još jedna, još jedna....:)
    Mislim da je to stoga što pišeš srcem. A to nekako prepoznam.

    avatar

    14.08.2010. (10:36)    -   -   -   -  

  • jesmoinismo

    @ ema, hvala na podrobnom čitanju i komentarima.

    avatar

    14.08.2010. (22:54)    -   -   -   -  

  • toluen

    Kratki pozdrav (od srca naravno taj jedino vrijedi), a onda opet nestajem bez traga i glasa.

    Pratim ovo što pišeš. Povremeno. Ne javljam se. Nigdje. Odnosno ne kao toluen (možda se ponekad skrijem iza kakvog starog panja i nabacim iz tajnosti koju skrivenu rečenicu, al uvijek u dobroj namjeri :-)

    Čini se da ostaješ u svojem začaranom svijetu, vrtlogu što ga pravi ljubav (ili ono što nam se kao ljubav čini da jest). I ti to zaista lijepo sročiš u dvije tri jednostavne i prekrasne strofe. Iako ovo nema direktne veze sa tvojim motivima - možda te potaknu da još više uzivaš u toj čudnoj slatko kiselo gorkoj priči koju nam naši životi pletu kroz vrtloge ljubavi i njenih surogata. Evo danas sam otkrio da određena vrsta malih puževa obožava boraviti nepomično na osušenim stabljikama nekog meni nepoznatog bilja. Zašto? Nemam pojma, ali to rade. Na tisuće njih. Očito oni savršeno kuže zašto im to treba u životu inače to ne bi tako masovno radili.

    Također ako pogledaš primjerice divlji bršljan koji sada raste i cvjeta po raznom šumskom bilju njegova neobična pozicija i žuti cvijet čine (gledano odozgo i iz daljine) neobičnu optičku varku kao da je šuma postala površina nekog čudnog u vremenu zamrznutog žutog morskog vala. Predivan prizor - kao da nije sa ove planete.

    Ali mi to ne vidimo. Sigurno to postoji već beskonačno dugo i ponavlja se svake godine. Ipak kako god bilo uglavnom to ne vidimo. Jer nemamo vremena podići pogleda kao čudesima svijeta u kojem živimo. A toliko toga čudesnoga što još čeka da bude prepoznato... beskonačno... kao i formi ljubavi koja nas nikada neće prestati iznenađivati.

    Jer - što je u ovim neobičnim (barem meni) pojavnostima krajnje nevjerojatno - sve te spomenute žive forme to rade iz istog razloga iz kojeg i mi radimo to što radimo - u potrazi su za ljubavi. Tko zna što si misli onaj puž dok sjedi mirno (nepomično) na vrhu one suhe stabljike.

    Možda..."Tko zna možda ću konačno upoznati svoju stvarnu istinsku ljubav".

    Zbilja tko to zna?

    :-)

    avatar

    15.08.2010. (00:08)    -   -   -   -  

  • tessa k od tesara

    kad ni suspregnuto disanje duše nije garancija napetom uhu da će čuti otkucaje kojih nema...
    i kada se s datumima množe razlozi za jetkost i nespretnosti... treba otići.
    i znam da to nije lako... i sama sam često predugo tražila vrata nad kojima crveno svijetli EXIT.

    avatar

    15.08.2010. (00:39)    -   -   -   -  

  • jesmoinismo

    @toluenu, bojala sam se da te život u prirodi skroz obuzeo, i oduzeo, i da više neću moći pratiti tvoje misli i poruke kojima si mi se obraćao, ali @stari panj potvrdio je moje tihe nade da je si ipak tu negdje.
    tvoje riječi i misli uvijek su me nadahnjivale i "hranile", i pokazivale da postoji put kojim
    se može kročiti usprkos svega lošeg, teškog i nepremostivog.
    thnx na javljanju.

    avatar

    15.08.2010. (12:10)    -   -   -   -  

  • toluen

    @jin - Hvala Tebi. :-)

    I naravno svima ostalima koji su na tom tragu. Dobro je što ima onih koje nije do kraja pojeo mrak ispraznosti života koji nam se naizgled nudi. Život je neizmjerno interesantniji i vrijedniji kada naučimo ponešto o samima sebi. A to nije nimalo lak proces. Zapravo najteži s kojim imamo posla.

    Put UVIJEK postoji. Ne jedan - beskonačno puteva. Pitanje je možemo li ga prepoznati. I još važnije možemo li se funkcionalno prilagoditi putu na kojem jesmo. Kako god izgledalo - UVIJEK postoji beskonačno mogućnosti da se to mijenja u beskonačano smjerova i svi oni nose sobom nevidljiva zadovoljstva i opasnosti. Rijeka života nevjerojatno je fascinantna, moćna, opasna i zavodljiva. Začas nas uzdigne u neslućene visine ili stropošta u bezdane tame. Dok živimo - dio smo nje i jednostavno je na nama da pokušamo naučiti što više o tome kako u toj rijeci naći svoj put, svoj bitak i s vremenom spoznati skrivenu tajnu koju čitava ta predstava u sebi nosi.

    Nisam baš toliko u prirodi, samo sam skužio da onaj model (dugi i zamorni komentari) pomaganja ljudima da pokušaju razumjeti u čemu je greška zasada ne daje dobre rezultate. I tako zapravo još bolje upoznao samog sebe. Zato gotovo ništa ne komentiram, osim kada osjetim poriv za to, ali i tada pod drugim nickom (što naravno ima svoj razlog). Ali dosta promatram puno toga i mogu reći da se osjete tragovi pozitivne evolucije u svakom pogledu što me istinski veseli.

    :-)

    avatar

    15.08.2010. (13:47)    -   -   -   -  

  • dida

    Pozdravljam te i osmjeh ostavljam...

    avatar

    15.08.2010. (17:13)    -   -   -   -  

  • jesmoinismo

    @toluenu, trag ostavljaš, a glas, tj slovo, kad osjetiš poriv, nabaci ovdje.

    avatar

    15.08.2010. (23:39)    -   -   -   -  

  • Nina...

    nisam ja bila uzalud jedna od onih u kružok grupi "oni koji kuže o čemu se tu radi" ako je se još sjećaš....;))))
    tako ( ma kao i svaki put uostalom ) dobro razumijem o čemo pišeš ali sam i dalje, ustrajno tvrdoglava ne želeći prihvatiti istinu...zato si ti tu...da mi pokažeš da treba gledati i na drugu stranu posebno u trenutcima kao ovaj koji opisuješ, kad zaborav nečeg bitnog treba biti putokaz a mi zatvaramo oči i ne gledamo u njega....
    ja tražim svoje putokaze i daje.....malo mi je jedan....
    grlim ;)))

    avatar

    16.08.2010. (12:51)    -   -   -   -  

  • Sarah Bernardht

    Želim ti sretan taj dan:))))

    Takvi nisu kapaciteti nizašto, čak ako se i brane od sliline naših emocija, ako su u defenzivi s razlogom, ili bez njega...bože dragi, kad primjetiš da ti se u tvojoj zvjezdanoj orbiti ,netko s dobrim namjerama približava rubu tvoje mliječne staze, prvi je poriv pružiti ruku.....zar ne...?
    Sve si bliža spoznaji...tako to ja vidim....i meni se maglica digla....
    Grlim s prepoznavanjem:)

    avatar

    16.08.2010. (13:24)    -   -   -   -  

  • žubor vode

    Slažem se s Emom...Veliki pozdrav od mene

    avatar

    17.08.2010. (01:28)    -   -   -   -  

  • cistiliste

    doticanja dva svemira..kruga...a uistinu svak u svome..e sad ti bi komadić njegovih zvijezda sebi, a on ne da...uhhh...implodirajuće..da

    avatar

    17.08.2010. (14:19)    -   -   -   -  

  • Jóhann

    možda tek ponekad priđemo bliže, otrgnemo se od ruba svemira. na trenutak. i to pamtimo, to osjećamo, to nam olakšava da držimo glavu iznad vode i da dišemo.

    lijepo. :)

    avatar

    18.08.2010. (11:01)    -   -   -   -  

  • Tristia

    Druga strofa.
    Rekla si ono što me muči svojom nedefiniranošću.

    Čekanje je potreba i stavlja me u kalup, tupi, zahrđali.
    Pronašla sam se.

    avatar

    18.08.2010. (18:00)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...