Komentari

mamakreativka.blog.hr

Dodaj komentar (8)

Marketing

  • suncokretica

    Neka si to izbacila iz sebe. Tome blog i služi. I dobro je da ga se sjećaš, imaš uspomene, čuvaj ih. Moj tata je poginuo kad mi je bilo nepunih 10 godina. Ustvari, slabo ga se sjećam i imam malo uspomena......

    avatar

    09.09.2008. (22:17)    -   -   -   -  

  • gustirna

    Čitam ovo što si napisala i kao da si moje misli prepisala.
    Skoro istu tugu imamo po pitanju očeva odlaska. Moj je otišao prije 15 i po godina, u 56.god. i doživio je samo jednog unuka. Moj Stariji je imao 2 i po godine.
    Po opisu tvog tate, rekla bih da su bili vrlo slični u životnim užicima. I teška bolest...
    Tuga je neminovni dio života, ponekad je i poželjno joj se prepustiti. No, život ide dalje. Ostaju nam lijepa sjećanja , i oni dalje žive u nama.

    avatar

    09.09.2008. (23:24)    -   -   -   -  

  • Brunhilda

    tužno je to i ne mogu si ni zamisliti takav gubitak.......iskreno se nadam da još dugo neću!!!
    Ali tvoj je otac uvijek uz tebe. Uvjerena sam u to da su naši najdraži koji više nisu s nama ipak uvijek uz nas, ne samo u našim srcima i uspomenama....možda je to utjeha, ali meni odgovara.
    Pusa velika

    avatar

    10.09.2008. (08:59)    -   -   -   -  

  • fizikalac

    da nije tužna tema posta i da i sama nisi tužna bi te ja po guzici natuko pa taman upomoć dozivala,,,fizikalac puno priča--molimmmm,,ja samo akademski obrazlažem suncokretki problematiku mrava i oštećenih cvjetova,,ja imam advokata,a i tebi preporučam da si angažiraš jednog i to dobrog,olujića naprimjer,,vidimo se uskoro

    avatar

    11.09.2008. (19:45)    -   -   -   -  

  • fizikalac

    ma priznaj da sam te isprepado,,najdraže mi kad u prvom susretu nekog isprepadam,inače sam miran kao janje i to ono na žaru,,,

    avatar

    11.09.2008. (21:12)    -   -   -   -  

  • Mirjana

    Moja je majka umrla isto u 53-oj godini života, prije 11 godina. Nakon samo četiri mjeseca borbe za život. Nažalost, podlegla je.
    Uspjela sam prebroditi tragediju samo zahvaljujući svojoj dječici koji su tada bili jako mali, trebali su majku i samo sam to imala u glavi. To me držalo da prebrodim krizu, i da ne ponavljam stalno ono veliko - zašto?
    Silno mi nedostaje, bol još uvijek traje i trajat će.
    Ali uspomene su ono što imamo, oni lijepi ali i oni manje lijepi doživljaji, radosti i tuge...

    avatar

    11.09.2008. (21:16)    -   -   -   -  

  • fizikalac

    znaš,ja kad sam se rađao onda ti nije bilo ultrazvuka,nije se znalo šta će biti,jedino su seoske babe po stomaku nagađale koji će spol se rodit,,a u moje mame stomak bio nisko pa su sto posto rekle da će curica bit i oni odredili-željka--no ja izašo ne ko curica nego bome s kvrgicom povelikom,i pitali ju kako da me zapišu u knjige,ona rekla željka,jer mislila da su babe u pravu,,,jedva smo mi kasnije to promjenili u željko,,ti misha,mogli smo imat ista imena,a na plaži drukčije izgledat,,

    avatar

    11.09.2008. (21:49)    -   -   -   -  

  • tarantula_hr

    hej ti...jako mi je zao....ali nadam se da je sve
    to tako jednostavno moralo biti...
    vjeruj mi..nemas pojma koliko si sretna sto
    si ga uopce upoznala i imala prilike biti njegova
    mezimica....nemoj plakati jer je proslo...budi
    sretna jer je trajalo ... :-)

    avatar

    13.09.2008. (04:46)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...