Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (8)

Marketing

  • mimi

    nažalost moram vam reći da se praznina nikad ne popuni. bol će biti drugačija ili se čovijek već navikne na nju ali praznina ostaje . čežnja za voljenom osobom je sve veća kako vrijeme više odmiče. znam nije utješno ali je istinito. ja na svoju sreću nisam izgubila dijete ali jesam prerano izgubila majku i nije mi nepoznato o čemu govorite(prošlo je 20 godina a jedan dio još uvijek nedostaje)

    avatar

    28.01.2010. (17:46)    -   -   -   -  

  • to sam ja

    Ja sam izgubila mamu. Prošlo je 5 godina bez nje a i dalje boli.
    Mislim da to nikad neće proći. Kad god mi se dogodi nešto lijepo i kad bi trebala biti sretna
    sjetim se da nje nema... i sve ispočetka... tuga...samo tuga...

    avatar

    30.01.2010. (21:28)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Podijelit ću i s tobom.... ovu rečenicu koju je navodno napisao Freud:

    Premda znamo da će se nakon takvog gubitka akutna faza tugovanja završiti, znamo i da ćemo ostati neutješnima i da nikada nećemo naći zamjenu za tu osobu, bez obzira na to što ispunjava prazninu, je li ona posve ispunjena ili nije, ona zauvijek ostaje nešto drugo.

    Ustvari, tako i treba biti;

    TO JE JEDINI NAČIN DA SAČUVAMO LJUBAV OD KOJE NE ŽELIMO ODUSTATI.

    Sigurna sam da nakon "akutne faze" (tko zna koliko dugo i ona sama traje i kako joj prepoznati kraj?) ulazimo u taj tunel sivila... na tu ravnu crtu, gdje postajemo samo žive sjene samih sebe.

    avatar

    31.01.2010. (17:53)    -   -   -   -  

  • Natasa

    Odavno citam tvoju bol. Nisam je nasla slucajno..trazila sam odjek u vasioni moje boli..da se prizemljim, da ne odletim. U tebi sam nasla Onog koji zna kako se zaustavlja vreme i kako nastaje tisina. Apsolutna.
    Ima sada nekih trenutaka u kojima pocinjem da cujem muziku iz nekog sveta oko mene..ima nekih trenutaka .
    2. marta ce biti tri godine kako je umro moj brat Nebojsa.
    Moj mladji brat. NIje to prirodan poredak stvari, nije..
    Kada je mama umrla bili smo sami. On i ja.
    Dete nisam rodila. BIo je on tu, da ga cekam i da ga cuvam.
    Tata je otisao.
    Suzava se krug bliskih ljudi, Zivot je to..ja imam srecu jednu, imam brata!
    Nemam brata vise.
    Nisam ostarila ni jedan dan od tada, vreme stoji.
    NIje to sivilo, draga moja.
    To je samo eho one tisine..ledeni dodir te praznine..
    Htela sam da ti se javim, na obroncima te praznine ima onih koji znaju sta osecas..
    pozdrava puno iz Beograda
    Natasa

    avatar

    02.02.2010. (15:59)    -   -   -   -  

  • emocija

    Moj su život, kao uostalom i tolike druge živote, omeđile ljubavi (jer se bez ljubavi teško može prepostaviti življenje) ...svaka u određeno doba, sljedeći zakone prirode, vremena, odrastanja. Bila je tu mladenačka ljubav prema sestri i prijateljici u jednom liku, onda je naišla muška ljubav mog života, kćerinska prema roditeljima se nekako pretpostavljala, i sve su to bile ljubavi koje su me nosile ka onoj koja je odredila moje životno središte. Tu smo različiti; za nekoga je to životni partner, za nekoga roditelj, prijatelj, brat, sestra...dijete, a za nekoga su to oni sami sebi. Stala sam na putu traženja i odabiranja ljubavi trenutkom rođenja moje kćeri, za koju sam odlučila i srcem i umom da je moje središte i odredište. Život kao da je zatvorio svoj čarobni krug, tražeći, pronašla sam samu sebe. Zapravo mi više nitko i ništa nije trebalo. Punim jedrima krenula sam u sve izazove koji život znače. Logici tu nema mjesta, kao uostalom niti u jednom osjećaju.Njenim je odlaskom nastupilo totalno uništenje jer izgubivši tu bit, to središte, taj svoj odabir, tu vlastitu sliku, prestala sam i sama postojati. Najednom više nema razloga za dalje jer nema više ni traženja. A postojim: i dalje mislim, i dalje osjećam (iako možda tek po sjećanju ) i da, možda mi održavaju stabilnost baš vibracije iste boli koju ćutim kod sličnih. Svojim smo gubitkom tek integrirani u svijet ostalih, većinom negubitnika, i da bismo uopće kročili dalje, u mnoštvu nejednakih prihvaćamo ruku jednakih, kako bismo dokoračali do kraja.

    avatar

    02.02.2010. (17:41)    -   -   -   -  

  • marijana

    Draga moja Vesna , dugo me nije bilo tu , vratila sam se i nista se nije promijenilo , tvoja bol ne daje znakove jenjavanja , neka samo znas da sam uz tebe , voli te tvoja korculanka

    avatar

    11.02.2010. (20:13)    -   -   -   -  

  • milicza

    mila moja, ne znam kako se može reći da će bol prolaskom vremena biti manja ili drugačija.. pretpostavljala sam da nije tako, da je to besmisena lažna fraza. no snažno sam osjetila neki dan kod sandre, fizički sam osjetila tu bol i prazninu koju imaju ona i njen muž u sebi i oko sebe, kao da si zapeo u prostoro-vremenu, tako osakaćen, tako obilježen, bespomoćan. stoji, znam da stoji, vidjela sam i osjetila sam to, sasvim jasno. ne želim niti početi zamišljati kako je to.... moja djeca odu na vikend baki, živi i zdravi i znam da će se vratiti isto takvi, a u meni alarm, jer nisu uz mene. što kad nema nade, kad unaprijed znaš da ni alarma neće biti...jer nema više nikakve nade. ni u što. tu sam, grlim te i mislim na tebe.

    avatar

    11.02.2010. (20:20)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...