1. Mrgodno je promatrao prostoriju u kojoj se našao. Prozor je bio velik, ali na njemu su bile rešetke. Tanke, ali čvrste. Pokušao ih je protresti, snažno. Pokušao ih je saviti, prvo koristeći punu snagu ruku, a zatim uprijevši nogama o rub zida, tako da je obim rukama potezao jednu šipku. Snažno su mu se usjekle u dlanove. Bilo je, naravno, uzaludno.
Prozor je bio na drugom katu. Ispod, bila je livada, nekošena. Uz kuću je vodio puteljak, a pedesetak metara dalje počinjala je šuma. Nikakve pomoći s te strane.
Eto mu sad! Znatiželja se plaća. Da li bi izbjegao ovo ludilo da nije otvorio ormar. Posteri, lanci i cijeli konglomerat te sobe govorio je sve ono što mu je intuicija govorila: Krešimire što vidiš ne vidiš, noga! Ali ne, bilo je to jače od njega biti vitez djevi u očaju. Sad budi vitez!
Gledao je tupo u šumu kestenova koja je davala poseban mir i tajanstvenost ovom mjestu. Crveni makovi su mu domahivali sa livade divljakuše, a njemu je u glavi odzvanjala pjesma "Opet su jutros procvaliiiii u žitu makoviiiii crveniiii....". Čvrsto je stezao rešetku, a tišinu je paralo škrgutanje Krešinih porculanskih zubi.
28.10.2007. (18:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MARTINA U tišini. Nije se micala. Bojala se da bi učinivši bilo koji zvuk spriječila da se ponovi to neobično što ju je probudilo. Nije dugo čekala. Tiho iz dubine hodnika probijao se šum kao da netko nešto vuče. Zvuk je bio sasvim tih. Nadglasavalo ga je povremeno pucketanje isušenog parketa koje se približavalo. Sledi se. Trebala je biti sama, u zaključanom stanu. Nemoguće je da se gazdarica vratila, a samo njih dvije imaju ključ od ulaznih vrata.
KREŠIMIR Vesnu poznaje tek mjesec dana, a sjela mu je kao da su se oduvijek čekali. Upoznali su se najprije preko telefona. Bili su to sudbinski službeni razgovori, tako ih je nazvao kad su se sastali u kafiću, u blizini firme gdje je radila. Njena firma mu je od samog početka odvjetničke karijere štampala vizitke. Trebao je nove. Kontakt osoba mu je bila Tanja. Taj puta zamjenjivala ju je Vesna i tako je krenulo. Rastavljena, slobodna, bistre glave, zdravog humora, kao po narudžbi. Živjela je sa sinom.
01.11.2007. (21:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ideja za treću bi mi bio članak o Gregory H. Olsenu u Novom listu. Treći od petero svemirskih putnika. Doktor fizike, znanstvenik- istraživač, inovator, biznismen i sam plaća putovanja. Zamislila sam da je to posljednji čovjek, kupio je i svoje zamrzavanje, patentirao je buđenje kada bude jedini s mogućnošću da mu je sve znanje svijeta dostupno….i….virtualno si je složio socijalne kontakte, ali…predvidio je nešto… Što misliš? Da otvoriš g-mail, da se dogovaramo? Ovako naslijepo bum se blamala?
01.11.2007. (21:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
1. Mrgodno je promatrao prostoriju u kojoj se našao. Prozor je bio velik, ali na njemu su bile rešetke. Tanke, ali čvrste. Pokušao ih je protresti, snažno. Pokušao ih je saviti, prvo koristeći punu snagu ruku, a zatim uprijevši nogama o rub zida, tako da je obim rukama potezao jednu šipku. Snažno su mu se usjekle u dlanove. Bilo je, naravno, uzaludno.
Prozor je bio na drugom katu. Ispod, bila je livada, nekošena. Uz kuću je vodio puteljak, a pedesetak metara dalje počinjala je šuma. Nikakve pomoći s te strane.
2. Eto mu sad! Znatiželja se plaća. Da li bi izbjegao ovo ludilo da nije otvorio ormar. Posteri, lanci i cijeli konglomerat te sobe govorio je sve ono što mu je intuicija govorila: Krešimire što vidiš ne vidiš, noga! Ali ne, bilo je to jače od njega biti vitez djevi u očaju. Sad budi vitez!
3. Eto mu, kad vjeruje u priče. Uzverao se po dugoj plavoj pletenici, vjerujući kako ga gore čeka ljepotica Matovilka. I stvarno, bila je plavokosa i lijepa. Provedoše zajedno burnu noć. Probudio se sam u krevetu, uvjeren kako mu izbavljena i zadovoljna ljepotica priprema doručak, pjevušeći. Dok je čekao, iz dosade je zavirio u ormar, iako se nejasno sjećao da mu je Mativilka kazala kako su mu i ona i cijela kuća na raspolaganju, sve osim toga ormara. No, znatiželja mu nije dala mira, morao je zaviriti.
I tako je saznao da je Matovilka jedinica. A tata joj se zove - Modrobradi. hihihih
04.02.2008. (17:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
donin svijet
1. Mrgodno je promatrao prostoriju u kojoj se našao. Prozor je bio velik, ali na njemu su bile rešetke. Tanke, ali čvrste. Pokušao ih je protresti, snažno. Pokušao ih je saviti, prvo koristeći punu snagu ruku, a zatim uprijevši nogama o rub zida, tako da je obim rukama potezao jednu šipku. Snažno su mu se usjekle u dlanove. Bilo je, naravno, uzaludno.
Prozor je bio na drugom katu. Ispod, bila je livada, nekošena. Uz kuću je vodio puteljak, a pedesetak metara dalje počinjala je šuma. Nikakve pomoći s te strane.
Eto mu sad! Znatiželja se plaća. Da li bi izbjegao ovo ludilo da nije otvorio ormar. Posteri, lanci i cijeli konglomerat te sobe govorio je sve ono što mu je intuicija govorila: Krešimire što vidiš ne vidiš, noga! Ali ne, bilo je to jače od njega biti vitez djevi u očaju. Sad budi vitez!
Gledao je tupo u šumu kestenova koja je davala poseban mir i tajanstvenost ovom mjestu.
Crveni makovi su mu domahivali sa livade divljakuše, a njemu je u glavi odzvanjala pjesma "Opet su jutros procvaliiiii u žitu makoviiiii crveniiii....". Čvrsto je stezao rešetku, a tišinu je paralo škrgutanje Krešinih porculanskih zubi.
28.10.2007. (18:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pametni zub
Posljednji čovjek na svijetu sjedio je sam u sobi. Tada se začulo kucanje na vrata...
Otvorio je vrata i ugledao svoje srce
31.10.2007. (07:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lucija9
MARTINA
U tišini. Nije se micala. Bojala se da bi učinivši bilo koji zvuk spriječila da se ponovi to neobično što ju je probudilo. Nije dugo čekala. Tiho iz dubine hodnika probijao se šum kao da netko nešto vuče. Zvuk je bio sasvim tih. Nadglasavalo ga je povremeno pucketanje isušenog parketa koje se približavalo. Sledi se. Trebala je biti sama, u zaključanom stanu. Nemoguće je da se gazdarica vratila, a samo njih dvije imaju ključ od ulaznih vrata.
KREŠIMIR
Vesnu poznaje tek mjesec dana, a sjela mu je kao da su se oduvijek čekali. Upoznali su se najprije preko telefona. Bili su to sudbinski službeni razgovori, tako ih je nazvao kad su se sastali u kafiću, u blizini firme gdje je radila.
Njena firma mu je od samog početka odvjetničke karijere štampala vizitke. Trebao je nove. Kontakt osoba mu je bila Tanja. Taj puta zamjenjivala ju je Vesna i tako je krenulo. Rastavljena, slobodna, bistre glave, zdravog humora, kao po narudžbi. Živjela je sa sinom.
01.11.2007. (21:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lucija9
Ideja za treću bi mi bio članak o Gregory H. Olsenu u Novom listu. Treći od petero svemirskih putnika. Doktor fizike, znanstvenik- istraživač, inovator, biznismen i sam plaća putovanja. Zamislila sam da je to posljednji čovjek, kupio je i svoje zamrzavanje, patentirao je buđenje kada bude jedini s mogućnošću da mu je sve znanje svijeta dostupno….i….virtualno si je složio socijalne kontakte, ali…predvidio je nešto…
Što misliš? Da otvoriš g-mail, da se dogovaramo? Ovako naslijepo bum se blamala?
01.11.2007. (21:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
rU
Krešimir
1. Mrgodno je promatrao prostoriju u kojoj se našao. Prozor je bio velik, ali na njemu su bile rešetke. Tanke, ali čvrste. Pokušao ih je protresti, snažno. Pokušao ih je saviti, prvo koristeći punu snagu ruku, a zatim uprijevši nogama o rub zida, tako da je obim rukama potezao jednu šipku. Snažno su mu se usjekle u dlanove. Bilo je, naravno, uzaludno.
Prozor je bio na drugom katu. Ispod, bila je livada, nekošena. Uz kuću je vodio puteljak, a pedesetak metara dalje počinjala je šuma. Nikakve pomoći s te strane.
2. Eto mu sad! Znatiželja se plaća. Da li bi izbjegao ovo ludilo da nije otvorio ormar. Posteri, lanci i cijeli konglomerat te sobe govorio je sve ono što mu je intuicija govorila: Krešimire što vidiš ne vidiš, noga! Ali ne, bilo je to jače od njega biti vitez djevi u očaju. Sad budi vitez!
3. Eto mu, kad vjeruje u priče. Uzverao se po dugoj plavoj pletenici, vjerujući kako ga gore čeka ljepotica Matovilka. I stvarno, bila je plavokosa i lijepa. Provedoše zajedno burnu noć.
Probudio se sam u krevetu, uvjeren kako mu izbavljena i zadovoljna ljepotica priprema doručak, pjevušeći. Dok je čekao, iz dosade je zavirio u ormar, iako se nejasno sjećao da mu je Mativilka kazala kako su mu i ona i cijela kuća na raspolaganju, sve osim toga ormara. No, znatiželja mu nije dala mira, morao je zaviriti.
I tako je saznao da je Matovilka jedinica. A tata joj se zove - Modrobradi. hihihih
04.02.2008. (17:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...