Komentari

hasu.blog.hr

Dodaj komentar (27)

Marketing


  • Razgovarajmo o krugu

    Na kraju godine možemo se pitati što je s tim danima koji su prošli. Da li nam ih je netko ukrao ili smo ih izgubili? Izgleda da nema velike razlike, jer u svakom slučaju vrijedi bilo pa prošlo. Ipak nije tako. Ako mislimo da su nam dani ukradeni za svoj gubitak osuđujemo nekog drugog, a ne sebe. Ako pak mislimo da smo ih izgubili, sebe smatramo odgovornima. I još nešto. Postoji mogućnost da ćemo ih naći. (Uostalom, naći pretpostavlja da je to što smo našli bilo izgubljeno.) Gubitkom mi smo samo otvorili mogućnost da uđemo u posjed onoga što zapravo još nismo ni imali. Ukradeno se teško nalazi. Kradljivci dođu tako da ih ne vidimo. Najčešće kad nismo budni ili kad nas nema tamo gdje bismo trebali biti. A ono što su nam uzeli odnose u nepoznato, upotrijebe, potroše ili unište.
    Jednom je Martin Heidegger posjetio utemeljitelja logoterapije Viktora Frankla. Na poleđini svoje slike mu je napisao:

    Das Vergangene geht;
    Das Gewesene kommt.

    U svojoj knjizi Nečujni vapaj za smislom prevo je to na engleski:

    What has passed has gone;
    What is past, will come.

    U našem prijevodu:

    Što je prošlo otišlo je
    Što je prošlost, doći će.

    Čestitam svima kojima godina 2009 nije prošla, već im je prošlost, jer oni će u novima koje dolaze naći ono što su u ovoj izgubili.

    Za mene je prošlost sve ovo što smo na ovim stranicama zajedno o događanju kruga dijelili. Velika hvala svakom čije ime je za prošlost upisana u komentarima!

    Posebno sam zahvalan Poesisu i Davoru za duboku prošlost koja se dogodila u razgovorima i dopisivanjima izvan ovih stranica.

    Draga Lucija čestitam ti na blogu koji sam uspio ponovo naći.

    Svima sretna nova godina!

    avatar

    30.12.2009. (20:03)    -   -   -   -  

  • davor

    Vrijedi još podsjetiti da se u Šarinićevom prijevodu Bitka i vremena Gewesenheit prevodi kao bilost. Taj neobični prijevod ukazuje da ono što je uistinu bilo, nije prošlo. Ono što je prošlo ''kao da nikada nije bilo'' doista nije ni bilo.

    Hvala ti na čestitci i na ovoj interpretaciji. Doista, čini se da je ta razlika između prvog i drugog trokuta jednako važna koliko i sličnost među njima. Tek u drugom slučaju pismo dolazi na svoje mjesto, tek u tom slučaju je njegova svrha ispunjena, tek je tada subjekt/pismo zapravo ideja Dobra. Otud je moguće razumjeti da prvi trokut nije bio postojana situacija, i da je Ministar nužno pao u poziciju koja je omogućila da Dupin/kraljica steknu moć koja im pripada.

    avatar

    31.12.2009. (18:41)    -   -   -   -  

  • viviana

    Komentirala sam tekst još 31. ali nisam i objavila komentar. Mislila sam možda bih trebala ipak još jednom pročitati tekst, možda nisam dobro shvatila... pa sam ostavila to čitanje za kasnije... itd... Međutim, ja bih ovdje sad, a da nisam ponovno pročitala tvoj tekst, Milje, stavila taj stari komentar a onda kroz eventualno tvoje komentiranje vidjeti da li sam i gdje pogriješila...

    Ipak je bolje reći: ukradeno je! Ali ja bih se nastavila na posljednju rečenicu: "Središte njenog djelovanja je pismo kojeg nema i spremna je platiti bilo koju svotu onome koji će ga vratiti na pravo mjesto." Čini mi se da ta ideja, da mora vratiti ukradeno pismo ili bar nastojanje za tim, jeste ideja Dobra u središtu koje je prazno utoliko što stvar - pismo ne sudjeluje u ideji koju bi duša spoznala onako kao što bi to mogla da je kraljica bila u prilici pročitati namijenjeno joj pismo pa je tako izostao i onaj djelatni odnos prema stvari ( koji je svojim uvidom određuje i uzvratno njome biva određen ) odn. nije uspostavljena potrebna harmonija. A kao što si već rekao, duša je nešto različito od stvari, ona je živa i kada harmonije nema i živeći traži je u sebi i sa svime što jest i djelatna je samo ukoliko spoznaje - pa se utoliko i djelatnost duše ovdje uspostavlja sa spoznajom da je za nju uskraćena ( krađom pisma ) a ideja Dobra bila bi ona koja je djelatna da bi se uspostavila harmonija u duši.

    Zato smatram, da ideja Dobra nije samo u tom slučaju kada je pismo došlo na svoje mjesto odn. da je tek tada subjekt/ pismo ideja Dobra, jer je pravo mjesto koje odgovara ideji Dobra postojalo i prije nego što je pismo vraćeno ( samo što je bilo prazno ) a vraćanjem pisma ta ideja je samo realizirana, ispunjena, ostvarena, a harmonija u nekom svom novom stupnju uspostavljena

    avatar

    08.01.2010. (11:52)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Viviana, tvoje razumijevanje ove priče slaže se s mojim. Ono što vidimo zajedno, svaki na svoj način, moglo bi se u osnovi svesti na ovo:
    1. Vratiti pismo, što znači pročitati ga (jer ga je izgubila,jer joj je ukradeno prije nego ga je počela čitati) razumjeti ga, vladati situacijom - jest djelovanje po mjeri ideje Dobra.
    2. Ideja Dobra je subjekt koji je stalno prisutan. On se ne miće iz središta, pa ni onda kada subjekti na periferiji gube odnos s njom. Središte je prazno, ali samo za njih. Ono dalje vlada. Ništa ne gubi zbog toga što na periferiji vlada kaos.
    Tezu da je pismo ukradeno nisi obrazložila pa pretpostavljam da misliš kako ona proizlazi iz gore rečenog.
    Neću komentirati tvoju tezu već ću dati jedno objašnjenje vezao za naslov „Ukradeno ili izgubljeno“. Postavljajući to pitanje imao sam u vidu da su moguća oba odgovora. O tome kako će kraljica doživjeti nestanak pisma, da li će ga smatrati ukradenim ili izgubljenim ovisi da li će ga moći vratiti. Ako zauzme stav da joj je pismo ukradeno, svu će svoju energiju potrošiti u svom usmjeravanju prema krivcu. Samo ako izađe iz situacije okrivljavanja nekoga (bilo drugog, bilo sebe) bit će u poziciji vratiti ono što je nestalo. Samo izgubljeno može biti vraćeno (kako stoji u mom komentaru). Pritom moramo imati u vidu da povratak ovdje ne predstavlja puko vraćanje onog što je bilo na početku. Na početku kraljica i ne zna što je u pismu, ne zna što je za nju dobro a što nije. Ona to saznaje tek sada kada može pismo s razumijevanjem pročitati. Drugim riječima pravi početak za kraljicu događa se tek na kraju, naravno ukoliko joj pismo nije bilo ukradeno, već ukoliko ga je izgubila.

    avatar

    09.01.2010. (07:23)    -   -   -   -  

  • viviana

    Da, ideja Dobra je subjekt stalno prisutan. Što se tiče teze da je pismo ukradeno, to sam napisala naknadno nakon što sam završila komentiranje i na kratko se opet vratila na tvoj tekst čitajući: "Ukradeno joj je, i to pred očima. Zato je bolje reći: izgubila ga je." I kada sam zaključila da je ipak bolje reći: ukradeno je! Pa sam to i napisala stavljajući taj zaključak na početak mog komentara. Sad razmišljam... pismo je ukradeno a sadržaj izgubljen. O odnosima ukradeno izgubljeno ako bih se trebala izjasniti, možda bih se izjasnila na ovaj način.

    Ne smatram, međutim, da ako kraljica zauzme stav da joj je pismo ukradeno da će svu svoju energiju potrošiti u svom usmjeravanju prema krivcu, nego prema tome da pismo bude vraćeno, dakle prema samoj stvari. Ponovno sam pročitala priču o pismu i nemam dojam da je ona u situaciji okrivljavanja bilo drugoga bilo sebe, tako da ako takvu situaciju određuje stav da je ukradeno, onda to nije njen stav.

    U tom slučaju, ono je za nju izgubljeno. A svu svoju energiju usmjerit će prema vraćanju pisma, budući i ne pomišlja da se zadovolji zamjenskim, jer je "život u takvoj zabludi u krajnosti ugrožen.“

    Zašto?

    Ti daješ odgovor u sljedećim retcima: „Pismo je slika svijeta, i svih odnosa koji su u njemu mogući a posebno onog u kojem je svijet zaista svijet, kad on uistinu vlada, a ne on ili netko u njemu nad nekim. Svijet vlada nama ukoliko ga ne razumijemo, a kroz razumijevanje ulazimo s njim u odnos međusobnog slobodnog uvjetovanja.”

    Ono što mene sad zapravo zanima jeste stav jedan ili drugi - ukradeno ili izgubljeno - i ono što oni podrazumijevaju. Ukradeno kao stav podrazumijeva i okrivljavanje nekoga ( bilo drugoga, bilo sebe ) dok izgubljeno - ne? Pa očigledno da stav da je ukradeno ne daje dobru konstelaciju odnosa, za kraljicu, u odnosu na ideju Dobra? Odn. da taj stav ne korespondira s idejom Dobra?

    avatar

    09.01.2010. (17:31)    -   -   -   -  

  • viviana

    Edit: Ispustila sam jedan pasus nakon što sam te citirala da je "Pismo slika svijeta... itd..." a taj je da je zato razumljivo da povratak pisma nije tek puko vraćanje na početak, jer na početku kraljica i nije znala što je u njemu, pa se za nju pravi početak, kao što si rekao, događa tek s povratkom pisma, bez obzira da li je ono za nju dobro ili ne, a što će saznati tek kada ga bude mogla pročitati s razumijevanjem.

    p.s. Mislim da sad razumijem zašto bi naglasak na ukradeno kao usmjeravanje prema krivcu bilo pogrešno usmjeravanje. U biti ono što je jedino bitno jeste to da je ono izgubljeno a kako i na koji način, nevažno je - u biti. Bitno je da ga se uspije vratiti.

    .

    avatar

    09.01.2010. (18:11)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Ono ukradeno nužno ne podrazumijeva trošenje energije prema krivcu. Zaista, kad nam je nešto ukradeno moguće je da tada uopće ne razmišljamo o krivcu već samo o tome da ukradeno vratimo. Ukradeno uključuje to, ali prije toga podrazumijeva okrivljavanje nekoga, sebe zbog nebudnosti, drugoga zbog agresivnosti.

    Za gubljenje ne možemo optuživati drugoga već eventualno sebe. Optužujemo se zbog nebudnosti, nepažnje, nedovoljnog čuvanja. No, Poova priča ne govori o bilo kakvom gubljenju, i o gubljenju bilo čega. Ona govori o gubljenju gdje je svako okrivljavanje ne samo nepotrebno već štetno. To je gubljenje onog velikog i Dobrog kao nužnom uvjetu da bi se veliko i Dobro moglo zadobiti. Da kraljici pismo nije nestalo, da ga nije izgubila, nikad ne bi do njega uistinu došla. U početku ona njega zapravo i nema. Tek ga gubitkom treba zadobiti.

    No gubljenje pisma nije dovoljno da bi se ono i našlo. Za to je još potreban poseban stav onoga tko traži. To nikako ne smije biti stav optuživanja i okrivljavanja.
    Kraljica u Poovoj priči nikog ne okrivljuje, ni sebe, ni nekog drugog. To je još jedan prilog tezi da ministrov postupak ne doživljava kao krađu. Drugi je prilog taj da se sve događa otvoreno, svima pred očima.

    Preko ovih blagdana intenzivno sam redio na tekstu u kojem sam ovu problematiku doveo do veće preglednosti od ove koja je ponuđena u ovom postu. Mislim da ovaj tekst može doprinijeti boljem razumijevanju u ovoj diskusiji. Poslat ću ti ga mailom.

    avatar

    10.01.2010. (16:13)    -   -   -   -  

  • viviana

    Razumijem. :) I jako me zanima tekst koji si mi poslao. Pa hvala na njemu!

    avatar

    10.01.2010. (18:37)    -   -   -   -  

  • viviana

    Hvala na posredovanju tekstom, Milje. Jer je on doista posredovao mom mnogo boljem razumijevanju ove problematike, već i samim tim što sam shvatila značaj i ulogu samog posredovanja ( a taj značaj i uloga su ključni - "Odnos između periferije i središta odnos je odvojenog, što je samo posredovanjem spojivo" ) a što si ti akcentirao i obrazložio u svom proširenom tekstu tako, da mi je to dalo i ključ za bolje razumijevanje priče o pismu.

    Mnogo je upečatljivih dijelova u tvom tekstu ( bilježila sam ih, podvlačila... ) ali nisam sigurna da li ih trebam ovdje posebno izdvajati pa za sad to i neću nego bih samo pitala za nešto što nisam sigurna da sam dobro povezala:

    "Bog Hermes, čije je božanstvo u nazivu te discipline ( hermeneutike ) sumišljeno, kao posrednik unutar u sebi razgraničenog svijeta ne vlada samo jednim njegovim dijelom, već cjelinom i svim odnosima unutar nje."

    Logos ( prema Heideggeru, a to mi se posebno svidjelo, kao da čitam pjesmu ) znači - stalnu u sebi vladajuću izvornu sabirajuću sabranost - izvorno ujedinjavajuće jedinstvo onoga što stremi da se raziđe.

    Logos = biti?

    "Logos je medij u kojem kazivanje postaje pravo kazivanje, a slušanje pravo slušanje."

    Logos je posrednik?

    Inače, ne razumijem dobro Lacana, za razliku od Zerzana, čije sam tekstove dostupne na netu čitala i prije a pamtim osobito jednu rečenicu koju sam pronašla i u tvom tekstu: Riječ uvijek stoji između ljudi koji se žele međusobno povezati, olakšavajući smanjivanje onoga što se ne mora reći da bi bilo izrečeno.

    :) Pa bih možda i ja ovdje svoj komentar mogla nazvati smanjivanjem... onoga što ipak znam bolje tankoćutno šutjeti.

    avatar

    15.01.2010. (20:21)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Viviana, pokušat ću odgovoriti na tvoja pitanja.

    Hermeneutika se najčešće shvaća kao metoda duhovnih (društvenih, humanističkih) znanosti. Duhovne znanosti tumače svoj predmet, a prirodne svoj predmet objašnjavaju (traže uzročnu povezanost). Obje zajedno zahvaćaju cjelinu svega što jest. Gadamer smatra da se hermeneutika ne bavi samo jednim dijelom te cjeline (duhovno, društveno, humanističko) već i tom cjelinom samom. Ona omogućuje razumijevanje toga što to prirodna znanost (a, i ono čime se on bavi) uopće jest.

    Bitak (biti) se može misliti i kao logos. Sve što jest, pa i jest samo, jest na način logosa (stalno u sebi vladajuće izvorno sabirajuće sabranosti).

    Logos nije medij u smislu nekog postavljenog trećeg između dvaju razdvojenih entiteta. Tamo gdje se pojavljuje jaz između razdvojenog, logos ne može doći (jaz se i pojavljuje zbog odsutnosti logosa). Logos je horizont u kojem se razdvojeno pokazuje u svom zajedništvu. Razdvojeno u logosu više nije razdvojeno, već zajedništvo različitog. Logos tu nije između, već ispod i iznad.

    avatar

    16.01.2010. (15:52)    -   -   -   -  

  • viviana

    "Logos je horizont u kojem se razdvojeno pokazuje u svom zajedništvu." Znaš, Milje, zaključila sam da sve bolje razumijem kada to sebi mogu vizualizirati ili kada mi je vizualizacijom kao ovdje s "horizontom" omogućeno bolje razumijevanje, ili kao što je to opisano kod Platona, špiljom... i sl...

    Tako da mi je sad jasno ono što me zbunjivalo.

    Za sad. :)

    avatar

    17.01.2010. (19:44)    -   -   -   -  

  • Fluktuacija

    Nevezano uz temu; mislim da je krug samo ideja nedostižnog, iluzija. Postoji li on? Zar nije samo mnogokut moguć? (...ne želim zvučati kao nihilist...)

    Krug je savršen [i zato ne može postojati; poput Boga (koji je najbolji moguć, ali ne i idealan)...]

    avatar

    05.02.2010. (20:08)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Krug može biti i ideja nedostižnog. To je jedan od mogućih aspekata njegovog događanja. U Otkrivenom licu kruga taj se aspekt pokazuje u prvom (od ukupno četiri) sloja događanja). To je aspekt u kojem događanje kruga kao odnošenje suprotstavljenih ali jedan drugom pripadajućih momenata još nije počelo. ( Ono počinje tek u drugom sloju.)
    Stanje svijesti o krugu koje ne može iz prvog sloja u drugi, stanje je nesretne svijesti. Mogli bismo je usporediti za sviješću koja ne omogućuje osobni odnos sa pravim, živim savršenim, jakim, jedinim Bogom. Bog koji nije savršen, idealan, svet nije nikakav Bog već idol, zamjena za njega, što nam je netko podmetnuo ili smo u svojoj nemoći sami sebi stvorili.
    Fluktuacija, ovo što pitaš, kako vidiš, nije baš nevezano uz temu.

    avatar

    06.02.2010. (10:45)    -   -   -   -  

  • Rokul

    Pozdrav i sve najbolje povodom dana broja PI !

    Hoće li skoro novi post? Nadao sam se nečem prigodnom povodom dana broja pi!

    3.14159265358979323846 ne znam dalje ... :-)

    avatar

    14.03.2010. (04:28)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Rokule, hvala na čestitkama. I tebi čestitam ovaj dan i svima kojima ovaj broj nešto znači.
    U to ime ne dižem čašu, jer nije primjereno, već kao i ti pokazujem njegove znamenke. Evo, ja ću malo dalje od tebe, sve tamo do 72.

    3,141592653589793238462643383279502884197169399375105820974944592307816 40

    Njih razumijem, ili mi se barem tako čini, a o ostalima što slijede ne znam ništa. Ali, m ne bih o tome pisao na blogu. Neka je dovoljno ovo što ti napisa u 14. komentaru, a ja ti odgovorih u 15. Došli smo tako do pete decimale, a to je, kažu, dovoljno da bi se mogla konstruirati elipsa aviona.

    avatar

    14.03.2010. (11:30)    -   -   -   -  

  • davor

    Hej, jesi li čitao članak u Večernjem? Naime, taj u Večernjem je bezvezan, ali je izvorni članak na kojeg daje link silno zanimljiv. Tip je radio računalnu analizu duljine Platonovih tekstova, i našao niz zanimljivih omjera (čini se da su dijalozi redom podijeljeni u dvanaestine, i da se na tako određenim mjestima u raznim dijalozima ponavljaju stanovite teme). Ali, tebi bi svakako trebalo biti jako zanimljivo ovo mjesto:

    There is a literature, carefully reviewed by Balashov and briefly by
    Herz-Fischler, on the question of whether the Divided Line in the Republic
    was meant to be divided at the Golden Mean. (Što je i tvoja teza u OLK.)
    Although the Golden Mean is not explicitly mentioned in the simile nor anywhere
    else in Plato the question is whether the passage in the Republic is an
    allusion to a theme which was at times prominent in later Pythagorean
    and numerological lore. The Golden Mean occurs in the ‘pentagram’,
    allegedly an esoteric symbol of the Pythagoreans constructed by extending
    the sides of a pentagon to form a five-pointed star. Euclid’s
    Elements contains a number of theorems involving the pentagon and
    the Golden Mean and, as discussed in Herz Fischler’s monograph A
    Mathematical History of the Golden Number, these theorems are generally
    held to have been developed before or during Plato’s lifetime.
    Stichometric measurements bring a new datum to this debate over
    the Divided Line. The numerical value of the Golden Mean is, to three
    places, 0.618, and thus a unit length divided at the Golden Mean will
    be divided at 61.8 percent. Surprisingly, the Republic’s discussion of
    the Divided Line begins at 61.7 percent of the way through the text.

    By itself, this could be a coincidence, but the other dialogues typically
    contain allusions to the Golden Mean near 61.8p.

    Euclid’s definition of the Golden Mean is phrased in terms of its
    technical name:
    A straight line is said to have been cut in ‘extreme and mean ratio’
    (akron kai meson logon) when as the whole line is to the greater section,
    so is the greater to the less.
    Thus the Golden mean is defined by relations between a line and its
    own parts: in various ways they are greater than, less than, and equal
    to each other. A passage in the Parmenides at the location of the Golden
    Mean recalls Euclid’s language:
    Parmenides (61.7-61.8p): The One is equal and greater and less than
    itself ... And if greater and less and equal, it would be of equal
    measures and more and less than itself ... and in number less
    and more ...
    The similarity of the content of this passage to Euclid’s definition, together
    with its location, suggests that this is also an allusion to the
    Golden Mean. References to the mean or middle occur in other dialogues
    near 61.8p.
    This evidence corroborates the literature which associated the Republic’s
    Divided Line with the Golden Mean, and connects the stichometric
    structure of the dialogues in yet another way to Pythagorean
    themes. Moreover, since the value of the Golden Mean is known precisely,
    this evidence provides an important check on the accuracy of the
    computer’s calculations. The discrepancy between the relative location
    of a passage in the modern text as calculated by the computer and its
    location within Plato’s autograph can be measured. This discrepancy
    is generally less than half a percent.

    Dakle, neosporno je da se Platonova crta razrezuje po zlatoreznom omjeru. :)

    avatar

    02.07.2010. (12:07)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Ovo o prisutnosti zlatnog reza u kompoziciji Platonovih djela nije nova stvar. O tome je pisao Wyller. Puno sam slušao o tom Wylleru jer je Cipra tamo kasnih sedamdesetih oduševljavao njime svoje studente. Ali nisam čitao i nisam znao detalje. Zato me jako iznenadilo ono o tekstu Parmenida 151b7 i početku govora o crti u Politeji. Oba teksta navode cjelinu koja se reže na veći i manji dio i oba padaju tamo gdje se cjelina „Parmenida“ i „Politeje“ režu po zlatnom rezu (na 61,8 od 100)!!!

    Keneddy spominje Balashova koji dokazuje kako se Platonova crta mora rezati po zlatnom rezu. Moja teza je slična, no ipak razlika se ne bi smjela previdjeti, jer je bitna. U tekstu OLK-a koji citiraš na Forumu, govorim (ili barem to pokušavam, ali ne tako da bi čitaocu odmah bilo razumljivo) kako Platon ne želi da crtu režemo po nekom određenom omjeru, već da je režemo po bilo kojem, ali da pritom budemo osjetljivi kako bismo mogli prepoznati jedan omjer koji je posve različit od drugih. Uvijek postavljamo neki odnos između osjetilnog i misaonog, ideje i predmeta, ali nije svaka postava, postava onog odnosa omogućuje sklad osjetilnog i misaonog. Na početku postavljamo nesrazmjerni odnos, pa umjesto do predmeta dopiremo do nečega što predmetu samo liči (a uvjereni smo da je to predmet sam). Situacija je to sužnjeva prikovanih u pećini. Oni komuniciraju sa sjenama predmeta uvjereni da su to predmeti sami. Duša koja u svom pristupu svijetu reže crtu na bilo koja dva nejednaka dijela smještava sebe u pećinu.

    Kada duša postane osjetljiva za istinu, crtu reže zlatnorezno. Ovako osjetljiva ona doživljava u sebi obrat praćen bljeskom i pomračenjem očiju, bolom i snažnim nagnućem za povratkom u tek napušteno izvorno stanje (što je dugotrajnom navikom ugodnim postalo). Događa se to u iznenadnom trenutku (eksaithnes). Put do gledanja predmeta je još dalek i postoji opasnost da se s njega skrene, ali on je sada moguć.

    Platonova ontologija poznaje dva principa: Jedno (ideja Dobrog) i neodređeno Dvojstovo. Oni su prepoznatljivi na crti. Crta kao cjelina predstavlja Jedno. Da bi se Jedno očitovalo, odnosno da bi izašlo iz svoje skrivenosti u događanje kojim je duša u ovom svijetu zatečena, mora se podijeliti na dva nejednaka dijela. U toj podjeli upravo je na dijelu ovaj drugi princip. Po njemu nastaje ono veće i manje. (Jedan od naziva za Platonov drugi princip je veliko i malo (mega kai smikron)). No, tom podjelom još nije uspostavljen odnos osjetilnog i misaonog koji bi se mogao razriješiti u novom jedinstvu, već najprije onaj koji to onemogućuje. Zar nije taj odnos nastao po načelu neodređenog Dvojstva? Autentični odnos osjetilnog i misaonog, takav da se može razriješiti u novom jedinstvu, biti će uspostavljen onim rezom na veliko i manje koji to omogućuje – zlatnim rezom. Duša se za njega mora izboriti protiv neodređenog Dvojstva koje u njoj također vlada. Neodređeno dvojstvo kao princip hoće da se Jedno više ne uspostavi, da duša ostane u pećini neznanja.
    (nastavlja se)

    avatar

    05.07.2010. (12:43)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    U podjeli crte Sokrat traži da se odnos uspostavljen između većeg i manjeg uspostavi i unutar većeg i unutar manjeg. Ukoliko je odnos udaren po vladavini neodređenog Dvojstva na cjelini crte, bit će kao takav udaren i unutar njenih dijelova. Neodređeno dvojstvo vlada podjelom cjeline i podjelom unutar njezinih dijelova. Zbog toga nećemo unutar osjetilnog dijela imati odnos slike predmeta i predmeta, a unutar mislivog dijela odnos ideje predmeta i ideje Dobrog već ćemo imati odnos slike 'predmeta' i 'predmeta', odnosno ideje 'predmeta' i ideje 'Dobra'. Na takvoj crti predmet ne odgovara samom sebi, niti svojoj slici, niti svojoj ideji. Crtom ne vlada Jedno (ideja Dobrog) već neodređeno Dvojstvo ('Dobro').

    Takva crta ima četiri dijela. A crta koja je udarena po vladavini Jednog ima pet dijelova. Naime ukoliko Jedno (Dobro) uistinu vlada, onda njegovo mjesto nije samo u gornjem segmentu misaonog, već se ona zajedno sa idejom predmeta spušta u donji segment osjetilnog. Rezom po vladavini Jednog (zlatnim rezom) to je i omogućeno jer se njime crta dijeli tako da donji segment osjetilnog po duljini odgovara duljini čitavog misaonog segmenta. Ovu podjelu možemo nazvati podjelom po pravoj mjeri. Tek se po njoj ideja Dobra uistinu uspostavlja i kao takva spušta iz mislivog u osjetilno. Promašajem te podjele ideja Dobra je zamijenjena idejom 'Dobra', idolom koji na nju samo liči. Tek po pravoj mjeri je predmet na crti postavljen, uistinu predmet, njegova ideja, zaista njegova ideja, a slika predmeta, zaista slika predmeta. Svaka druga podjela, pa makar na njoj bilo naznačeno mjesto za ideju Dobra ne omogućuje prikaz te ideje, već samo idola koji je hoće zamijeniti.

    Zaključimo. Crtu treba dijeliti upravo onako kako je Platon (Sokrat) rekao: na dva nejednaka dijela. Pritom se ne smije reći na koja dva nejednaka dijela jer u toj podjeli sudjeluju dva načela: Jedno i neodređeno Dvojstvo. Oba moraju biti otvorena, nijedno se ne smije preferirati. Dobro (Jedno) mora nadvladati, ali to se tek mora dogoditi, to tek treba biti izvedeno. Da je Platon (Sokrat) rekao da crtu treba rezati po zlatnom rezu isključio bi stvarnost neodređenog Dvojstva. Pobijedio bi ga prije no što se s njim suočio, tretirao bi ga kao ono čega nema. To načelu neodređenog Dvojstva ide u prilog. Ono pobjeđuje time što protivnika navodi na to da ne postoji. Da je Platon (Sokrat) rekao da u njegovoj ontologiji crtu treba rezati po zlatnom rezu, toj bi filozofiji već samim time odzvonilo. Da se to ne bi dogodilo Platon uvažava načelo neodređenog Dvojstva, i daje mu mogućnost da se u potpunosti razotkrije. Uostalom, to je uvjet da bi se razotkrilo, odnosno afirmiralo i načelo Dobra (Jednog). Ono jest Jedno (Dobro) tek u prevladavanju neodređenog Dvojstva. Kad Platon (Sokrat) kaže da crtu treba dijeliti na dva nejednaka dijela, a ne po jednoj određenoj podjeli, otvara mogućnost suprotstavljanja obaju principa.

    U „Politeji„ Sokrat sa svojim sugovornicima vodi razgovor koji je, kao svaki istinski razgovor, dovođenje razjedinjenog i odvojenog u jedinstvo i sklad. On ga vodi tako mudro da se to jedinstvo i sklad moraju očitovati. U njemu se mora pokazati što jest pravednost, a što samo na nju sliči, što jest filozofija, a što to samo tako izgleda, tko to jest filozof a tko se to takvim samo pravi. Sami sugovornici do toga neće doći, jer put je dalek i težak, ali trag koji su iza sebe ostavili (razgovor koji nam je Platon zapisao) tako je sročen kao da je cilj već ostvaren. On je pisan iz perspektive već ostvarenog cilja. Tekst „Politeje“ je crta koja se u sebi dijeli po zlatnom rezu i to upravo na onom mjestu gdje Sokrat kaže Glaukonu kako crtu treba rezati. Da to ne bi ispalo kao slučajnost, u trećem dijelu trilogije („Simpozium“, „Politeja“, „Parmenid„) u „Parmenidu“ gdje se ideja Lijepog i Dobrog pokazuje kao ideja Jednog Platon će učiniti ono isto što je učinio u „Politeji“. Tamo, dakle, gdje se „Parmenid“ reže po zlatnom rezu, Platon progovara o Jednom koje je i veće i manje od sebe i opet sebi jednako (151a5).

    avatar

    05.07.2010. (12:44)    -   -   -   -  

  • viviana

    Milje, jesi li ukraden ili izgubljen?

    :)

    avatar

    14.12.2010. (20:50)    -   -   -   -  

  • lucija9

    Domaćinu i gostima svako dobro u Novoj i puno, puno radosti, želim od srca, vaša Lucija.

    Milje, ja se prepoznajem u Vivinom pitanju upućenom tebi?

    Ah, gdje su oni dani kada smo u raspravama tražili smisao istine, dobrote i ljepote ljudskog postojanja.

    Eto što se dogodi kada se brzopleto zakorači iz vrta na trg!

    :)

    ps ne uspijeva mi poslati poruku s blogerskim imenom!?

    avatar

    02.01.2011. (23:36)    -   -   -   -  

  • viviana

    Upleli su se ti dani u naše tkivo, a smisao traženja postao više unutarnji.... unutar nas ( kako za koga ) :)) Ali, istina, može se biti u vrtu a i istodobno posred trga, kao što se može biti sam a i u društvu, vani kao unutra... isl... Pa tako postojati i s prijateljima.
    Sretnu Novu godinu, svim putnicima kroz ovaj komadić virtualnog prostora. :)

    avatar

    03.01.2011. (15:29)    -   -   -   -  

  • SEMIR ŽIŽEK

    ljudi lacan je to napisao da bi objasnio koncepte neuroze za razliku od Fojdove koja predstavlja antagonizam želje ova njegova koncepcija počiva na principu nerealiziranosti jer automatizam ponavljanja je prisilna neuroza a kod Frojda to je izraženo u primjeru žene koja non-stop zvoni da bi rekapitulirala izgubljenu situaciju ali je to ipak ona .Frojd govori o nagonu smrti u kasnim radovima i nagonu života " S onu stranu principa zadovoljstva" a Lacan ne nastavlja njegovo učenje već govori das je ono realno ( neizrecivo) doba kada je dijete sastavljeno s majkom -njenom dojkom pa rastavljanjem od nje prvo kada vidi svoj odraz ono vidi sebe drugačijeg od majke a vidi sebe putem nekog drugog sebe koji je njegov odraz pa se traži da se ujedini putem objet peti-a koji može biti bilo što (pogledajte spot od Garbega "The world is not enough" kada junjakinja ljubi sebe samu u šminkeraju :-D te još jedan šok kada ulazi u svijet jezika tj.simboličkog gdje se revelira njegova nemoć i konačan odstoj od realnog koje uvijek traži i kada dođe blizu njega doživljava jouissance - zadovoljštinu. Cijela koncepcija Seminara o ukradenom pismu nam daje triangulaciju simboličkog,imaginarnog irealnog u jednom liku kraljici a< pismo je objet petit a koje ne dollazi na svoju adresu jer se ne može realno izrećo

    avatar

    22.01.2011. (15:04)    -   -   -   -  

  • SEMIR ŽIŽEK

    dopuna: antagonizam želje i usmjerena je na ličnu egzistenciju i korelaciju sa fiksiranjem nesvjesnog putem libida dok kod lacana neuroza nije puko libido nego petit a koje se ne nalazi i "gubi se koliko se ponovo pronalazi" dok kod Frojda je taj objek kad se pronađe uvijek prisutan, kod Lacana označitelj je fleksibilniji može biti bilo šta kao i kod Frojda primjer guvernate i nastanka fetišista ali antagonizam želj koji je potreban za nastanak frojdovske neuroze nije potreban za nastanak neuroze kod Lacana jer smo svi već prirodno odvojeni od majke putem odraza kojeg tražimo i ne treba se fiksirati za stupnje razvoja kao kod Frojda te je čovjek osuđen na neurozu "changed, in fact; it is not wholly
    inside, but whether it is outside is not known.
    latter exists only in a religious community designated
    by the significant symbolic term sjnagogue, and it was
    precisely that which Spinoza was condemned to. On 27 July
    1656—a singular bi-centenary, for it corresponds to that of
    Freud—Spinoza was made the object of the kherem, an
    3
    EXCOMMUNICATION
    excommunication that corresponds to major excommunication,
    • since he had to wait some time before becoming the object of
    the chammata, which consists of appending the clause of no
    return.
    " i društvo je crkva koja nas izopćava jezikom dok petit a se i ponovo nadaje kroz jezik da bi ga našli

    avatar

    22.01.2011. (15:25)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Semire Žižek, zahvaljujem na komentaru.
    Slažem se sa tvojom objašnjenjem Lacanove interpretacije priče E.A. Poea, no moram upozoriti da intencija mojeg posta nije objašnjenje Lacanove interpretacije, pa čak ni kritika te interpretacije. Post se bavi pričom A.E. Poea i hoće je vidjeti u jednom sasvim drugom svijetlu, u svijetlu Platonove filozofije.

    avatar

    22.01.2011. (15:29)    -   -   -   -  

  • SEMIR ŽIŽEK

    Da ali to je jedna vrsta kompleksnog mišljenja koje uzima za svoje spone razne djeliće ideja koje daju jednu interpretaciju , neutmeljenu na misaonm razvoju jedne ideje što daje određenu vizuru apsurda na samom projektu što ste obrađivali, putem seminara o ukradenom pismu trebamo se držati ideje seminara ne je povezivati sa Platonovim stajalištima koje mogu imati svoje utemeljenje no zbog određenosti poruke Seminara gube svoj smisao.

    avatar

    24.01.2011. (16:43)    -   -   -   -  

učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se