Responderu lijep pozdrav!! Istina je da je pred Crkvom "kao i nekad pred Riccijem izazov da prilagodi svoje propovijedanje potrebama novih izazova, novih potkultura, nove stvarnosti u kojoj živimo." No, tvoje zapažanje "ne čini se kako je službena Crkva odviše zainteresirana za takav iskorak. Radije se drži svojih tradicija iz davno zaboravljenih kultura nego da kršćansku poruku inkulturira u novom okruženju" , ne čini mi se posve točno, samo jednim dijelo da. Jer i u 'službenoj Crkvi' ima pojedinaca, teologa, biskupa, kardinala, koji su svijesni potrebe inkulturacije. I sam papa Ivan Pavao II. bio je također duboko svijestan toga. Pokazao je to cijelim svojim pontifikatom, ali i u službenim dokumentima. Tako se u svojemu apostolskom pismu Novo millennio ineunte iz 2000., pita "što učiniti pred izazovima našega doba?". On tvrdi da "postoji program koji oduvjek proizlazi iz evanđelja i žive predaje, a utemeljen je na Isusu Kristu". Međutim, u odnosu na promjenjene društvene-kulturne okolnosti i način života, potrebno je "da ga se prevede u pastoralne smjernice, prikladne prilikama svake zajednice." (br. 29.) Mislim da ovdje leži ključni problem! Ne čini mi se, prema tome, da Crkva nije zainteresirana za inkulturaciju kršćanske poruke u novim okruženjima (naravno da će uvijek biti jedan dio onih koji nisu zainteresirani za takav iskorak, pa i među službenom Crkvom ), više mi se čini da još nije pronašla pravi način. Stoga se kao ključno pitanje ne nameće treba li nam inkulturacija, nego kako inkulturirati? Na koji način, koji model inkulturacije uzeti? Kako razumjeti cjelokupnu suvremenu situaciju i naći njoj odgovarajući model inkulturacije? Ti si naveo dosta važnih pojedinosti, među kojima su mnoge odgovor na čitanje znakova vremena, ali one ostaju upravo pojedinosti, sve dok ne nađu svoje mjesto za jedan cjeloviti teološko-pastoralni model, kojega još uvijek nemamo.
05.06.2010. (17:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Slažem se s tobom. Nema dvojbe da su unutar hijerarhije mnogi svjesni potrebe inkulturacije, nominalno rekao bih i praktički svi. Teško da bi koji biskup danas potpisao Syllabus Errorum, ili pak oponirao znanstvenim nalazima ili negirao važnost kritičke egzegeze. No, ja sam htio ukazati na neka konkretna pitanja službeni stav Crkve o kojima je određen starim, iako ne biblijskim kulturama. Izdvojio sam ih jer su vrlo bliska onima s kojima se Ricci susretao. Kad se cijela ta stvarnost zajedno sagleda, mislim da se može reći da nema prevelike zainteresiranosti za inkulturaciju. Zainteresiranost postoji, ali kako rekoh, ne odviše.
Zanimljiva mi je tvoja opaska kako je potrebno cjelovito rješenje za pitanje inkulturacije. No, mislim da cjelovita rješenja već postoje ali se ne primjenjuju. Npr. nakon Koncila je Sveto Pismo trebalo postati "duša teologije" i pri njegovu tumačenju je trebalo koristiti sve suvremene metode koje su se ranije odbacivale. No, taj program se nije baš dosljedno provodio, pa je često skolastičko filozofiranje i dalje bila duša teologije, pogotovo kad se vidjelo da Pismo ne podržava neke tradicionalne stavove. Npr. 1976. je Papinska biblijska komisija spremala dokument "Mogu li žene biti svećenici?" i zaključila je da u Novom zavjetu nema argumenata protiv ređenja žena. No, taj se dokument nije objavio, već je nekoliko mjeseci kasnije Kongregacije za nauk vjere donijela svoju deklaraciju o tom pitanju u kojem se kaže "da je upravo Kristova volja, posvjedočana u Novom zavjetu" da žene ne budu svećenici. Dakle, dogmatsko tijelo je odlučilo tumačiti Pismo drugačije, tj. suprotno od stručnog biblijskog tijela. Dakle, evidentno da suvremeno tumačeno pismo nije postala duša teologije.
Zanimljiva mi je bila i nedavna izjava kardinala Schonborna kako je ponosan biti članom Crkve u kojoj postoji sloboda govora i mišljenja u vezi celibata. No, meni se ne čini da je baš tako, jer je upravo on sam nedugo ranije relativizirao jednu svoju "preslobodnu" izjavu po tom pitanju nakon što je Papa naglasio važnost celibata. Tu vidim još jedan relikt rimske kulture i njene autoritativnosti u religijskim pitanjima, bez da se odviše razmišlja o inkulturaciji. Pa Schonborn i mi ne možemo baš po tom pitanju biti ponosni.
05.06.2010. (19:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
didi
ja bih nadodala kako je po svemu sudeci svetost relativna. netko tko je pred 400g. proglašen heretikom, danas je vrli primjer, mozda kroz dogledno vrijeme i svetac...
06.06.2010. (16:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da, ima takvih masa - Savonarola, Lagrange, teolozi iz Nouvelle Theologie, pa znanstvenici poput Galileija i Kopernika, itd. No, za razliku od te relativnosti, katolici koji druge proglašavaju hereticima su svevremenska konstanta.
06.06.2010. (23:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U neku ruku isto, premda njegove doktrine neće moći u cijelosti biti prihvaćene, kao što je slučaj kod ovih koje sam nabrojao, gdje je došlo do potpunog obrata.
08.06.2010. (16:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Temeljni je problem ovog teksta što opet nisu pomnije razjašnjeni ključni pojmovi, tako da se vrlo lako ulazi u manipuliranje i stvara podloga za zaključke koji nikako ne slijede iz premisa. Kao ni u prijašnjoj raspravi gdje se to tražilo, nije uopće definiran pojam inkulturacije – misli li se tu (samo) na ljudske običaje i (nereligiozne) prakse, ili pak (i na) sadržaj njihovih uvjerenja, vjerskih ili pak svjetonazorskih? Nije sporno da je Crkva oduvijek priznavala određene mjesne i regionalne kulturne oblike te ih povezivala s vjerskim životom (u što se možemo uvjeriti ako pogledamo samo domaću baštinu), međutim uvijek se prepoznavala jasna razlika između pologa vjere i Božjeg moralnog zakona s jedne, te njihovih izričaja (i prikladnosti istih) s druge strane. No, ovdje nije takav slučaj. Budimo otvoreni i jasni, tu se pod parolom inkulturacije želi promicati prilagođavanje Crkve uvjetima kulture na način da se pod parolom:
- napuštanja ‘intelektualiziranja vjere, dogmatiziranja i pretjerane spekulacije’ relativizira i(li) napusti nepromjenjivost i apsolutnu istinitost sadržaja proglašenih dogmi (od Boga objavljenih istina)
- napuštanja ‘rimskog juridizma, trijumfalizma i autoritarnog upravljanja religijom’ učiteljski autoritet relativizira na općoj, hijerarhijskoj razini i prebaci na individualnu
- ‘prevaziđanja aristotelovske fizike’ zaniječe i(li) relativizira objektivna istina Isusove stvarne prisutnosti u sakramentu Euharistije te se umjesto toga počne govoriti o ‘djelatnom znaku Isusove prisutnosti’
- napuštanja ‘barokne pompoznosti’ preferira banalizacija i protestantizacija liturgije
- napuštanja ‘patrijarhalnog pogleda na žene’ njima omogući pristupanje svetom Redu
- napuštanja ‘skolastičke interpretacije Biblije’ dopusti nijekanje povijesnosti povijesnih izvještaja i relativiziranje objektivne i univerzalne vrijednosti poruke sv. Pisma
- oduzimanja ‘prednosti patrističkom pristupu seksualnosti’ dopusti: sigurno umjetnu kontracepciju, in vitro oplodnju i homoseksualnost, ako ne i predbračne odnose i abortus
Ako netko misli da su zaključci pretjerani, moguće ih je dodatno potkrijepiti izjavama iznošenim u prijašnjim tekstovima i komentarima, kao i pogledati stavove autoriteta koji se uzimaju kao mjerodavni (poput Schillebeeckxa, Boffa i Kunga), ili uopće današnjeg progresivističkog svijeta koji ih egzaltira, te se uvjeriti kako je sve ocjene moguće izreći bez imalo skrupula. Sve je to, naravno, potpuno nespojivo s katoličkom vjerom, te mijenja njezinu bit kakva je utvrđena Božjom objavom, u svjetovni nauk koji s povijesnim kršćanstvom nema nikakve veze.
I na koncu, kad govorimo o plodovima i navodno zajamčenom uspjehu ovog pristupa za privlačenje ljudi u Crkvu, valja napraviti jedan reality check i vidjeti kako on doista uspijeva u praksi. Da je iskušan – svakako jest, i to na područjima gdje je prevladavao onaj pristup koji Ratzinger naziva koncilskim antiduhom – duhom koji odvaja koncil od dotadašnje povijesti, te ga uzima kao nultu točku. Rezultati su crkve na bubnju i prazna sjemeništa – opća dekadenca crkvenog života i posvemašnja sekularizacija. Kako svaka stvar poluči svoj učinak u skladu s vlastitom naravi, ni ovdje nije drukčije – sekularistički duh ne može proizvesti drugo od sekularističkog pseudokršćanstva, koje je po svojoj biti identično svijetu, a akcidentalni razlozi za crkvenost ionako su samo celofan, pa zašto ne pronaći svoje mjesto izvan te Crkve budući da je i unatoč svemu još uvijek malo prezahtjevna u odnosu na svijet? To su krajnje konzekvence koje proizlaze iz modernističkog / progresivističkog sklopa promišljanja, lako uvidljive iskrenim razmatranjem, te vrlo jasan dokaz o njegovom temeljnom zastranjenju i apsolutnoj nespojivosti s katoličkim naukom.
10.06.2010. (13:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mislim da nema velike dileme što spada u sadržaj inkulturacije. Dovoljno je pogledati što je bilo na početku i pod utjecajem čega je došlo do kasnijeg razvoja. Svi primjeri rane inkulturacije koje sam naveo nisu postojali kod Isusa. On, niti židovstvo općenito, nisu poznavali dogmatizam, teološke spekulacije, intelektualiziranja, juridizam, trijumfalizam, aristotelovsku fiziku, itd. Svi ti elementi unešeni su u kršćanstvo iz raznih kultura. Da tih kultura nije bilo ni tih elemenata ne bi bilo. I kad su te kulture napuštene i prevladane, nema opravdanja da se kršćanstvo do vječnosti veže uz njih. No, kao što se za Riccijevo vrijeme smatralo da je latinska liturgija vječna, da skolastička teologija jedina razjašnjava Boga, da je europska kultura superiorna drugima, tako i danas neki smatraju da su vječni ovi obrasci koje sam ja problematizirao.
Ti, ako dobro razumijem, inkulturaciju ne želiš ukazujući na njezine zle posljedice. No, inkulturacija koja će donijeti zle posljedice nije inkulturacija. Ako u društvu postoje ambivalentne tendencije, jasno je da će kršćanstvo prihvatiti one koje su bolje, kršćanskije. Npr. nećemo inkulturirati sebičnost koja je sve prisutnija u našem društvu, ili egoizam, korupciju, i sl. Ako su ranije inkulturirani obrasci bolji, ako smo već prihvatili bolje alternative, tada nema potrebe za novom inkulturacijom. Ali, mi u današnjem društvu nemamo aristotelovsku fiziku kao alternativu modernoj. Mi nemamo stav po kojem su muškarci vrjedniji i dostojanstveniji od žena kao alternativu općeprihvaćenoj jednakosti. Mi nemamo latinski kao jedan od govornih jezika nego je latinski mrtav. U našoj kulturi se pompoznost i trijumfalizam više ne vezuje uz pravu religiju kao u starom Rimu, nego uz bahatost i nebrigu za one do kojih je Isusu bilo stalo. U našoj kulturi hermeneutika koja je bazirana na emocijama i skolastičkoj filozofiji nije alternativa hermeneutici baziranoj na znanstvenoj egzegezi, već je svatko upućen odbacuje. Itd. Ustrajanje na starim obrascima protivno je razumu, a kako kaže Toma, u ono što je protivno razumu u to se od ljudi ne može očekivati da vjeruju.
Inkulturacija je zato nužnost koja kršćanstvo predstavlja novoj kulturi. Svakako, ti možeš tvrditi da će to imati neke negativne konzekvence, kao što su i ebioniti iz tog razloga odbacivali helenizaciju. No, to kao prvo nije kršćanski jer su se kršćani koje mi danas nasljedujemo odlučili za široku inkulturaciju, a kao dugo dovodi do blokiranja kršćanstva jer ono ne može preživjeti u kulturi u koju nije inkulturirano.
No, religija je takva stvarnost da može pokrenuti i obrnuti postupak od inkulturacije. To bi bila klerikalizacija društva, u kojoj religija društvu nameće svoje obrasce i tako dobiva veliku masu sljedbenika. Kada bi nas npr. sutra napala neka zemlja pozivajući se na džihad, kod nas bi se narod identificirao s kršćanstvom i vidjeli bi enorman porast vjerske prakse. Isto bi se dogodilo da kod nas povjerenje glasača kao u nekim okolnim zemljama dobije populistička stranka koja za krizu okrivljuje manjine i strance, te poziva na vraćanje kršćanskoj tradiciji. Dakle, postoje relativno jednostavni načini za brzo povećanje pastve, ali povećanje pastve nije primarni cilj kršćanstva.
No, osim tih izvanrednih postoje i običniji psihološki razlozi koji oponiraju inkulturaciji. Tako npr. obraćenici (kao i sve osobe koje ulaze u novu socijalnu sredinu) redovito nastoje prikazati se dovoljno dobrim za tu novu sredinu, ali i otkupiti se za prijašnji način života, kroz strogo, fanatično izvršavanje vjerskih pravila, ili nekih drugih pravila ako se ne radi o religiji. Isto tako osobe koje su odgojene kao vjernici, ali koje pate od nekakvih strahova i nesigurnosti, kao npr. biskup Romero prije svog obraćenja s tradicionalizma, biti će sklone u religiji tražiti sigurnost i nepromjenjivost, tj. svoje utočište, kao i autoritet. I oni će također biti protivnici inkulturacije jer njome gube tu sigurnost i nepromjenjivost. No, kršćanstvo je pozvano da liječi takve frustracije, a ne da ih prikriva. Mi bismo mogli proizvesti milijune isfrustriranih ljudi koji bi formalno bili izvrsni katolici, ali to nije evangelizacija nego nešto suprotno.
Stoga mi se ponovno, kao u zadnjim komentarima Beu, čini da ovaj puta Ratzingera stavljaš u krivi kontekst. Poznata su njegova predavanja o budućnosti Crkve (možeš pročitati ovdje) u kojima on upravo suprotno od tvoga zaključka svijetlu budućnost vidi u manjoj, siromašnijoj, slabijoj i pojednostavljenoj Crkvi. Ono što ti nazivaš "sekularističko pseudokršćanstvo" on naziva Crkvom iz koje će se izliti velika sila.
Ujedno, kad govorimo o sekularizaciji treba vidjeti da li uvažavamo kritiku kritiku kardinala Congara kad kaže da se u Crkvi često jedinim grijehom smatrao grijeh tijela, a jedinom vrlinom poslušnost. Da li je sekularizacija napuštanje tog stava, ili kršćanstvo postoji i izvan tih stvarnosti?
11.06.2010. (11:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
‘Dogmatizam, teološke spekulacije, intelektualiziranja, juridizam, trijumfalizam, aristotelovska fizika’ sve jesu, ili neizričito prisutne istine, ili prikladni načini tumačenja objavljene stvarnosti, pod pretpostavkom da ispravno razumijem nakane pojedinih općenitih pojmova koje iznosiš. Jer, kao što odlično primijećuješ: ,,No, inkulturacija koja će donijeti zle posljedice nije inkulturacija. Ako u društvu postoje ambivalentne tendencije, jasno je da će kršćanstvo prihvatiti one koje su bolje, kršćanskije... Ako su ranije inkulturirani obrasci bolji, ako smo već prihvatili bolje alternative, tada nema potrebe za novom inkulturacijom.’’ Dakle mogli bismo izvući konsenzus da nije svaka kultura podjednako dobra i vrijedna, i da postoje oblici koji su više prikladni izražaju katoličke vjere. Ako je tako, to znači da bi bilo krivo prihvaćati neke manje vrijedne oblike umjesto više vrijednih, samo zato jer su ovi potisnuti, i to najčešće sa strane nekršćanskih društvenih utjecaja. Stoga:
- aristotelovsko – tomistička fizika kao filozofski pristup tumačenju funkcioniranja stvorenog svijeta nije prevladana zbog utvrđivanja njezine pogrešnosti ili inferiornosti, već zapostavljena usred sveopće materijalizacije i napuštanja spekulacije u modernom društvu. To naravno nisu pozitivne kulturološke vrijednosti pa ih stoga ne bismo trebali prihvaćati. Tim više jer je crkveno Učiteljstvo neprestano potvrđivalo primat filozofskih tomističkih postavki, koje najviše odgovaraju duhu istine katoličke vjere, te ih se ne smije napuštati bez nemalnih opasnosti zastranjenja u teologiji, što smo nažalost u novije doba vrlo ozbiljno iskusili.
- Feminizam sa svojim posljedicama izvrtanja naravnog poretka stvari također pokazuje devijaciju od jasnih novozavjetnih načela, koja proizlaze iz naravne uloge pojedinih supružnika u braku i stvaranju života; prema tome ni to nije poželjna vrijednost, baš naprotiv.
- Latinski već u srednjem vijeku nije bio narodni već elitni jezik, a uostalom sami počeci kršćanstva kazuju da se u liturgiji nije koristio narodni (u onom smislu kako se to nastoji danas nametnuti) već posebni liturgijski jezik. Također, često se zaboravlja da je papa Ivan XXIII. kao pripravu za koncil sazvao Rimsku sinodu i izdao konstituciju Veterum sapientia gdje se utvrđuju tradicionalne norme, posebno latinski jezik. Određena inkulturacija moguća je za posebne kulture kao što je kineska, no ona treba biti izvedena po uvijek važećim načelima gdje liturgija mora odražavati uzvišenost otajstva i žrtveni karakter (po čemu je moguće da čak i sspx-ovci cijene druge drevne obrede). Naravno, nastojanja današnjih samozvanih reformatora s time nemaju veze.
- Pompoznost i trijumfalizam vežu se za bahatost i nebrigu u sekularnoj domeni. Uzvisivanje istine i konačne pobjede sastavni je dio kršćanskog pristupa, jasno vidljiv u novozavjetnoj poruci; zato nije pitanje treba li uvjereno iznositi istinu, već koji je sadržaj istine, a mi naravno ne možemo iz tolerancije uzmicati pred zabludom. Također, Chesterton definira kršćanstvo kao ,,nadljudski paradoks pomoću kojeg dvije suprotne strasti mogu plamtjeti jedna uz drugu'' i daje ilustraciju biskupa u purpuru i zlatu koji ispod odijela nosi pokornički pojas. Bog je uvijek brinuo za uzvišenost i dostojanstvo predmeta i prostora koji su njemu posvećeni, a toga je bio svjestan i sv. Franjo, jedino se danas nastoji krivi spiritualizam nametnuti kao ideal siromaštva i poniznosti, od čega je vrlo udaljen.
- Novozavjetna vjera nije doduše izražena u formulama i kanonskim obrascima, ali je shvaćena i kao fides qua i kao fides quae – Isus je iznosi u brojnim prispodobama i proročanstvima, potvrđuje usavršenje starog Zakona, sv. Pavao iscrpno iznosi nauk o opravdanju, zatim kasnije hijerarhijsko uređenje Crkve, utvrđuje moralna pravila, Ivan potvrđuje nauk protiv otpadnika, slično i drugi apostoli, i svaka dogma koju je Crkva proglasila može se bilo eksplicitno, bilo implicitno i uz Predaju izvesti iz Novoga zavjeta, odnosno sv. Pisma. To nije sporno i radi se o legitimnom razvoju nauka uvjetovatnog okolnostima u kojima se Crkva našla - prvenstveno krivovjerja, pa raskoli (bez kojih naravno dogme ni ne bi bile proglašene), a misaoni koncepti koji su usvojeni jesu upravo primjer pravilne inkulturacije. Sadržaj vjere govori o Božjoj naravi i njegovom djelovanju te prema tome nije podložan relativizaciji kao kulturološki produkt kako iz tog razloga, tako i zato jer eksplicira ono što je već objavljeno u Pismu i Predaji.
- Kad govorimo o ‘intelektualiziranju’ i ‘spekulaciji’, zanima je li vjerniku bez većeg teološkog obrazovanja dostupniji i razumljiviji Katekizam / Denzinger / skolastički priručnik, ili recimo jedan Rahner? Uopće bit čitave progresivističke literature čini jedan prepoznatljivo nejasan, dvoznač
14.06.2010. (12:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
- Postoje također i suprotni psihološki razlozi, gdje se zauzima liberalni / progresivistički svjetonazor iz nedostatka odlučnosti da se vlastita volja uskladi s naukom Crkve, a kritiziranjem Crkve zbog ustrajnosti u nauku želi umiriti savjest koja ide putem grijeha, i objektivizirati nutarnji subjektivni nered. Mislim da tu leži razlog zašto bi mnogi danas ‘reformirali’ nauk o kontracepciji, umjetnoj oplodnji, predbračnoj čistoći, autoritetu Crkve, obvezu celibata i dr.
Sve u svemu smatram da, kada govorimo o inkulturaciji, treba obratiti pozornost na prikladnost pojedinih formi za izražavanje naravi stvari, te isto tako na temeljnu postavku da bi evanđelje po svojim načelima trebalo oblikovati ljudsku kulturu i civilizaciju, ne obrnuto. Upravo je tako nastalo ono što nazivamo ‘zapadnim kršćanstvom’ – preobražavanjem prethodne poganske kulture u kršćansku, i zato mislim da bi bilo pogrešno od današnjeg društva koje je sekularizirano i na drugi način polupogansko, preuzimati misaone obrasce i na temelju njih preoblikovati kršćanstvo koji bi trebalo biti ‘prihvatljivo’. A zapravo to ubrzo prestaje biti jer se ljudska logika uvijek izjalovi. Zato se potpuno slažem s Ratzingerom da ne bismo trebali težiti za masama - ne pastoralom koji nastoji udovoljavati čovjeku i pružati mu sporednu atrakciju, nego odvažnim promicanjem istinskog katoličkog nauka i kulture koju smo izgradili i imamo, samo što na nju nažalost nerijetko zaboravljamo. Na kraju krajeva, pravi kršćani su uvijek kvasac i odabrana manjina, jer su uska vrata za vječnost i malo onih koji ih nalaze, te puno pozvanih, a malo odabranih.
14.06.2010. (12:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Moderna fizika, kao ni aristotelovska, nije moralno određena. Svaka fizika kao znanost ide za time objektivno shvati stvarnost. No, shvaćanje stvarnosti pomoću supstancija i akcidensa danas je napušteno iz razloga što se pokazalo manjkavim, kao što je slučaj i npr. s aristotelovskom biologijom ili medicinom. Stoga imajući u vidu da aristotelovska fizika nije prisutna niti u Bibliji, već je riječ o klasičnoj inkulturaciji, nema razloga za identificiranje kršćanstva s njome. Prvi kršćani su uvijek išli za time da teološke pojmove objasne na način razumljiv ljudima, iako taj način nije bio izvoran. Ne vidim zašto postupati suprotno njima. Pogotovo kad pročitamo prikaz razvoja nauka o euharistiji koji prikazuje Schillebeeckx i njegove teze o Tijelu Kristovu koje održavaju tradicionalno prihvaćeni nauk.
Moju tezu da su žene jednako vrijedne i dostojanstvene kao muškarci ti nazivaš feminizmom. Čak kažeš da je taj stav suprotan naravnoj ulozi spolova. Suprotno tome govore sve ogromne zasluge žena od kada su im priznata građanska prava. Taj je stav i općeprihvaćen u našoj kulturi. Isus je pak ženama davao još veću ulogu nego im je njegova izvorna kultura davala. Opet ne vidim razloga da mi činimo suprotno.
Latinski kao liturgijski jezik ostao je kao relikt narodnog, kasnije naravno konzerviran kao što kaže tvoj link, a onda je nametan kulturama koje s latinskom tradicijom nemaju veze. To je bio odraz europske i rimske supremacije. Isus se koristio narodnim jezikom, a pisci NZ-a nisu smatrali bitnim zadržati niti taj jezik u Pismu, kao niti prvi kršćani u liturgiji. Korištenje narodnog jezika je stoga još jedan tipičan primjer nužne inkulturacije. Komunicirati s Bogom na nepoznatom jeziku bi za Isusa bio apsurd. Tvoj stav kako se od latinskog može odstupiti samo u posebnim slučajevima kao što je Kina mi je zato čudan. A to što je Novus Ordo uveo Pavao VI. a ne Ivan XXIII. za današnje stanje ništa ne znači, kao ni činjenica da je npr. Crkva do Pija XII. službeno odbacivala demokraciju.
Imajući u vidu kako je Isus svršio svoj zemaljski život i s kime se za života družio, nejasno mi je tvoje pozivanje na pompoznost i trijumfalizam u NZ-u. Dobro zaključuješ o sekularnoj domeni, ali zaboravljaš da se za religioznu pompoznost i trijumfalizam koriste isti materijali kao za sekularnu (dragocjene kovine, skupe tkanine i sl.), a koji nisu nužni za iskazivanje uzvišenosti. Kršćanstvo živi u zemaljskoj kulturi i odatle potreba za inkulturacijom. Nije za religiozno nebitno ono što se događa u sekularnom, niti je te sfere moguće odvojiti. Zato smo i zanemarili inkulturaciju jer smo ih odvojili. To odvajanje kod ove pompoznosti i trijumfalizma u svijetu izaziva sablazan, dok će u drugim sferama izazvati osudu ili nerazumijevanje i odbacivanje. Isto tako, povijesno neosnovano je što ti početak kršćanstva prebacuješ iz ranokršćanskih vremena (kad su se liturgije služile u običnim kućama) u vrijeme kasnijeg konstantinovskog kršćanstva kada je i inkulturiran rimski trijumfalizam i pompoznost.
Katolici su prije suvremene egzegeze Bibliju tumačili i koristili prvenstveno zato da bi dokazali kako su u njoj prisutna kasnije usvojena učenja. Egzegeza i proučavanje židovske kulture pokazale su kasnije da je Isus odbacivao način govora zakonodavke kazuistike kao židovski rabini. Govorio je bez formula i normi, te je koristio jednostavne usporedbe i kratke pripovijesti. Govorio je da je subota radi čovjeka a ne obrnuto. Razvoj kanonskog prava kasnije će donijeti do razrade detaljnih pravila ispravnog života. Time se vratilo stanje kakvo je bilo kod farizeja, koji su slijedili detaljno propisana pravila. Ja stoga ne bi brzao sa zaključkom koliko takav razvoj govori o Božjoj naravi. Isto tako, egzegeza nam danas jasno otkriva protiv koga je bio usmjeren Ivanov nauk spram otpadnika i što se događalo u zajednicama kojima Pavao šalje moralne kritike, pa stoga tim temama treba konkretno pristupati.
Kao što se nije koristio kazuistikom kao rabini, tako se nije koristio ni spekulacijama i intelektualiziranjem kao grčki filozofi i mistici. Nigdje se ne bavi pitanjima Trojstva, Božje naravi, vrstama grijeha, vrstama oprosta, limbu, položaju nekršćana i sl. Inkulturacija grčka kulture je kršćanstvo napunilo tim sadržajima. Inače, spekulacija i intelektualiziranje nije isto kao nedostupnost i nerazumljivost. Limb se može jednostavno objasniti, ali to ne znači da ima objektivnog temelja. Rahner tim spekulacijama nastoji dati objektivni temelj i baš zato je težak za čitanje, jer je to vrlo teška zadaća. No, ako ti je Rahner pretežak, preporučam čitanje Kunga ili teologa oslobođenja, oni su mnogo jednostavniji.
15.06.2010. (11:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kad spominješ Rahnera, preporučam njegove Molitve života, iz koje ćeš vidjeti kako je pristajao uz nauk Crkve iako ga je smatrao u nekim stvarima neutemeljenim, te nije imao potrebu za umirenjem savjesti. No, prigovor poput tvoga zacijelo su uputili i Židovi Isus kad im je rekao da cijede komarca, a gutaju devu. Mijenjanje pravila ili naglaska uvijek može povući optužbu da se taj zahtjev postavlja iz slabosti. No, time se samo izbjegava suočavanje s razumskim temeljem kritike.
Kažeš na kraju da kršćanstvo treba prvenstveno mijenjati svijet a ne prilagođavati se njemu. Ta teza nije sporna, no postoje dvije vrste odnosa religije i svijeta. Prva je gdje religiozni ljudi sebe smatraju "svetim ostatkom" u svijetu koji je potpuno iskvaren i u kojem ništa ne vrijedi. Oni se od svijeta distanciraju, svijet je za njih irelevantan i oni su irelevantni za svijet. To je put sekti i o takvoj maloj Crkvi Ratzinger sigurno ne govori. To nije put koji su prvi kršćani izabrali. Oni su išli putem snažne inkulturacije, jer su znali da jedino tako mogu imati ikakav utjecaj na svijet i biti relevantni u svijetu. Zato Ratzinger u tim predavanjima i predlaže inkulturaciju na način da svećenici mogu postati kršćani koji imaju druge poslove. Predlaže pojednostavljivanje Crkve jer se trijumfalizam i pompoznost ionako ne mogu održati u maloj Crkvi bez bogatih mecena. Predlaže prestanak političkog povezivanja s desnima i lijevima, što se ranije prihvaćalo kao dobrodošla inkulturacija kojom se mase moglo formalno obraćati. U skladu s njegovim naglascima treba uvijek razmišljajući o ovim temama imati na umu da je trijumfalistička Ecclesia Militans bila mnogo jača u formi nego u sadržaju. Raspad te forme ne predstavlja veliko zlo ako se sadržaj poboljša.
15.06.2010. (11:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
- Naznačio sam u prethodnom upisu potrebu razlikovanja između prirodoznanstvene i filozofske percepcije stvarnosti, između utvrđivanja zakonitosti prirodnih procesa i njihovog spekulativnog izlaganja radi prodiranja u dublje shvaćanje stvarnosti. Tako je koncept supstancije i akcidensa valjan i relevantan neovisno o manjem ili većem stupnju upućenosti u prirodne zakonitosti, jer je čovjeku i danas i prije 2 tisućljeća bilo očevidno da svaka stvar kao takva posjeduje trajnu i nepromjenjivu osnovu te promjenjivu formu. To je jedino moguće 'osporiti' odbacivanjem bilo kakvog razumskog uređenja i smislenosti ovoga svijeta, a opravdanje za napuštanjem terminologije pronalazimo kod onih svjetonazora koji, kao što Maritain kaže, padaju do zemlje i klanjaju se svaki puta čim čuju riječ 'svijet'. I budući da se ovdje svakako radi o višem dosegu ljudskog uma, pravljenje regresa u antispekulativni sekularistički mentalitet ne bi bilo od nikakve koristi.
- O Schillebeeckxovim konceptima trassignifikacije i transfinalizacije koji 'odražavaju tradicionalno prihvaćeni nauk' progovorio je papa Pavao VI. u enciklici Mysterium Fidei – da ih nije moguće koristiti izuzev kao dopune za temeljni pojam transsupstancijacije, i tu se više ne može izmišljati topla voda.
- Jednaka ontološka vrijednost i dostojanstvo među spolovima ne podrazumijeva i jednakost uloga u životnim, društvenim, vjerskim procesima, koje su po naravnom uređenju evidentno različite i komplementarne. Protivno tome zastupa feminizam koji nastoji te specifičnosti nivelirati i učiniti ženu drugim muškarcem (odatle vidimo još jedan utjecaj i povezanost s opačinom homoseksualizma, koji neki 'progresivni glasovi' s margine ovoga bloga podržavaju).
- Područje jezika u službenoj sferi nije su u povijesti Crkve držalo ekskluziviranim za latinski. On je imao izraženi primat, i treba ga zadržati zbog svoje povijesne važnosti i simbolike - kao simbol jedinstva, katoliciteta, nepromjenjivosti dogmi, i okupljenosti stada oko rimskog biskupa, Petrovog nasljednika (što se sve danas nastoji relativizirati unutar same Crkve, te je ta pojava analogna averziji prema latinskom), no Crkva je uvijek priznavala vrijednost i dostojanstvo drugih drevnih obreda i kultura. Zajedničke točke u tome su bila određena načela koja su odražavala nadnaravni karakter katoličanstva, i problem težnji suvremenih 'reformatora' nije u jeziku kao takvom, već u načinu njegove primjene. Npr. liturgija je uvijek zadržavala fiksni karakter jezika s obzirom na već spomenutu posebnu terminologiju, i nije smatrala uputnom 'vulgarizaciju', jer se time odražavalo njezino uzvišeno dostojanstvo. To vidimo u svim istočnim obredima, kao i u tradicionalnom latinskom, i nije dobro od ove prakse odstupati. Toga Crkva postaje sve više svjesna, pa se tako izdaju novi prijevodi zbog kojih silna modernistička negodovanja.
- 'Pompoznost' i 'trijumfalizam' u NZ-u jasno su primjetljivi u Isusovom samouvjerenom izlaganju evanđeoskog nauka, proglašavanja sebe za spasitelja svijeta, mimo kojega nitko ne može pronaći put do vječnosti, kasnije i odlučnim postupcima apostola koji se nisu libili opominjati za grijehe, kažnjavati i isključivati iz zajednice, proglašavati dogme na saboru, propisivati ispravnost moralnog života što pripada onom spektru kršćanstva koji se tiče čovjekovog odnosa prema Bogu. Tu također nalazimo i brigu prema uzvišenom bogoslužju koja se provlači kroz čitav Stari zavjet, a izražena je i u poklonu triju kraljeva, pomazivanju skupocjenom pomasti (nasuprot modernističkom Judinom mrmljanju), i da bismo izbjegli nesporazume treba razlikovati to od odnosa prema sebi i bližnjemu u konkretnom životu. Zato sam i spomenuo Chestertonovu ilustraciju koja nam može mnogo toga razjasniti i sačuvati nas od krivog spiritualizma.
20.06.2010. (13:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
- A gdje bi se služila liturgija u ranokršćanskim vremenima nego u kućama, budući da druge mogućnosti nije ni bilo? Pa ipak, da bi se izbjeglo krivo arheologiziranje prije 'kostantinovskog otpada', Ratzinger u Duhu liturgije primjećuje da na ranokršćansko bogoslužje utjecaj vrši osim sinagogalnog i hramsko bogoslužje, te da tu imamo u primitivnijoj formi prisutan onaj isti duh i načela koja će utjecati na kasniji razvoj. Također, poznato nam je kako su izgledale katakombe i spomenici i to nema veze sa doketističkim, protestantskim pristupom koji se nastoji u novije vrijeme nametnuti.
- Što se tiče 'cijeđenja komarca' i optuživanja kršćanstva za praktično jednoipoltisućljetnu povijest farizejštine, sve to može imati smisao ako se prihvati relativistički koncept i isprazni kršćansko od ikakve sadržajne, doktrinarne vrijednosti, međutim to sigurno nije ono što nalazimo u evanđeljima. Problem farizeja nije bio u pridržavanju Zakona nego u nedostatku obzira prema čovjeku, jer kao što znamo, nijedna jota neće propasti i od grešnika se traži obraćenje, a ne ide za udovoljavanje njegovim prohtjevima – jer budući da postoji grijeh, postoji i posljedica grijeha koja je kazna, i postoji moralni zakon protiv kojeg je grijeh usmjeren. Odatle vidimo da Isus prihvaća Stari zavjet, ne dokida ga već usavršava – ponavlja njegove zapovijedi i postavlja još veći zahtjev savršenstva. Barem to je sigurno 'kazuistički govor' (onaj koji potvrđuje objektivnu vrijednost moralnih normi), a i prispodobe govore o istoj stvarnosti ali na drugi način. Ne možemo očekivati norme i formule u načinu govora koja za to nije predviđen, ali to ne znači da je preformulacija nemoguća, baš naprotiv. Svaka dogma Crkve ima svoj objektivni temelj u izvorima objave (donedavno sam mislio da je takvo što potrebno isticati samo u raspravi s ljudima koji se ne smatraju članovima Crkve, no tu postaje naočitije jasno zašto je sv. Pio X. modernizam nazvao spravištem svih zabluda), i to je na koncu jedino relevantno.
- Dodao bih i treći pristup odnosu Crkve i svijeta, a to je trajna zadaća da se teži taj svijet, koji jest zao i grešan kao što nam govori evanđelje, ne osuditi nego obratiti - pritom ne zanemarujući naravno ni vlastitu grešnost i nesavršenost, istovremeno s velikom sviješću o snazi istine i milosti koju Crkva posjeduje kao jedina prava kuća Božja. Pritom naravno treba pristupati s razumijevanjem za ljudsku slabost koja je razlog da čovjek ne zna što čini, uz razlikovanje osobe kao takve i njezinih stavova i postupaka, koji kao što se popularno apologetski kaže, nisu vrijedni poštovanje više nego izbor omiljene glazbe ili nogometne momčadi.
20.06.2010. (14:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@didi, responder: teško da bi Crkva jednog dana rehabilitirala Luthera, jer bi bio presedan učiniti to za nekog tko je papu otvoreno nazivao antikristom. To Galileju i Koperniku sigurno na um nije palo. Budućnost Crkve: može li ona uistinu biti neovisna od "lijevih" i "desnih" kad ne može biti neovisna od ekonomskog sustava kojeg ti lijevi i desni nadziru? Može li Crkva budućnosti živjeti isključivo od darova svojih vjernika? Tad bi se moglo govoriti o slobodi Crkve u punom smislu te riječi.
20.06.2010. (17:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Socrates Niti je čovjeku prije 2 tisućljeća bilo očito da stvar posjeduje različitu unutarnju bit i vanjsku formu (takvog razjašnjenja u Bibliji nema), niti je to očito čovjeku danas (jer danas sa spoznajama o molekulama, atomima i subatomskim česticama znamo da oni formiraju vanjsku formu, te da se ne radi o nedjeljivoj cjelini kako je shvaćao Aristotel). Drugi je pak problem što je takav govor suvremenom čovjeku, čak i kad bi bio razuman, nije blizak, pa ga je potrebno inkulturirati, na isti način kako smo vidjeli da su to činili evanđelisti u susretu s grčkom kulturom. To egzegetsko znanje nam danas jasno kaže kako inkulturacija nije "klanjanje svijetu", nego čini samu bit kršćanstva. Mi se od svijeta možemo distancirati i stvoriti svoj mali svijet vlastitog jezika i simbolike, no to je put sekte, a ne kršćanstva.
Schillebeeckx kroz povijest pokazuje kako je došlo do pomaka gledišta na euharistiju. Izvorno je u središtu bila zajednica, da bi sukob s protestantizmom uvjetovao pomak naglaska na individualno štovanje Tijela. Mi možemo ignorirati tu povijest i jednostavno se pozvati na Papu, no pitanje je koliko je to vjerodostojan stav. No, kad ga već zauzimamo, treba u njega dublje ući. Mysterium fidei ne govori protiv pojma transignifikacije u smislu kakvom ga koristi Sch., već u smislu čiste simbolike. U knjizi "Ja sam sretan teolog" Sch. opisuje kako je nakon što je enciklika izišla u ljeto '65 istu na predavanjima hvalio i da je Papa hvalio njegova predavanja o euharistiji.
Kad se crncima u SAD-u branio ulazak u crkve pozivalo se na istu argumentaciju koju ti koristiš za žene - da oni imaju vrijednost i dostojanstvo, ali nemaju istu ulogu u vjerskim procesima. Na iste argumente se pozivao Pio X. kad je ženama branio pjevanje u zboru. Povijest nas tu uči da se ne mogu neke neosporne fizičke razlike protezati na sfere života koje s tim razlikama nemaju veze. Time se u konačnici ne čini ništa drugo doli negiranje dostojanstva i vrijednosti. I to se ne da opravdati pozivanjem na homoseksualizam i činjenje žena muškarcima jer argumenti za uvažavanje dostojanstva žene nemaju s time veze.
Kako latinski može biti simbol nepromjenjivosti kad je on sam uveden kao promjena grčkog, a ovaj kao promjena hebrejskog i aramejskog? Dakle, taj fiksizam koji se danas traži u srži kršćanstva ne postoji. Kada bi postojao onda bi učenici širili Evanđelje na aramejskom i učili Grke tom jeziku. No, iako je sam njihov Gospodin koristio taj jezik, oni su smatrali bespotrebnim širiti ga u strana područja. Kad u 5. stoljeću nastaju liturgijske knjige, ono što je tamo bilo zapisano više nije bilo podložno promjenama pučkog jezika i tu je tajna izbjegavanja "vulgarizacije". A tek je od 1570. i Pija V. jedinstveni misal obvezan za cijelu latinsku Crkvu. Ali, Evanđelje je davno prije toga "vulganizirano" i posvjetovljeno.
Ja zaista ne vidim načina kako naći pompoznost i trijumfalizam u životu onoga tko je rođen u jaslicama a umro na križu. Niti svoj nauk nije izlagao nimalo pompozno, u nikakvom dvoru, niti odjeven grimizom, već je nastupao prema jednostavnim ljudima u njihovom okruženju, služeći se jednostavnim i razumljivim pričama i usporedbama. Ti pokušavaš naći pompoznost i trijumfalizam u njegovoj uvjerljivosti, no te dvije stvarnosti nisu povezane i Isus je najbolje pokazao kako se može biti uvjerljiv bez pompoznosti. Taj put smo pozvani slijediti.
U ranokršćanskim vremenima kršćani nisu pokazivali nikakav interes za pompoznost liturgijskih slavlja. Mogli su od darova bogatih obraćenika graditi pompozne crkve (makar i podzemne u krajevima gdje su bili progonjeni) i kupovati skupo misno ruho i posuđe, ali to im je bilo sekundarno. Doketizam pak s njihovim stavom ima veze koliko i homoseksualizam s dostojanstvom žene.
Farizeji su Isusu predbacivali nepoštivanje Zakona (nepoštivanje subote, obrednih pranja…) tvrdeći da se stavlja na mjesto Boga time što vraća izvorni naglasak Zakona. Govorili su mu zacijelo da prihvaća relativistički koncept i da ispražnjava židovstvo od sadržajne i doktrinarne vrijednosti. Isti prigovor se danas ponavlja u pogledu euharistije, liturgije i drugog kad se želi raspravljati o izvornom naglasku tih stvarnosti.
Mislim da taj treći pristup koji navodiš ne postoji kao zasebna pojava, već se ovisno o pristupu parametrima iz dva temeljna pristupa iskazuje ko jedan od njih. Svakako da će se članovi Crkve uvijek barem formalno priznavati kao nesavršeni i svijetu pristupati s namjerama koje im se čine pozitivnima, ali pritom će postupati na jedan od dva temeljna načina koja sam naveo.
29.06.2010. (11:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Bernardov riff Mislim da je moguća takva budućnost Crkve, i mislim da će ona stići onda kada i vlast uvidi da od Crkve više nema neke koristi za svoju legitimaciju. Tada će Crkva morati napustiti svoj trijumfalizam i pompoznost, ali će steći moralnu vjerodostojnost.
29.06.2010. (11:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Asker
Responderu lijep pozdrav!!
Istina je da je pred Crkvom "kao i nekad pred Riccijem izazov da prilagodi svoje propovijedanje potrebama novih izazova, novih potkultura, nove stvarnosti u kojoj živimo." No, tvoje zapažanje "ne čini se kako je službena Crkva odviše zainteresirana za takav iskorak. Radije se drži svojih tradicija iz davno zaboravljenih kultura nego da kršćansku poruku inkulturira u novom okruženju" , ne čini mi se posve točno, samo jednim dijelo da. Jer i u 'službenoj Crkvi' ima pojedinaca, teologa, biskupa, kardinala, koji su svijesni potrebe inkulturacije. I sam papa Ivan Pavao II. bio je također duboko svijestan toga. Pokazao je to cijelim svojim pontifikatom, ali i u službenim dokumentima. Tako se u svojemu apostolskom pismu Novo millennio ineunte iz 2000., pita "što učiniti pred izazovima našega doba?". On tvrdi da "postoji program koji oduvjek proizlazi iz evanđelja i žive predaje, a utemeljen je na Isusu Kristu". Međutim, u odnosu na promjenjene društvene-kulturne okolnosti i način života, potrebno je "da ga se prevede u pastoralne smjernice, prikladne prilikama svake zajednice." (br. 29.) Mislim da ovdje leži ključni problem!
Ne čini mi se, prema tome, da Crkva nije zainteresirana za inkulturaciju kršćanske poruke u novim okruženjima (naravno da će uvijek biti jedan dio onih koji nisu zainteresirani za takav iskorak, pa i među službenom Crkvom ), više mi se čini da još nije pronašla pravi način. Stoga se kao ključno pitanje ne nameće treba li nam inkulturacija, nego kako inkulturirati? Na koji način, koji model inkulturacije uzeti? Kako razumjeti cjelokupnu suvremenu situaciju i naći njoj odgovarajući model inkulturacije?
Ti si naveo dosta važnih pojedinosti, među kojima su mnoge odgovor na čitanje znakova vremena, ali one ostaju upravo pojedinosti, sve dok ne nađu svoje mjesto za jedan cjeloviti teološko-pastoralni model, kojega još uvijek nemamo.
05.06.2010. (17:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Responder
Slažem se s tobom. Nema dvojbe da su unutar hijerarhije mnogi svjesni potrebe inkulturacije, nominalno rekao bih i praktički svi. Teško da bi koji biskup danas potpisao Syllabus Errorum, ili pak oponirao znanstvenim nalazima ili negirao važnost kritičke egzegeze. No, ja sam htio ukazati na neka konkretna pitanja službeni stav Crkve o kojima je određen starim, iako ne biblijskim kulturama. Izdvojio sam ih jer su vrlo bliska onima s kojima se Ricci susretao. Kad se cijela ta stvarnost zajedno sagleda, mislim da se može reći da nema prevelike zainteresiranosti za inkulturaciju. Zainteresiranost postoji, ali kako rekoh, ne odviše.
Zanimljiva mi je tvoja opaska kako je potrebno cjelovito rješenje za pitanje inkulturacije. No, mislim da cjelovita rješenja već postoje ali se ne primjenjuju. Npr. nakon Koncila je Sveto Pismo trebalo postati "duša teologije" i pri njegovu tumačenju je trebalo koristiti sve suvremene metode koje su se ranije odbacivale. No, taj program se nije baš dosljedno provodio, pa je često skolastičko filozofiranje i dalje bila duša teologije, pogotovo kad se vidjelo da Pismo ne podržava neke tradicionalne stavove. Npr. 1976. je Papinska biblijska komisija spremala dokument "Mogu li žene biti svećenici?" i zaključila je da u Novom zavjetu nema argumenata protiv ređenja žena. No, taj se dokument nije objavio, već je nekoliko mjeseci kasnije Kongregacije za nauk vjere donijela svoju deklaraciju o tom pitanju u kojem se kaže "da je upravo Kristova volja, posvjedočana u Novom zavjetu" da žene ne budu svećenici. Dakle, dogmatsko tijelo je odlučilo tumačiti Pismo drugačije, tj. suprotno od stručnog biblijskog tijela. Dakle, evidentno da suvremeno tumačeno pismo nije postala duša teologije.
Zanimljiva mi je bila i nedavna izjava kardinala Schonborna kako je ponosan biti članom Crkve u kojoj postoji sloboda govora i mišljenja u vezi celibata. No, meni se ne čini da je baš tako, jer je upravo on sam nedugo ranije relativizirao jednu svoju "preslobodnu" izjavu po tom pitanju nakon što je Papa naglasio važnost celibata. Tu vidim još jedan relikt rimske kulture i njene autoritativnosti u religijskim pitanjima, bez da se odviše razmišlja o inkulturaciji. Pa Schonborn i mi ne možemo baš po tom pitanju biti ponosni.
05.06.2010. (19:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
didi
ja bih nadodala kako je po svemu sudeci svetost relativna. netko tko je pred 400g. proglašen heretikom, danas je vrli primjer, mozda kroz dogledno vrijeme i svetac...
06.06.2010. (16:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Responder
Da, ima takvih masa - Savonarola, Lagrange, teolozi iz Nouvelle Theologie, pa znanstvenici poput Galileija i Kopernika, itd. No, za razliku od te relativnosti, katolici koji druge proglašavaju hereticima su svevremenska konstanta.
06.06.2010. (23:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Responder
U neku ruku isto, premda njegove doktrine neće moći u cijelosti biti prihvaćene, kao što je slučaj kod ovih koje sam nabrojao, gdje je došlo do potpunog obrata.
08.06.2010. (16:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Between walls
Pozdrav! Otvoren novi blog o razmišljanju nad nekim problemima Crkve
08.06.2010. (18:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tu es Petrus
Temeljni je problem ovog teksta što opet nisu pomnije razjašnjeni ključni pojmovi, tako da se vrlo lako ulazi u manipuliranje i stvara podloga za zaključke koji nikako ne slijede iz premisa. Kao ni u prijašnjoj raspravi gdje se to tražilo, nije uopće definiran pojam inkulturacije – misli li se tu (samo) na ljudske običaje i (nereligiozne) prakse, ili pak (i na) sadržaj njihovih uvjerenja, vjerskih ili pak svjetonazorskih? Nije sporno da je Crkva oduvijek priznavala određene mjesne i regionalne kulturne oblike te ih povezivala s vjerskim životom (u što se možemo uvjeriti ako pogledamo samo domaću baštinu), međutim uvijek se prepoznavala jasna razlika između pologa vjere i Božjeg moralnog zakona s jedne, te njihovih izričaja (i prikladnosti istih) s druge strane. No, ovdje nije takav slučaj. Budimo otvoreni i jasni, tu se pod parolom inkulturacije želi promicati prilagođavanje Crkve uvjetima kulture na način da se pod parolom:
- napuštanja ‘intelektualiziranja vjere, dogmatiziranja i pretjerane spekulacije’ relativizira i(li) napusti nepromjenjivost i apsolutnu istinitost sadržaja proglašenih dogmi (od Boga objavljenih istina)
- napuštanja ‘rimskog juridizma, trijumfalizma i autoritarnog upravljanja religijom’ učiteljski autoritet relativizira na općoj, hijerarhijskoj razini i prebaci na individualnu
- ‘prevaziđanja aristotelovske fizike’ zaniječe i(li) relativizira objektivna istina Isusove stvarne prisutnosti u sakramentu Euharistije te se umjesto toga počne govoriti o ‘djelatnom znaku Isusove prisutnosti’
- napuštanja ‘barokne pompoznosti’ preferira banalizacija i protestantizacija liturgije
- napuštanja ‘patrijarhalnog pogleda na žene’ njima omogući pristupanje svetom Redu
- napuštanja ‘skolastičke interpretacije Biblije’ dopusti nijekanje povijesnosti povijesnih izvještaja i relativiziranje objektivne i univerzalne vrijednosti poruke sv. Pisma
- oduzimanja ‘prednosti patrističkom pristupu seksualnosti’ dopusti: sigurno umjetnu kontracepciju, in vitro oplodnju i homoseksualnost, ako ne i predbračne odnose i abortus
Ako netko misli da su zaključci pretjerani, moguće ih je dodatno potkrijepiti izjavama iznošenim u prijašnjim tekstovima i komentarima, kao i pogledati stavove autoriteta koji se uzimaju kao mjerodavni (poput Schillebeeckxa, Boffa i Kunga), ili uopće današnjeg progresivističkog svijeta koji ih egzaltira, te se uvjeriti kako je sve ocjene moguće izreći bez imalo skrupula. Sve je to, naravno, potpuno nespojivo s katoličkom vjerom, te mijenja njezinu bit kakva je utvrđena Božjom objavom, u svjetovni nauk koji s povijesnim kršćanstvom nema nikakve veze.
I na koncu, kad govorimo o plodovima i navodno zajamčenom uspjehu ovog pristupa za privlačenje ljudi u Crkvu, valja napraviti jedan reality check i vidjeti kako on doista uspijeva u praksi. Da je iskušan – svakako jest, i to na područjima gdje je prevladavao onaj pristup koji Ratzinger naziva koncilskim antiduhom – duhom koji odvaja koncil od dotadašnje povijesti, te ga uzima kao nultu točku. Rezultati su crkve na bubnju i prazna sjemeništa – opća dekadenca crkvenog života i posvemašnja sekularizacija. Kako svaka stvar poluči svoj učinak u skladu s vlastitom naravi, ni ovdje nije drukčije – sekularistički duh ne može proizvesti drugo od sekularističkog pseudokršćanstva, koje je po svojoj biti identično svijetu, a akcidentalni razlozi za crkvenost ionako su samo celofan, pa zašto ne pronaći svoje mjesto izvan te Crkve budući da je i unatoč svemu još uvijek malo prezahtjevna u odnosu na svijet? To su krajnje konzekvence koje proizlaze iz modernističkog / progresivističkog sklopa promišljanja, lako uvidljive iskrenim razmatranjem, te vrlo jasan dokaz o njegovom temeljnom zastranjenju i apsolutnoj nespojivosti s katoličkim naukom.
10.06.2010. (13:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Responder
Mislim da nema velike dileme što spada u sadržaj inkulturacije. Dovoljno je pogledati što je bilo na početku i pod utjecajem čega je došlo do kasnijeg razvoja. Svi primjeri rane inkulturacije koje sam naveo nisu postojali kod Isusa. On, niti židovstvo općenito, nisu poznavali dogmatizam, teološke spekulacije, intelektualiziranja, juridizam, trijumfalizam, aristotelovsku fiziku, itd. Svi ti elementi unešeni su u kršćanstvo iz raznih kultura. Da tih kultura nije bilo ni tih elemenata ne bi bilo. I kad su te kulture napuštene i prevladane, nema opravdanja da se kršćanstvo do vječnosti veže uz njih. No, kao što se za Riccijevo vrijeme smatralo da je latinska liturgija vječna, da skolastička teologija jedina razjašnjava Boga, da je europska kultura superiorna drugima, tako i danas neki smatraju da su vječni ovi obrasci koje sam ja problematizirao.
Ti, ako dobro razumijem, inkulturaciju ne želiš ukazujući na njezine zle posljedice. No, inkulturacija koja će donijeti zle posljedice nije inkulturacija. Ako u društvu postoje ambivalentne tendencije, jasno je da će kršćanstvo prihvatiti one koje su bolje, kršćanskije. Npr. nećemo inkulturirati sebičnost koja je sve prisutnija u našem društvu, ili egoizam, korupciju, i sl. Ako su ranije inkulturirani obrasci bolji, ako smo već prihvatili bolje alternative, tada nema potrebe za novom inkulturacijom. Ali, mi u današnjem društvu nemamo aristotelovsku fiziku kao alternativu modernoj. Mi nemamo stav po kojem su muškarci vrjedniji i dostojanstveniji od žena kao alternativu općeprihvaćenoj jednakosti. Mi nemamo latinski kao jedan od govornih jezika nego je latinski mrtav. U našoj kulturi se pompoznost i trijumfalizam više ne vezuje uz pravu religiju kao u starom Rimu, nego uz bahatost i nebrigu za one do kojih je Isusu bilo stalo. U našoj kulturi hermeneutika koja je bazirana na emocijama i skolastičkoj filozofiji nije alternativa hermeneutici baziranoj na znanstvenoj egzegezi, već je svatko upućen odbacuje. Itd. Ustrajanje na starim obrascima protivno je razumu, a kako kaže Toma, u ono što je protivno razumu u to se od ljudi ne može očekivati da vjeruju.
Inkulturacija je zato nužnost koja kršćanstvo predstavlja novoj kulturi. Svakako, ti možeš tvrditi da će to imati neke negativne konzekvence, kao što su i ebioniti iz tog razloga odbacivali helenizaciju. No, to kao prvo nije kršćanski jer su se kršćani koje mi danas nasljedujemo odlučili za široku inkulturaciju, a kao dugo dovodi do blokiranja kršćanstva jer ono ne može preživjeti u kulturi u koju nije inkulturirano.
No, religija je takva stvarnost da može pokrenuti i obrnuti postupak od inkulturacije. To bi bila klerikalizacija društva, u kojoj religija društvu nameće svoje obrasce i tako dobiva veliku masu sljedbenika. Kada bi nas npr. sutra napala neka zemlja pozivajući se na džihad, kod nas bi se narod identificirao s kršćanstvom i vidjeli bi enorman porast vjerske prakse. Isto bi se dogodilo da kod nas povjerenje glasača kao u nekim okolnim zemljama dobije populistička stranka koja za krizu okrivljuje manjine i strance, te poziva na vraćanje kršćanskoj tradiciji. Dakle, postoje relativno jednostavni načini za brzo povećanje pastve, ali povećanje pastve nije primarni cilj kršćanstva.
No, osim tih izvanrednih postoje i običniji psihološki razlozi koji oponiraju inkulturaciji. Tako npr. obraćenici (kao i sve osobe koje ulaze u novu socijalnu sredinu) redovito nastoje prikazati se dovoljno dobrim za tu novu sredinu, ali i otkupiti se za prijašnji način života, kroz strogo, fanatično izvršavanje vjerskih pravila, ili nekih drugih pravila ako se ne radi o religiji. Isto tako osobe koje su odgojene kao vjernici, ali koje pate od nekakvih strahova i nesigurnosti, kao npr. biskup Romero prije svog obraćenja s tradicionalizma, biti će sklone u religiji tražiti sigurnost i nepromjenjivost, tj. svoje utočište, kao i autoritet. I oni će također biti protivnici inkulturacije jer njome gube tu sigurnost i nepromjenjivost. No, kršćanstvo je pozvano da liječi takve frustracije, a ne da ih prikriva. Mi bismo mogli proizvesti milijune isfrustriranih ljudi koji bi formalno bili izvrsni katolici, ali to nije evangelizacija nego nešto suprotno.
Stoga mi se ponovno, kao u zadnjim komentarima Beu, čini da ovaj puta Ratzingera stavljaš u krivi kontekst. Poznata su njegova predavanja o budućnosti Crkve (možeš pročitati ovdje) u kojima on upravo suprotno od tvoga zaključka svijetlu budućnost vidi u manjoj, siromašnijoj, slabijoj i pojednostavljenoj Crkvi. Ono što ti nazivaš "sekularističko pseudokršćanstvo" on naziva Crkvom iz koje će se izliti velika sila.
Ujedno, kad govorimo o sekularizaciji treba vidjeti da li uvažavamo kritiku kritiku kardinala Congara kad kaže da se u Crkvi često jedinim grijehom smatrao grijeh tijela, a jedinom vrlinom poslušnost. Da li je sekularizacija napuštanje tog stava, ili kršćanstvo postoji i izvan tih stvarnosti?
11.06.2010. (11:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tu es Petrus
‘Dogmatizam, teološke spekulacije, intelektualiziranja, juridizam, trijumfalizam, aristotelovska fizika’ sve jesu, ili neizričito prisutne istine, ili prikladni načini tumačenja objavljene stvarnosti, pod pretpostavkom da ispravno razumijem nakane pojedinih općenitih pojmova koje iznosiš. Jer, kao što odlično primijećuješ: ,,No, inkulturacija koja će donijeti zle posljedice nije inkulturacija. Ako u društvu postoje ambivalentne tendencije, jasno je da će kršćanstvo prihvatiti one koje su bolje, kršćanskije... Ako su ranije inkulturirani obrasci bolji, ako smo već prihvatili bolje alternative, tada nema potrebe za novom inkulturacijom.’’ Dakle mogli bismo izvući konsenzus da nije svaka kultura podjednako dobra i vrijedna, i da postoje oblici koji su više prikladni izražaju katoličke vjere. Ako je tako, to znači da bi bilo krivo prihvaćati neke manje vrijedne oblike umjesto više vrijednih, samo zato jer su ovi potisnuti, i to najčešće sa strane nekršćanskih društvenih utjecaja. Stoga:
- aristotelovsko – tomistička fizika kao filozofski pristup tumačenju funkcioniranja stvorenog svijeta nije prevladana zbog utvrđivanja njezine pogrešnosti ili inferiornosti, već zapostavljena usred sveopće materijalizacije i napuštanja spekulacije u modernom društvu. To naravno nisu pozitivne kulturološke vrijednosti pa ih stoga ne bismo trebali prihvaćati. Tim više jer je crkveno Učiteljstvo neprestano potvrđivalo primat filozofskih tomističkih postavki, koje najviše odgovaraju duhu istine katoličke vjere, te ih se ne smije napuštati bez nemalnih opasnosti zastranjenja u teologiji, što smo nažalost u novije doba vrlo ozbiljno iskusili.
- Feminizam sa svojim posljedicama izvrtanja naravnog poretka stvari također pokazuje devijaciju od jasnih novozavjetnih načela, koja proizlaze iz naravne uloge pojedinih supružnika u braku i stvaranju života; prema tome ni to nije poželjna vrijednost, baš naprotiv.
- Latinski već u srednjem vijeku nije bio narodni već elitni jezik, a uostalom sami počeci kršćanstva kazuju da se u liturgiji nije koristio narodni (u onom smislu kako se to nastoji danas nametnuti) već posebni liturgijski jezik. Također, često se zaboravlja da je papa Ivan XXIII. kao pripravu za koncil sazvao Rimsku sinodu i izdao konstituciju Veterum sapientia gdje se utvrđuju tradicionalne norme, posebno latinski jezik. Određena inkulturacija moguća je za posebne kulture kao što je kineska, no ona treba biti izvedena po uvijek važećim načelima gdje liturgija mora odražavati uzvišenost otajstva i žrtveni karakter (po čemu je moguće da čak i sspx-ovci cijene druge drevne obrede). Naravno, nastojanja današnjih samozvanih reformatora s time nemaju veze.
- Pompoznost i trijumfalizam vežu se za bahatost i nebrigu u sekularnoj domeni. Uzvisivanje istine i konačne pobjede sastavni je dio kršćanskog pristupa, jasno vidljiv u novozavjetnoj poruci; zato nije pitanje treba li uvjereno iznositi istinu, već koji je sadržaj istine, a mi naravno ne možemo iz tolerancije uzmicati pred zabludom. Također, Chesterton definira kršćanstvo kao ,,nadljudski paradoks pomoću kojeg dvije suprotne strasti mogu plamtjeti jedna uz drugu'' i daje ilustraciju biskupa u purpuru i zlatu koji ispod odijela nosi pokornički pojas. Bog je uvijek brinuo za uzvišenost i dostojanstvo predmeta i prostora koji su njemu posvećeni, a toga je bio svjestan i sv. Franjo, jedino se danas nastoji krivi spiritualizam nametnuti kao ideal siromaštva i poniznosti, od čega je vrlo udaljen.
- Novozavjetna vjera nije doduše izražena u formulama i kanonskim obrascima, ali je shvaćena i kao fides qua i kao fides quae – Isus je iznosi u brojnim prispodobama i proročanstvima, potvrđuje usavršenje starog Zakona, sv. Pavao iscrpno iznosi nauk o opravdanju, zatim kasnije hijerarhijsko uređenje Crkve, utvrđuje moralna pravila, Ivan potvrđuje nauk protiv otpadnika, slično i drugi apostoli, i svaka dogma koju je Crkva proglasila može se bilo eksplicitno, bilo implicitno i uz Predaju izvesti iz Novoga zavjeta, odnosno sv. Pisma. To nije sporno i radi se o legitimnom razvoju nauka uvjetovatnog okolnostima u kojima se Crkva našla - prvenstveno krivovjerja, pa raskoli (bez kojih naravno dogme ni ne bi bile proglašene), a misaoni koncepti koji su usvojeni jesu upravo primjer pravilne inkulturacije. Sadržaj vjere govori o Božjoj naravi i njegovom djelovanju te prema tome nije podložan relativizaciji kao kulturološki produkt kako iz tog razloga, tako i zato jer eksplicira ono što je već objavljeno u Pismu i Predaji.
- Kad govorimo o ‘intelektualiziranju’ i ‘spekulaciji’, zanima je li vjerniku bez većeg teološkog obrazovanja dostupniji i razumljiviji Katekizam / Denzinger / skolastički priručnik, ili recimo jedan Rahner? Uopće bit čitave progresivističke literature čini jedan prepoznatljivo nejasan, dvoznač
14.06.2010. (12:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tu es Petrus
- Postoje također i suprotni psihološki razlozi, gdje se zauzima liberalni / progresivistički svjetonazor iz nedostatka odlučnosti da se vlastita volja uskladi s naukom Crkve, a kritiziranjem Crkve zbog ustrajnosti u nauku želi umiriti savjest koja ide putem grijeha, i objektivizirati nutarnji subjektivni nered. Mislim da tu leži razlog zašto bi mnogi danas ‘reformirali’ nauk o kontracepciji, umjetnoj oplodnji, predbračnoj čistoći, autoritetu Crkve, obvezu celibata i dr.
Sve u svemu smatram da, kada govorimo o inkulturaciji, treba obratiti pozornost na prikladnost pojedinih formi za izražavanje naravi stvari, te isto tako na temeljnu postavku da bi evanđelje po svojim načelima trebalo oblikovati ljudsku kulturu i civilizaciju, ne obrnuto. Upravo je tako nastalo ono što nazivamo ‘zapadnim kršćanstvom’ – preobražavanjem prethodne poganske kulture u kršćansku, i zato mislim da bi bilo pogrešno od današnjeg društva koje je sekularizirano i na drugi način polupogansko, preuzimati misaone obrasce i na temelju njih preoblikovati kršćanstvo koji bi trebalo biti ‘prihvatljivo’. A zapravo to ubrzo prestaje biti jer se ljudska logika uvijek izjalovi. Zato se potpuno slažem s Ratzingerom da ne bismo trebali težiti za masama - ne pastoralom koji nastoji udovoljavati čovjeku i pružati mu sporednu atrakciju, nego odvažnim promicanjem istinskog katoličkog nauka i kulture koju smo izgradili i imamo, samo što na nju nažalost nerijetko zaboravljamo. Na kraju krajeva, pravi kršćani su uvijek kvasac i odabrana manjina, jer su uska vrata za vječnost i malo onih koji ih nalaze, te puno pozvanih, a malo odabranih.
14.06.2010. (12:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Responder
Moderna fizika, kao ni aristotelovska, nije moralno određena. Svaka fizika kao znanost ide za time objektivno shvati stvarnost. No, shvaćanje stvarnosti pomoću supstancija i akcidensa danas je napušteno iz razloga što se pokazalo manjkavim, kao što je slučaj i npr. s aristotelovskom biologijom ili medicinom. Stoga imajući u vidu da aristotelovska fizika nije prisutna niti u Bibliji, već je riječ o klasičnoj inkulturaciji, nema razloga za identificiranje kršćanstva s njome. Prvi kršćani su uvijek išli za time da teološke pojmove objasne na način razumljiv ljudima, iako taj način nije bio izvoran. Ne vidim zašto postupati suprotno njima. Pogotovo kad pročitamo prikaz razvoja nauka o euharistiji koji prikazuje Schillebeeckx i njegove teze o Tijelu Kristovu koje održavaju tradicionalno prihvaćeni nauk.
Moju tezu da su žene jednako vrijedne i dostojanstvene kao muškarci ti nazivaš feminizmom. Čak kažeš da je taj stav suprotan naravnoj ulozi spolova. Suprotno tome govore sve ogromne zasluge žena od kada su im priznata građanska prava. Taj je stav i općeprihvaćen u našoj kulturi. Isus je pak ženama davao još veću ulogu nego im je njegova izvorna kultura davala. Opet ne vidim razloga da mi činimo suprotno.
Latinski kao liturgijski jezik ostao je kao relikt narodnog, kasnije naravno konzerviran kao što kaže tvoj link, a onda je nametan kulturama koje s latinskom tradicijom nemaju veze. To je bio odraz europske i rimske supremacije. Isus se koristio narodnim jezikom, a pisci NZ-a nisu smatrali bitnim zadržati niti taj jezik u Pismu, kao niti prvi kršćani u liturgiji. Korištenje narodnog jezika je stoga još jedan tipičan primjer nužne inkulturacije. Komunicirati s Bogom na nepoznatom jeziku bi za Isusa bio apsurd. Tvoj stav kako se od latinskog može odstupiti samo u posebnim slučajevima kao što je Kina mi je zato čudan. A to što je Novus Ordo uveo Pavao VI. a ne Ivan XXIII. za današnje stanje ništa ne znači, kao ni činjenica da je npr. Crkva do Pija XII. službeno odbacivala demokraciju.
Imajući u vidu kako je Isus svršio svoj zemaljski život i s kime se za života družio, nejasno mi je tvoje pozivanje na pompoznost i trijumfalizam u NZ-u. Dobro zaključuješ o sekularnoj domeni, ali zaboravljaš da se za religioznu pompoznost i trijumfalizam koriste isti materijali kao za sekularnu (dragocjene kovine, skupe tkanine i sl.), a koji nisu nužni za iskazivanje uzvišenosti. Kršćanstvo živi u zemaljskoj kulturi i odatle potreba za inkulturacijom. Nije za religiozno nebitno ono što se događa u sekularnom, niti je te sfere moguće odvojiti. Zato smo i zanemarili inkulturaciju jer smo ih odvojili. To odvajanje kod ove pompoznosti i trijumfalizma u svijetu izaziva sablazan, dok će u drugim sferama izazvati osudu ili nerazumijevanje i odbacivanje. Isto tako, povijesno neosnovano je što ti početak kršćanstva prebacuješ iz ranokršćanskih vremena (kad su se liturgije služile u običnim kućama) u vrijeme kasnijeg konstantinovskog kršćanstva kada je i inkulturiran rimski trijumfalizam i pompoznost.
Katolici su prije suvremene egzegeze Bibliju tumačili i koristili prvenstveno zato da bi dokazali kako su u njoj prisutna kasnije usvojena učenja. Egzegeza i proučavanje židovske kulture pokazale su kasnije da je Isus odbacivao način govora zakonodavke kazuistike kao židovski rabini. Govorio je bez formula i normi, te je koristio jednostavne usporedbe i kratke pripovijesti. Govorio je da je subota radi čovjeka a ne obrnuto. Razvoj kanonskog prava kasnije će donijeti do razrade detaljnih pravila ispravnog života. Time se vratilo stanje kakvo je bilo kod farizeja, koji su slijedili detaljno propisana pravila. Ja stoga ne bi brzao sa zaključkom koliko takav razvoj govori o Božjoj naravi. Isto tako, egzegeza nam danas jasno otkriva protiv koga je bio usmjeren Ivanov nauk spram otpadnika i što se događalo u zajednicama kojima Pavao šalje moralne kritike, pa stoga tim temama treba konkretno pristupati.
Kao što se nije koristio kazuistikom kao rabini, tako se nije koristio ni spekulacijama i intelektualiziranjem kao grčki filozofi i mistici. Nigdje se ne bavi pitanjima Trojstva, Božje naravi, vrstama grijeha, vrstama oprosta, limbu, položaju nekršćana i sl. Inkulturacija grčka kulture je kršćanstvo napunilo tim sadržajima. Inače, spekulacija i intelektualiziranje nije isto kao nedostupnost i nerazumljivost. Limb se može jednostavno objasniti, ali to ne znači da ima objektivnog temelja. Rahner tim spekulacijama nastoji dati objektivni temelj i baš zato je težak za čitanje, jer je to vrlo teška zadaća. No, ako ti je Rahner pretežak, preporučam čitanje Kunga ili teologa oslobođenja, oni su mnogo jednostavniji.
15.06.2010. (11:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Responder
Kad spominješ Rahnera, preporučam njegove Molitve života, iz koje ćeš vidjeti kako je pristajao uz nauk Crkve iako ga je smatrao u nekim stvarima neutemeljenim, te nije imao potrebu za umirenjem savjesti. No, prigovor poput tvoga zacijelo su uputili i Židovi Isus kad im je rekao da cijede komarca, a gutaju devu. Mijenjanje pravila ili naglaska uvijek može povući optužbu da se taj zahtjev postavlja iz slabosti. No, time se samo izbjegava suočavanje s razumskim temeljem kritike.
Kažeš na kraju da kršćanstvo treba prvenstveno mijenjati svijet a ne prilagođavati se njemu. Ta teza nije sporna, no postoje dvije vrste odnosa religije i svijeta. Prva je gdje religiozni ljudi sebe smatraju "svetim ostatkom" u svijetu koji je potpuno iskvaren i u kojem ništa ne vrijedi. Oni se od svijeta distanciraju, svijet je za njih irelevantan i oni su irelevantni za svijet. To je put sekti i o takvoj maloj Crkvi Ratzinger sigurno ne govori. To nije put koji su prvi kršćani izabrali. Oni su išli putem snažne inkulturacije, jer su znali da jedino tako mogu imati ikakav utjecaj na svijet i biti relevantni u svijetu. Zato Ratzinger u tim predavanjima i predlaže inkulturaciju na način da svećenici mogu postati kršćani koji imaju druge poslove. Predlaže pojednostavljivanje Crkve jer se trijumfalizam i pompoznost ionako ne mogu održati u maloj Crkvi bez bogatih mecena. Predlaže prestanak političkog povezivanja s desnima i lijevima, što se ranije prihvaćalo kao dobrodošla inkulturacija kojom se mase moglo formalno obraćati. U skladu s njegovim naglascima treba uvijek razmišljajući o ovim temama imati na umu da je trijumfalistička Ecclesia Militans bila mnogo jača u formi nego u sadržaju. Raspad te forme ne predstavlja veliko zlo ako se sadržaj poboljša.
15.06.2010. (11:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tu es Petrus
- Naznačio sam u prethodnom upisu potrebu razlikovanja između prirodoznanstvene i filozofske percepcije stvarnosti, između utvrđivanja zakonitosti prirodnih procesa i njihovog spekulativnog izlaganja radi prodiranja u dublje shvaćanje stvarnosti. Tako je koncept supstancije i akcidensa valjan i relevantan neovisno o manjem ili većem stupnju upućenosti u prirodne zakonitosti, jer je čovjeku i danas i prije 2 tisućljeća bilo očevidno da svaka stvar kao takva posjeduje trajnu i nepromjenjivu osnovu te promjenjivu formu. To je jedino moguće 'osporiti' odbacivanjem bilo kakvog razumskog uređenja i smislenosti ovoga svijeta, a opravdanje za napuštanjem terminologije pronalazimo kod onih svjetonazora koji, kao što Maritain kaže, padaju do zemlje i klanjaju se svaki puta čim čuju riječ 'svijet'. I budući da se ovdje svakako radi o višem dosegu ljudskog uma, pravljenje regresa u antispekulativni sekularistički mentalitet ne bi bilo od nikakve koristi.
- O Schillebeeckxovim konceptima trassignifikacije i transfinalizacije koji 'odražavaju tradicionalno prihvaćeni nauk' progovorio je papa Pavao VI. u enciklici Mysterium Fidei – da ih nije moguće koristiti izuzev kao dopune za temeljni pojam transsupstancijacije, i tu se više ne može izmišljati topla voda.
- Jednaka ontološka vrijednost i dostojanstvo među spolovima ne podrazumijeva i jednakost uloga u životnim, društvenim, vjerskim procesima, koje su po naravnom uređenju evidentno različite i komplementarne. Protivno tome zastupa feminizam koji nastoji te specifičnosti nivelirati i učiniti ženu drugim muškarcem (odatle vidimo još jedan utjecaj i povezanost s opačinom homoseksualizma, koji neki 'progresivni glasovi' s margine ovoga bloga podržavaju).
- Područje jezika u službenoj sferi nije su u povijesti Crkve držalo ekskluziviranim za latinski. On je imao izraženi primat, i treba ga zadržati zbog svoje povijesne važnosti i simbolike - kao simbol jedinstva, katoliciteta, nepromjenjivosti dogmi, i okupljenosti stada oko rimskog biskupa, Petrovog nasljednika (što se sve danas nastoji relativizirati unutar same Crkve, te je ta pojava analogna averziji prema latinskom), no Crkva je uvijek priznavala vrijednost i dostojanstvo drugih drevnih obreda i kultura. Zajedničke točke u tome su bila određena načela koja su odražavala nadnaravni karakter katoličanstva, i problem težnji suvremenih 'reformatora' nije u jeziku kao takvom, već u načinu njegove primjene. Npr. liturgija je uvijek zadržavala fiksni karakter jezika s obzirom na već spomenutu posebnu terminologiju, i nije smatrala uputnom 'vulgarizaciju', jer se time odražavalo njezino uzvišeno dostojanstvo. To vidimo u svim istočnim obredima, kao i u tradicionalnom latinskom, i nije dobro od ove prakse odstupati. Toga Crkva postaje sve više svjesna, pa se tako izdaju novi prijevodi zbog kojih silna modernistička negodovanja.
- 'Pompoznost' i 'trijumfalizam' u NZ-u jasno su primjetljivi u Isusovom samouvjerenom izlaganju evanđeoskog nauka, proglašavanja sebe za spasitelja svijeta, mimo kojega nitko ne može pronaći put do vječnosti, kasnije i odlučnim postupcima apostola koji se nisu libili opominjati za grijehe, kažnjavati i isključivati iz zajednice, proglašavati dogme na saboru, propisivati ispravnost moralnog života što pripada onom spektru kršćanstva koji se tiče čovjekovog odnosa prema Bogu. Tu također nalazimo i brigu prema uzvišenom bogoslužju koja se provlači kroz čitav Stari zavjet, a izražena je i u poklonu triju kraljeva, pomazivanju skupocjenom pomasti (nasuprot modernističkom Judinom mrmljanju), i da bismo izbjegli nesporazume treba razlikovati to od odnosa prema sebi i bližnjemu u konkretnom životu. Zato sam i spomenuo Chestertonovu ilustraciju koja nam može mnogo toga razjasniti i sačuvati nas od krivog spiritualizma.
20.06.2010. (13:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tu es Petrus
- A gdje bi se služila liturgija u ranokršćanskim vremenima nego u kućama, budući da druge mogućnosti nije ni bilo? Pa ipak, da bi se izbjeglo krivo arheologiziranje prije 'kostantinovskog otpada', Ratzinger u Duhu liturgije primjećuje da na ranokršćansko bogoslužje utjecaj vrši osim sinagogalnog i hramsko bogoslužje, te da tu imamo u primitivnijoj formi prisutan onaj isti duh i načela koja će utjecati na kasniji razvoj. Također, poznato nam je kako su izgledale katakombe i spomenici i to nema veze sa doketističkim, protestantskim pristupom koji se nastoji u novije vrijeme nametnuti.
- Što se tiče 'cijeđenja komarca' i optuživanja kršćanstva za praktično jednoipoltisućljetnu povijest farizejštine, sve to može imati smisao ako se prihvati relativistički koncept i isprazni kršćansko od ikakve sadržajne, doktrinarne vrijednosti, međutim to sigurno nije ono što nalazimo u evanđeljima. Problem farizeja nije bio u pridržavanju Zakona nego u nedostatku obzira prema čovjeku, jer kao što znamo, nijedna jota neće propasti i od grešnika se traži obraćenje, a ne ide za udovoljavanje njegovim prohtjevima – jer budući da postoji grijeh, postoji i posljedica grijeha koja je kazna, i postoji moralni zakon protiv kojeg je grijeh usmjeren. Odatle vidimo da Isus prihvaća Stari zavjet, ne dokida ga već usavršava – ponavlja njegove zapovijedi i postavlja još veći zahtjev savršenstva. Barem to je sigurno 'kazuistički govor' (onaj koji potvrđuje objektivnu vrijednost moralnih normi), a i prispodobe govore o istoj stvarnosti ali na drugi način. Ne možemo očekivati norme i formule u načinu govora koja za to nije predviđen, ali to ne znači da je preformulacija nemoguća, baš naprotiv. Svaka dogma Crkve ima svoj objektivni temelj u izvorima objave (donedavno sam mislio da je takvo što potrebno isticati samo u raspravi s ljudima koji se ne smatraju članovima Crkve, no tu postaje naočitije jasno zašto je sv. Pio X. modernizam nazvao spravištem svih zabluda), i to je na koncu jedino relevantno.
- Dodao bih i treći pristup odnosu Crkve i svijeta, a to je trajna zadaća da se teži taj svijet, koji jest zao i grešan kao što nam govori evanđelje, ne osuditi nego obratiti - pritom ne zanemarujući naravno ni vlastitu grešnost i nesavršenost, istovremeno s velikom sviješću o snazi istine i milosti koju Crkva posjeduje kao jedina prava kuća Božja. Pritom naravno treba pristupati s razumijevanjem za ljudsku slabost koja je razlog da čovjek ne zna što čini, uz razlikovanje osobe kao takve i njezinih stavova i postupaka, koji kao što se popularno apologetski kaže, nisu vrijedni poštovanje više nego izbor omiljene glazbe ili nogometne momčadi.
20.06.2010. (14:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bernardov riff
@didi, responder: teško da bi Crkva jednog dana rehabilitirala Luthera, jer bi bio presedan učiniti to za nekog tko je papu otvoreno nazivao antikristom. To Galileju i Koperniku sigurno na um nije palo.
Budućnost Crkve: može li ona uistinu biti neovisna od "lijevih" i "desnih" kad ne može biti neovisna od ekonomskog sustava kojeg ti lijevi i desni nadziru? Može li Crkva budućnosti živjeti isključivo od darova svojih vjernika? Tad bi se moglo govoriti o slobodi Crkve u punom smislu te riječi.
20.06.2010. (17:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Responder
@Socrates
Niti je čovjeku prije 2 tisućljeća bilo očito da stvar posjeduje različitu unutarnju bit i vanjsku formu (takvog razjašnjenja u Bibliji nema), niti je to očito čovjeku danas (jer danas sa spoznajama o molekulama, atomima i subatomskim česticama znamo da oni formiraju vanjsku formu, te da se ne radi o nedjeljivoj cjelini kako je shvaćao Aristotel). Drugi je pak problem što je takav govor suvremenom čovjeku, čak i kad bi bio razuman, nije blizak, pa ga je potrebno inkulturirati, na isti način kako smo vidjeli da su to činili evanđelisti u susretu s grčkom kulturom. To egzegetsko znanje nam danas jasno kaže kako inkulturacija nije "klanjanje svijetu", nego čini samu bit kršćanstva. Mi se od svijeta možemo distancirati i stvoriti svoj mali svijet vlastitog jezika i simbolike, no to je put sekte, a ne kršćanstva.
Schillebeeckx kroz povijest pokazuje kako je došlo do pomaka gledišta na euharistiju. Izvorno je u središtu bila zajednica, da bi sukob s protestantizmom uvjetovao pomak naglaska na individualno štovanje Tijela. Mi možemo ignorirati tu povijest i jednostavno se pozvati na Papu, no pitanje je koliko je to vjerodostojan stav. No, kad ga već zauzimamo, treba u njega dublje ući. Mysterium fidei ne govori protiv pojma transignifikacije u smislu kakvom ga koristi Sch., već u smislu čiste simbolike. U knjizi "Ja sam sretan teolog" Sch. opisuje kako je nakon što je enciklika izišla u ljeto '65 istu na predavanjima hvalio i da je Papa hvalio njegova predavanja o euharistiji.
Kad se crncima u SAD-u branio ulazak u crkve pozivalo se na istu argumentaciju koju ti koristiš za žene - da oni imaju vrijednost i dostojanstvo, ali nemaju istu ulogu u vjerskim procesima. Na iste argumente se pozivao Pio X. kad je ženama branio pjevanje u zboru. Povijest nas tu uči da se ne mogu neke neosporne fizičke razlike protezati na sfere života koje s tim razlikama nemaju veze. Time se u konačnici ne čini ništa drugo doli negiranje dostojanstva i vrijednosti. I to se ne da opravdati pozivanjem na homoseksualizam i činjenje žena muškarcima jer argumenti za uvažavanje dostojanstva žene nemaju s time veze.
Kako latinski može biti simbol nepromjenjivosti kad je on sam uveden kao promjena grčkog, a ovaj kao promjena hebrejskog i aramejskog? Dakle, taj fiksizam koji se danas traži u srži kršćanstva ne postoji. Kada bi postojao onda bi učenici širili Evanđelje na aramejskom i učili Grke tom jeziku. No, iako je sam njihov Gospodin koristio taj jezik, oni su smatrali bespotrebnim širiti ga u strana područja. Kad u 5. stoljeću nastaju liturgijske knjige, ono što je tamo bilo zapisano više nije bilo podložno promjenama pučkog jezika i tu je tajna izbjegavanja "vulgarizacije". A tek je od 1570. i Pija V. jedinstveni misal obvezan za cijelu latinsku Crkvu. Ali, Evanđelje je davno prije toga "vulganizirano" i posvjetovljeno.
Ja zaista ne vidim načina kako naći pompoznost i trijumfalizam u životu onoga tko je rođen u jaslicama a umro na križu. Niti svoj nauk nije izlagao nimalo pompozno, u nikakvom dvoru, niti odjeven grimizom, već je nastupao prema jednostavnim ljudima u njihovom okruženju, služeći se jednostavnim i razumljivim pričama i usporedbama. Ti pokušavaš naći pompoznost i trijumfalizam u njegovoj uvjerljivosti, no te dvije stvarnosti nisu povezane i Isus je najbolje pokazao kako se može biti uvjerljiv bez pompoznosti. Taj put smo pozvani slijediti.
U ranokršćanskim vremenima kršćani nisu pokazivali nikakav interes za pompoznost liturgijskih slavlja. Mogli su od darova bogatih obraćenika graditi pompozne crkve (makar i podzemne u krajevima gdje su bili progonjeni) i kupovati skupo misno ruho i posuđe, ali to im je bilo sekundarno. Doketizam pak s njihovim stavom ima veze koliko i homoseksualizam s dostojanstvom žene.
Farizeji su Isusu predbacivali nepoštivanje Zakona (nepoštivanje subote, obrednih pranja…) tvrdeći da se stavlja na mjesto Boga time što vraća izvorni naglasak Zakona. Govorili su mu zacijelo da prihvaća relativistički koncept i da ispražnjava židovstvo od sadržajne i doktrinarne vrijednosti. Isti prigovor se danas ponavlja u pogledu euharistije, liturgije i drugog kad se želi raspravljati o izvornom naglasku tih stvarnosti.
Mislim da taj treći pristup koji navodiš ne postoji kao zasebna pojava, već se ovisno o pristupu parametrima iz dva temeljna pristupa iskazuje ko jedan od njih. Svakako da će se članovi Crkve uvijek barem formalno priznavati kao nesavršeni i svijetu pristupati s namjerama koje im se čine pozitivnima, ali pritom će postupati na jedan od dva temeljna načina koja sam naveo.
29.06.2010. (11:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Responder
@Bernardov riff
Mislim da je moguća takva budućnost Crkve, i mislim da će ona stići onda kada i vlast uvidi da od Crkve više nema neke koristi za svoju legitimaciju. Tada će Crkva morati napustiti svoj trijumfalizam i pompoznost, ali će steći moralnu vjerodostojnost.
29.06.2010. (11:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...