Sjajno napisano. Konačno netko tko razmišlja o problemu, a ne o svojoj (nepriznatoj!) poziciji u društvu. Nastavnici su bespomoćni jer im nije nitko rekao kako neka rade. Nastavnici zaboravljaju da više nisu oni koji najviše znaju (to i ne trebaju biti) kao u davna vremena kad su župnik, liječnik i učitelj bili jedine školovane osobe. Škola je zjenica svih društvenih ustanova, a učitelj je zjenica te zjenice je preživjela izjava iz doba bez Interneta. Škola je vrlo važno mjesto, a dobar učitelj je glavni zgoditak. Prijatelj i savjetnik djece. Prijatelj i savjetnik koji im pomaže da polože maturu koja im otvara velika vrata za ulazak u život. On ih ne ispituje, maturu ne polažu kod njega - on je trener, zainteresiran za njihov uspjeh. Plaće su na školama zaista preniske. Ali neki nastavnici ne bi mogli ni znali raditi ništa bolje ni uz trostruku plaću. I ne bi imali ništa manji osjećaj manjevrijednosti. Jer se poznaju. A mala plaća je dobra izlika za loši rad. .
09.11.2009. (12:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hvala ti za komentar. Ima samo jedna greškica: učenicima ne smiješ biti prijatelj, ali moraš imati prijateljski pristup. U čemu je razlika? Na Svjetskom prvenstu u rukometu 2003. u Portugalu pobijedili smo jer je Červar imao prijateljski pristup svojim igračima. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u nogometu ove godine ispali smo jer je Bilić s reprezentativcima bio prijatelj. Prijateljima se oprašta i čine im se ustupci, a kad imaš prijateljski pristup neumoljivo im ne dopuštaš da izbjegavaju trening i svoje obveze. Ogromna razlika. Zar ne?
09.11.2009. (18:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Možda jest kako veliš, a možda i nije tako. Da Červar nije bio prijatelj, možda momčad ne bi bila prva. A da Bilić nije bio prijatelj možda bi sve bilo drukčije. Možda bi igrali još lošije. Možda bi morao potjerati nečije prijatelje kući, pa bi ovi opstruirali... Prijateljstvo na radom mjestu ima svoje granice. Prijateljski odnos i prijateljski pristup je posljedica prijateljskog osjećanja prema onom drugom. Ulaže li moj prijatelj novac u banku u kojoj radim ne ću mu upisati veći iznos! To mora biti jasno i učeniku. Ja učeniku objasnim zahtjeve, trudim se, pomažem mu, ali na kraju izmjerim (ja ili netko drugi) rezultat. Pokušam ga motivirati da mu je cilj što bolji rezultat.
U nekom razredu zagrebačke V. gimnazije pitao je profesor učenike pri zaključivanju ocjena: Tko želi 2 bez odgovaranja? Nitko. Tko želi 3 bez odgovaranja? Nitko. Tko želi 4 bez odgovara- nja? Javila su se dvojica. Jedan od njih mi je to ispričao. I rekao: Ne možete misliti kako su me svi oni drugi gledali i kako sam se posramljeno osjećao. Neočekivana situacija za sve. Svi su bili visoko motivirani i uspješni. Čak i ona dvojica koji bi se javili 'za 5' da su znali kako će sve skupa ispasti. Tu je lako biti prijatelj. (Primjer je star mnogo godina). No tamo gdje je dvica poželjna ocjena, tamo nije tako. Tamo gdje učenik ne dolazi na nastavu, ali uči i zna, stvara se nered. Možda bi svaki učenik trebao na početku godine potpisati izjavu o svojim obvezama (i sankcijama) koje dragovoljno prihvaća kao uvjet upisa u školu. Da se kas- nije izbjegnu diskusije. I roditelji bi trebali supotpisati. Možda je to glupost. Otvorio bih školu u kojoj se ne treba prisustvovati nastavi (osim srijedom kada su testovi) i gdje se svaki predmet polaže 2-3 puta godišnje, dio po dio. Gdje nitko ne će raditi uzbunu ako 70% učenika padne. I to objaviti: Očekujemo prolaznost 15-20%! Pa tko želi izostajati neka ide tamo.
10.11.2009. (13:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iako se cijeli niz mojih postova zove Kako motivirati nemotiviranoga učenika ja zapravo ne vjerujem da se učenika može motivirati. Savjeti se odnose više na to kako ne ubiti učenika u pojam i trajno ga ne otrovati nemotiviranošću... Ali nisam mogla napisati takav naslov jer onda baš nitko ne bi čitao moje postove. I s ovim naslovom si mi ti moj jedan jedini čitač. :) I hvala ti zbog toga. Znaš, ne vjerujem ni da je učenike moguće motivirati ocjenama. Za ocjene se ionako trude samo oni koji su se i bez te motivacije odlučili truditi vjerujući da je u dobrim ocjenama garancija uspješnosti. Takvi učenici ni nisu problem. Oni drugi jesu. Najviše što možemo učiniti je, mislim, dati učeniku osjećaj da može, da je pametan, da je gradivo svladivo, da je zanimljivo... Sve dok ja želim da on uči, ništa od učenja. Ali kad iz nekih razloga sam poželi naučiti, onda je nezaustavljiv. Ako ikad poželiš otvoriti tu svoju funky školu, zovi me da ti se pridružim. Ionako sam razmišljala o tome, ali nisam našla prave partnere. :)
10.11.2009. (16:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Školu osnovati ne ću, ali možda ću razraditi 'Koncept Slobodne škole'. To bi bila stroga škola u koju se ne mora dolaziti. Boraviš samo na satovima koje odabereš. Ali kad dođeš tada ne smiješ kasniti, nema brbljanja, niti ispada. Ako ti je dosadno idi kući ili na ulicu. U školu se dolazi uredan, za vrijeme nastave si pristojan i svjestan da ideš u elitnu školu. Ponavljanja razreda nema. Ako završiš s uspjehom dobiješ svjedodžbu, ako ne, dobiješ diplomu da si pohađao razred. S vremenom bi to postala zaista elitna škola i svi bi dolazili češće nego što su u početku mislili. Možda bi na nastavu uz rezervaciju mjesta mogli doći i roditelji (jedna klupa za roditelje). Profesori bi bili dobri i radili bi s voljom i veseljem. Eto, za početak sasvim dosta! .
10.11.2009. (22:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ok, vidim da bi ti razradio formu. Ja bih onda mogla razraditi program. Postojao bi samo jedan jedini predmet, a zvao bi se duhovnost u prirodoslovlju. Bio bi to predmet u kojem ne samo da bi bili povezani svi sadašnji predmeti, nego bi uistinu bili prožeti i čvrsto povezani sa životom. Učenici bi učili manje, ali bi naučili mnogostruko više od učenika u redovnim školama. I rasturali bi na državnim maturama i vanjskim vrednovanjima. :) I izašli bi iz naše škole kao dobri i zadovoljni ljudi spremni uhvatiti život za rogove i upravljati njime nikoga ne ugrožavajući. :)
10.11.2009. (23:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tipkojisjedi
Sjajno napisano. Konačno netko tko razmišlja o problemu, a ne o svojoj (nepriznatoj!) poziciji u društvu.
Nastavnici su bespomoćni jer im nije nitko rekao kako neka rade. Nastavnici zaboravljaju da više nisu
oni koji najviše znaju (to i ne trebaju biti) kao u davna vremena kad su župnik, liječnik i učitelj bili jedine
školovane osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova, a učitelj je zjenica te zjenice je preživjela izjava iz doba bez
Interneta. Škola je vrlo važno mjesto, a dobar učitelj je glavni zgoditak. Prijatelj i savjetnik djece. Prijatelj i
savjetnik koji im pomaže da polože maturu koja im otvara velika vrata za ulazak u život. On ih ne ispituje,
maturu ne polažu kod njega - on je trener, zainteresiran za njihov uspjeh.
Plaće su na školama zaista preniske. Ali neki nastavnici ne bi mogli ni znali raditi ništa bolje ni uz
trostruku plaću.
I ne bi imali ništa manji osjećaj manjevrijednosti. Jer se poznaju. A mala plaća je dobra izlika za loši rad.
.
09.11.2009. (12:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zanovijetanja
Hvala ti za komentar. Ima samo jedna greškica: učenicima ne smiješ biti prijatelj, ali moraš imati prijateljski pristup. U čemu je razlika? Na Svjetskom prvenstu u rukometu 2003. u Portugalu pobijedili smo jer je Červar imao prijateljski pristup svojim igračima. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u nogometu ove godine ispali smo jer je Bilić s reprezentativcima bio prijatelj. Prijateljima se oprašta i čine im se ustupci, a kad imaš prijateljski pristup neumoljivo im ne dopuštaš da izbjegavaju trening i svoje obveze. Ogromna razlika. Zar ne?
09.11.2009. (18:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tipkojisjedi
Možda jest kako veliš, a možda i nije tako. Da Červar nije bio prijatelj, možda momčad ne bi
bila prva. A da Bilić nije bio prijatelj možda bi sve bilo drukčije. Možda bi igrali još lošije.
Možda bi morao potjerati nečije prijatelje kući, pa bi ovi opstruirali...
Prijateljstvo na radom mjestu ima svoje granice. Prijateljski odnos i prijateljski pristup je
posljedica prijateljskog osjećanja prema onom drugom. Ulaže li moj prijatelj novac u banku
u kojoj radim ne ću mu upisati veći iznos! To mora biti jasno i učeniku. Ja učeniku objasnim
zahtjeve, trudim se, pomažem mu, ali na kraju izmjerim (ja ili netko drugi) rezultat. Pokušam
ga motivirati da mu je cilj što bolji rezultat.
U nekom razredu zagrebačke V. gimnazije pitao je profesor učenike pri zaključivanju ocjena:
Tko želi 2 bez odgovaranja? Nitko. Tko želi 3 bez odgovaranja? Nitko. Tko želi 4 bez odgovara-
nja? Javila su se dvojica. Jedan od njih mi je to ispričao. I rekao: Ne možete misliti kako su
me svi oni drugi gledali i kako sam se posramljeno osjećao. Neočekivana situacija za sve.
Svi su bili visoko motivirani i uspješni. Čak i ona dvojica koji bi se javili 'za 5' da su znali kako
će sve skupa ispasti. Tu je lako biti prijatelj. (Primjer je star mnogo godina).
No tamo gdje je dvica poželjna ocjena, tamo nije tako. Tamo gdje učenik ne dolazi na nastavu,
ali uči i zna, stvara se nered. Možda bi svaki učenik trebao na početku godine potpisati izjavu o
svojim obvezama (i sankcijama) koje dragovoljno prihvaća kao uvjet upisa u školu. Da se kas-
nije izbjegnu diskusije. I roditelji bi trebali supotpisati. Možda je to glupost.
Otvorio bih školu u kojoj se ne treba prisustvovati nastavi (osim srijedom kada su testovi) i
gdje se svaki predmet polaže 2-3 puta godišnje, dio po dio. Gdje nitko ne će raditi uzbunu ako
70% učenika padne. I to objaviti: Očekujemo prolaznost 15-20%! Pa tko želi izostajati neka ide
tamo.
10.11.2009. (13:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zanovijetanja
Iako se cijeli niz mojih postova zove Kako motivirati nemotiviranoga učenika ja zapravo ne vjerujem da se učenika može motivirati. Savjeti se odnose više na to kako ne ubiti učenika u pojam i trajno ga ne otrovati nemotiviranošću... Ali nisam mogla napisati takav naslov jer onda baš nitko ne bi čitao moje postove. I s ovim naslovom si mi ti moj jedan jedini čitač. :) I hvala ti zbog toga.
Znaš, ne vjerujem ni da je učenike moguće motivirati ocjenama. Za ocjene se ionako trude samo oni koji su se i bez te motivacije odlučili truditi vjerujući da je u dobrim ocjenama garancija uspješnosti. Takvi učenici ni nisu problem. Oni drugi jesu.
Najviše što možemo učiniti je, mislim, dati učeniku osjećaj da može, da je pametan, da je gradivo svladivo, da je zanimljivo... Sve dok ja želim da on uči, ništa od učenja. Ali kad iz nekih razloga sam poželi naučiti, onda je nezaustavljiv.
Ako ikad poželiš otvoriti tu svoju funky školu, zovi me da ti se pridružim. Ionako sam razmišljala o tome, ali nisam našla prave partnere. :)
10.11.2009. (16:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tipkojisjedi
Školu osnovati ne ću, ali možda ću razraditi 'Koncept Slobodne škole'.
To bi bila stroga škola u koju se ne mora dolaziti. Boraviš samo na satovima koje odabereš.
Ali kad dođeš tada ne smiješ kasniti, nema brbljanja, niti ispada. Ako ti je dosadno idi kući ili
na ulicu. U školu se dolazi uredan, za vrijeme nastave si pristojan i svjestan da ideš u elitnu
školu. Ponavljanja razreda nema. Ako završiš s uspjehom dobiješ svjedodžbu, ako ne, dobiješ
diplomu da si pohađao razred. S vremenom bi to postala zaista elitna škola i svi bi dolazili
češće nego što su u početku mislili.
Možda bi na nastavu uz rezervaciju mjesta mogli doći i roditelji (jedna klupa za roditelje).
Profesori bi bili dobri i radili bi s voljom i veseljem.
Eto, za početak sasvim dosta!
.
10.11.2009. (22:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zanovijetanja
Ok, vidim da bi ti razradio formu. Ja bih onda mogla razraditi program. Postojao bi samo jedan jedini predmet, a zvao bi se duhovnost u prirodoslovlju. Bio bi to predmet u kojem ne samo da bi bili povezani svi sadašnji predmeti, nego bi uistinu bili prožeti i čvrsto povezani sa životom. Učenici bi učili manje, ali bi naučili mnogostruko više od učenika u redovnim školama. I rasturali bi na državnim maturama i vanjskim vrednovanjima. :) I izašli bi iz naše škole kao dobri i zadovoljni ljudi spremni uhvatiti život za rogove i upravljati njime nikoga ne ugrožavajući. :)
10.11.2009. (23:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tipkojisjedi
Evo, nacrt je tu sada samo treba čekati da vrijeme sazrije. Ili sve skupa prijaviti kao projekt na neku instituciju EU.
11.11.2009. (21:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...