Komentari

malenazvijezdice.blog.hr

Dodaj komentar (26)

Marketing

  • Majka D.

    U mislima s tobom i ostalim tužnim majkama...
    odlazim jer nemogu podnjet, zlo mi je od boli

    avatar

    11.04.2009. (03:11)    -   -   -   -  

  • Mala Anja

    U mislima sa Vama, obitelj male Anje Vam zeli blagoslovljen USKRS

    avatar

    11.04.2009. (10:10)    -   -   -   -  

  • Petra

    STELICE MALA

    Bila je sunce,bila je duga,bila je svijetlost na kraju tunela,
    ime joj je dala njena mama,
    a ja sam je nazvala Stelica mala...

    Okice joj se sjajile,kosa svilenkasto zlatna,
    otišla je toga dana,srce njeno kucat stalo,
    koda je nešto znalo,
    majka njena plakat nije stala,
    jer svoje dijete vratit nije znala...

    Ležala je kao anđeo,
    niko nije probudit je mogao,
    gledala je ta sva tužna lica,
    sa svojim krilima letjelaa je oko vas,
    a vi ni sami niste znali da je blizu vas!!!!

    Ovo je stelice pjesmica za tebe malena....
    sretan uskrs....od petre

    avatar

    12.04.2009. (10:46)    -   -   -   -  

  • emocija

    Možda griješim ali smatram da bi se dobna granica za stjecanje vozačke dozvole trebala pomaknuti barem na 25. godinu života. Iako su uzroci prometnih nesreća (ovdje mislim na vozače) u dosta slučajeva i alkohol i rizični punktovi prometnica mislim da je ipak najveći krivac neiskustvo vozača uz naboj koji daje mladost. Ne razmišljaju ti mladi ljudi niti o svome niti o životima svojih najdražih; ne razmišljaju što im se može desiti ako "povuku" na 200 km ili kad se tijekom vožnje izmjenjuju vozači, ako pretiču, ... adrenalin mladih godina je apsolutni gospodar. Uz navedeno, smatram da je odsustvo kontrole na cestama također jedan od sudionika nesreća; tko naime kontrolira mlade vozače upravljaju li motornim vozilom kojim to ne bi smjeli (snaga motora), tko im oduzima vozačke? I na kraju, mislim da (na žalost) udruge ovog tipa ništa neće (moći) napraviti u cilju smanjenja nesreća niti izmjena zakona.

    avatar

    12.04.2009. (10:46)    -   -   -   -  

  • Majka D.

    U mislima sa tobom na ovaj dan tužniji od običnih...

    avatar

    12.04.2009. (10:53)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Mala Anja, Petra - hvala, i vama i vašim obiteljima svako dobro...

    emocija - slažem se s tobom u potpunosti....adrenalin kod mladih ljudi je gospodar njihovih postupaka i reakcija.....baš kao što u pubertetu i adolescenciji tijelom vlada hormonalna ludnica.....i to je sve razumljivo.....zato postojimo mi stariji....koji bi im stalno trebali puhati za vrat....stalno pričati.....učiti.....upozoravati....a ponekad ni to nije dovoljno.....znam to....sve je to puno teže i kompleksnije..... Nema lakih rješenja..... Svaki slučaj je priča za sebe...
    Mi smo nedavno stajali na crvenom (bio je već mrak )kada su iz ulice (nama s lijeva) krenuli vozači na svoje zeleno svjetlo.... u tom trenutku jedan dječak s torbom na leđima, možda je treći ili četvrti razred, jednostavno je krenuo........ NA SVOJE DEBELO CRVENO SVJETLO !!!! Srećom vozači koji su tek kretali bili su dovoljno sabrani, nisu krenuli prebrzo i dječak je prešao cestu....
    Gledala sam to na svoje oči. Ne mogu ti opisati što mi je prolazilo glavom......

    A bojim se da si u pravu i što se tiče udruga. Nisam sigurna koliko se zaista može tako nešto postići.

    avatar

    12.04.2009. (13:09)    -   -   -   -  

  • emocija

    Sve se bojim da je istina, da oni, kojima kao prvima i odgovornima treba doprijeti do mozga određeni problem nemaju sluha, da ne kažem (iako mislim) da nemaju INTERESA promijeniti stvari na bolje. Primjera koliko hoćemo: u čemu je sadržan interes političara ( a to su odgovorni jer kroje zakone, donose odluke, zaključke, memorandume...) da se smanji korupcija, u čemu da se zakoni provode, u čemu da prestane divljanje na ulicama, u čemu da se poradi (stručnjaci) na uzrocima silnih nesreća sa smrtnim posljedicama ..... "Psi laju, a karavane prolaze". Zaključak je jasan, barem onaj, tko je pas, a tko karavana. Zbog toga ne mogu uspijeti ni udruge, ni dobrotvorci, ni nitko pametan.

    avatar

    12.04.2009. (13:48)    -   -   -   -  

  • Tea

    Uskrs pun snage Vam zelim u moje ime i ime moje obitelji...
    Sutra je mom bratu ''angel day'' a ja to nemogu podnjeti

    avatar

    13.04.2009. (15:32)    -   -   -   -  

  • mama A

    Šaljem svim mamama svoje pozdrave i zagrljaje. Ovo su najteži dani!

    U mislima sa vama,
    Antonijina mama

    avatar

    13.04.2009. (16:30)    -   -   -   -  

  • enika36

    Bili ste u našim mislima i u dalekoj Belgiji blagoslovljen Uskrs !

    avatar

    13.04.2009. (20:53)    -   -   -   -  

  • Tea

    Hvala vam jer ste se sjetili a ja nemogu disat bez njega, previse me bole uspomene
    moj brat je tudjom krivicom u hladnoj zemlji a mama i ja placemo jer nije sa nama!
    sutra i rodjendan, tako bi odrastao bio...
    Volim ga, brata moga! Van sebe sam, i mama i ja placemo svaka u svojoj sobi, zazivami ga a njega nema,,,
    Hvala vam da ste se sjetili, od srca hvala

    avatar

    14.04.2009. (00:30)    -   -   -   -  

  • Leptir

    fabi anđele počivaj u miru

    avatar

    15.04.2009. (06:52)    -   -   -   -  

  • Tea

    Hvala da ste se sjetili, i na sms-u i ovdje :(
    Braci moj... Danas mu i rodjendan a jucer mu je bila obljetnica... Trebao je slaviti ovog dana a i na ovaj dan prije 6 godina a on je samo 11 sati prije novoga dana napustio ovaj svijet i ostao zauvijek na dan u susret rodjendanu...Umjesto da je slavio tada su mi njegovo prekrasno tijelo mrvcarili na obdukciji a onda smo se jedva nekako izborili da ga vidimo, prvo mamu i mene nisu htjeli pustit jer smo od soka lezale u bolnici i bile prakticki nesposobne hodati, mama od boli i soka a ja nesvjesna svega i u strasnom soku, pa mene nisu htjeli pustit jer sam previse mlada pa je mama nekako smogla snage i rekla da sam ga drzala dok je umirao te da ga imam pravo i sada vidjeti. Puno svadje je trebalo, nasrecu tata nije bio samo prepun boli nego i mrznje pa ih je stisnuo...A neznam...
    Nadam se zbog njegove propustene prilike da postoji nesto nakon ovoga... Doduse, ne vjerujem...

    avatar

    15.04.2009. (11:03)    -   -   -   -  

  • Bracanka

    Joj boze da kako mogu pomogla bih vam, ovo mi je jako tesko citat.....

    avatar

    15.04.2009. (16:08)    -   -   -   -  

  • Tea

    Nemogu docekati da zavrsi ovaj dan a neznam gdje drugo da pisem,
    pokusavam misliti na vedrije uspomene s njim ali srce mi se para pri pomisli da sam ga imala a da su mi ga onda uzeli :(
    Otisao je neocekivani i bez ikakve najave ili upozorenja... Samo ga vise nije bilo a nije htio smrt, volio je zivot i imao je planove...
    Pogledajte sliku koju ste postavili, svim andjelima na slikama pa tako i mome Fabijanu se u ocima vidi tolika zelja za zivotom, i zato je njihova sudbina jos jezivija.
    Kako se vi majke morate osjecati nakon svega ja neznam, i bojim se i saznati, ne zelim to nikada ni najgorem neprijatelju, pogled na moju mamu u takvoj patnji je prevelik i dovoljan, ne zelim to osjetit... Iz pozicije sestre znam...

    U mislima na vas tuzne mame :(

    avatar

    15.04.2009. (17:20)    -   -   -   -  

  • k6

    Hvala Vam Sandra za osvrt na moje pitanje " Što učiniti? "
    Sve što ste napisali kao da ste uzeli moje misli i u potpunosti se slažem sa Vama da
    se čini vrlo malo ili skoro ništa za ljepši i sigurniji promet.
    Kako doprjeti do mozga - svjesti vozača da je svako prjevozno sredstvo ubojito sredstvo
    i da svatko može doživjeti tragediju ili ju učiniti drugome.
    Kao roditelj i vozač stalno sam učila i upozoravala na opasnosti svoju djecu da trebaju biti odgovorni da moraju misliti na sebe i na druge.
    Moj Denis sa svojih dvadeset godina nije bio vozač,jednostavno nije želio ići polagati vozački.Smatrao je da ima vremena za to i da se treba još uozbiljiti. O kako sam ja tada bila ludo sretna, mislila sam imam jednu brigu manje, da ne moram razmišljati kako će voziti.Sad ne moram brinuti da će mu se nešto ružno dogoditi.Da... ........to ružno se dogodilo,nema ga više, izguran je iz ovog života koji je toliko volio. Meni ostaju samo sjećanja, ogromna tuga i bol sa kojom treba moći živjeti. Ja osobno stalno i svima pričam o svojoj tragediji i molim ih da pročitaju Stelin spomenar,da pročitaju što Vi pišete
    i sve ostale tužne majke i kakav život živite. Želim ih upozoriti da budu oprezni, pažljivi i odgovorni vozači - sudionici u prometu.Želim ih upozoriti da treba paziti na brzinu,alkohol,premorenost, nervozu, zamišljenost,pješake...................
    U životu se svaki problem da rješiti, neki uz veću neki uz manju muku.Izgubljeni život
    nikada i nitko ne može rješiti jer povratka nema.Svaki izgubljeni život je nemjerljivo ogroman gubitak za obitelji, prijatelje,društvo..........
    Te noći u predblagdansko vrijeme uz mog Denija izgubljen je još jedan prekrasan
    mladi život ( ALEN MUŠANOVIĆ 22.03.1988.-23.12.2007.)
    Te noći uništene su tri prijateljske obitelji. Zbog nepažnje,nesmotrenosti i neodgovornosti treba moći živjeti bez dva najbolja prijatelja, treba moći živjeti Marko i njegova obitelj sa saznanjem da je on vozio, treba moći živjeti da se to dogodilo u našem gradu par ulica dalje od naših kuća dok smo mi roditelji mirno spavali i po zadnji put sanjali najljepše snove.

    avatar

    17.04.2009. (14:24)    -   -   -   -  

  • k6

    Moja tragedija kao i sve ostale tragedije izgubljenih života trebale bi biti veliko
    upozorenje svim vozačima i sudionicima prometa da nije ništa u životu bitno
    kao što je bitan život i pravo na život.

    Posvećeno Denisu i Alenu R.I.P.momci: ( 4ever in our hearts )

    jedna noć promjenila je grad................

    jedna zimska noć promjenila je svjetla grada
    oduzela je ona dva života mlada
    uzalud su otišli ostavili život na cesti
    što sada reći..... možemo plakati i sjesti
    zašto je krivina im život uzela
    zašto su od njih ostala samo bezdušna tjela
    zašto dragi Bože što namjeravaš sa njima
    zašto dragi Bože što ih je uzela ova zima

    jedna zimska noć pred Božićno vrijeme
    oduzela je dva života kao što vjetar odnosi sjeme
    kao što mjesec nestaje kad sunce se stvori
    tako su oni izgurani iz ovog života za koji se svako bori
    zašto su morali napustiti nas tako mladi
    da je sve to samo san - sad živimo u nadi
    zašto opet pitam Bože ja tebe tiho i polako
    zašto su otišli - zar život ne zaslužuje svako

    jedna zimska noć ostavila je mnoga tužna lica
    mnogi od tih ljudi pitaju čija je krivica
    kriv je alkohol, nepažnja i brzina
    možda i nije možda je sudbina
    dal će ovo biti pouka ostalima nama
    da nije najbitnija ljeva strana
    da nije bitno stisnut koliko može
    hoćemo li ikad to naučiti pitam te dragi Bože

    jedna zimska noć stvorila je muk u mom gradu
    svi su bili sretni a sad gube i zadnju nadu
    kakav je to Božić kakvo vrijeme radosti i sreće
    kad otac i majka koji ostaju vjerovati neće
    da su izgubili sina vjerovati neće
    za njih za vrijeme blagdana nema ni veselja ni sreće
    mnogi će zaboraviti što je bilo
    reće ubile se budale jer se pilo
    al mene će ta krivina uvjek sjećati na njih dvoje
    pa tako i dok pišem ove zadnje stihove svoje....

    jedna zimska noć i krivina i zauvijek u srcu prijatelja i obitelji zavladat će zima....

    Prijatelj, 23.12.2007.

    Kasno je kada se nesreća dogodi pitati se ZAŠTO ili reći da sam ovo ili ono učinio.
    O da je samo moguće vratiti njihove živote ( Stela, Denis, Alen, Una, Fabijan,........) kakva bi to bila nemjerljiva sreća.

    Veliki pozdrav Vama Sandra i svim tužnim majkama.

    Denisova mama

    avatar

    17.04.2009. (15:02)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    žao mi je svakog izgubljenog života, a svaki put kao da me nešto ubode u srce kad vidim 20 ili 21 godina, godina kao što je bio moj Josip.
    Vjerovala sam u sve i svašta, i prije i poslije 5.8.2007. Prije da ako se trudiš dobro učiti i odgojiti i poštivati život sigurno ti se neće ništa loše dogoditi. Čovjek ako hoće i može postići da bude dobro. To je samo ILUZIJA i ništa više, čista laž, pokazao život. Poslije 5.8.2007. vjerovala sam u pravo i pravnu državu, istina mora pobjediti. Opet ILUZIJA I LAŽ. Niti ima pravde niti prava, niti je istina ono što je istina. Istina postaju isprazne riječi koji nisu niti bili niti vidjeli niti koga svoga dragog izgubili. Oni postaju ti čije riječi postaju istina. Vjerovala sam u Udrugu i da zajedničkim naporima možemo pomaknuti stvari s mrtve točke. Vjerovala da zajedničkim snagama možemo pokazati da smo mi živi spomenici našim dragima kojih više nema među nama. Opet ILUZIJA I LAŽ. Pokazali smo ali samo nama samima da vidimo da smo trn u oku svima oko nas. Nije dobro da nas moraju gledati jer život je lijep kad imaš svoje oko sebe, a nama se i tako ne može pomoći. Svi ionako vjerujemo da se to događa nekom drugom, nekom tko je bio zločest, ili se nije dovoljno molio, ili nije dovoljno pazio, i tako redom ..... Oni koji su nas trebali čuti jesu, čuli su... još više su nas udaljili od institucija, nema više u novinama (barem našim lokalnim) izvještaja o prometnim nezgodama, izgleda da se ni ne događaju, više nema mrtvih (iako pouzdano znam da ih ima). Ono što ne piše ni ne zna se, ni ne događa se, itako po "normalnima" takvim se vijestima nepotrebno javnost uznemirava. TO JE NAŽALOST ISTINA I STVARNOST!

    avatar

    17.04.2009. (21:10)    -   -   -   -  

  • mama A

    Draga Sandra upravo sam se vratila sa groblja i navikla sam doći ovdje među svoje. Iako ne pišem jako, jako često sam sa vama. Borim se da se ne rascjepim od boli i razmišljam da mi je netko prije rekao da ću ovo proći što prolazim i ostati "normalna" ne znam što bih mu učinila. Vidim da moram, a ne znam kako ću. U najužoj obitelji čeka me krizma i svadba! Kući mi meil već dugo ne radi, a sa posla ne stignem ti pisati. Mislim često na naše drage mame i svima šaljem svoj zagrljaj,

    Antonijina mama

    avatar

    19.04.2009. (17:17)    -   -   -   -  

  • Tea

    Sve sam napisala pa se pobrisalo, sad pisem iznova i ludim…Ja se ovdje javljam iako nisam jedna od mama koja je izgubila svoje voljeno dijete. Ja sam prije 6 godina i 5 dana zauvijek izgubila svog obozavanog brata koji je greskom vozaca kamiona koji je zbog nepromisljenosti i prebrze voznje presao punu crtu i mom bratu pred mojim ocima oduzeo zivot samo dan prije punoljetnosti.Bio je ziv i nekih 15minuta kasnije ali da sve bude po meni sokantnije i gore kako postajem starija-hitna je dosla i dali su mu samo lijek za bolove odnosno neku injekciju za koju ja niti danas neznam za sta? Nisu ga odveli u hitnu niti mu pokusavali pomoci, doslovno su ga pogledali, odgurnuli mene od njega kao da sam neka vreca a ne 12godisna djevojcica kojoj pred ocima umire brat, zakljucili da ''nema sanse da prezivi'', to i na glas govorili iako mi je brat jos bio ziv...Pokupili su se do kola i tamo stajali, nitko meni ni rijeci nije rekao iako sam tamo kleknula pored njega i drzala ga, ako nista bilo je puno krvi a nitko nije radio nista. Braco je ubrzo izdahnuo a zamislite ironiju-vozac kamiona je dobio sredstva za smirenje i smjestili su ga u kola hitne zbog soka... Kako je braco poginuo dan prije punoljetnosti mama je dolazila ranije sa posla da mu napravi tortu, kekse, da pospremi stan za sutrasnju proslavu i smisli slavljenicki rodjendanski rucak jer ipak jedno od njezine obozavane djecice postaje punoljetan, 18godina je sa njom... Jadna nasa mamica, nije imala pojma da se mucila na poslu da sve brze zavrsi da dodje ranije doma samo da zatekne ono sta je i zatekla... To se dogodilo pred dvoristem, na samom ulazu i kako je bilo hitne, policije, kamion, puno rotirki, mama je izasla iz auta jer kako danas kaze - osjetila je nesto. Dotrcala je i cula sam kako vice u daljini - sta se desilo? sta se desilo? Kada je napravila korak od kamiona zgrabili su je policajci i rekli da nesmije tamo ali se ona otrgnula, tocno je ispred ugledala brata i mene i pala je na pod i vrisnula, tada je braco izgubio svoju borbu, pokusala se ustati a nije mogla, nakon puno muke dopuzala je do nas i obje smo ga grlile i plakale, ja sam vec tada zanijemila tako da smo obje zavrsile na psihijatriji. Ironija 2. - bile smo u istom vozilu kao i ubojica mog brata! Tatu su zvali na posao, zvao ga je susjed kod cijeg sina je brat tada bio, tik prije nesrece... Rekao mu da mu je sin stradao, da ga je kamion udario na motoru, ON mu je morao reci da nije prezivio! Policija je na posao dosla tek popodne, satima nakon nesrece... Tata je dojurio iz firme tocno kada su brata nosili ca. Jedva je saznao da smo na psihijatriji da dodje do nas a nas dvije smo bile razdvojene, kasnije su nas stavile skupa a nakon dolaska i smirivanja tek se tokom noci jedna sestra ''smilila'' pa meni sa lica u ruka pobrisala bratovu krv a stvarno nije trebalo truda nego samo malo humanosti za to. Nisu nam dali vidjet ga prije sprovoda ali nekako su se moji izborili, onda nisu samo meni dali jer sam mlada, pa je mama rekla ako mi je na rukama mogao umirati da se sada mogu oprostit sa njim a sve je bilo u istom kompleksu, mrtvacnica, psihijatrija,sve...Sokiralo me kad sam ga vidila jer je bilo nakon obdukcije a savovi su bili kao da nije ljudsko bice…Sprovod ne moram ni opisivat, nazalost svi sve znate  Tada se o svemu nije toliko govorilo pa moj brat nije ni dosao do medija, samo u jednim novinama se kratko spomenulo na dnu stranice da je stradao motorist u srazu s kamionom…Tada pocinje svjetska farsa- sudjenje. Mene kao svjedokinju su doslovno silili da okrivim za sve svog brata a ne onu budalu pa se tata nekako izborio da me nakon 1 ispitivanja ostave na miru. Tada su zakoni bili ''strozi'' pa je dobio ''cak'' 1,5 godinu zatvora i 5godina oduzimanja vozakce… Ali on je nakon 1,5godine izasao iz zatvora, on sada zivi svoj zivot sa svojom zenom a moj brat nikad nece imati zenu, ostvarit svoje snove, imat svoju obitelj, imati slavni bend i sve… On zivi dalje a meni je unistio cijelu obitelj, imam 18,5 godina a moj 5,5 godina stariji brat me mladji! Tata je otisao daleko radit jer nemoze podnjeti dom pun boli i bez njega… Ja od 12-e godine imam PTSP zbog nesrece, od 12-e godine nisam se iskreno nasmijala, osjetila pravu radost, svoj 18.rodjendan sam proplakala a ne proslavila… Mama vise nije osoba koja je bila prije, ne smije se, u mislima je, cesto se raspadne iako se jako drzi, cesto mijenja raspolozenja i vise nije mamica s kojom se smijemo i koja nas zeza, zabavlja-jer sad ima samo mene a svom velikom sinu ide na grob… Nigdje osim na ovakvim mjestima nesmijem spominjat bol jer sam otpisana kao luda i zeljna paznje jer je proslo ''toliko'' vremena… Njima je svima muka slusat a mi to zivimo…Moj brat je Fabijan, djecak na slici na ovome postu… Njegove plave oci zauvijek su zaspale a nikome jednostavno nije stalo…

    avatar

    19.04.2009. (19:15)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    tu sam....čitam....plačem......umirem od boli.....

    avatar

    19.04.2009. (21:39)    -   -   -   -  

  • Tea

    Hvala vam, i oprostite sta sam se ovoliko raspisala, nisam znala gdje da izbacim sve a skupilo mi se :(

    avatar

    19.04.2009. (22:30)    -   -   -   -  

  • majka

    Draga sandra
    U mislima s tobom sve ove dane, tužnije od osalih tužnih...
    Čitam i plačem, sve boli iste...svaka priča... bolna, prebolna...to je naš život...
    Topli pozdrav tebi i svim tužnim majkama
    Draga Tea želim i tebi puno snage... kao sestri...izdrži molim te.

    avatar

    20.04.2009. (09:35)    -   -   -   -  

  • Tea

    Majka, hvala vam na toplim rijecima. I vama a i svim ostalim majkama od srca zelim cim vise snage da sacuvaju razum i zivot da cuvaju i sire uspomene na svoju djecu do kraja... Ja znam da mene a tako i moju mamu ne drzimo samo jedna drugu nego nas motivira za trpit ovu bol i patnju to sta znamo da ako odemo nitko nece cuvati uspomenu na njega, nitko ga nije volio kao mi, svima zivot ide dalje tj. u nasem slucaju vec je otisao dalje a samo mi ga se sjecamo i volimo, ali mama i ja smo vjecni podsjetnik da je zivio.
    Ako su drugi uspomenu izgubili mi smo tu da ih podsjecamo ali i da posljednji, tuzni dom spremamo nasem Fabiju i da mu do naseg kraja suzama topimo grobic uz nadu da ce ozivjeti...
    Dala bih svoj zivot da je ovdje i dan danas me proganjaju slike, ako je morao poci pa bar da se nije toliko mucio... Dok sam ziva necu zaboravit jedine rijeci koje je od udara do smrti izgovorio jer je samo za to imao snage- tiho je i tako drhtavim glasicem izustio da ga boli, mami to ni dan danas nisam rekla jer znam da bi ju dokrajcila. Toliko detalja oko svega drzim u sebi i ovdje ih po prvi put pisem jer jednostavno mamici to nemogu reci a drugima nesmijem jer bih ostala potpuno sama. Svi mi ''klinci'' imamo ekipe kad je sve sjajno ali nedaj boze da je netko tuzniji makar opravdano, cak oni koji bi si trgali zile zbog deckiju su u povlastenom polozaju, jedino mi smo izolirani...
    Na ''srecu'' dosla sam do ovog bloga i mogu govorit sa onima koji razumiju... Nazalost u ovim okolnostima smo se morali naci ali kad je vec ovako grozno a barem i da vi mame niste same iako se svejedno tako osjecate. Znam po mojoj mamici koja je to zima u srcu, ja patim strasno ali kako je mojoj mami to samo vi znate :(

    avatar

    20.04.2009. (14:23)    -   -   -   -  

  • mama

    Draga moja Tea
    Jako..jako me je potresla tvoja prica o tvome btatu Fabijanu
    Pretuzna prica jos vice sto i moja jedina kci Natasa imala je otprilike toliko god. koliko i tvoj brat kad je nam poginula.
    Uistinu znam kako vam je i kako je zivjeti sa toliko boli i patnje.
    Zao mi je tebe sto si tako mlada i moras da zivis sa svim tim traumama a zivot je pred tobom.
    Drzi se moja Tea koliko mozes,zbog mame koja jako pati zbog sina a i zbog tebe gledajuci koliko i ti patis.
    A eto nasla se jedna plemenita zena kao sto je nasa Sandra,koja je otvorila ovaj blog u spomenu svojoj Stelici pa da bar ovdje pronagemo ljude sto nas razumeju,da bar malo olaksamo dusu.Pricaj lakse je kad sve to sto se skupilo u dusi podjelis s nekim
    molim te drzi se jako jako mi je zao kako se ti kao seka osjecas saljem ti zagrljaj utjehe

    avatar

    20.04.2009. (22:12)    -   -   -   -  

učitavam...